Rumors about …

Trač o umjetniku i umjetnici

Nešto kao uvod ili natuknica

Manuskript koji čitate jedva da sadržava dijaloge. Smisao radio drame koja treba da nastane na osnovu istog je u pokušaju da se slušatelju ili slušateljici predoči sve ono što se inače predoči jednom glumcu ili glumici kako bi adekvatno interpretirali uloge. Indirektna ambicija autora je da se što više slušatelja ili slušateljica identifikuje sa likovima. Kao što to inače čine glumci ili glumice. U tom grmu leži zec. Trač o umjetniku i umjetnici je kao priča jedan svojevrstan pandan svemu onom što danas javnost zna o umjetnicima i umjetnicama. Pandan kakvoči tračanja. Pandan slavljenju banalnosti i trivijalnosti. Neka vrsta konceptualne i neizgovorene kritike sistema „koji se isplati“ i koji dugoročno od „onih koji se sa likovima identificiraju“ stvara čudovišta nesposobna da vole.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Uloge:

Glas u OFF-u: Muški glas, zvaničan i ozbiljan;

Narator muški: Muški glas, tendenciozan, agitatorski, glas koji ima takvu i boju i dinamiku izgovora da podsjeća na uputstva jednog redatelja jednom glumcu/slušatelju. (Namjera je do maksimuma omogućiti slušateljima poistovjećivanje sa akterima/glumcima);

Narator ženski: Ženski glas, ozbiljan, didaktičan, melanholičan, glas redateljice koja pokušava da, sa glumicom/slušateljicom kojoj daje uputstva, ostvari prijateljstvo;

On: Muški glas 28-godišnjaka koji, dok govori, kao da prede, pomalo zvonak;

Ona: Ženski glas 28-godišnjakinje, nježan, blag i izbalansirane dubine;

Glas njene drugarice: Kreštav ženski glas 28-godišnjakinje, osobe koja se prenemaže;

