HUMBOLDTOV PLANETARIZAM
Autorica: Dr. Sonja Neef
Datum: 18. Oktobar 2009
Izvor: Predavanje za Humboldtovo vijeće na Univerzitetu u Helsinkiju koje je upriličila Outi Merisalo.
Sonja Neef je bila moja profesorica na Katedri za europsku kulturu medija, predavala mi je Kozmopolitizam i Kozmografije. Bila je svjetlost koja je pomalo teatralno, nestvarno i samouvjereno koračala hodnicima Bauhaus-Univerziteta u Weimaru noseći u lijevoj ruci mali globus a u desnoj veliku šolju kafe sa nezaboravnim otiskom crvenog karmina na obodu. Vrata za njena predavanja bila su uvijek otvorena a prosvjetljavala je pogledom i mišlju. Bilo je zadovoljstvo sa takvom ženom razmišljati naglas. Preminula je 06.04.2013 godine zbog raka. U nastavku slijedi moj prevod jednog njenog predavanja.
1862 godine pojavio se i posljednji tom, opus magnum od Alexander von Humboldta. Naslov ovog monumentalnog djela glasio je „Kosmos“. Djelo je bilo rezultat 25 godina dugog naučnog rada i predstavljalo je ništa manje do jedan sublimat sveukupnog planetarnog naučnog istraživanja.
Humboldtov „Kosmos“ je u veoma kratkom vremenskom roku napredovao i postao najprominentniji naučni bestseller 19. stoljeća. Sa današnje vremenske distance a ujedno i povodom Humboldtovog jubileja, njegova publikacija „Kosmos“ se čini anahronističnom. Ne samo u kalendarskom smislu. Publikacija je i u odnosu na vrijeme Humboldtovog života objavljena posthumno. „Kosmos“ je doslovno zakasnio.
Gledajući kroz prizmu retrospektive, može se primjetiti da je koncept „Kosmosa“, koji poziva na jedinstvo, kompaktnost zatvorenosti i na metafizičke zakone kosmosa, protivan programu jednog modernog, fizičkog opisa svijeta, dakle protivan osnovnoj misli prosvjetljenja u sklopu kojeg je „Kosmos“ i nastao.
Zašto je naslov ovog djela „Kosmos“? Zašto ne bilo koji drugi termin, na primjer „Univerzum“ sa kojim se upravo novija, postkopernikanska Europa odvojila od srednjevjekovne teorije sfera? Teleskopom je odpočela jedna nova era, era u kojoj se konačni, uređeni kosmos aristotelsko-ptolemaiske filozofije prirode otkinuo od moderne slike svijeta.
Na mjesto konačnog kosmosa – Alexandre Koyre opisuje ovu fundamentalnu promjenu – na scenu je u 17. stoljeću stupio beskonačni univerzum, bez hijerarhijske strukture, bez „plana za izliječenje“, ali prepun zakononosnih mjera. Univerzum u kojem čak i čovjek može da pronađe novo samopouzdanje. Proboj iz srednjevjekovnog poimanja kosmosa je jedan proces prosvjetljenja u kojem se Bog povlači iz svijeta a čovjek sa novim iskustvom prostora i vremena postaje svijestan svoje pozicije. 1
Obzirom na ovu fundamentalnu promjenu, Humboldtova publikacija „Kosmos“ je upravo „otvoreno anahronistična“, kao što je to primjetio i Peter Sloterdijk u njegovoj drugoj knjizi sfera:
[citat] „Bila je […] historijska šansa da se „Kosmos“ kao monumentalni i holistički „fizikalni opis svijeta“ kompenzira sredstvima obrazovanja, što je značilo gubitak firmamenta (nebo shvaćeno kao čvrst plafon) i kosmičkog clôture (zida) Europljana/ki novog vremena. Humboldt je održao riječ i ovaj metafizički gubitak predstavio kao kulturološki šićar […] Panoramskom slikom prirode, estetski nazor je zamijenio nazor bez središnje točke ostavljenog cijelog . Tako je zakopano poimanje slojevitosti svemira.“
Zašto? Ponavljam ovo insistiranje na pojmu kosmos umjesto na pojmu univerzum? I zašto – moram dodati – Sloterdijk u svom djelu „Globus“ Humboldta slavi kao „posljednjeg kozmografa“? Ne bi li u današnje vrijeme vrijedilo više prokleti kosmos, priznati univerzum i isti postaviti pod uslove globalizacije?
