The spirit of the leader

 

Onog trenutka kad osjetim da me neko vodi. Onog trenutka kad prestanem da brinem o svojoj ulozi u vremenu i prostoru, ja se osjetim kao karika nekakvog nesagledivo dugog lanca, lanca koji ima nekakvu ulogu koja mi je jasna i u kojoj uživam. Onda taj lanac ili sustav zubčanika pokreće neki drugi koji opet zna da bez ovog prvog ne može i da i jedan i drugi ne mogu bez lanca i da taj lanac ne može bez mene i tako u krug.

Tako nekako nižu se lanci, zubčanici, prenosi se sila, prenosi se uloga, prenosi se povjerenje.

Onog trenutka kad osjetim da me neko vodi ja se prepuštam i to je prekrasan osjećaj, nekako sam rasterećen. Ostaje mi puno vremena da mislim o sporednim stvarima a da pri tome ipak imam ulogu bez koje cijeli mehanizam nema nikakve izglede.

Ubleha da savršeni sistem ne postoji je daleka od istine. Samo smo “mi” ti koji nismo u stanju da shvatimo njegovu cjelinu. Tko god se odvažio da razmisli o svemiru i međusobnim odnosima nebeskih tijela o fizici ili matematičkim zakonitostima kosmosa, taj je vrlo brzo shvatio da savršeni sistem postoji i da “mi” ili hoćemo ili nećemo biti sastavni dio.

Meni je eto kao dato na izbor da budem ili da ne budem dio svemira. Ja eto imam izbor, demokratski, da ne budem dio bilo čega, ja mogu biti toliko cool prema svemu što me okružuje ili aristotelovski prema “općem” da prosto mogu reći da sam sebe vodim, da sam “neovisan” kao Bosna i Hercegovina, da sam “slobodan” kao Srbija, mogu reći da sam “postojan” kao Europa.

Sve same floskule koje bi da asociraju na ulogu u sistemu u koji nitko ne vjeruje. A i zašto bi vjerovao kad svaki oblik pripadnosti prije svega uskraćuje slobodu izbora, neovisnost, postojanost… dakle što si izgubljeniji i što manje vjeruješ bilo kome, to si slobodniji, neovisniji…

Taman tako nekako kad si slobodan i neovisan imaš jednu jedinu brigu, a to je kako da napraviš svoj sistem. To je jedna strana medalje individualizma. Tako ja razbijam glavu kako da napravim sistem u kojem ću ja biti slobodan i neovisan a svi drugi su mi totalno nebitni. Oni također imaju problem da se sikiraju kako da budu slobodni i neovisni u odnosu na mene i ostatak aristotelovskog “općeg”. Na poslijetku svi su slobodni i neovisni, zadeverani oko svog jada i čemera. Ne vjeruju ni sebi a kamoli nekom drugom, nemaju vremena ni za šta drugo izuzev sa svoj dever i svoj čemer. A to je druga strana medalje individualizma.

Sistem jedan po jedan puca jer nije usklađen sa onim sa početka teksta, jedan po jedan čovjek pada u vasionu, naglavačke. Ponekad pomislim da ako ikad itko dotakne dno vasione, učiniće to prvi konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine i to glavom, direkt od dno. Najslobodniji, najneovisniji, najusamljeniji. Ne vjerujemo ni sebi a kamo li prvom do sebe u lancu ili sistemu zubčanika.

A kao htjeli bi “mi” vjerovati nekom, htjeli bi “mi” da se prepustimo zanosu bezbrižnosti i povjerenja svom vođi ili barem njegovom ili njenom zamjeniku/ci ili barem sekretaru, ili ministrici ili bar sudiji bar eto da vjerujemo da će pravedno da sudi, ma na kraju krajeva “mi” bi da vjerujemo i totalnom strancu, birokrati iz kluba bjelosvjetskog političkog ološa zvanog diplomatija. Ma “mi” bi vjerovali i u ublehu samo da imamo barem jedan razlog ili barem ulogu ili barem da se neko negdje u vasioni eto brine za “nas”, ma ne mora biti ni čovjek, neka bude konj, samo neka “nas” vodi negdje ili barem neka “nas” počne smatrati “nama”.

“Mi” bi se najradije posrali na slobodu, na neovisnost, na identitet na sve, eto samo da barem znamo da tamo negdje visoko iznad “naših” razočaranih, do autizma uz pomoć međusobnog nepovjerenja dovedenih individualiziranih sistema i svih “naših” zabluda i ubleha u koje vjerujemo, pardon ne vjerujemo, ima konj, koji je eto  nekako sastavljen sa sistemom kosmosa i njegovim prirodnim, matematički dokazivim zakonitostima. Evo zvati ćemo ga Visoki predstavnik, evo zvati ćemo ga Specijalni Visoki predstavnik. Ma zvati ćemo ga kako god hoće da ga zovemo, samo nek “nas” sačuva od “nas” samih i za Boga miloga, neka “nas” vodi!!!! Neka “nas” vodi, samo ne u pičku materinu, jer tamo smo već bili i svi se sjećamo topline i gotovanluka.

Samo jednom kad se iz pičke materine ispadne, ne može se nazad. Jednom kad se pupčana vrpca presječe ne može ponovo da se prišiva ili lijepi bez obzira na “našu” političku težnju da uspostavimo sistem u kojem će hrana da dotiče a mi da ležimo, težnju koja uzgred najviše podsjeća na pičku materinu a u narodu je poznata pod nazivom “leba bez motike”. Ali ako je to već dokazano nemoguće pa zašto onda ka tome težimo i zašto kad već težimo do sad nismo stigli u pičku materinu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s