~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Uvod
Auditivno posredovanje duple perspektive
Zamjena perspektiva
Perspektiva unutrašnjosti / Perspektiva vanjštine
Radio esej se dešava iskuljučivo u unutrašnjosti autora, u njegovoj glavi. Dvije perspektive koje slušatelju ili slušateljici bivaju auditivno predstavljene su ekstremno subjektivne, u unutrašnjosti autora, one se sjedinjuju kroz unutrašnju komunikaciju. Budući da su obje strane slušatelju ili slušateljici auditivno dostupne, one postavljaju slušatelja ili slušateljicu u poziciju objektivnosti.
Radnja
Samoanaliza unutrašnjeg Ja. U centru radnje radio eseja „Dodiri unutarnjih daljina“ se nalazi autor. Kako bi se slušatelju ili slušateljici predstavila njegova unutrašnjost, autor se dijeli na dva auditivno predstavljena nivoa.
Narator u off-u
Analitičar, Racionalni
/
Šapat naratora
Pjesnik, Iracionalni
U radio uratku se ne dešava dioba ličnosti već podizanje ličnosti na jedan meta nivo. Jedan nivo je nivo naratora u off-u i drugi nivo je poetski nivo naratorovog Ja. Odnos između ova dva nivoa je osnova komunikacije autora sa svojim unutarnjim Ja. Ovo unutarnje Ja autora je generator poezije, dok je objašnjavanje poezije u rukama naratora u off-u. Tema komunikacije između autora i njegovog Ja je odnos autora prema vlastitim moralnim vrednotama.
Dramaturški sistem
Dramaturšku konstrukciju komunikacije je najbolje shvatiti kao klatno jednog mehaničkog sata. Sadržaj koji biva propitivan je intenzivno kontrastiran i uloge su podijeljene na sljedeći način:
Vanjska perspektiva unutrašnjosti / Unutarnja perspektiva unutrašnjosti
Narator u off-u / Poetsko Ja naratora
Stvoritelj kao autor unutarnjeg univerzuma / Čovjek kao unutarnje Ja autora
Umjetnik kao autor čovjeka / Čovjek kao umjetničko djelo Stvoritelja
Lažov kao autor umjetničkog djela / Laž kao umjetničko djelo
Fundament individualne subjektivnosti autora je njegovo iracionalno Ja. Iracionalno Ja stvara, laže i biva propitivano od strane racionalnog autora. Dramaturški konflikt nastaje kad se iracionalno ili stvaralačko izrazi uz pomoć eha koje dodiruje unutarnje daljine autora. Ovaj izraz je poezija koja u nastavku biva korištena u spisateljskom procesu jedne poeme koja biva sastavljena od svih, u toku eseja, korištenih šapata na kraju radio uratka. Racionalni ili autor ili narator u off-u ne prihvata izraz Iracionalnog. Iracionalni kaže: „ja sam jedno umjetničko djelo, ja sam jedna laž“ što znači da i Racionalni laže, jer Racionalni je stvorio Iracionalnog u sebi i mora ga kao vlastiti identitet prihvatiti. Identitet koji iz unutrašnjosti autora, kroz iskrenost i jednostavnost, stvara umjetnost, poeziju.
Analiza
Na početku, Iracionalni pruža svoj poetski pogled na cjelinu života
“Na kraju ja, u mozaiku svemira, gubitnik u bici, protiv vremena”.
Za Iracionalnog je vanjština ili svemir ono što je za Racionalnog unutarnje Ja.
Klatno se kreće s lijeva na desno
U drugoj rečenici, Racionalni objašnjava stanje u kojem se nalazi
“Svaki put kad promijenim okolinu, vrati mi se osjećaj mog stapanja sa univerzumom. Možda zbog samoće, možda zbog… ne znam”.
Racionalni objašnjava da kroz samoću pronalazi put do svog unutrašnjeg Ja. (Kad je usamljen, on razmišlja o samom sebi i o svom unutarnjem Ja).