Ukoliko mi svoju današnju sliku svijeta želimo opisati kao „globaliziranu“ onda upravo zbog toga, što smo sa Humboldtom zemlju počeli da shvatamo kao terestrični globus i to u potpunosti u smislu Sloterdijka, koji sa njegove strane u jednom monumentalnom djelu tvrdi kako je zahvaljujući svijetskim krstarenjima, vaspostavljanjem mustre zemljine površine, lokalizacijom proizvoljnih mjesta u jednom homogenom prostoru omogućena i stvorena jedna nova stvarnost globusa, stvarnost koja može da se okruži – za 80 dana ili manje – stvarnost u kojoj u novije vrijeme elektronske struje podataka sinhronizirano i multilokalno šaltaju svijet i ljude.
Potražimo ga onda, Humboldta, „posljednjeg kozmografa“. Sagledajmo sa današnje vremenske distance ovaj otvoreni anahronizam njegovog djela i pitajmo se, šta nama znači pojam kosmos, u kontekstu naše današnje pozicije u svijetu (mundus) i kontekstu istog u poretku svijeta (kosmos) i sve to pod uvjetima globalizacije (globus).
Kako bi se približili ovom izoštravanju pojma, želim da analiziram nekoliko pasusa iz Humboldtovog spisa „Istraživačko putovanje u američke trope“.
U oba pasusa Humboldt sa preciznošću jednog naučnika prirodnjaka izvještava o astronomskim observacijama i u oba slučaja umotava svoje znanje o astronomiji u observacije kulturoloških vrednota i normi.
U predstojećoj analizi raditi će se o tome da se shvati kako Humboldt u jednom kosmo-političkom sistemu razvija svoju ideologiju humaniteta. Cilj je u tome da se razmotri i uvidi dupla struktura koja je sadržana u kompozitumu „kozmo-politizma“, čime jedna na kulturi zasnovana ideologija ili politika biva nakalemljena na jedan astronomski model. Dakle, u fokusu je interakcija između ova dva područja – na jednoj strani kosmos (ili univerzum – to će se još razmatrati) i na drugoj strani politička ideja humaniteta i prosvjetljenja. Dakle radi se o vezi između ove dvije oblasti koje u prošlosti ni na koji način nisu bile u prirodnoj vezi a koje ipak jedna prema drugoj njeguju prećutnu vezu.
Pogledajmo si prvi primjer. U trećem poglavlju prve knjige „Istraživačko putovanje u američke trope“, o jednom putovanju na koje se Humboldt uputio (1799 – 1804) dakle na prelomu vjekova. Humboldt opisuje prelaz sa Tenerifa na obale Južne Amerike. Tokom duge plovidbe posada se susreće sa čudesno velikim letećim ribama i misterioznim svjetlucanjem na valovima mora. Humboldt uspoređuje ove fenomene sa skicama koje su ranije pravili poznati moreplovci i iste koristi kao nautičke mape. Jedan izuzetan orijentir Humboldt vidi i u noći između 4. i 5. Jula 1799 godine: „U samoći mora“, piše Humboldt, „čovjek pozdravlja zvijezdu kao prijatelja od kojeg je dugo bio razdvojen“.
Citiram:
„Radost, koju smo osjećali otkrićem južnog križa ozarila je kako posadu broda tako i sve one na brodu koji su naseljavali kolonije. […] Kod Portugalaca i Španaca činilo se kao da postoje posebni razlozi za interesovanje. Pogled na jednu zvjezdanu konstalaciju budio im je jedan religiozan osjećaj, pogled na konstalaciju čija forma im je iz sjećanja prizivala znak vjere, znak koji su njihovi pretci postavljali u dolinama novog svijeta“ (S. 155) 2
Prizor južnog križa na ovom mjestu priziva čudne asocijacije na jednu udaljenu domovinu. Ta konstalacija zvijezda za Europljane predstavlja svojevrstan znak daljine. Da bi ga se bilo svijesno, potrebno je otisnuti se pravac jug, preći ekvator i pronaći mjesto observacije na južnoj polovini kugle zemaljske, neophodna je dakle protu-perspektiva kako bi se univerzum promatrao sa južne polulopte. U citiranom pasusu zanimljivo je to da susret sa južnim križem od strane Europljana iz posade nije doživljen kao znak daljine već više kao „prijatelj od kojeg su dugo bili odvojeni“.
