Along the street of friendship

Ne ostaje na kraju mnogo onih koji ti dođu na sahranu. Taman onoliko, koliko ih se usudi da povjeruju kako tvom tijelu od duše napuštenom treba neka vrsta pomoći.

Valjda su to oni ljudi koji su te poznavali. Drugovi koje si smatrao drugovima i koji su tebe smatrali drugom se nikad neće pomiriti sa tim da te nema. Jer za njih, tebe i kad nema, ti si tu. Imaš svoje mjesto za šankom, za stolom imaš svoju čašu, svoje piće, svoj način nazdravljanja, svoj način govora istine.

Imaš svoju poziciju u fudbalu. Imaš žene koje si volio. Imaš one koje su tebe voljele. Imaš svoj položaj u beskraju. Taj položaj ne čuvaš ti, taj položaj čuvaju tvoji drugovi i čitav univerzum bi morao da se raspadne pa da taj tvoj položaj nestane.

Za svoje drugove ti ne možeš umrijeti. Tvoje drugove ne možeš razočarati. Svima se s vremena na vrijeme učini da su sami i da im je u životu najbitnije da prežive, a tebi je u životu najbitnije da te drugovi ne ostave. Tad im zamjeriš, ljut si na njih, a vidiš da si ljut na sebe, vidiš kako ta pojava zvana drugovi igra neke svoje igre i znaš jedino da ti ne možeš biti ono što oni hoće da ti budeš, da oni ne mogu biti ono što ti hoćeš da budu, već si jednostavno tu gdje jesi. Iz toga svega može samo viša sila fizički da te ukloni i da ti na taj način uskrati tebe. Ti konkretno tu ne možeš ništa.

Drugovi vjerojatno ne rastu s tobom, oni jednostavno srastu sa sistemom tvoga života, a na taj sistem ti samo misliš da imaš nekakav uticaj. Tu su druže stvari postavljene nepisanim pravilima.

Na tvojoj sahrani neće biti niti jedan tvoj drug niti ćeš ti biti na sahrani bilo kojeg tvoga druga. Ti naravno možeš doći ali moraš znati da ti nećeš biti tu. Biti ćeš za šankom i nazdravljati, biti ćeš na igralištu i igrati odbranu. Biti ćeš možda i u napadu, biti ćeš na klupi u parku, motati joint u mrklom mraku i gledati da ti trava ne sklizne sa dlana. Biti ćeš vjerojatno na derneku, biti ćeš na ulici, pogođen iz daljine snajperskim metkom i dodirivati prstom ranu. Biti ćeš na koncertu.

na steni

Stajat ćeš na grebenu, na steni i čekati da te drug uslika. Biti ćeš u autu, u zajebanoj okuci i provjeravati ćelave gume, diskove, pakne. Ma biti ćeš u sred rasprave sa djevojkom i to onda kad vidiš da nemaš niti jednog argumenta. Da te ženski dotukla i da je istovremeno voliš i mrziš. Biti ćeš gdje god hoćeš da budeš jedino nećeš biti na sahrani i gdje god bio, tvoj drug će biti s tobom.

O drugarstvu se u principu nema šta puno reći isto kao ni o vremenu. Ono je i suviše detaljizirano da bi čovjek samo radi književne nagrade napisao sva negativna iskustva izostavivši sve ono što ga je vajalo kao čovjeka i kao umjetnika. Ali, to ipak znaju one koje pokretom samo jednog prsta isprave savršenstvo slučajnog oblika.

Drugarstvo ti dođe kao dominacija kontra basa nad prekrasnom bas dionicom. Drugarstvo niti možeš kupiti, niti možeš mijenjati. Valjda zato i ne funkcionira u svijetu. Ali kao što rekoh, o drugarstvu teško da se može nešto reći, možda je o drugarstvu najbolje ćutjeti, ćutnjom se u drugarstvu kaže sve.

sead

Audio insert iz filma Valter brani Sarajevo – Kemo: Šta da mu kažem gazda
Audio insert iz filma Valter brani Sarajevo – Sead: Ništa. Čuti. Time ćeš mu sve reći.

Drugovi o tebi znaju više nego što ti znaš o sebi, njima se čovjek ne može vratiti, njih čovjek ne može napustiti, takav oblik vlasti nad tobom koliko god bio pogrešan ili ispravan je jači od bilo kojeg drugog.

Ponekad se čovjek nađe izgubljen u svojim greškama. Cijeli svijet počne da mu spočitava ovo ili ono. Mnogi se tim stvarima povinuju, mnogi – pogotovo “kod nas” – sve negiraju, dok imaju daha u plućima. Međutim drugovi su oni koji tvoje greške u svako doba mogu ispoštovati, ispraviti, učiniti da ne postoje i kad si izgubljen jedino ti drugovi mogu pomoći da se pronađeš.

Oni su ti koji dok pijan plaćaš ceh gledaju da se konobar na uračuna. Oni su ti koji s tobom sjedaju u auto iako od alkohola ne možeš da hodaš. Drugovi su oni koji te vazda mogu nazvati šupkom i koji te vazda mogu nazvati da im daš svoju krv.

Ti se krećeš u krugu u kojem misliš da si sretan a ne znaš da krug ne trpi racionalnost, ti u krugu tek postaješ ti, jedino ti krug tako nešto dozvoljava, on je sastavljen od drugova.

Na poslijetku, kad se ugasi svijetlo, iza tebe ostaje sve ono što si ti, izuzev tijela, ono se druži sa crvima a ti druže ostaješ, da nedostaješ.

Smrt fašizmu staklenog zvona!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s