“U tom stanju, ja ne osjećam gravitaciju, ostajem na jednom mjestu, ne osjećam promjenu supstance, ostajem tačno ono što sam, a to, što sam, prepuštam drugima da procjenjuju”.
Racionalni objašnjava stapanje sa svojim unutarnjim Ja kroz osjećaj stanja bez gravitacije. Osjećaj izdizanja. Uprkos tome, Racionalni ostaje na jednom mjestu, ne osjeća promjenu svoje supstance, ostaje ono što je i nagovještava da postoji neko drugi ko o njemu treba da sudi (Bog, stvaraoc ili kreator njegove vanjštine)
Klatno se kreće s desna na lijevo
“Ja sam jedna stvarnost, raspršena u svemiru, svojeg univerzonazora svijestan, sam, nag, kao od majke rođen”.
Iracionalni vidi sebe kao jednu stvarnost koja je raspršena u svemiru ili unutar Racionalnog, Iracionalni je svog univerzonazora svjestan jer on je generator poezije, on je sam, nema sta da skriva, on je unutrašnja ličnost.
Klatno se kreće s lijeva na desno
“Ja čekam, na iskrenost i jednostavnost, kao kakva mlada koja čeka na svog mladoženju”
Racionalni vidi sebe i svoje unutarnje Ja koje nema šta da skriva kao jednu iskrenu i jednostavnu ličnost iz koje dolazi poezija, Racionalni očekuje ovu poeziju (Kao što mlada očekuje svog mladoženju).
Klatno se kreće s desna na lijevo
“Nekako pun nade raspršen”
Iracionalni posreduje poetski osjećaj koji ga obuzima. Iracionalni je jedno Ja koje je izmišljeno od strane Racionalnog. Iracionalni je vještački i kao vještački izmišljen on je objekt propitivanja od strane Racionalnog koji ga je stvorio.
Ženski glas: Jedna laž u potrazi za iskrenošću u sebi!
Ženski glas je jedan dodatni nivo koji slušatelju ili slušatljici pruža uvid u nit vodilju kroz pravac samorefleksije
Klatno se kreće s lijeva na desno
“Ja sam spreman da se za taj cilj žrtvujem, vladavina jednostavnosti, kako je samo teško do nje doprijeti, ona je dalja i od iskrenosti, ona je dalja od svega što ne razumijem, a trebalo bi da razumijem, jer mi je blisko”.
Racionalni se nada da će njegovo iracionalno Ja prevladati jer to je njegova suština. Jednostavnost i iskrenost su osobine Racionalnog, ove osobine su u dubini unutrašnjosti Racionalnog. Kako bi spoznao ove osobine Racionalni se odlučuje na…
Ženski glas: Analiza substance.
… i opisuje supstancu svog unutarnjeg univerzuma, ovaj put iz vanjske perspektive.
“Interesantno je kako svaki komadić mojeg Ja, raspršen u svemiru tako perfektno prepoznaje jednostavnost i iskrenost, moglo bi se reći da me ta iskrenost i jednostavnost u jednoj kombinaciji povezuju, za mene je ova kombinacija nešto kao savjest, medij individualnosti, medij subjektivnosti, kamen temeljac”.
Vanjska perspektiva unutarnjeg univerzuma koju slušatelju ili slušatljici posreduje Racionalni, predstavlja njegovu vezu sa svojim Ja koje perfektno prepoznaje jednostavnost i iskrenost kao osobine Racionalnog i njegove individualnosti, subjektivnosti.
Na ovom mjestu Racionalni postavlja pitanje objektivnosti bez estetike subjektivnosti a Iracionalni odgovara sa…
Klatno se kreće s desna na lijevo
“… samo, … stvarnost”
Ženski glas: Lažov je jedno umjetničko djelo, umjetničko djelo je jedna laž.
