Jedan od onih koji žive za druge,
jedan od onih koji se razlikuju,
jer jedino tako uistinu tvore
ono o čemu svi ostali
samo mogu da zbore,
razliku.
Konceptualni krugovi ili dramski krugovi koncepta simbola cjeline filma „Krugovi“ nisu koncentrični. Oni se ne šire prema van, oni su spiralni i gledaoce podjednako kao i aktere filmske realnosti uvode u sebe, sve bliže centru, sve bliže sebi, propitivanju svoje savesti i pravde kao pojma.
Semiotika filma je uočljiva propitivanjem odnosa ničega ili bespuća i stvaranja ili gradnje hrama duhovnosti u tom bespuću, propitivanjem odnosa priče i karaktera iste, kao i propitivanjem odnosa prvog i drugog plana. Semiotika koja živi u kontrastima koji najviše komuniciraju u kadrovima snimanim oko crkve – čak i sama ta lokacija koja kao poruka metaforički ukazuje na taj graditeljski bijeg arhitekture sakralnog u nekakvo bespuće koje bi radije da bude tlo nebesima nego nebo zemlji – kao da ukazuje na ono na što treba obratiti pažnju ukoliko se ovaj film želi razumjeti.
Audio insert – Ranko: Nema drugi ovakav, nema!
Ovaj citat vrijedi zapamtiti i dobro razmisliti o razbijenom kamenu kao o simbolu ili metafori. Kamenja barem ima u izobilju, isto kao i života, isto kao i ljudi, isto kao i … ipak, fakat nema drugi ovakav, nema.
Cjelokupan film je prekompaktan, skoro je nemoguće iz konteksta izvući insert i promatrati ga kao cjelinu. Kontekst filma je osnovica preko koje na celuloidnoj vrpci defiluju čvorovi koji su kao simboli svaki za sebe nosioci sudbinsko-dramskih poruka. Kao nekakav hekleraj za koji je životna priča unaprijed zadata mustra. Mustra koja se nekakvom sudbinskom redudancom karme, kroz ono što zovemo život, ponavlja. To ponavljanje su krugovi o kojim film govori. Sve ključno u filmu se dešava u sferi vizuelnog, u nekakvoj tišini, tako da bitne situacije valja opisivati a kritičari kad počnu da opisuju film i radnju prestaju da budu kritičari filma i postaju prepričavači.
Film “Krugovi” je zapravo traganje za izlazom iz krugova života, karmi, sudbina, socio-političkih okolnosti. Autor se drži svjedočanstava i kao da kreativno provocira stvaralaštvo “gospodina Života”, tog “Velikog majstora dramaturgije”. Sve što estetski ili dramski ili simbolički može da iziđe iz okvira predpostavljivosti, a toga je malo, u filmu “Krugovi” iz tih okvira i izlazi.
Film „Krugovi“ je jedan vremensko-prostorno-simbolički dokument koji kao da mete sve priče, svih aktera dešavanja i to sa periferije tj. iz Halea, Beograda i sa brda u blizini Trebinja, prema centru, prema Trebinjskom trgu. Svaki akter je spiralan krug a svaki krug sveden je na trenutak koji je do pred vrhunac dramatizovan na početku filma i kao činjenica raspleten i predstavljen na kraju. Film govori daleko više o živima nego o mrtvima. Priča je to o onom što mrtvi ostave iza sebe.
Audio insert – Ranko: Mene samo interesuje, jel’ to bilo uludo, ne zbog tog Harisa, on je dobar čovjek, nego kao da je bacio život. Kamen kad baciš u vodu nešto se desi, pojave se oni krugovi, pa se šire, to me je strah, da kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači.
Sve u filmu „Krugovi“ je brižljivo pometeno na jednu gomilu koja je ostavljena za kraj, da komunicira tišinom. Posljednjom fotografijom. Popločani trg u Trebinju ostaje kao sakupljena gomila papirića koji su nekad činili kompaktnu cjelinu ili kamen, ili život ili … i koji ovako rascjepkani podsjećaju na mozaik. Na sredini mozaika je i istina, krajnje neupitna, krajnje čista, totalna. Tišina u filmu je podloga za sve ono što se među publikom koja film „Krugovi“ razumjeva kao svoj. I kao što je to u posljednjoj sceni prikazano, svi su gledali kako im čizma gazi vlastite principe čojstva i svi su sami sebe izdali. Svi osim, pokoj mu duši, Srđana Aleksića i svih
onih koji žive za druge,
onih koji se razlikuju,
jer jedino tako uistinu tvore
ono o čemu svi ostali
samo mogu da zbore,
razliku.
Autor kroz dijaloge postavlja pitanje delanja, pitanje motiva koji pokreče dejstvo kod svih likova. Ipak je to suština svake drame.
Audio insert – Esad: Nije da se miješam ali što će ti to sve u životu?
Audio insert – Ranko: Zašto si to radio? Misliš da si pametan, hočeš sve sam, e eto ti sad…
Film propituje sistem sudbina vlastitih aktera. To je ta simbolička provokacija “Velikog majstora dramaturgije”. Film “Krugovi” je film o oduzimanju životnih mogućnosti. Krugovi različitih sudbina kao da na isti cikličan način reduciraju moguće životne izbore aktera samog života ili preciznije kazano, filma. Autor ovog filma u saradnji sa samom dramaturgijom sudbina, gradi dramsku mrežu ili splet okolnosti.
