… U ime nane, unuke i duše koja ih vezuje …
Kadar je statičan, međutim kompozicija kadra fotografski otkriva jednu konceptualnu simboliku. U glavnom i jedinom kadru, u centru objektiva, nalazi se nanina glava dok je tijelo koje glava skriva u pozadini tijelo
… pa izvadi papir iz đepa, pa pogleda, pa kaže, Adele Jušić…
Autoricino lice smješteno iza nane nije prikazano, nanino tijelo smješteno ispred Adele nije prikazano. To nepojavljivanje djelova tijela je ono što je intuitivna poruka koja jasno implicira da se ovdje radi o jednoj priči koja govori o kompaktnosti odnosa autorice sa svojom nanom.
Ako razmotrimo kadar i poziciju naninog lica u odnosu na Adelino tijelo možemo vidjeti da je nanino lice postavljeno u nekom, možda možemo reći, transcendentalnom smislu na mjesto Adeline duše, u oblast pleksusa.
Ovo je priča u kojoj je nana poklonila autorici glavu ili simbol za razum, iskustvo, informacije o životu i perspektivu dok je autorica poklonila svojoj nani dušu. Adela misli naninom dušom a nana govori Adelinom glasom. Veza ove dvije žene je poistovječujuća, neraskidiva, čvrsta, nematerijalna i doslovno duhovna.
… Priča starice ispričana glasom djevojke, priča djevojke ispričana mudrošću starice…
Odabir nijansi boja je također interesantan jer je Adelino tijelo dominantan simbol pozadine i predstavlja crnu figuru u jednom prostoru u kojem je boja naninog lica daleko manje definirana od boje figure Adelinog tijela. Nijansa boje naninog lica je bliska nijansama prostora u kojem se radnja odvija a pošto je radnja u vizuelnom smislu svedena na farbanje nanine sijede kose, otvoren je simbolički kanal za komunikaciju po pitanju kose kao takve, po pitanju boje kose koju autorica pokušava da promijeni, da joj da umjetnu boju, da joj da novi život, da je zaštiti od zaborava.
Autorica pokušava da uspori prolaznost vremena, ona to čini svijesno i namjerno i to je jasan estetski ključ za pitanje usporenosti cjelokupnog vizuelnog zapisa, poruka je krajnje emotivna. Više je nego očigledno da se Adela služi svim sredstvima da sačuva svoju nanu od prolaznosti vremena i zaborava. Kontrast vizuelnom usporavanju i borbi s prolaznošću vremena u odnosu na auditivni doživljaj koji je dokumentaran i kao takav odgovara na pitanje koje se nametnulo vizualnom simbolikom – dakle pitanje odnosa autorice i njene nane – je namjeran i važan.
U auditivnom smislu Adela šapatom govori priču svoje nane. Adela u potpunosti zauzima mjesto odnosno perspektivu svoje nane. Šapat je karakterističan za govor povjerenja ali u ovom slučaju brzina ili faktor vremena koji autorica pokušava da dinamizira govoreći brzo, strogo, pravedno, sigurno, samouvjereno u jednom interesantnom starinskom sarajevskom žargonu koji zbog brzine izgovora zvuči savremen, kao da nagovještava Adelin ponovni pokušaj da se igra sa vremenom. Drugim riječima da trajanje koje vizuelno usporava, auditivno zbog potrebe priče, maksimalno iskoristi.
Priča je vremeplov. Jedan dokument ili svjedočanstvo o životu. Vremeplov koji počinje od vremena Adelinog djetinjstva
… tebe nana najvoli, ti si nani prva, al’ ista si dedo, i ti voliš popit…
i kreče se unazad ali kroz nanin život da bi se na kraju vratila na početak, u naninu starost u Adelinu sadašnjost. Nanin život nije prikazan u organizovanoj vremenskoj hronologiji. Nana svoju priču priča nasumično. Njena eklektika je eklektika genija. Ona je samo njoj logična. Nana doživljaje opisuje prema potrebi da se uđe u prostoriju sjećanja, pri tome ona ne izlazi iz prostorije sjećanja dok god ne elaborira cjelokupan kontekst a svaka priča je generator slučajnosti koja nasumično popunjava cjelinu.
Nana zna, ne samo kontekst svog života, ona prati i kontekste života ljudi koji je okružuju. Spektar izvora, kao i količina informacija koje izlaze iz njene glave jasno stavlja do znanja činjenicu da je nana gospodarica cjeline, neko ko ulazi u sfere odnosa ljudi koji su je okruživali, npr. odnosa ljubavi njenog života i njegovih prijatelja, saradnika, jarana, familije. Ona zaobilazi psihoanalizu i dedu predstavlja kroz njegove navike, njegove mane i njegove vrline. Ona to čini sa nevjerovatnom sposobnošću tehnike feedback-a ili kritike koja u svojevrsnom taktu prikazuje čas pozitivnu čas negativnu stranu dede.
Nana je svijesna i političkih okolnosti međutim ne kao politički analitičar već kao neko ko je konsekvence tih okolnosti osjećao na svojoj koži, Ona je žena koja poznaje mahalske adete, red, odnos prema komšiji, odnos prema ljubavi svog života. Ona ljubav i zaljubljenost tretira i mjeri na osnovu činjenica kao što je ta da je sa dedom ašikovala pet godina. Maštovitom slušaocu ili slušateljici i nana i Adela na taj način otvaraju pitanje a šta se dešavalo u tih pet godina ašikovanja? Uostalom šta je ašikovanje? Autorica je ostala uskraćena, slušatelji i slušateljice su ostali uskraćeni, istorija je ostala uskraćena za možda planetarno najbitniju informaciju ikad.
