Objavljeno u Oslobođenju/KUN 08.08.2019
Intervju vodio: Đorđe Krajišnik
Haris Sahačić je 2011. godine diplomirao oblikovanje medija na katedrama za eksperimentalni radio, dizajn interfejsa i evropsku kulturu medija pri Fakultetu za medije na Univerzitetu Bauhaus u Weimaru. Autor je brojnih radioperformansa, radiodrama, umjetničkih koncepata, radioeseja kako na njemačkom, tako i na bosanskom jeziku. Stipendista je Fondacije “Hans Böckler” i dio radio Inicijative bauhaus.fm, Alumni asocijacije “Marie Curie” i ponosni građanin NSK države. Danas radi kao šef administracije i radija pri Udruženju za kulturu i umjetnost CRVENA, a od juna 2017. godine u saradnji sa Evropskom komisijom i Centrom za znanstvena istraživanja Slovenske akademije nauka i umjetnosti u okviru projekta Transmaking provodi umjetničko istraživanje: “Kvintesencija kao javni prostor”.
VI STE OBLIKOVATELJ MEDIJA?
Haris Sahačić: Formalno, to je moje zvanje. Za sebe mogu da kažem da sam neko ko se bavi umjetničkom djelatnošću, jednim specifičnim zanatom za koji sam se, na kraju krajeva, i akademski usavršavao studirajući na Bauhaus univerzitetu u Weimaru.
NEDAVNO STE U OKVIRU PANELA KUNSTFORUM ODRŽANOG U GOETHE INSTITUTU U SARAJEVU GOVORILI DA JE SUŠTINA TIH STUDIJA ZAPRAVO JEDAN SINKRETISTIČKI PRISTUP UMJETNOSTI?
U vrijeme osnivanja Državnog Bauhausa u Weimaru, Njemačka je bila devastirana, prepuna političkih, socijalnih i ekonomskih turbulencija i nepredvidljivosti, malo je toga podsjećalo na sistem. Tragalo se za modalitetom obrazovanja koji bi šegrtima omogućio dostojanstven rad i život. Metaforički rečeno, prije tačno stotinu godina, trojica majstora su kao tri ugaona kamena jednog koncepta učenja na Državnom Bauhausu gravitirala jednoj interdisciplinarnoj tvorbi četvrtog ugaonog kamena ili šegrta kao legure koji bi u budućnosti trebao objedinjavati znanja i vještine svakog od majstora ponaosob. Logika stvari je nametnula potrebu da se kroz obrazovni koncept objedine vještine majstora koji stvaraju proizvode vezane za svakodnevni život, majstora koji te proizvode mogu učiniti lijepim i majstora koji te proizvode znaju prodati te tako učiniti ciklus proizvodnje ekonomski smislenim. Dakle, jedan majstor je bio zanatlija, drugi je bio umjetnik, a treći trgovac.
EVOLUCIJA TROJICE MAJSTORA
Danas, stotinu godina kasnije, pomenuta tri majstora samo su evoluirala. Onaj zanatlija postao je inženjer, arhitekta ili farmaceut sa puno smisla za estetiku i odnose na tržištu, trgovac je postao ekonomista koji zna vrijednost umjetničke intervencije i razumije imperativ funkcionalnosti proizvoda, a umjetnika su alati izričaja koji su u međuvremenu oblikovali i njegovu, ali i estetiku svijeta, proveli kroz tajne odnosa na tržištu i dali mu mogućnost da razumije načine kako da umjetnički oblikuje ono što je tržištu potrebno, tako da je igrom okolnosti tržišta umjetnik u konačnici postao programer. Ti majstori koji su i sami legure interdisciplinarnih legura danas stvaraju nove legure budućnosti te nevjerovatno savremene stare škole.
ČINI SE DA JE BAUHAUS NA IZVJESTAN NAČIN JOŠ U ZAČETKU TOG SVOG SINKRETISTIČKOG PRISTUPA ANTICIPIRAO ONO ŠTO JE DANAŠNJI TRENUTAK, U SMISLU DA UMJETNIK, BIVAJUĆI NUŽNO SADA NA TRŽIŠTU, MORA DA IMA SVE TE SPOSOBNOSTI FUZIONIRANE U JEDNU?