Željena simbolička identifikacija jedne generacije sa majstorom graditeljskog zanata, sa tim njegovim odnosom prema svijetu koji ga okružuje kao oca bez sina, čovjeka sa posrnulim duhom u sebi, je poetična. Ranko je tvrđi od kamena kojeg oblikuje, on je okosnica filmske realnosti. Takt života kojim on živi svoje vrijeme je konstruktivan i nosiv. Za razliku od svih ostalih aktera filma on nije u ovisnosti ni o kome. U filmu je sjajnom glumom opisana ta okolnost za koju je možda dobro reći, nije da njemu nedostaje života već kao da on nedostaje životu. Bosna je puna takvih ljudi. Teških, ozbiljnih, dobrih, plemenitih, vrijednih ljudi koje svaki detalj života potsjeća na ono što su izgubili. Ljudi koji su navukli roletne i ne žele gledati ljepotu jer ista u njima tvori čežnju i budi sjetu, budi sjećanje na vrijeme u kojem nisu bili teški, ozbiljni… a to boli. To su ljudi kojima mrtvi duguju život, ljudi koji sjede u mraku i stalno nešto prebiraju po rukama i po mislima.
Koliko je samo gubitništva prikazano u filmu “Krugovi”? To detaljizirano propitivanje istog je stvarna vrijednost filma „Krugovi“. Borba koju imamo priliku vidjeti između Nebojše i Todora, dijaloški možda otvara pitanja vezana za međusobni odnos, međutim dijalozi otvaraju veliko pitanje odnosa aktera prema vlastitoj savjesti.
Audio insert – Nebojša: Vjeruješ li ti u šta? Muči li te savjest?
Audio insert – Todor: Vjerujem, u Boga, mislim, idem u crkvu i to. Meni je savjest čista. A šta si ti očekivao ha?
Audio insert – Nebojša: Ništa. Mislio sam da u tebi ima nečeg ljudskog,da ćeš da se pokaješ a sad vidim da skot ostaje skot.
Audio inert – Todor: A pizda ostaje pizda. A šta si ti radio? Gledao si kako ti prebijamo prijatelja. Nisam ja tvoj problem, ti si sam sebi problem.
Audio insert – Nebojša: Još ti nisi živ. Operacija je u sredu.
Ključna scena, u kojoj „Veliki majstor dramaturgije“ u suradnji sa autorom filma zatvara konstrukciju najvećeg kruga je scena prebijanja Harisa u njegovom stanu, pod sumnjom da sakriva informaciju o mjestu gdje se nalazi Dušan ili Radetov i Nadin sin. Na isti dan prije dvanaest godina Haris je prebijen ležao na Trebinjskom trgu. Tu kao da se zatvara više krugova ove sjajne dramske konstrukcije, samo ovaj put – što je poruka za sebe – nema ko da kaže:
Audio insert – Marko: Dobro je Todore!
umjesto Marka, progovorila je savjest. Momenat u kojem Rade stoji sa uperenim i repetiranim pištojem, dok Haris ponovo leži na podu krvav i izudaran je momenat u kojem Rade biva doveden pred vlastitu nemoć da nasiljem promjeni situaciju. Ta nemoć kao da priziva savjest. Rade koji se nije pokajao, shvata kako ni pokajanje više neće pomoći. To je momenat spoznaje da je gospodar života „neprijatelja“ a da istovremeno nema kud. To je momenat prave pravcate, duboke, ljudske katarze. To je momenat u kojem Rade spoznaje da je ubica. Nikakav ratnik, vojnik ili ideološki izmanipulisani osvetnik. To je ono o čemu autor filma „Krugovi“ govori.
Todor koji zbog časti koja mu je najbitnija i koja mu predstavlja motiv, utjehu ili opravdanje za ubijanje i torturu drugih i drugačijih u filmu herojski plače dok svoj život prepušta čovjeku kojem ne vjeruje ili “neprijatelju”. Tu je savršeno prikazana muka konfrontacije i istinskog odnosa prema vlastitim zabludama i nedjelima koja Todor prije svega mora biti u stanju opravdati sebi da bi kad umre, mogao Bogu da ih opravda.
Krugovi kao oblici simboliziraju savršenstvo i beskraj potpunosti. Beskraj dobrote ili beskraj tereta teškog i jedinstvenog poput kamena, čovjeka, života… koji se širi i postaje sve veći praktično ostaje nemoguć. Kamen jednostavno kao da povuće sve sa sobom, na dno. U dubinu sebe, u dubinu vlastitog duha. To je sistem ovog sjajnog filmskog ostvarenja. U toj dubini ka kojoj kamen gravitira, u tom beskraju, vjerovatno se nalaze svi odgovori na sva pitanja, sve katarze i sva opraštanja, sve mogućnosti da se izbjegne neizbježno i da se živi život mogućnosti a ne da se trpi nemogućnost življenja.
Audio kolaž (Razni glasovi):
Nemoj da mi diraš sina, on ništa nije kriv.
Kako bi se ti osjećao da ti neko uzme djete.
Gdje mi je sin?
Doći ću sutra u dvanaest sati kod tebe da mi vratiš sina.
Gdje mi je sin?
Jel vam on sin?
Da on mi je sin?
Drago mi je da me razumiješ.
[~] 