Vazda ima jedna strana koja se za_ebava i druga strana koja trpi za_ebanciju prve strane. Kad drugoj strani dodije da trpi za_ebanciju, ona obično insistira na totalnom poniženju prve strane, jer prva strana nije učinila ništa da sa drugom stranom iskomunicira išta drugo osim poniženja. Eksperti za sitno-čaršijsko-bockanje koje kao izvor – s pravom – moram da sakrijem, kažu da za_ebancija mora biti nemilosrdna da bi se izvšio potpun transfer kompleksa.
Postoji toliko vrsta i podvrsta za_ebancije, međutim najbolja je ona prosvjetiteljska, ona koja sa sobom ponese i neke poruke koje vremenom učine da nestanu predrasude. Ta za_ebancija je prava mirotvoračka i ona uvijek kao da savršeno korespondira trenutku u kojem se nalazi. Ona nije u kontekstu nečega, ali može postati kontekst nečemu.
Ipak, transfer kompleksa kao i sam kompleks ima svoj korijen. Korijen kompleksa je sujeta. Ona je u direktnoj vezi sa posebnim profesijama današnjice. Koje su to profesije, trenutno i nije vrijedno pomena. Sujeta je đubrivo koje poboljšava rast kompleksa koji je generator za_ebancije koja ima za cilj poniženje drugog i drugačijeg ili ako ćemo slobodarski, svega i svakog.
„Svatko“ ima pravo da se za_ebava sa „svakim“, „svatko“ ima pravo da nenasilnom za_ebancijom, iz ništa, tvori čisto nasilje i zlo. Sve dok je „svatko“ u okrilju nenasilne za_ebancije, sva su poniženja dozvoljena. To stoji u Povelji u uzajamnom pod_ebavanju Raz_ebanih naroda član 55 stav 2. Ono što nije dozvoljeno je, nasiljem i zlom odgovoriti na poniženje i tvorbu konteksta unutar kojeg strana koja je na udaru za_ebancije proživljava čisti, konceptualizirani i kontekstualizirani pakao. To je svojevrsno testiranje tolerancije “malog brata” provedeno od strane “velikog brata” i funkcionira na principu:
Ja ču da te _ebem u zdrav mozak dok god mogu, nenasilnom za_ebancijom, prazniti ću svoje individualne komplekse nad tobom i spolno ću ti općiti sa svim, sve do spoznaje i u rikverc, čisto da ti dokažem da mogu da te ponižavam jer mi se može. Ekonomski je isplativo. Zapravo ja zarađujem hljeb od toga, školujem svoju djecu, vodim ženu na more i na skijanje, sve, sve, sve ja to od za_ebancije tebe, tvoga roda, tvoga soja, tvoje vjere ili čega god hoćeš tvojega, sve, jer mi se može. Čovječanstvo nebi bilo u stanju da se nasmije da nije mene i mojega pod_ebavanja tebe. Ogromno je to dostignuće slobode. Na koncu konaca, da nije tebe ja ni samom sebi nebih bio smiješan, ipak, cilj svake za_ebancije je smijeh publike, izdizanje sebe iznad “problema” koji nekom znači sve što ima i ponižavanje drugog i drugačijeg metodom kojoj je taktika nenasilna ali je zato strategija siledžijska.
I dok svijet tone u takav ekonomski očaj da mu kretenizam iskompleksiranih otvora debelog crijeva postaje ekonomski isplativ, potpuni zanesenjaci uljuljkani u finansijsko blagostanje, pod velom umjetničke sujete, sa visine koja im društveno „pripada“ vrše veliku nuždu po ljudima kojima nije ostalo ništa pod nebeskim svodom osim vjere u …
I opće tako zanesenjaci, sve dublje i šire, bez iole pijeteta i milosti prema onima koji su izloženi ratu, nemiru, samoći, nesigurnosti, neznanju, besperspektivnosti, bezdomovinstvu, bezdržavnosti i kojima ništa drugo sem te vjere – ma kakva ona bila – nije ni ostalo. Možda upravo zbog toga ti ljudi svoju vjeru shvataju ozbiljno.
Bez te vjere, ma šta ona bila, ti ljudi se pretvaraju u streljačke vodove. Iskompleksirani zanesenjak zezancijom liječi svoju sujetu i komplekse i ruga se suštini ljudskog identiteta objekta njegove zafrkancije, ruga se tom jedinom utočištu tih ljudi – jer mu se može – zanesenjak tako briše tu suštinu ili moral ili blokadu koja kod normalnih ljudi stoji u glavi prije nego pokrenu horoz, i upravo tako, sam samcat, tvori vlastitog katila. Njegov katil nije naučio da mrzi tamo gdje se uči pucati. Mržnja se uči godinama, kontekstom, sitnim pod_ebavanjem, socijalnom diskriminacijom, krizom identiteta, zezancijom… – katil uzima kalašnjikov, puca u kompleksaša sa olovkom i geopolitički interes dobija medijske polove. Ne samo polove, pune se rezervoari argumentacije za sukob, nasilje, podizanje utvrda i nepovjerenje. Na jednoj strani mrtva usta koja ne crtaju a na drugoj strani mrtva usta koja ne pucaju. Sve se transponuje na global-politički nivo, na scenu izlaze međusobne optužbe, a najvispreniji optuživači i advokati vraga dobijaju kredibilitet i mikrofon. Dobijaju moć. Socijalne mreže se tresu, tabori su poznati i tako… Najradikalnije je vazda najsočnije i mic po mic, nažalost sve završi slično Bosni i Hercegovini, zemlji gdje cvijetaju apsurdi a paradoksi služe da bi se izmjerila neodgovornost.
Publici zasigurno ništa od svega toga nije smiješno. Ja u zezanciji na račun kulturološkog, vjerskog, nacionalnog ili bilo kojeg drugog identiteta nikad nisam vidio ništa smiješno, još manje slobodarsko ili prosvjetiteljsko. Obično je to za_ebancija kojom kompleksaši vođeni sujetom definiraju svoju nadmoć, svoju superiornost ili uzvišenu poziciju u odnosu na onog ili onu na čiji račun se za_ebancija usmjerava.
Da, za_ebancija može biti silovanje, može biti i metod političke konsolidacije redova. Na kraju te vrste za_ebancije ne ostaje smijeh, već krvave redakcije. Na kraju te vrste za_ebancije čuju se razne poruke, sućut. Čini se kao da se medijski prostor popuni oblicima koji podsjećaju na Orijent i Okcident, dva stara znanca, koji se pipaju, propituju, ideološki raspravljaju. Očigledno je da tom istom Orijentu i Okcidentu više nego išta, danas treba dobar prevodilac. Neki dijalog. Jer uzajamne razlike, neznanje, predrasude, krv i politička konsolidacija redova u kombinaciji sa ekonomskom isplativošću ratova mogu da stvore samo jedno.
Sigurno je da ono što su mladi Francuzi sa kalašnjikovima uradili svojim sunarodnjacima sa olovkama nije imalo nikakve veze sa vjerom, isto tako kao što ni ono što su njihovi sunarodnjaci sa olovkama radili sa vjerskim identitetom mladih Francuza sa kalašnjikovima nije imalo nikakve veze sa novinarstvom.
[~] 