Tržište je nemilosrdan prostor unutar kojeg umjetnik sam nije u mogućnosti da dostojanstveno preživi. Nije to u stanju ni najiskusniji trgovac, a o zanatliji koji na vjetrometini ostane sam sa svojih deset prsta i znanjem koje niti ima gdje da primijeni, niti od istog može da živi, niti misli da ima smisla bilo kome takvo znanje prenosti da ne govorim. Ja mislim da je ključ u stalnom strukovnom evoluiranju i oblikovanju odnosa koji stvaraju odnose koje stvaraju oni četvrti ugaonici među sobom, u nekakvom prostoru nesagledive multiplikacije interdisciplinarnosti. Oni moraju dobiti mogućnost da primjenjuju ono što je u njima stvoreno. Ukoliko takva vrsta evolucije interesnih odnosa izostane, cjelokupna konstrukcija je uzaludna. Ne vjerujem ja da je Bauhaus bilo šta anticipirao, Bauhaus jeste, vazda je bio i vazda će biti sadašnjost.
BAUHAUS NA ZANIMLJIV NAČIN ZAPRAVO UČI ČOVJEKA UMJETNOSTI KAO PROCESU?
Da, ima tu dosta tragova tradicionalnog opredjeljenja da se ne bude sluga bilo kakvog tradicionalnog diskursa. Sve je relativno pa i to da je sve relativno je relativno. Inspiracija za stvaranje poruke unutar nečeg novog u slučaju Bauhausa proizlazi iz sposobnosti da se tvoraštvom iskreno, direktno i iz nerva, ako ne oblikuje, onda sigurno komentira – ono što mi u Bosni i Hercegovini zovemo – vakat ili trenutak transcendentalno oslobođen od bilo kakvog uticaja prošlosti i budućnosti.
Estetska pravila matematike “lijepog” su davno formulirana, prije više od stotinu godina, jednostavna su, ali istovremeno zavodljiva i pristupačna svakom, i to u formi gotovih proizvoda, pogotovo su zanimljive umjetničke tehnike Shift+C i Shift+V koje stvaraju estetike digitalne “ljepote”, “čistote”, “ispravnosti” i “preciznosti”.
KOMENTAR O VAKTU
Takva estetika je – kao nivo – dostupna za naručiti online. Tako se uz pomoć autora-naručitelja, u eri medijske hiperreprodukcije, multiplicira umjetnost sterilne estetike i neko ko traži autentičan komentar o vaktu u kojem živi, unutar takvog rada, ostaje bez poruke, ostaje sa prazninom koja je zbog svoje kratkoročne ekonomske opravdanosti, dostupnosti i novih medija sveprisutna, redudantna, neprimjetna i djeluje na podsvijest, kao nekad radio. Pitanje je šta tačno je svrha disperzije estetski sterilne praznine i kakve efekte ona ostavlja na “konzumente umjetnosti”? Šta krije umjetnost koja prikazuje očigledno? Ponekad mislim kako će agresije trivijalnosti jednog dana kad se budu ubrzale do beskonačnosti jednostavno prestati da postoje, kako čula ljudi više neće reagovati na njih i jedini spas bit će promjena, različitost, kontrast, bijela tačka na crnoj podlozi.
KAKO ONDA DANAS KOMENTIRATI VAKAT?
I danas, kao i prije stotinu godina, izazov je umjetnički tragati i komentirati vakat koristeći se odnosima koji nastaju u igri varijacija oblika “lijepog”, njihove ritmike, težišta, dinamike, kontrasta koji nisu samo grafički ili vizuelni nego egzistiraju u nesagledivosti ljudske mašte, čulnosti, izražajnosti i sposobnosti da ih se bude svjestan, kako to – pitam ja vas, deco – naručiti online. Tako otprilike izgledaju vektori unutar kojih se odvijalo i još uvijek se odvija stvaralaštvo Bauhausa. Kad se stvari postave unutar ovih parametara, nekako mi se čini da se svijet razumije i doživljava drugačije. Ni bolje, ni gore, nego drugačije, i meni je to taman.
WEIMAR JE SA JEDNE STRANE IMAO BAUHAUS, A SA DRUGE ON JE NA IZVJESTAN NAČIN PRED DRUGI SVJETSKI RAT POSTAO I KUĆA NACIONALSOCIJALIZMA.
