Razlika je u nijansama. Razlika je u ishodu i razlika je u patnji. Ishod mira je samo-održanje, hrana, piće, smjeh, jebanje i još ponešto. Ishod rata je samo-uništenje, glad, žeđ, plač, ratovanje i smrt.
Kad to povezem onda mi se više čini da mir dođe kao stanje u kojem se ljudi odmaraju, jebu, jedu, piju, zajebavaju se i razmnožavaju a kad to stanje prođe onda se vrate svom glavnom zanimanju. Ratovanju. Mir nije ništa drugo do neka vrsta pauze. Na drugoj strani, neko tek u ratu počne da se zajebava, jebe, jede, pije, razmnožava se i tako dalje. Njemu rat dođe kao normalno stanje, njemu u miru tj. na pauzi nešto fali. Valjda ga ponesu nagoni. Vjerojatno su to ljudi koji na pauzi ne rade ništa, skrivaju se, pate se, preživljavaju kao riba na suhom. Obično pogrešno procijene trajanje svog života tako da im poslije 50 godina pauze, u kosti uđe strah da će da umru a da u životu nisu ni jeli ni pili ni jebali i još ponešto.
Tad se osvrnu oko sebe, malo se angažiraju, te ne valja ovo, te ne valja ono, pogledaju normalan svijet koji u miru jebe i ostalo. Pronađu nagonsku argumentaciju, podsjete na ratna vremena i nepravde, utjeraju u strah miran svijet i kao podstrekači panike, uvijek imaju pregled nad dešavanjem. Kao prvi među jednakim – a poznato je da bez jednakih među prvim nema smisla bilo šta pokretati – biti iznad straha u vremenu panike je priviliegija samo jednog. Onog koji je paniku stvorio. Tada on postaje svjetlost u mraku, tada on sa svojih 50 godina počne da jebe i ostalo.
U glavu mu udari vlast i u prvi mah ga zbuni. Isprepadani ljudi tu zbunjenost protumače kao karizmatičnost i eto ti vođe 1/1. Jebac i u 50tim, zbunjeni pjesnik, polu-političar, polu-idealista, polu-kurac.
Što se više stanje rata razbuktava junak dobiva sve više razloga da jebe i sve ostalo a normalan svijet umjesto da jebe i sve ostalo mora da se ventra po brdima, kopa tranšeje, mrzne se na stražama, strahuje od svake bukve, ubija i čeka da ga neko ubije. Tako to traje dok se normalan svijet ne poubija, raseli, pomahnita. U međuvremenu jebac se umori i odluči da svoje mjesto prepusti nekim novim jebačima. Mislim, još bi on jebao i ostalo ali kao što sam već rekao pogrešno je procijenio trajanje svog života. Nastupi mir. Ovaj polovni. među-stanje. Kao, ne zna se šta će se.
Oni koji su preživjeli crkavaju jer ih nešto iznutra izjeda, pate se, znaju da su gladni, žedni, da im se jebe. Kao da im se vrate nagoni iz prošlosti. Kao da su im se nagoni pomiješali sa onim ratnim. Sad više ne znaju kako da jebu a da to nije silovanje, da jedu a da to nije humanitarna pomoć, da piju a da to nije iz čuture.
E, sad kako čovjeka podijeliti. Kako mu izbiti rat iz nagona ili kako barem podijeliti nagone na ratne i mirnodopske ili ove koji se vezuju za pauzu između ratova ili barem odvojiti rat i pauzu. Vjerojatno nikako. Ova moja jednačena očigledno završava sa znakom beskonačnosti. Volio bih da sam pogrešan.
[~] 