Na ovom mjestu na stol dolazi teza koja ulogu lažova daje Racionalnom, jer on je stvorio Iracionalnog dok je uloga umjetničkog djela data Iracionalnom.
Klatno se kreće s lijeva na desno
“Ja sam jedno umjetničko djelo, ja sam jedna laž”.
Iracionalni je iskren i jednostavan i upravo tako i govori
Klatno se kreće s desna na lijevo
“Interesantno je kako iskrenost i jednostavnost predstavljaju samo jedan trenutak u umjetnosti”.
Klatno se kreće s lijeva na desno
Iracionalni vidi sam sebe kao taj trenutak
“… ja sam”,
Klatno se kreće s desna na lijevo
Racionalni vidi taj trenutak kao
“… suština ljepote, to je taj trenutak kad shvatim da tamo negdje iz sve te snage tame do mojih čula stiže jedan eho…”
Klatno se kreće s lijeva na desno
Iracionalni odgovora sa…
“… umjetničko djelo”.
Klatno se kreće s desna na lijevo
“…mojih vlastitih sanjarija, eho koji dodiruje unutarnje daljine”.
Na ovom mjestu Racionalni postavlja pitanje vjerodostojnosti onoga što Iracionalni poetično nagovještava. Racionalni priznaje da je Iracionalni umjetno stvoren, da on generira sanjarenje koje dolazi kao eho unutarnjih daljina, Racionalni postavlja pitanje jesu li to sve jednostavne i iskrene laži, Racionalni se konfrontira sa vlastitim Ja i spoznaje da on na osnovu slučajnosti razumijeva unutarnji univerzum…
“Slučajnošću spoznajem da je svemir, možda zatvoren prostor u kojem svako čuje, eho vlastite iskrenosti i jednostavnosti”.
Na ovom mjestu se propituje unutarnja i vanjska perspektiva unutarnjeg univerzuma pri čemu je za obje perspektive jedno jasno a to je da je unutarnji univerzum jedan zatvoren prostor. Pri tome je čak i ova spoznaja našminkana sa jednim „možda“ jer niti jedna perspektiva ne pruža objektivan pregled nad cjelinom prostora, objektivnost je u ovom slučaju u uhu slušatelja ili slušateljice.
“Okolina je čudo”
Za obje perspektive unutarnjeg univerzuma.
Klatno se nalazi u sredini
Ženski glas: Eho ega jedne laži
Eho je jedna stvar koja pripada unutrašnjosti Iracionalnog, a ego unutarnjeg je jedna stvar vanjske perspektive odnosno stvar Racionalnog, bilo da se radi o sanjarenju ili dezavuiranosti ili ne, on (Ego) je za Racionalnog jedna stvar supstance njegove subjektivnosti i identiteta.
Klatno se kreće s lijeva na desno
“Malo je neugodno kad ti eho univerzuma jednostavno i iskreno vrati jednu priču koja te frapira i zgrozi, kad počneš da se opireš ili da sam sebe zavaravaš da možeš da se sakriješ od vlastitog eha, kad počneš da uvjeravaš okolinu i ljude koji te okružuju, da ono što ti univerzum vraća, nije istina.”
Na ovom mjestu Racionalni nije u skladu sa vlastitim ehom. Racionalni ne želi da stane iza onog što Iracionalni govori jer je Iracionalni laž. Racionalni otvara pitanje istine, iskrenosti i jednostavnosti, on otvara pitanje njegovih osobina kao ličnosti, on ne želi da stane iza vlastite poezije, jer ako bi stao iza vlastite poezije ili iza vlastitog ega ili iza vlastitog Iracionalnog, onda bi morao prihvatiti ulogu lažova, to bi značilo da on jednostavno i iskreno laže, što je naravno paradoks.
“Kao da istina postoji, kao da jedna usta mogu da je izgovore a kad se još pored tebe nađe prvi licemjer, koji se pretvara da ti vjeruje, tad počnu kola da idu niz brdo”.