Jedna od kuća nacionalsocijalizma. Weimar je svojom reputacijom na sebe navukao i svjetlost i mrak. Za sudbinu Weimara kao jednog od kulturno najuglednijih gradova u Njemačkoj najodgovornija je naravno žena, vojvotkinja Anna Amalia von Brunswick-Wolfenbuettel, koja je ujedno bila i kompozitorica i koja je u Weimar svojevremeno, između ostalih, pozvala Johanna Gottfrieda Herdera, Johanna Wolfganga von Goethea, Friedricha Schillera, kao i teatarsku grupu Abel Seyler. Nakon toga, Weimar su pohodili i Bach, Gustav Mahler, Nietzsche, Carl Zeiss, a nakon svih njih došli su i Van der Velde, Gropius, Itten, Kandinski, Klee i mnogi drugi značajni umjetnici Bauhausa. Ukratko, stvarana je jedna specifična atmosfera koja je bila dom slobodarske misli koja je dijelom utkana i u neke principe Weimarske republike.
Takvo jedno svjetlo je privuklo i podjednako intenzivan mrak nacionalsocijalizma koji je ostavio neizbrisiv ožiljak na duhu Weimara. Jedan od najvećih tragova zla je i koncentracioni logor Buchenwald koji se nalazi u neposrednoj blizini Weimara. Danas se na tom mjestu nalazi memorijalni centar. Tako nekako u svoj toj ljepoti kojom se grad može dičiti postoji i jedna monstruozna strana prošlosti Weimara sa kojom svi ljudi koji Weimar vole i osjećaju svojim nekako nalaze načine da izađu nakraj.
KAKO SE, PO VAŠEM ISKUSTVU, NJEMAČKO DRUŠTVO NOSI SA TA DVA POLA SVOJE PROŠLOSTI, JEDNOG UZVIŠENOG, STVARALAČKOG, I JEDNOG MRAČNOG, POGROMAŠKOG NACISTIČKOG?
Jako je teško danas pronaći zemlju koja ima, što se kaže, etno-nacional-politički čist obraz kad je historija, istorija i povijest u pitanju. Narod koji nikada nikoga nije napadao, koji nema nikakvih kolonijalnih ili drugih dugovanja na kulturološkoj savjesti. Dom-i-nacija je izgleda dio ljudske kobi. Nijemci su kao narod uvedeni u mrak, i historija, istorija i povijest im je namijenila ulogu ekstrema zla.
KOZMOPOLITSKO DRUŠTVO
Manje je poznato šta je nacionalsocijalizam uradio njemačkom narodu prije nego što je uradio bilo kojem drugom narodu. Ipak, da neko može i da pomisli na to kako nekoga drugog i drugačijeg treba potpuno izbrisati iz egzistencije je najpolarizovanije zlo koje čovjek čovjeku može učiniti. To je jedan teret koji taj narod kulturološki i politički nosi kao nasljedstvo prošlih generacija i tu mu se ne može naći niko sličan. Poznata je rečenica koju je izgovorio Willy Brandt: Vom deutschem Boden darf nie wieder Krieg ausgehen (sa tla Njemačke nikad više ne smije krenuti rat). I dan-danas ja čujem toliko iskrenosti u ovoj rečenici. Možda bi naša verzija ove rečenice mogla glasiti: Oko tla Bosne i Hercegovine više nikad ne smije krenuti nikakav sukob.
Danas se taj odnos njemačkog društva prema onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu mijenja, ali ne tako što jenjava i blijedi sjećanje na ono što se događalo u ime “njemačkog nacionalnog bivstvovanja”, nego se mijenja zbog toga što Njemačka postaje zemlja utočište za ljude izopćene iz drugih “kultura”. Vrijeme prolazi. Njemačka sve više postaje kozmopolitska, ona ide ka tom kozmopolitskom stepenu svijesti, ka univerzalnoj vrijednosti čovjeka, ukratko ka svekolikoj brižljivosti.
Društvo pokušava da se do te mjere, kulturološki, rasno, klasno, seksualno i na svaki mogući način ošareni, da egzistira unutar spektra boja između svjetla i tame, da onda svaka moguća društvena polarizacija koja diskriminira ili ponižava bilo kakvu različitost ili furku postane besmislena. Danas u Njemačkoj nema nejasnoća u tom smislu. Nema ničega od ovoga što mi danas u BiH vidimo, ove stihije i dezorijentiranosti, zatvorenosti dekonstitutivnih naroda u konstituiranju vlastitosti, odnosa uzajamnog posramljivanja potpomognutog stalnim redizajniranjem nikad završenih davno prošlih vremena. Ali sve je ovdje ionako beskrajna relativizacija koja će kad se ubrza do beskonačnosti postati redudantna i čulima novih generacija neprimjetna, nakon čega će jednostavno nestajati sve dok se ne pojavi dobra stara promjena, različitost, čudnost, iskrenost i interes da se sazna, a ne da se bude istina.
