Dok pokušavam da zaspim i svoj nervni sistem prepustim kombinatorici njegovog pročišćenja osjećam da mi kroz kožu i sve otvore na njoj prolazi neka čudna umjerenost, neka cudna toplina.
Kao da koračam i ulazim u neki čudan prostor, okruglog oblika. Ja se ne pomičem. Ležim u krevetu, međutim ovaj oblik me u potpunosti nadvio, sjećam ga se iz jednog sna iz djetinjstva. Kugla koja me proganjala krećući se Logavinskom prtinom, odmah iza mene. Taj isti osjećaj, taj isti strah, kao da mi se vraća. Ovaj put ga shvaćam drugačije. Ovaj put ne bježim. Prepuštam se. Pokušavam da shvatim o čemu se radi. Osjećam da mi nešto teško ali ipak podnošljivo pritišće želudac. Kao da mi sužava dah.
Stojim na samoj granici. Misli mi se oslobađaju i polovica mene koja je u sferi osjeća se stopljenom, spojenom, slobodnom, međutim polovica mene koja se nalazi izvan kao da sublimira sve ono što je kontra stopljenom, spojenom, slobodnom…
Taj dio koji je izvan, je rasterećen od osjetila ali je zato pun misli koje se nevjerojatnom brzinom generiraju i kao da ostaju tu. Okrećem se u krevetu, namjerno zatvaram oči. Kao da osjećam blagu nesvjesticu, onu koja se pojavljuje kad čvrsto zatvoriš oči.
Ovdje nema nikoga koga bih mogao zvati. Ovdje nema nikoga kome bih to mogao objasniti. Nema nikoga ko bi mogao tako nešto shvatiti.
Znam da dnevno – kao nikad do sad – punim glavu nevjerojatnom količinom novih informacija. U međuvremenu pokušavam te informacije da posložim tako da mogu da ih pamtim. Razmišljam o svakom detalju, razmišljam o izvorima informacija koje usvajam. Razmišljam o modelima upotrebe tih informacija. Vidim da je najstrašnija istina koju sam do sad mogao dokučiti to da ne postoji bijeg od zablude i da zabludu čovjek u glavnom nije sposoban prepoznati.
Osjećam kako sam okrenuo oči kritike prema vlastitoj unutrašnjosti. Uvijek kad to učinim naposljetku mi bude ružno. Ja sam gadan kritičar. Trebalo bi da sam zadovoljan sobom. Međutim sve više shvaćam da ja u svojim očima nisam ja. Ja u svojim očima tražim sve negativno što postoji i prisvajam ga čisto da bih mogao da ga kritikujem, jer eto onda ću tobože zadovoljiti svoju potrebu da se iskalim na nečemu, kad već nema ništa, onda barem na izmišljenom meni.
Sva ta dešavanja ne utiču na dio mog tijela koje se nalazi u okruglom obliku, taj dio kao da spava. Ja nisam siguran ali mislim da se nalazim u situaciji u kojoj sanjam da sam budan i kao nisam siguran jesam li budan ili sanjam. Mislim da me Sarajevo nikada ne bi vuklo sebi da jednom kao čovjek odem iz njega. Ja bi prosto trebao sve ignorirati. Trebao bih se posvetiti nauci. Umjetnosti. Ženama. Ja sam izgubio svaki pregled nad vlastitim mišljenjem o ženama. Ja o ženama pored najbolje volje nemam mišljenje.
Navire mi dok se komešam u krevetu misao. Ustajem i zapisujem je: “Bosna i Hercegovina nije problem čovječanstva, čovječanstvo je problem Bosne i Hercegovine” e jebi ga sad, rekoh.
[~] 