Kako bi izbjegao ulogu lažova u odnosu na slušatelje ili slušateljice, Racionalni propituje istinu, jer on je uvjeren da je njegov unutarnji iracionalni sačinjen od mnogih djelića njegovog Ja. Mnogi djelići ne mogu biti izgovoreni jednim ustima. To bi bila puna objektivnost sačinjena od svih mogućih djelića odnosno subjektiviteta njegovog iracionalnog, izmišljenog i umjetno stvorenog ega. Na ovom mjestu se u unutrašnjosti autora stvorenog univerzuma otvara dimenzija vanjske perspektive vanjštine. Eventualna komunikacija Racionalnog nailazi na priznavanje od strane jednog drugog čovjeka koji nema ništa sa unutarnjim univerzumom Racionalnog ili koji kroz laž Racionalnog postaje i sam lažov. Na taj način počinje dezavuiranost lažova ili Racionalnog.
Ženski glas: Dezavuiranost lažova.
“Tad više nema nekog velikog smisla pokušavati zaustaviti dezavuiranost, ona preuzima automatski najviše mjesto u hranidbenom lancu sistema tvojih vrijednosti, dezavuiranost dominira ali pored činjenice da dominira, ona se ponavlja, ona je redudantna, po tome je prepoznatljiva, dezavuiranost se ponavlja i to kao neka apsolutna konstanta ili nepromjenjivi vektor. Pri tome ona ostavlja uvijek isti okus u ustima.”
Ovdje postaje jasno da je Racionalni počeo da vjeruje da njegov eho iskreno i jednostavno govori istinu, zbog licemjera koji mu je dao potvrdu da je to tako i zbog činjenice da Racionalni pokušava da izbjegne ulogu lažova. Ovdje Racionalni upada u zamku vlastitih laži i sanjarija koje njegov unutarnji Iracionalni poetski izražava. Racionalni je jedini koji zna da njegov ego laže i laži ili sanjarije ga vode u svijet njegove vlastite dezavuiranosti, pri tome Racionalni pokušava da predstavi slušatelju ili slušateljici zavodljivu snagu dezavuiranosti. To je ta činjenica ili vektor koji se ponavlja. Lažov ili Racionalni zna da laže i da je dezavuiranost generator njegove poezije i na taj način dio njegove individualnosti. Pošto je on svijestan ove činjenice i zna da ove osobine dakle jednostavnost i iskrenost nemaju ništa sa lažima jer nije moguće iskreno lagati, Racionalni osjeća permanentan strah od svog stvoritelja i od vlastitog morala. (okus gorčine, kad se čovjek do smrti plaši).
Ženski glas: Lažov i etika
“Čovjek u meni vjeruje da će neko o njemu nekad da sudi, vjerovatno kad umre ili kad taj neko cjelokupan sistem ili sve što čovjeku u meni predstavlja stvarnost izloži resetu”.
Na ovom mjestu Racionalni zauzima ulogu stvoritelja Iracionalnog i daje mu ulogu čovjeka
“Ipak meni nikad nije u potpunosti bilo jasno, prema kojim kriterijima će taj suditi i zašto, prema kojim kriterijima sudi umjetnik koji teži savršenstvu, svoje nesavršeno umjetničko djelo i kako se umjetnik osjeća dok sam o sebi sudi. Moja umjetnost je nemilosrdna, anarhistična, traumatizirana ali tek u svoj svojoj avangardnosti, ona je jedan prostor u kojem estetika i semantika vode permanentnu bitku za dominaciju, zbog toga se i u meni s vremena na vrijeme desi iskrenost i jednostavnost, svijet je tad prepozna automatski”.