Humboldt ovdje opisuje jedno vlasničko prijateljstvo, jedno prijateljstvo koje posreduje osjećaj povratka na mjesto porijekla. Ono se ne zasniva samo na blizini i intimnosti, već daljina i strano na isti način utiču na ovo prijateljstvo, što se naravno odnosi na jedan kolonijalni sistem, kojeg su „u dolinama novog svijeta vaspostavili pretci“.
Ovaj mali isječak teksta upućuje na pojam kozmopolitičnog kod Humboldta. Križ juga za njega markira jednu religiju, koja Europljanima dozvoljava da istovremeno budu i „u svijetu“ i „doma“. Pri tome se kosmopolitska ideja izvodi kao jedna vizuelna, koja nastaje od pogleda na zvijezde. Kozmopolitiski pogled se ovdje doslovno razumijeva kao jedan pogled koji je zahvaljujući promatranjima neba ustupljen ili izjamčen iz teluričnog (zemaljskog) reda kako bi nebeska tijela viđena pogledom državljana (pripadnika nacije) bila viđena pogledom građanki svijeta. Čini se da nebo predstavlja sjajno tlo za prehranu, na kojem osjećaj domovine, kako one domaće tako i one udaljene domovine može da pronađe posebno povoljne uslove.
Humboldtovo nebo je stalno predmet rasprava učenjaka astronomije o kojim on terminološki i znalački govori u formi deklarativnih osuda. Kod astronoma učenjaka radi se o postkopernikancima, oni su jedan moderan subjekt, prosvjetljen svijetlom prosvjećenja i Lumière. Jedan subjekt koji nebeska tijela razumjeva uz pomoć „tehniziranog“ pogleda, pogleda kroz teleskop i sekstant, pogleda koji golo oko „armira“ i promatrača u određenom smislu od samog sebe odvaja ili izjamčuje.
Američka filozofkinja Judith Butler nas je potsjetila na to da univerzum u promišljanju o globalizaciji udomljava jednu retoriku vlasništva. Pogled prema zvjezdanom nebu pretpostavlja jedno mjesto observacije koje je uistinu jedinstveno i partikularno ali i opremljeno univerzalnim oznakama koje sugeriraju jednu izvanljudsku poziciju koja utemeljuje opću vrijednost kulturoloških vrednota i normi. Za Butlerovu je rasvjetljavanje autoreferencijalne strukture ove univerzalističke retorike jedan kategorički imperativ.
Citiram:
« [Žižek and I both] make concerning how the exclusion of certain contents from any given version of universality is itself responsible for the production of universality in its empty and formal vein. […] [I]t is imperative to understand how specific mechanisms of exclusion produce, as it were, the effect of formalism at the level of universality.” (p. 137)
U citiranim Humboldtovim pasusima od observacija je isključeno to da religijski osjećaj i osjećaj domovinstva koji proizvodi pogled prema križu juga nema nikakav prirodan razlog, ni zvijezdana konstalacija ni nekakav geneološki red (veza sa pretcima) ne mora jednoj „izjamčenoj domovini“ da pravda univerzalnu ideju. Šta više, ova ideja nastaje i grana se iz jednog kulturološkog razloga, dakle od jednog jedinstvenog i partikularnog reda. Ovu partikularnost nije moguće formalizirati. Ona proizilazi iz istog prava svih subjekata, svih onih koji su s one strane ekvatora gledali nebo. (dakle kako domorodaca tako isto i moreplovaca).
Ipak. Mi ovdje želimo da kritiku univerzalizma na koju nas vraća Judith Butler promatramo i u jednom drugom pasusu. U petom poglavlju „Istraživačkog putovanja u američke trope“ Humboldt izvještava o njegovom dolasku u provinciju Cumaná na sjevero-istoku Venecuele godine 1798. Njegov boravak je naznačen dvostrukom znatiželjom: na jednoj strani Humboldtova posada je „fascinirana velikim brojem objekata koji se istovremeno pojavljujuju“, na drugoj strani su to i prastanovnici koji su sa svoje strane fascinirani Europljanima čiju znatiželju bude fizikalni i astronomski instrumenti. 3
Humboldt se žali na [citat:]: česte posjete osoba koje „izgledaju toliko srećno jer su uz pomoć teleskopa vidjeli fleke na mjesecu“, na „zapetljana pitanja“ i na „čitave sate koje provodi promatrajući iste prizore“. Scene su bile još napornije kad su „osobe koje su nas posjećivale imale još zapetljanije pojmove o astronomiji i prirodnim naukama“. [kraj citata].
