U mahali ispod koša…
… samo ponekad, desi se ta slučajnost da lopta upadne u koš a da čineći to uopće ne dotakne obruč. Eto kako po mom skromnom mišljenju, instalacija u prostoru „Iznenađenje“ koju je upriličila Lejla Čehajić, korespondira sa bosanskohercegovačkom političkom stvarnošću, što bi raja rekli “booca”.
Možda bi najbolje bilo krenuti od općeg kontrasta instalacije tj. na jednoj strani njene političke dimenzije i na drugoj strani dimenzije koju bi mogao nazvati umjetničko-estetskom te na početku primijetiti kako politika i administracija bez obzira koliko dosadne bile imaju interesantnu estetiku – kako detalja, tako i cjeline – barem u onom analitičkom smislu. Vjerojatno zbog toga – barem kod nas – ima više priče o politici nego same političke priče.
To da je autorica svjesna pogubnosti političkog sistema zajedničke nam domovine vidi se i iz daljine. To da je u ilustraciju sistema političke vlasti ubačena metafora ideološke aspiracije ili metafora nepostojećeg – zlatna ribica – govori dovoljno o autoričinom razočarenju u „materijal koji prodaju političari“ no ipak, barem meni, iznad svega stoji prizor pečata koji sa stropom imaju samo vertikalnu vezu što je jedan svojevrstan i simboličan damski šamar pojmu države u globalnom smislu te riječi.
Sam odabir prostora za instalaciju je izvrsna ilustracija klaustrofobije u kojoj se čovjek nađe dok se unutar zatvorenog sistema vlasti, kreće prema nečem nepostojećem, u ovom slučaju prema sjajnoj metafori nepostojećeg ili preciznije rečeno prema zlatnoj ribici.
Crno-bijeli kontrast zidova i pečata je možda zbog vizualnog dojma dobar izbor međutim virujen da svaka interpretacija crno-bijelog u kontekstu politike – a instalacija definitivno ima veze sa politikom -, vodi “opasnim” distinkcijama “dobra” i “zla”, “desnice” i “ljevice”, “liberala” i “komunista”, “naših” i “njihovih”… ne mislim da je tu skrivena neka poruka pošto znam da je u našem društvu svaki pečat siv na svoj način, ali eto ja tu vidim nekakav prostor za interpretacije.
Pečati ili “političke martinele sistema” vise na naizgled nevidljivom silku. Ta providnost je sjajna ilustracija politike društva ostavljenoga bez zajedničkog centra moći. To je možda i najbolnija istina naše političke stvarnosti. Neki tu providnost zovu korupcija. Čini se kao da svaki pečat samom sebi predstavlja svrhu. Takva interpretacija političke dimenzije instalacije se kod mene nameće sama od sebe. Želim da virujen da ove konkretne poruke nisu slučajne jer ako jesu bio bih razočaran.
Budući da pečati vise ostavljajući promatrača bez nekog generalnog dojma o postojanju bilo kakve konstruktivne hijerarhije, primjetno je da kaos osim što izgleda zbunjujući, prenesen iz estetskog u kontekst vlasti stvara jedno interesantno poravnanje ili dojam koji i sam već dugo osjećam a to je da su svi pečati (političari) ravno(pravno) obes(pravljeni) i kao takvi nemaju smisla niti kao sistem niti kao pojedinci.
Biti svjesna nepostojanja reda,
biti svjesna nepostojanja težnje,
biti svjesna nepostojanja fizikalnih odnosa političke realnosti,
biti svjesna nemogućnosti virovanja u vlastitu zabludu,
biti svjesna klaustrofobije nepravde,
biti svjesna nevidljivog i raditi na tome da ga se učini vidljivim
podsjeća me na čovjeka koji je odlučio da izmjeri univerzum i da nije jaahhhhhhh di bi nam bija kraj.
[~] 