Ovo je tačka na kojoj Racionalni sudi o Iracionalnom. Pri tome on zna da je jedino Racionalni ili on sam u stvari lažov a da Iracionalni sam, čak i kad jednostavno i iskreno kaže da je on sam laž, govori istinu. Na ovom mjestu se stvoritelj nalazi u jednoj krizi vlastitih vrijednosti. On polako spoznaje da je jedini lažov i pokušava svoju dezavuiranost opravdati prisustvom iskrenosti i jednostavnosti u njegovoj umjetnosti.
Klatno se kreće s desna na lijevo
“Ostajem, počinjem, slobodno da mislim, čekam, eho univerzuma”
Ovdje postaje jasno da Racionalni više nije gospodar svog unutarnjeg univerzuma već da njegova vanjština podilazi uticaju vanjske dezavuiranosti što Iracionalnog dovodi do toga da u unutrašnjosti sebe izgradi samostalan univerzum, Iracionalni stvara jednog novog Iracionalnog u unutrašnjosti sebe i jedna nova laž koja nije ništa drugo do prethodna je rođena.
Ženski glas: Opravdavanje samodopadljivosti.
Klatno se kreće s lijeva na desno
“Čovjek u meni se nada da će posljednje prije reseta biti iskrenost i jednostavnost. Iskrenost i jednostavnost će dati iskrenu i jednostavnu kritiku njegove suverene individualnosti”.
Na ovom mjestu Racionalni traga za vlastitim uzorom, moralom u sebi, iskrenošću i jednostavnošću u sebi. On je primoran da čeka na eho iskrenosti i jednostavnosti, eho koji će mu možda slučajnošću prenijeti kritiku njegovog Ja.
Klatno se kreće s desna na lijevo
“kad iza ljepote stojiš, jedino te ljubav, može ubiti, jedino te bijes, može osloboditi”
Iracionalni se obraća svom Racionalnom gospodaru stihom koji možda najbolje ilustrira kako je Racionalni postao rob vlastite okoline i vlastite dezavuiranosti.
Racionalni je napisao nešto lijepo
Licemjer je svojim pozitivnim mišljenjem otvorio vanjsku perspektivu Racionalnog, to je ubilo supstancu njegove racionalnosti u odnosu na njegovo unutarnje iracionalno Ja i omogućilo da dezavuiranost postane jedan dio njegovog unutarnjeg Iracionalnog što je dovelo Racionalnog u situaciju od koje se jedino uz pomoć bijesa može osloboditi. Dakle ponovno jedna iskrena kritika.
Klatno se kreće s lijeva na desno
“To je nešto što će čovjeka u meni, jednako kao i umjetnika kritika vremena, uništiti”.
Ženski glas: Kraj
“Čovjek u meni nema pojma gdje je
čovjek u meni nema pojma ko je
čovjek u meni ne zna šta zna
čovjek u meni nema pojma o tome šta ne zna”
Ovi zaključci bivaju izneseni pred slušatelje i slušateljice od strane Racionalnog. To su zaključci koji se odnose na sve slušatelje ili slušateljice, to su fundamentalna pitanja na koja mi svi nemamo jasan odgovor. Ova pitanja služe Racionalnom konkretno u radio eseju da postavi osnovu za finalni zaključak.
“Čovjek u meni se nije udaljio od usamljenog skeptika sa početka ove priče, on pokušava da objasni prvom licemjeru do sebe a tako i cjelokupnom svijetu da eho univerzuma koji kao kakav sinus ton prodire u suštinu individualnosti nije istina. Čovjek, po uzoru na svog stvoritelja, nije ništa drugo do usamljeni skeptik, lažov, izgubljen u vlastitoj dezavuiranosti koji sa strahom i istovremenom nadom čeka na iskrenost i jednostavnost”.
Na kraju, finalni proizvod ili poema koja je sastavljena od odjeka
“Ljubav može ubiti.
Bijes može osloboditi.
Ostajem slobodan.
Protiv vremena.
Ja sam jedna stvarnost.
Ja sam jedna laž.
Na kraju univerzuma,
ja sam jedno umjetničko djelo,
u svemiru,
sam”.
[~] 