VRATIO BIH SE JOŠ NA VAŠE BAVLJENJE EKSPERIMENTALNIM RADIOM, KAKO BISTE DEFINISALI OSPEG SVOG UMJETNIČKOG RADA U OKVIRU RADIJA KAO MEDIJA?
Ilustracije radi, niti jedan student Bauhausa nema diplomu na kojoj piše da je položio iste predmete, iste module, projekte i kurseve. Ja sam jedini studirajući u tom periodu, većinu vremena proveo na Katedri za eksperimentalni radio, gdje sam učio sve što se može naučiti o svim elementima rada na radiju. Od pisanja za radio, analize teksta, ritmike govora, artikulacije i umjetničkih adaptacija sam preko snimanja i montaže zvuka završio na Katedri za elektroakustičnu muziku i kompozicije šumova, popularni SEAM, odakle sam istražujući dalje stigao sve do svijeta procesiranja i emitovanja signala, nakon čega sam otišao na Katedru za oblikovanje medijalnog okoliša da bih nakon toga u teorijskom smislu studirao na Katedri za evropsku kulturu medija, gdje sam se bavio kozmografijama i kozmopolitizmom.
HORIZONTI SARAJEVA
Sve čega sam se nakon studija dohvaćao bili su koncepti koje nisam imao vremena realizirati za vrijeme studija. A toga je mnogo. Ipak, evo jedan noviji primjer onoga čime se u praksi, između ostalog, bavim i kako stvari hodaju. Ideju da akustično prikažem oscilacije obrisa horizonata koji okružuju Sarajevo imao sam 2007. godine, pred sami odlazak na studije u Weimar. Iako se čini jednostavnim, iza koncepta stoji ozbiljno istraživanje odnosa geografskih širina i dužina, izohipsi, pozicioniranja tačaka u trodimenzionalnim grafičkim matricama programa kojim je u to vrijeme raspolagao jedino Zavod za planiranje KS-a. Nakon određenog vremena, projekat je zapao u krizu jer nisam imao parametre odnosa između pojedinačnih tačaka koje su bile markirane, falila mi je čitava jedna dimenzija. Stvar se razriješila tako što sam istražujući po blogovima našao jednog sjajnog matematičara entuzijastu, koji je napravio i objavio formulu za izračunavanje udaljenosti svake pojedinačne tačke na planeti. Osjećaj koji sam imao kad sam formulu ukucao u svoju matricu, kad su proračuni počeli automatski da izlaze i naravno da imaju logiku je neopisiv.
Bila je to već 2015. godina. Nakon toga je matrica postala neka vrst algoritma kojem sam samo dodavao matematičke operacije i igrao se stvarajući generatore slučajnosti za algoritamske kompozicije koje sam povezivao sa virtuelnim instrumentima. Prije nekoliko sedmica sam izbacio jednu zanimljivu jednosatnu kompoziciju “Geosonic Horizons” (Sonografija horizonata) koja akustično prikazuje 360 stepeni horizonata oko Sarajeva. Kompozicija je uglavljena u 360 udara po minuti, pri čemu se čuje 8 meditacijskih instrumenata koji se zovu handpan u 8 tonaliteta na 8 traka koje reprezentiraju 8 algoritama, pri čemu je akustična perspektiva smještena na predajnik na brdu Hum. Početak i kraj kompozicije je 8 najjužnijih tačaka sa 8 kružnica markiranih oko Sarajeva. Jer naravno, jug je samo jedan. Postoji i vizuelan prikaz projekta koji je uradio moj prijatelj Muhammed Ali sa Tehničkog univerziteta u Istanbulu, ali vizuelna perspektiva nije ista kao i zvučna, jer dronom nismo mogli da letimo iznad igle predajnika. Nije da nismo probali. Snimak je 360 stepeni i sinhronizovan je sa brojem udara po minuti tako da se na svakom udaru pojavljuje jedan kadar.
[~] 