Prastanovnike Humboldt opisuje kao „polu-naučene“ i tu postavlja jednu podjelu između dvije forme astronomije. Ilustracije radi on ovu razliku ne svodi na „nebesku istinu“, već na jednu razliku koja se svodi na nacionalne partikularitete:
„Zainteresovanost, koja se odnosi na nebeske fenomene […] zauzima kod nacija različite uloge, pogotovo kod onih nacija koje su od starih vremena civilizovane u odnosu na one nacije koje su ostvarile mali duhovni napredak. U kolonijama i kod svih mladih naroda radoznalost uzmiče jednoj tinjajućoj težnji da se obrazuje; oni se identificiraju sa jednom otvorenošću i naivnošću, koju je u Europi moguće pronaći jedino u godinama rane mladosti. (194)
Za Humboldta dakle postoje dva načina da se nebo i nebeska tijela „upoznaju“. Dvije forme „Astrono-etike“. Primjetno je da astralni objekti za Humboldta nisu razdvojeni linijom ekvatora koja bi prizore sa sjeverne hemisfere i prizore sa južne hemisfere činila različitim. Šta više, Humboldt se poziva na jedno razlikovanje koje se svodi na aspekte partikulariteta „nacija“, koje su ili „civilizovane od starih vremena“ ili se radi o „mladim narodima“ koji su „načinili samo mali duhovni napredak“.
Ova retorička figura koja kulturološki red zasniva na osnovama astronomskih observacija se provlači kao nekakav eho kroz cjelokupan Humboldtov izvještaj sa putovanja i stalno insistira na ovoj dualnosti koju održava sa istim kosmičkim autoritetima i zbog koje je i planeta podijeljena na dvije hemisfere.
Humboldt svoj izvještaj o provinciji Cumaná nastavlja jednim opisom 17. Augusta 1799. Na ovaj dan se na nočnom nebu u provinciji Cumaná pojavio jedan halo (Optički fenomen. Prsten svijetlosti koji okružuje određeno nebesko tijelo):
„Jedan halo ili svijetleći prsten oko mjeseca je okupirao pažnju stanovnika. Promatralo ga se kao predznak nekog velikog zemljotresa, jer prema narodnim prirodnjačkim predanjima, svi izvanredni fenomeni su u međusobnoj vezi.„ (195)
Humboldt nastavlja, tako što objašnjava da „obojeni krugovi oko mjeseca u sjevernim zemljama mogu biti viđeni daleko rijeđe […] ali da se u „vrućoj zoni skoro svake večeri mogu vidjeti lijepe prizmatične boje“. (195)
On u nastavku objašnjava da ovaj optički fenomen nastaje usljed jake vlažnosti. U proviniciji Cumaná „nakon olujnih kiša, mjesec se pojavljuje iza dvorca San Antonio. Čim se pojavi iznad horizonta, mogu su se razlikovati dva prstena, jedan veliki bijeli prečnika 44 stepena i jedan manji, koji sjaji u svim duginim bojama.
Fenomen nije imao ništa posebno osim živopisnih boja vezanih za okolnost koja je prema mjerenjima sekstantom […] dokazala da se mjesečeva ljuska ne nalazi u centru visine. Bez ovog mjerenja moglo bi se vjerovati da je ekscentričnost, dejstvo projekcije prstenova na izglednu krivudavost neba“. (196)
Ovaj opis haloa upućuje na istu binarnu strukturu koju smo ranije u kontekstu od strane Humboldta pomenutim dvijema formama astronomije, pomenuli i uspostavili. Dva kruga, jedan veliki bijeli i jedan manji koji sjaji u svim duginim bojama. Oba kruga mogu biti promatrani na dva načina. Ili pogledom astronoma „sa sjevera“ koji se predstavlja kao „znanstvenik“, jer zna kako raditi sa mjernim instrumentima koji korigiraju „goli“ pogled i isti klasificiraju kao nepouzdan ili halo oko mjeseca može da se posmatra pogledom koji odgovara prirodnjačkom znanju domorodaca, prema kojem se halo razumjeva kao jedan Omen za nastupajući zemljotres, dakle pogledom koji je krajnje „naivan“.
