Money

Ne mogu da se sjetim, jesam li ti pričao priču o novcu. O njegovom visočanstvu. Kažu da je stvoren kao medij kojim se olakšala trgovina dobrima i kojim je fiksirana vrijednost dobara.

Možda je to jedan od najstarijih medija civilizacije. Ako izuzmemo Gilgameša ili ako izuzmemo sve ono što možda nikada nećemo morati da izuzimamo jer to nikada nećemo moći ni da pronađemo.

Sredstvo koje olakšava.

Pitam se, kako li je novac samo uspio da se oslobodi od svog gospodara, kako li je uspio da se postavi na pijedestal medijalnosti ili odnosa, posredništva? Kako je samo uspio da se izdigne iznad čovjeka, iznad dobra, iznad vrijednosti? Kako je otišao na berzu i ovladao prvo interesom, pa onda čovjekom, pa onda samim sobom? Kako je sjeo na vrh piramide potreba? Kako je sahranio socijalizam i tu priču o ljudskim potrebama? Danas je uspio da kao takav potpuno neovisan o konsekvencama prema čovjeku upravlja samim sobom i tako nekako interesom čovjeka. Kako je uspio da ovlada čovjekom? Koja je to matematika? Kakve su to zakonitosti kretanja interesa?

Danas gledam Bosnu i Hercegovinu, ljude koji žive u njoj, ljude koji bi možda i poštovali nekakva pravila, kad bi ta pravila postojala. Uvijek mi pada na pamet moj prvi čas iz osnova bauhaus oblikovanja. Imali smo zadatak da u kvadratu nacrtamo 14 točaka ali tako da one budu nepravilno raspoređene. Tad sam prvi put shvatio da je u ograničenom prostoru lakše napraviti red nego nered.

Kako god da postaviš tačke one su u nekakvom urednom odnosu. Vjerovatno zbog toga “mi” u Bosni i Hercegovini trošimo nevjerojatno veliku energiju na generiranje kaosa. A taj posao nije nimalo lagan. Ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini bez obzira šta radili ili ne radili u centru svoje duhovne, političke, fizičke ili bilo kakve druge misli imaju, vjerovao ili ne, novac.

Političarima je potreban novac, da bi vladali, radnicima je potreban novac da bi živjeli, poslodavcima je potreban novac da bi funkcionisali i plačali radnike, sirotinja traži novac sve više i više, djeca hoće novac, žene hoće novac, penzioneri hoće novac, studenti jedino o novcu razmišljaju i invalidima treba novac, međunarodna zajednica hoće novac, traži ga od svojih vlada da bi tobože natjerali nacionaliste da budu manje nacionalisti pa da onda iz tog umanjenog nacionalizma nekako preko novca uspostave “međunacionalistički mir“. A novca nema. Ima sve. Samo nema novca. Prizor je više nego prelijep.

Novac se u životima ljudi pojavljuje s vremena na vrijeme. Bude kratko tu i onda ponovo ode u neke druge ruke. Taj privremeni period imanja novca koji kruži predstavlja privremenu sreću. Novcu se čovjek obraduje kao nikom svom, novac, kad nas napušta, ostavlja gorčinu u ustima. Ostavlja nam nekakav strah. U suštini novca nema, izgleda mi da on (novac) na taj način podiže sam sebi cijenu u kontekstu vrijednosti čovjeka, sama činjenica da ga nema i da je potreban čini čovjeka spremnog da učini sve što može da dođe do njega. Novac je faktor rješenja problema. U Bosni i Hercegovini on uživa status heroina. Univerzalni lijek.

Problem novca je jednostavan, njega čovjek baš kao ni kašalj ne može da sakrije. Pogotovo postaje vidljiv u situacijama kao u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini je novac pre-potreban, nužan, nasušan, bitniji je od dobra, od hljeba, bitniji je od vode, bitniji je od svega zamislivog i nezamislivog. Novac je najbitniji. Svi segmenti društva su posvećeni samo jednom, a to je novac.

