„Kitchen too small for Tango“ from Nermin Aganović

Htio bih na samom početku skrenuti pažnju na samu posvetu i neku vrstu igre riječima

„prijatelju… od nišana do nišana“.

U poeziji Nermina Aganovića postoji estetika, međutim ne u riječima već u polarizaciji semantičkih figura. Njegova polarizacija je uspostavljena na estetici svakodnevnice koja je samo naizgled banalna. Autorova percepcija njegove okoline skoro nikad ne traga za razlozima. Razlozi se kod Nermina Aganovića podrazumjevaju.

Njegovi stihovi nisu slučajni, što pomalo navodi na zaključak da je kaotična okolina, majka namjerno posloženih slučajnosti. U stihovima se prepliću kontrasti života i smrti, vakta i vremena, momenta i trajanja a autor kao kakav zidar ostaje na liniji razgraničenja ili spajanja, osječajući pri tome agoniju koja proizilazi iz nemoći mijenjanja položaja. Kao i svaki zidar, autor vidi i jednu i drugu stranu, međutim Nermin ne piše o stranama već o agoniji zida…

…sliježem ramenima na svako slijedeće jutro…

za razliku od Gertrude Stein ili Max Bense-a, Nermin nije redudantan da bi postigao smisao. U njegovim stihovima se ponavljanje ne dešava zbog ritma već zbog potrebe da se kaže kako oduzimanjem onog što je jučer bilo od onog što je danas u našem svakodnevnom životu isto, stižemo do minimalnih ali bitnih razlika, te male ali bitne razlike, Nermin vrijedno sakuplja i bilježi dok mi živimo život po defaultu i sretni smo jer

…jebemo jebane žene, jer ljubimo ljubljene usne, jer dišemo izdisani zrak…

Nerminova poezija je prepuna medija savremenosti i on kao da pokušava da ove kreature tehnoloških dostignuća unese u svijet emocija, svijet poezije. Čini mi se da Nerminova poezija počinje, operira i završava u prostoru od kojeg svaki normalni isfrustrirani osobenjak i nepravdom do zakocenjenosti dovedeni pjesnik bježi glavom bez obzira. Nermin je statičan, on sjedi, puši, pije, jebe, drka, hrče, pravi kafu, sere i poštuje vlastita govna dok egsistira u nečem sličnom slow-motion modu života. U takvom jednom modu Nermin doživljava svijet koji ga okružuje i koji prema Nerminu sam sebe trivijalizuje izmišljajući vlastite norme čistote, čednosti i čojstva.

Uviđajući ovo sveto trojstvo „č-a“ u Nerminovim stihovima, koje mi se ukazalo tek na kraju prvog čitanja, otvorilo mi je novu dimenziju semantike Nerminove poetike, poetike koja slika jednu novu sliku Sarajeva, poetike čovjeka sa dna lanca ishrane duha našeg društva. Onda sam pročitao „Kuhinju nedovoljno veliku za tango“ ponovo i shvatio da je razlika između nišana i nišana jednaka razlici „Kuhinje nedovoljno velike za tango“ čitane prvi put i „Kuhinje nedovoljno velike za tango“ čitane drugi put.