Transkript intervjua za Omladinsku Novinsku Agenciju– O.N.A.
Radio emisija Vijeća za štampu: „Vaš glas u medijima – ZOOM“
Intervjuirao i snimio: Denis Hadžić
Mjesto: Srebrenica
Datum: 22.10.2013
podcast
O.N.A.: Za početak se predstavite, šta radite, čime se bavite, čime ste se bavili i nakon toga, neko vaše generalno mišljenje o BH medijima?
SH: Ja se zovem Sahačić Haris i ja sam dosta godina proveo radeći na Studentskom eFM radiju, kako poslove producenta radijskog programa tako isto i administrativne poslove. Tako da ja poprilično dobro poznajem samo bilo Studentskog eFM radija i to je na kraju krajeva i početak neke priče o mom druženju sa medijima.
Ja sam trenutno po profesiji dizajner medija. Studij sam završio na Bauhaus-Univerzitetu u Weimaru u Saveznoj republici Njemačkoj i od kako sam završio svoj studij – koji je prije svega bio fokusiran na eksperimentalni radio – ta neka moja vokacija ili orijentacija u sferi medija je zapravo vezana za radio i za sve ono što može da se potpiše pod radio umjetnost.
Radio je sad kao medij u Bosni i Hercegovini poprilično zapušten, ne prati međunarodne tokove, ni tehnološki ni sadržajno, sve više i više se pretvara u jukebox ili nekakvu vrstu platforme za DJ-eve, što ni u kojem slučaju ne treba ponižavati ili unižavati jer to je jedna sjajna profesija koja zabavlja ljude i to masovno. To je profesija koja u mnogim zemljama donosi nevjerovatno puno novca. U svakom slučaju kada bih ja trebao da ocjenjujem medije u Bosni i Hercegovini onda bih to radio kroz prizmu radija jer radio je moja velika ljubav, osjećam se vezanim za radio, jednostavno postoji nešto što ljudi na radiju spoznaju.
To je jedan medij direktno vezan za tehnološki napredak, on je nastao kao jedan komunikacijski aparat. Sada bih se mogao vratiti na tu teoriju Bertolda Brechta o radiju kao aparatu javne komunikacije ali možda to nekom drugom prilikom jer ipak se radi o jednoj jakoj teoriji kroz koju možda postane jasno šta je zapravo radio i koliko je on važan. Ono što hoću da kažem a vezano je za medije je da se nalaze u ovisničkom položaju, da je ključ rješenja svakog problema inovativno razmišljanje, samostalni pronalazak puta iz problema.
Mislim da tu i treba da počne cijela priča, taman tu negdje kada dođu svi do spoznaje da su došli do kraja, da ne mogu da izađu iz situacije u kojoj se nalaze, kad se ta agonija bude produžavala, tad će najvjerovatnije svi zajedno da sjednu, da shvate da se nema para, da se nema vijesti, nema se vijesti. Znači sjesti priznati sam sebi, u problemu si i uvijek dva mozga misle bolje nego jedan. Kako vrijeme prolazi… mi se ne trudimo da pratimo tokove bilo koje vrste. Evo ja samo mogu govoriti o radiju. Dakle mi se zapravo medijima kao takvim ne bavimo a sve što znamo, znamo zahvaljujući medijima. Ja ne vidim da postoji išta ozbiljnije u jednoj zemlji, u jednoj državi, od medija. Ako mi počnemo da prihvatamo knjigu kao medij, slovo kao medij, glas kao medij, fotografiju, dobro to sad već manje više i prihvatamo, kad počnemo na taj način da sagledavamo medije i ovo što se sa njima dešava e tek tada mi možemo početi da sami sebe smatramo ozbiljnim i novinarima i na kraju krajeva društvenim bićima.
O.N.A.: Ok, haj'mo razmišljati u budućnosti, figurativno, sutra imamo Europsku Uniju na vratima, da li imamo digitalizacijom spremne medije za takvu priču?
SH: Maloprije sam govorio o tom našem razumjevanju samih medija i koliko su oni zapravo živi. Ovo sad što ja govorim to je živo, to je nešto što se dešava u našoj zemlji. Ja govorim i to je nešto što ide u emitovanje. Čitav kanal, od tog nekog mog svjetonazora, moje artikulacije, preko mikrofona, emitovanja i na kraju krajeva obrade samog tog – kao što si već pominjao – signala koji je na kraju krajeva digitalan, ovakav kakav je snimljen, jer mi živimo u digitalnom dobu, već odavno. Htjeli mi to priznati ili ne mp3, wave… i svi ostali formati, sve su to digitalni podaci koji mogu lakše da se obrađuju, zauzimaju daleko manje prostora, lakše se i brže radi s tim podacima. Međutim, ono što je važno, mi ulazimo u jedno novo doba, dakle došlo je do dvije revolucije, dva puta se zubčanik okrenuo, jednom iz analognog u digitalno doba a sad iz digitalnog u fizikalno doba.
Digitalni podatak se danas obrađuje u fizikalnom smislu. Danas se ton prikazuje matematički i on ima svoj način kako se proračunava. Danas postoje programi za fizikalnu obradu signala. Taj signal može da se mijenja, forma i uloga i mnoge druge stvari koje mogu da se kreativno uređuju. Dakle, radi se o ulasku u jedno novo doba, doba u kojem matematičari postaju kreativni likovi i to je ono doba koje je najbolje prikazano u filmu „Matrica“, jer matrica je ta nedefinirana definiranost odnosno princip logike i ako sve što znamo i vidimo i percipiramo svedemo na logiku onda ćemo vrlo brzo da shvatimo da oko nas postoji jedna velika matrica a to je matrica prirode i prema toj matrici moramo da slušamo ono što kaže priroda.
To je upravo ono što i Europa pokušava da kaže sama sebi a i nama, na kraju krajeva mi moramo prilično da se potrudimo da djeci koja sad počinju da studiraju – lično mislim da su najbitniji članovi jednog društva tinejdžeri – tinejdžeri su najbitniji u bilo kojem društvu i njih prije svega treba zamoliti da obrate pažnju na tehnološki razvoj, na inovacije, da se koliko mogu klone gluposti koje ove generacije ispred… ovo je Bože sačuvaj, ja ne znam šta bi se s tim ljudima moglo uraditi.
Mislim da smo došli u situaciju kad postajemo sve više i više ovisni upravo o toj generaciji. Upravo o toj djeci, oni su sad osamnaest, devetnaest godina i savšeno dobro razumiju digitalne odnose među programima, odnose među aplikacijama, smisao aplikacija i imamo ljude koji ovo o čemu sam ja maloprije govorio uopće ne razumiju a ti ljudi koji to ne razumiju, ovu zemlju vode. E ja sad ne znam ĐE JE VODE.
[~] 