Već duži interval vremena, ovog ciklusa procvata i propasti kojeg skeptici zovu životom, skoro da i nema dešavanja vrijednog kritike i pomena. Sve i kad bih htio biti u pravu, po pitanju ovoga ili onoga, ne mogu. To ti je kad društvo ne teži, već se utapa u statičnost koja gravitira svojoj središnjici. Najbliži sredini, koja nije nužno umjerena – čisto da ne pomiješam pojmove sredine i umjerenosti – su egocentrici. Oni vjeruju da osim što sami moraju da teže vlastitosti i ostatak življa koji još nije shvatio nadljudskost egocentrika treba početi da prihvata njihovu logiku stvari, jer nije svakom dato da…
Vrijeme mi je da pobijegnem u apstrakciju. Tamo mi je najbolje. Nikom ne smetam. Niko se ne buni. Možda je to rješenje svih nagomilanih društvenih problema. Apstrakcija. Svakom potrebna, dovoljna, neshvatljiva, očaravajuća, apstrakcija, ukratko, žena.
Gipka kretnja koja nečujno prolazi kroz procjepe svoje volje i taj prolazak naziva životom. Sve pa i ta gipkost i nježnost i nečujnost i mističnost, sve, ima svoj početak i svoj kraj. Jako malo tih gipkosti i nježnosti i tako dalje, pridodaje važnost svojoj volji. Nevjerojatno je kako tu svoju volju ostavljaju nekom drugom, još gore, okolnostima procjepa kroz koje se provlače i koje mirno sa osmjehom na licu, kao da se ništa ne dešava bezuspješno ignoriraju. To je taj izraz lica sve i jedne gipkosti i nježnosti ovih prostora. Istovremena tuga što se ne može biti drugačijom i sreća što se ipak uspijeva, zbog gipkosti i nježnosti, proći kroz procjepe volje. Gipkost i nježnost nije moguće uočiti ako nema kretnje a kretnje nema jer nije svakom dato da…
Kao mjauk, prigušen lavežom, na nekoj višoj frekvenciji tona, glas gipkosti i nježnosti kao da pokušava da otpjeva neku pjesmu milosti milu. Dramatična je to situacija, prepuna lokalnog kolorita i vijekovne nepravde. Eto gdje se nalazi odnos. Eto zbog čega one koje su zle imaju čitave arhive prepune argumenata da tvrde da im je jedino nepovjerenje i ignorisanje ostalo kao mehanizam zaštite od onoga što se prodaje kao ljubav a završava u nemoći da se ima volja, nemoći da se krene provlačiti kroz procjepe volje, jer nije svakom dato da…
Gipkost i nježnost je u stalnoj defanzivi, nekakvom gubitništvu, nekakvom stalnom trpljenju, davanju i žrtvovanju za još goru poziciju, ako se to što se gipkosti i nježnosti nudi može nazvati pozicijom, jer nije stvar u poziciji, stvar je ljepoti bezpozicionosti, drugim riječima ljepoti bez kontrole. Ljepota može bez kontrole, podjednako kao i gipkost i nježnost. Njih se ne može stavljati na tas spolnosti, one kao i mnogo toga ne mogu biti uokvirene u zakonike i zbog toga ih se ne može pripisati bilo kojem pravnom konstruktu. Postoji svijet i beskraj spoznaja koji egzistira izvan zakonskog okvira, izvan spoznaja svih pravnika svijeta. U tom beskraju dominiraju “parametri” ljepote, gipkosti i nježnosti koje su u stalnoj kretnji i promjeni i ponovo ih ni svi fizičari svijeta, ni svi umjetnici svijeta i vijeka nisu u mogućnosti uhvatiti, jer nije dato svakom da…
Ovo o čemu ja pišem se zapravo ne dešava, zamračeno je, marketinško-medijskom aparaturom i voljom onih kojima je dato…, jednom riječju, nema potrebe da se zna. Ipak ja ću da napišem, jer kao što negdaj napisa pesnik i kompozitor Stefanovski: „pravih se reči, uvek kasno setim“. Jednog dana sve će da izgladi jedan menadžer kojem je dato da… On će da ispravi sve nepravde, obriše gumicom sve arhive zla, stvori pravni okvir za investicije i pokrene proizvodnju u zemlji bez volje, u zemlji koja gravitira svojoj središnjici na čelu sa egocentricima kojima je dato da…
Gipkost i nježnost se namjerno drže po strani i gledaju dan da izguraju, kerovi laju, ponekad imaju i razloge za to, mjauk gipkosti i nježnosti je toliko prigušen i toliko pravno, zakonski, institucionalno i etički formaliziran da se pretvorio u bešćutnost it self, dosadnu i samoj gipkosti i nježnosti. Ljudi jednostavno nemaju pravnog osnova da vole. Ja bih eto toliko, nebih da se ponavljam, ima i drugih i drugačijih od mene pa neka i oni nešto primjete, 🙂
[~] 