Novac se traži na sve moguće načine. “Čovjek” se udaljava od svega što ga čini “čovjekom”, “čovjek” čak prodaje dijelove svog tijela. “Čovjek” je napet, zvjerlja uokolo, gleda tko nosi bilo koji dokaz postojanja novca. “Čovjek” je istovremeno zatočen u svojoj nemoći da dođe do novca.

“Čovjek” mrzi onog koji nije u stanju da sakrije novac koji samo na kratko posjeduje, “čovjek” je dužan i ne samo da mrzi onog kojem je dužan, on mrzi i onog koji njega mrzi, zato što ga mrzi. Onaj koji istovremeno mrzi i nema on raspolaže sa mentalnom mašinom za generiranje zavisti, zavist se gomila i pojavljuje se u životu “čovjeka” u istim intervalima kao i odlazak novca iz kratkog posjeda mrzitelja. Tad se zavidnik sjeti svih razloga zbog čega zavidi i pridoda njima razloge za zavist koje trenutno osjeća. U takvoj konstelaciji odnosa nastaju jasni koncentrični krugovi zavisti koji što su jasniji, to je zavist u “čovjeku” jača, što je potreba za novcem veća to je interes veći i to je vrijednost novca kao faktora za prevazilaženje svih problema veća.

E, sad dolazi najzanimljiviji detalj a to je pitanje šta se dešava sa vrijednosnom ljestvicom “čovjeka” i poretka njegovih vrijednosti. Naravno, očigledno je da u tom labirintu koncentričnih krugova mržnje, jedini izlaz zna isključivo on. Pretpostavljaš, novac. Što se tiče ljestvice vrijednosti “čovjeka” ona postaje sve manje važna što je potreba za novcem veća. Tako se dolazi do zaključka da “čovjeku” nije potreban novac da bi bio “čovjek” ali je (novcu potreban “čovjek” da bi bio njegov gospodar) ovo u zagradi je toliko dvosmisleno da sam sebe prevazišao.

Dok postoje toliko jasne linije koncentričnih krugova zavisti unutar “društva”, svi segmenti bez obzira na nivo njihove zavisti će da se međusobno mrze i tako podebljavaju ove linije. Prestravljeni promatrač može samo da se pita:

Ehhhh “čoveče”, “čoveče” u šta si se pretvorio “čoveče”

Tu više nije moguće vaspostaviti slojeve društva jer male količine novca kruže među zavidnim stanovništvom, želja za novcem ili ovisnost je na visokom stupnju, društvene vrijednosti ne da su na niskom nivou, one naprosto ne postoje. U stvari ne postoji društvo a samim tim i njegove vrijednosti.

Tad na scenu stupaju bosanskohercegovačke nacionalno osvještene komšije, koje za nedostatak društvenih vrijednosti kao i društva uopće, krive nepostojanje bosanskohercegovačkog kulturološkoga habitusa a samim tim i identiteta, koji po njihovim iščašenim mozgovima treba da ima utemeljenje u vjeri, pa tako nekako iz vjere nastaje nacionalizam i kao bez nacionalizma i barbarske obrane istog, nema ni vrijednosti, nema ni čovjeka, dodao bih ovdje na njihovu logičku postavku i jednu svoju dosjetku, nema ni ljudske gluposti.

A šta bi bio kozmos da mu nije ljudske gluposti. E sad se postavlja pitanje kako se boriti prvo protiv gluposti, pa potom protiv barbarizma, pa onda protiv nacionalizma, pa onda protiv novca kao globalnoga gospodara samog sebe i samim tim čovječanstva. Vjerojatno nikako. Sve dok svi svima zavide i to pravdaju ratom, vjerom ili nečim desetim neće se u Bosni i Hercegovini desiti ni “r” od revolucije a kamo li “e” od evolucije.

Baciš novčić u fontanu sreće i kontaš kako će taj novčić da ti omogući sreću. E sad, ako je sva tvoja sreća svedena na novac, za koji kurac ga onda bacaš?

Da bi fontana funkcionirala čovjekove vrijednosti moraju biti na nivou životinje, inače novac ne bi imao nikakvu vrijednost i sve dok je novac u centru ljudske potrebe, perspektiva neće biti na vidiku.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s