Dvije forme nauke, kulturološkog kodiranja u skladu sa dvijema hemisferama, tumače oba kruga oko mjeseca, svaka na svoj partikularni način, jednom golim i naivnim okom, drugi put sa tehničkim pogledom kojem okular teleskopa ili sekstanta služi kao čulna proteza. Ipak, jedan od ta dva načina gledanja za sebe tvrdi da raspolaže sa univerzalnom važnošću. Pogled okcidenta nije samo eurocentričan, već kao što piše Sibylle Kraemer on je i okularcentričan.
U nastavku želim da skrenem pažnju na jedan drugi binarni program, koji oko jednog centra istine centripetalno aranžira dvije različite domene isto onako kao što su aranžirani krugovi oko haloa oko mjeseca. U dva pasusa o njegovom boravku u provinciji Cumaná, Humboldt na dva mjesta pominje Veliki trg. Prvi put to se dešava u kontekstu geografskih mjernih podataka:
„Iz sveukupnosti observacija koje sam načinio između 1799 i 1800 godine može se zaključiti da geografska širina Velikog trga provincije Cumaná iznosi 10 stepeni 27 minuta i 52 sekunde i njegova geografska dužina 66 stepeni 30 minuta i 2 sekunde. Ova dužina se zasniva na prenosu vremena na mjesečeve distance, na pomraćenje mjeseca od 28. oktobra [sic!] 1799 i na deset imerzija trabanata jupitera, koje su bile upoređivane sa observacijama načinjenim iz Europe.“ (194f)
U ovoj geo-astronomskoj terminologiji Veliki trg u provinciji Cumaná je izmjeren na osnovu koordinata koje su čini se na prvi pogled formalizovane u jednom univerzalnom sistemu. Na koncu kod geografske širina se radi o jednoj liniji, koja preslikava kretanje sunca. Na drugoj strani, geografska dužina je određena kao linija i rezultat pregovora između velikih astronomskih i nautičkih centara Europe: Rima, Kopenhagena, Jerusalema, St. Petersburga, Pize. Nije slučajno „Pariski meridijan“ određen od strane Humboldtovog prijatelja Francois Aragoa, što je trajalo sve do 1884 godine kada je Greenwich proglašen nultom tačkom svijeta. (Sobel/Andrews: 8-11). Humboldt pri definiranu koordinata Velikog trga ne samo da postavlja njegovu poziciju na planeti unutar sunčevog sistema, već brojčano znamenjuje i udaljenost Velikog trga u provinciji Cumaná od nulte tačke u Europi. Ove koordinate na taj način nisu određene isključivo od strane jednog univerzalnog sistema kao ni od strane bilo kojeg drugog hegemonijalnog sistema koji moreplovstvo povezuje sa kolonijalizacijom.
Primjetno je, da isti Veliki trg, kojeg Humboldt u svom izvještaju o „istraživačkom putovanju u američke trope“ opisuje na drugoj stranici jednog potpuno drugačijeg izvještaja, nakon što je opisao fenomen haloa oko mjeseca, Humboldt se ponovo vraća i govori o Velikom trgu:
„Kako je položaj naše kuće u provinciji Cumaná bio izuzetno povoljan za promatranja nebeskih tijela, tako nam je isti obezbjedio tokom dnevne svijetlosti nepodnošljivu predstavu. Jedan dio Velikog trga je okružen arkaturama iznad kojih je sagrađena jedna duga drvena galerija, kao što se to može vidjeti u svim vrućim zemljama. Ovaj trg je služio za kupovinu crnaca koji su bili dovođeni sa obala Afrike. […]
Za prodaju izloženi robovi bili su mladi ljudi u starosnoj dobi između petnaest i dvadeset godina. Jutrom su svima dijelili kokosovo ulje kako bi namazali svoja tijela i kako bi njihova koža dobila sjaj. S vremena na vrijeme, proizvoljno, prilazili su kupci koji su prema stanju zuba određivali starost i zdravlje robova. Nasilno su im otvarali usta, onako kao što se to čini prilikom kupovine ili prodaje konja. (196)
Ovim prigovorom protiv trgovine robljem ideal-tipično nam je predstavljena Huboldtova kozmička retorika humanizma. Refleksiju o nebeskim fenomenima neposredno slijedi jedna sve-zemaljska observacija: observacija trgovine robljem. Primjetno je da je kritika zemaljskog (ili političkog, ili kulturološkog) sistema robovlasništva za Humboldta u reciprocitetnom protu dejstvu sa njegovim astronomskim znanjem. Kao da se radi o nečemu kompaktnom ili je jedno efekt onog drugog.
