888

 

infinity-equation1

 

 

888 bio je zahtjev radnika Čikaga. 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja. To je bio dovoljan razlog da ih se pobije. pa šta? Znam ja i za daleko gluplje razloge zbog kojih se ginulo.

Prizma 888 je međutim u “našim” razmjerima već davno poprimila oblik onih ležećih osmica koje označavaju beskonačnost.

Tako nekako je i na globalnom planu a Boga mi i kod “nas” uspostavljena fenomenalna podjela na one koji beskonačno rade, jer su sretni što uopće mogu da rade. Oni rade i za one koji ne rade i za one koji rade, oni vuku zemaljsku kuglu, kao gravitacija.

E, onda ima onih koji se beskonačno odmaraju, oni kao filozofiju življenja vide odmaranje, oni i kad se odmaraju gledaju kako će se odmoriti. Oni bi kao da nešto rade a svaki pojam rada im je vezan za odmor, njima dok slučajno urade nešto u vremenu odmora, odmor dođe kao neka vrsta aspiracije. Čisto da spoje ugodno s korisnim. Oni se odmaraju, valjda zato što im se može.

Na kraju, grupa onih koji se beskonačno kulturno uzdižu i sad više ne znaju gdje je tlo. Koliko su se samo kulturno uzdigli.

Ovakva postavka stvari očigledno odgovara svima tako da zbog nje nitko neće da gine. I to je dobro, mislim kad nitko ne gine. Jer svima “nama” manje više, ništa ne gine. Ništa je sve što imamo. Bez obzira radili mi ili se odmarali a o kulturnom uzdizanju da ne govorim. Kad malo bolje razmislim ne uzdiže se svako kulturno isto.

Nekom u ostalom treba da radi da bi se uzdignuo, nekom opet treba da odmori, nekom na trećoj strani treba ono nešto što će da ga podigne na viši nivo svijesti. Umjetnost, kultura, priroda, šok, skandal… Ima tih “kulturnih” zajebancija koliko hoćeš.

Ali kad smo već kod ništa, najbolje bi bilo da to ništa ako ništa iskoristimo. Ali, kako iskoristiti ništa? Kako li je samo, kad ne iskoristiš ništa? A bilo ti je svo vrijeme na raspolaganju.

Ništa može da se koristi u razne svrhe. Ništa možeš da napuniš ničim. Osim toga i čovjek može da se napuni ničim, to se uglavnom i dešava kad čovjek ima ništa, onda se napuni ničim i onda je najneugodniji. Znaš kakvi su ljudi puni ništa. Niti šta rade, niti ne rade, niti se odmaraju, niti se ne odmaraju a o kulturnom uzdizanju da ne govorim.

Oni kao da lebde u međuprostoru između nigdje i negdje, istovremeno oni ne rade ništa tako da postoje pouzdana saznanja da se iz ništa neće maknuti nigdje. To je barem sigurno.

Možda bi najbolje bilo početi od onog što je sigurno. Od ništa. Odatle i počinje “naša” priča.

Ali što ćeš sa ništa? Ništa. gdje si, tu si. Imaš ništa i nemaš ti tu šta. To ti je to. Najbolje bi bilo da neko drugi dođe i otme nam to ništa, šta će nam? Još kad bi taj netko bio fakat netko a ne kao ovi nitkovi koji se oko našeg ništa vrzmaju i hoće da nam ga otmu. Kao da se ništa može oteti. Ništa ba i onako stoji na raspolaganju svakom u svako vrijeme na svakom mjestu.

Ništa jednostavno treba prigrliti kao svoje, stopiti se sa ništa, postati nitko, biti vrijedan ničega i vjerojatno će tad da se desi čudo, hepek, veliki prasak, postanak iz ništa.

Vizuelno, tu smo “mi”, grlimo ništa do beskraja i nekad ničim potaknuto ništa će da se pretvori u nešto. E sad šta je to nešto, to teško da može da se pretpostavi. U ostalom to i nije toliko bitno, jer tad počinje “naša” potreba da se radi, odmara i kulturno uzdiže. Onda “naše” ništa, postaje svačije nešto i na kraju nitko od “nas” nema ništa od toga. Na kraju se sve svede na imanje ničega i šta će ti ništa, šta ti imaš od tog ništa? Nemaš ništa. Znači da gospod nemere bit onaj ko nema pojma o životu, jer ko nema pojma o životu taj nemere da zna šta u životu valja i onaj ko ne zna, šta valja, nemere bit gospod jer automacki može samo da se valja u nevaljaštini i misli da mu je dobro.

Niko do muzičar ne zna kako je nezgodno kad udari ton na instrumentu a instrument ne odsvira onako kako je muzičar to želio. Tako isto niko ko radi ne može da zna kako je to dobro se odmarati i niko ko se odmara ne može znati kako je to raditi. A što se tiče onih koji se kulturno uzdižu. E oni i onako pojma nemaju ni o radu ni o odmoru. Oni samo vjeruju da o životu znaju sve i da su gospoda kojoj je ostalo još jedino da se valja u svojoj nevaljaštini.

Radnicima i radnicama iz Čikaga je puk'o film, jer im je smetao svijet robova, ležatora i kulturnih zanesenjaka i pobijeni su prije nego su zagrlili ništa što im je svo vrijeme stajalo na raspolaganju.

obraz

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s