Mythos on fame

Ima nečeg istinitog u strukturi patvorenosti nastaloj u ekonomičnosti prodavanja slave, fenomena koji teško da ima dokumentovanu istoriju, historiju ili povijest. Možda su u davnoj prošlosti, u nedostatku sredstava javne komunikacije, vjerovatno ratnici – jer čime drugo se pametan čovjek mogao baviti u ta vremena – prolazili nekim prostranstvom, teritorijem, dok ih je pratio glas o njima. Ponekad ih je glas o njihovim uspjesima i preticao a seljani i seljanke su dogodovštine prepričavali, napuhavali, izmišljali, dodavali i vremenom iz svega toga razvijali nešto nalik obrazovnom programu za djecu. Kao neka agenda, neki didakcijski sustav. Tako je stomak počeo da se puše poput balona od sapunice.

Priče o ratnicima počele su da dobijaju strukturu, a klanje, udarci, strah i bol kojima su ratnici inače redovno izloženi postali su tek dekor, bitna je bila komponenta motiva koji su u svojoj suštini postajali sve inovativniji i dedukativniji. Ostavljali su jasne tragove, postupci ratnika su kroz priče i prepričavanja postajali sve realniji, izvodljiviji i na kraju krajeva moralo se raditi na oblikovanju sistema dedukcije i predanja. Bez obzira na cijenu. Možda su tako nastajali i mitovi i na mitovima zasnovani simboli, rituali i naravno čitave kulture.

A garant je to tako bilo. Nije bilo više toliko tajanstveno govoriti o ratovima, ratnicima i njihovim borbama. Ratovi su bili sve učestaliji, približavali su se pastvi. Ratovi i bitke više nisu bile organizirane na nekakvim ledinama nego su evoluirali i prenijeli se u naseljena područja, tamo gdje živi normalan svijet, gdje se vidi sve što se treba vidjeti. Vremenom je sve bitnije bilo poštovati konvencije o načinima ratovanja. Ratovanje je postalo civilizacijski utemeljen čin. Pastva je sve više uviđala da ratovanje i klanja i silovanja nemaju nikakve veze sa mitovima unutar kojih je formatiran sistem njihovih vrijednosti. Aha, šta sad? Pomislili su konstruktori didaktičkog sustava davnina. Neki danas samo misle da je to bio kler. Kamo puste sreće da je samo kler konstruirao sustav vrednota, ide to i dalje, sve do srži, do trač partije uz ognjište i predanje pra-trač-prepričivača i pra-trač-prepričivačica.

Ali stani, to traje stotinama godina, ovaj moj kont je samo neka kompresovana verzija dešavanja, hipotetička. Nemam ja dokaze, nemam fusnotu da odgovornost za svoju tvrdnju svalim na nekog drugog. Ja samo nagađam na osnovu onog što mi bode oči danas. Ali, bitan je format mita unutar kojeg je konstruiran format sistema vrijednosti ili uslovno rečeno moral. Kroz taj sistem vrijednosti i na taj sistem se gradi/lo dalje. Pitanje je šta? Naučna istina? Kako kad je osnovni vektor sistema zasnovan na mitu?

Konstantinović bi rekao: a iskustvo nam je palanačko, i tako sa prvom rečenicom rekao više nego što inovativni izmislioci sadržaja dogodovština današnjih ratnika koji herojski prolaze kroz medijske realnosti – kao njihovi predci nekoć kroz prahistorijska sela – mogu i zamisliti.

U svojoj duši ti imaginarno realizirani heroji nose sva sranja i traume i ljubomorno ih čuvaju za sebe, a iza sebe oni herojski ostavljaju mir, blagostanje, najnovije aute kupljene na povlasticu, vile sa skrenutim tokovima rijeka, ostavljaju nasmijana lica djece koja žicaju pare za liječenje, ostavljaju žene ogrezle u kreditima za kupovinu šminke i svega ostalog neophodnog za sustizanje nedostižnog ideala postajanja muškim šovinistom, siledžijom, pasivnim agresivcem koji je valjda razlog svih diskriminacija prema ostalim ženama koje se nisu zavalile u kredit da na koncu konaca postanu on sam, idealni neprijatelj. Ostavljaju penzionere u redovima ispred kontejnera i naravno presretne radnike zaglavljene u paradoksu vlastitog organizovanja.

Svi su sretni ali vide da priče koje su se nekad prepričavale od usta do usta a danas struje munjevitom brzinom društvenim mrežama nisu priče zasnovane na fusnotama nego na nekakvom sistemu vrijednosti zasnovanom na nekakvom mitu.  U sadašnje vrijeme sa izduženim “i” (miiiitu).

Vide seljani šta heroji u sebi nose, vide heroji da je sve što u sebi nose imalo svrhu popunjavanja nekih literarnih radova, knjiga, novina, medija, filmova, izložbi i drugih oblika prepričavanja stvari kako bi struktura mita bila nadograđivana.

A sam vrag ili tko zna već tko, kome ovo vjerovatno izgleda smiješno, čeka da to sranje oko slave i konstruiranja novih i dekonstruiranja starih i rekonfiguriranja budućih mitova konačno dobije oblik jedine istinske tvorevine čovjeka. Čisto da onaj stomak sa početka priče ispuše. Što bi u kamenu iznad vrata svoje ćenife uklesao meštar Hektorović: Sad kad si spoznao sebe, zašto si ponosan?

Ako mislite da ovom tekstu nedostaje tema onda ga niste baš shvatili, ako mislite da postoji nešto što bi se moglo dodati, oslobodite se mitova i sistema vrijednosti zasnovanog na istima i komentarišite, pokušajte psovati bez da psujete, konceptualno, kontekstualno, u metaforama, možda alegorijski.

Oslobođenje od mita je jedino što ostane nakon što se sruše sve konstrukcije i iluzije, nakon što ratnici progovore, žene vrate kredite za postajanje svoje suprotnosti u borbi protivu iste, nakon što penzioneri ovo… radnici ono… djeca ovako… oni… onako, nakon što problem prestane da bude problem i postane rješenje, baš onako kao što su se stari alhemičari potajno nadali da će biti, kad sve stvoreno i svareno u konačnici ode u šolju. Ali, što bi rekao Slobodan Milošević: Malo morgen.