Lumière (prosvijetljenost) idejama ravnopravnosti, slobode i ljudskih prava se na ovom mjestu pokazuje kao jedna univerzalna ideja, kao jedna ideja koja se doslovno uspostavlja na osnovu poretka univerzuma. Zbog ovog razloga Butler i Žižek opisuju „Lumière (prosvijetljenost)“ kao jedan sistem, koji u istoj mjeri kritično nastupa protiv kolonizacije dok je i opravdava. Univerzalizam, znači: zalagati se za drugog.
Retorika prema kojoj jedna politička i kulturološka situacija (kao što je robovlasništvo) može da se ogleda u nebeskim observacijama ima jednu dugu tradiciju. Kao i Humboldt i Francois Arago je bio jedan pasionirani protivnik robovlasništva. Dok je bio direktor Pariskog observatorija i jedno vrijeme direktor „Bureau de longitude“ (Biroa za stepen geografske dužine) Arago, najveći astronom 19. vijeka i jedan uticajni ministar u privremenoj vladi Druge republike je sa svoje funkcije u Francuskim kolonijama uspio da obori robovlasništvo. Njegov angažman bio je vođen istom duplom retorikom kao i kod Humboldta. Dva učenjaka su njegovali posebno prijateljstvo koje je bilo kako astronomsko tako i humanističko.
Ukoliko se pod pojmom univerzalizam razumjeva formiranje odnosa jedne europske metafizike, onda ona zauzima u modernoj nauci, okularnoj i postkopernikanskoj astronomiji jedan novi oblik. Ta metafizika tvrdi da se koristi jednim novim, univerzalnim jezikom u kojem je „istina“ mimo optičkih varki objašnjiva preciznim mjernim podacima. Njena istina se tiče kako astronomske istine tako i istine o ljudskim pravima i obje istine na isti način bivaju svođene od strane nebeskih tijela. Da, Sloterdijk je u tom smislu u pravu: Humboldt je zaista bio „posljednji kozmograf“. Zemlju i sve zemaljsko shvatao je doslovno polazeći od zvijezda. I sve to u jednom potpuno anahronističnom smislu, naime sa današnje vremenske distance gledano, onako kao što zemlju vidimo pogledom sa satelita. „Čudesno i bez ljudi“, tako je pisao Hans Blumenberg dugo nakon Humboldta a u vezi prvih ekstraterestrijalnih snimaka zemlje, „tako je djelovala na crnom nebu izlazeća zemlja, netaknuto živa, kao jedna nenaseljena nevjerovatnost u kosmičkom prostoru”: [citat:] „Izgledalo je kao da ljudi, njihovih djela i njihovog otpada uopće nema.“ Sa mjeseca je čovječanstvo promatralo vlastito odsustvo, ono je vidjelo slobodu prirode bez ljudi kako bi istu brižljivo usnilo. Ovaj put ne kao eksploater već kao gost majke prirode.“
1 Koyre, flappentext
2 Alexander von Humboldt, Aimé Bonpland, Hermann Hauff, Reise in die Aequinoctial-gegenden des neuen Continents, S. 184 http://books.google.com/books?id=-gqEHPToiS4C&pg=PA2&hl=de&source=gbs_toc_r&cad=0_0#PPA190,M1 //Beck-Ausgabe: Band II/1, S. 155 … „Unsere Freude beim Erscheinen des südlichen Kreuzes wurde lebhaft von denjenigen unter der Mannschaft getheilt, die in den Colonien gelebt hatten. In der Meereseinsamkeit begrüßt man einen Stern wie einen Freund, von dem man lang Zeit getrennt gewesen. Bei den Portugiesen und Spaniern steigert sich diese gemüthliche Theilnahme noch durch besondere Gründe: religiöses Gefühl zieht sie zu einem Sternbild hin, dessen Gestalt an das Wahrzeichen des Glaubens mahnt, das ihre Väter in den Einöden der neuen Welt aufgepflanzt.
Da die zwei großen Sterne, welche Spitze und Fuß des Kreuzes bezeichnen, ungefähr dieselbe Rectascension haben, so muss das Sternbild, wenn es durch den Meridian geht, fast senkrecht stehen.
3 Hanno Beck 193; frz. P. 303
4 Thomas Assheuer, « Die Erdflüchtlinge », die Zeit 30, S. 40 (16. Juli 2009)
[~] 