Mozda je to razlog usporavanja vizuelnog dijela Adelinog rada. Nana jasno pruža na sebi svojstven način uvid u sociološke promjene života u njenoj direktnoj okolini. Ona se jasno politički opredjeljuje za konzervativizam. Samo taj njen konzervativizam kroz dijelove priče koji govore o njenom odnosu spram religijskih različitosti, spram socijalnih različitosti, spram politike, spram selefizma itd. pozicionira nanu na vrh čistog kozmopolitizma.
Nana brani kozmopolitizam konzervativizmom. Drugim riječima nana brani svoje. Kao što već rekoh, ona ima eklektiku genija svog života, ona poznaje cjelinu kao i relevantne detalje koji tu cjelinu sačinjavaju. Međutim kroz njenu naraciju se otvara i feministička strana rada, strana koja je ključna, strana koja govori o naninom uticaju na dedu, na bližu i dalju familiju, na komšiluk, na političare, na samu Adelu.
Nanin uticaj je poražavajući. Uprkos njenoj argumentaciji da je u Kanadi hladno i da je to tuđina, rodbina odlazi. Uprkos njenom sakrivanju rakije od dede, unuka sluša svog dedu. Uprkos njenim nastojanjima da drži sve konce u svojim rukama, nani je u životu bilo dato da rukovodi domačinstvom, da prati cijene i skupotinju, da sama cijepa drva, zarađuje novac u fabrici duhana, da pet puta abortira, da gleda kako je političari varaju, da zna za neimaštinu poslije drugog svijetskog rata i da joj zbog te neimaštine svaka druga bijeda izgleda daleko umjerenije. Da iz toga proizilazi njen optimizam. Da voli čovjeka o kojem sa hirurškom preciznošću i nemilosrdno sudi.
Nana je genije koji poznaje cjelinu svog života i vanjskih okolnosti koje taj život oblikuju a istovremeno nema mogućnost da utiče na bilo šta. Ona živi svoj život sa uvjerenjem i znanjem da će kad umre svi moći raditi šta hoće. Ova rečenica je stvarna i iskrena, ponekad se i sam pronađem u sličnoj ili istoj situaciji. Zbog nekih svojih unutarnjih osjećaja prema odgovornostima ja radim stvari koje drugi ne žele da rade. Ja pratim neimaštinu, brinem o grijanju, razmišljam o ljudima koji me okružuju, realiziram ono što drugi izmaštaju, ja pratim politiku i trpim konsekvence neodgovornosti onih na koje ne mogu da utičem. Ja volontiram u vlastitom životu i nadam se da će kad budem umro, teret odgovornosti koji nosim spasti na one koji iza mene ostanu, pa da mogu da rade šta hoće i vjerujem da će svi oni tek kad umrem shvatiti da više nikad neće raditi ono što hoće.
Nanina poruka je slobodarska i kosmopolitska parola a istovremeno u svojoj suštini najpošteniji i najkonzervativniji oblik odbrane sebe. Kretanje ruku autorice koja češljem usporeno prolazi kroz naninu kosu je u potpunosti neovisno od auditivnog doživljaja. Međutim usporeni izrazi lica koje nana pravi i mijenja otkrivaju kroz bore na licu mnogo o njenom karakteru, dok je zvuk u stvari priča koja tu sliku naninog lica elaborira.
Autorica uz pomoć minimalističkih naratorskih varijacija u raspoloženju, tonu, dijalektu, izrazu, oslikava život iz najsubjektivnijeg mogućeg ugla. Objektivnost je ostavljena slušatelju ili slušateljici i to je ono što umjetničkom izrazu daje dokumentarističku vrijednost. Autorica uz pomoć vlastitog glasa slušatelju ili slušateljici auditivno pruža uvid u život Adeline nane, dokumentaristički prikazujući naninu subjektivnu percepciju života. Adela vrišteći šapatom, bez ijedne fusnote o izvoru informacija, postavlja pitanje odgovornosti onih koji ostaju da nakon smrti rade šta hoće.
Tražiti simbole u odnosu između narativnog i vizuelnog u ovom radu ulazi u jednu sferu apstrakcije. Sferu metafore, sferu estetike. Uzmemo li u fokus, kosu i priče i izolujemo li ih kao dominantne elemente ili nosioce estetsko-semantičke informacije, primjetiti ćemo da je svaka dlaka u određenom smislu nosioc jedinstvene informacije npr. genetskog koda ili u ovom slučaju jedinstvene nanine priče ili subjektivnog svjedočanstva. Kosa kao i informacije, dolazi iz glave, glave koja je u kadru pozicionirana u centru.
U odnosu na tijelo autorice koja je u pozadini, nana je tamo gdje obično kažemo da nam je duša, u ovom slučaju, duša autorice koja pokušava da sijedim vlatima da novu boju, da te vlati ili priče sačuva od protoka vremena, vremena koje uz pomoć medija fotografije ostaje i istom odoljeva, vremena koje bilježi statična kamera. Pri tome autorica ne baš tako stručnim pokretima češlja pokušava da na svaku dlaku nanese dovoljno farbe za kosu. Ona kao da pokušava da organizira neku hronologiju priča ili vlati kose koje izlaze iz nanine glave, ta hronologija nije vremenska, ta hronologija je životna i ona tek na kraju ostavlja dojam potpunosti, dojam cjeline.
[~] 