Glas njegovor jarana: Alkoholom blago isparan muški glas 30-godišnjaka, prepun dijalekta;

~~~~~~~~~~~~~~~~~

Narator muški: Bio je sunčan dan, takve stvari ipak moraju da se pomenu, tako da je sarajevska populacija konačno uspjela da osjeti miris vazduha. Toplota koja je izbijala niotkud mamila je građanstvo da izađe na svoje balkone, protrese zimsku odjeću prije nego je zapakuje u ormare i odjene omiljene stvari koje ističu njihove najljepše atribute. Ukratko, stiglo je proljeće!

Narator ženski: Ona, ili djevojka o kojoj se ovdje radi je djevojka sa asfalta, u zadnje vrijeme malo razočarana u ljubav, ljude i mnoge druge stvari koje se tiču umjetnosti.

Narator muški: On je mladić koji je, ne tako davno, počeo da sluša i čuje, čak i stvari koje nisu psovke. Čula su mu se nekako otvorila, počeo je da razumijeva ljude koji ga okružuju, a istovremeno je bio akutno bolestan od ljubavi. Među njima se dešavalo nešto.

Narator ženski: Neobavezno…

Narator muški: Međutim, ljubav ne dozvoljava kompromisne misli, pogotovo ako se tu radi o umjetničkim dušama…

Narator ženski: Misli su same tražile puteve spajanja.

OFF (novinarski zvanično, kao najava priloga): Pitali smo njenu najbolju drugaricu.

Glas njene drugarice (podloga: zvukovi nekog šoping centra): Isprva je ona izbjegavala da razgovara o tome, međutim, svaki put kad bi se u raji zametnula neka priča o njemu ona bi reagovala. Ne toliko poistovjećujući se sa njim, ali nekako je željela da se, barem u raji, on zove njenim.

OFF (novinarski zvanično, kao najava priloga): Pitali smo njegovog najboljeg jarana.

Glas njegovog jarana (zvukovi kafea, šank, zamrzivač, aparat za espresso): On je stvar shvatio odmah… ono… on je znao da za nju vrijedi… ono… šta ja znam, umrijeti. Tragao je za načinima kako da je zagrli, da joj pruži ono o čemu je, prema njegovim pustim željama, ona trebalo da sanja, ono, da se sve to uklopi i funkcioniše.

Glas njene drugarice (podloga: zvukovi nekog šoping centra): Ona je oklijevala u tome da se u raji izofira, međutim, raja je raja, raja zna i ono što ne zna, raja je opasna.

Narator muški: A onda, trenutak u kojem i on i ona bivaju obmotani mislima o ljubavi, mislima o njima, o tome kako bi moglo biti to da su oni zajedno, kako bi ta slika mogla biti dovedena do savršenstva… Vjerovali su da su oni jedno za drugo, da su njih dvoje jednostavno – ono nešto i više od ljubavi.

(Zvuk: elektro-akustična zvučna kulisa koja pojačava dinamiku smjenjivanja naratorskih sekvenci)

Narator ženski: Ona je u zadnje vrijeme sve više obraćala pažnju na to da izgleda besprijekorno…

Narator muški: A on je sve više lutao mislima prema njoj, prema tom nekakvom njegovom, odnosno, njenom imaginarnom svijetu, u kojem on, navodno, ispunjava sve njene želje…

Narator ženski: …razmazi je…

Narator muški: …pa je onda rasplače…

Narator ženski: …pa onda ona razmišlja…

Narator muški: …pa joj onda ljubav više nije važna…

Narator ženski: …pa se onda ona odvaži i napravi nešto što njega povrijedi…

Narator muški: …a onda ona shvati da je on povrijeđen…

Narator ženski: …a onda on počne da se duri…

Narator muški: …a onda ona „ispravlja stvar“, traži način da ga dovede u situaciju da on popusti na sve što ona radi.

Narator ženski: On u svojoj glavi razvija neke druge strategije, preispituje svoje ponašanje.

Narator muški: Onda mu ona priredi neki lijep gest koji u njemu probudi nekakve nove osjećaje, koje on jedva uspije da sakrije.

Narator ženski: A onda ona počne direktno, jednostavno i otvoreno da sa njim razgovara, otvoreno da mu govori šta misli.

Narator muški: Na te riječi on više ne može da suzdrži sreću koja ga obuhvata, popušta joj.

Narator ženski: Ona je presretna jer je uspjela da ponovo pridobije njegovu potpunu ljubav, kao da ju je ikad izgubila.

Narator muški: On, na drugoj strani, svoj čin durenja smatra produktivnim, mada mu ne pridodaje neku veliku pažnju. Ipak, nema on koga drugog da voli, do svoju nju, bila ona sreća ili nesreća, tu on ne može mnogo da uradi.

OFF: Nakon određenog vremena…

(Zvukovi doslovno filmski prate radnju)

Narator ženski: Njih dvoje hodaju šetalištem prepunim nekih ljudi koje ne poznaju, koje ne moraju da pozdravljaju, da se „pitaju“ s njima. S vremena na vrijeme se pogledaju, samo se boje pogleda u oči, jer i kod njega i kod nje postoji taj primarni strah da bi, eto kad bi se pogledi sreli, moglo da dođe do automatskog čitanja misli i da bi to čitanje moglo da dovede do toga da se sazna istina, da se izofira i da se ostane bez one druge strane.

Narator muški: Priča im je sama po sebi stidljiva, poštena, korektna. Kontaju svijet, traže se u svjetonazoru, obavezno opravdavaju jedno drugom mišljenja, u svojim mislima idealiziraju jedno drugo do maksimuma. Propituju se po pitanju stvari koje se tiču njihovih životnih iskustava. Razgovori su prijatni, čine se napetim, ali ipak relaksirajućim. Oboje su sretni jer su u društvu jedno drugog.

OFF (Zvaničan glas ali, nekako, sa uzdahom sjete): Ne postoji ništa idealnije nego biti na svijetu sam sa osobom sa kojom u tom trenutku želiš biti sam. Tad je pažnja osobe usmjerena samo na tebe i naravno, sva pažnja koju ti možeš da koncentrišeš u mozgu, posvećena je samo njoj, a to su stvari koje se osjete.

Narator ženski: On i ona sjedaju na klupu, ona vadi svoje cigare i upaljač, on vadi svoje cigare i nema upaljač, ona mu pripali cigaru, potom pripali svoju i u tom trenutku se odvaži da, dok iz usta ispušta prvi dim cigare, kaže:

ONA: „Pa, šta ćemo mi sad?“

Narator muški: On, osjeća da je pravi trenutak da joj postavi to pitanje, počinje da se osmjehuje.

Narator ženski: Ona, pošto je prekrstila noge, počinje da cupka nogom i da uvlači dim, nadajući se da će u tom trenutku naići neko njoj poznat, da ga pozdravi ili barem da skrene priču sa nečeg što je sad u njegovim rukama.

Narator muški: On, zna da je došao taj trenutak traži način kako da počne. Ona se odvaži da baci pogled u daljinu da mu drugim riječima da do znanja…

ONA: „Nismo se sad mi ovdje došli…“,

ON: „Pa… ja bi sad… trebalo da…“

Narator muški: Ona namjerno ne dopunjava misao i kaže…

ONA: „Ti bi trebao šta?“

Narator ženski: U tom trenutku, on gubi tlo pod nogama. Čitav njegov svijet zavisi od te rečenice koju treba da izusti. Osjeća se izgubljen. Ona, mada to zna, namjerno forsira, zauzima ulogu učiteljice i govori:

ONA: „Šta je bilo, maca pojela jezik?“,

Narator ženski: On, ponižen, shvata da njegov svijet počinje da se cufa, mijenja izraz lica, pokušava da se koncentriše, zna da mora da izađe na megdan sa sopstvenim idealom. Ona ga gleda, puna samopouzdanja, duboko u duši zna da bi ga u tom trenutku najradije zagrlila toliko jako da ne bi mogao da diše. On, sjedi na klupi, vidi da cigareta nije ni blizu polovine, vidi da nema kud. Konačno se odlučuje i izgovara:

ON: „Ja te volim“

Narator muški: Skromno, sa ogromnim znakom pitanja. Kao da ova rečenica treba da znači: „Voliš li ti mene?“

Narator ženski: Ona, vidi vatromete u daljini, međutim ne mijenja izraz lica. On, da bi upotpunio svoju tvrdnju počinje sa rečenicom:

ON: „Mi bismo… mogli… da profuramo…“,

Narator muški: Ona, ne odgovara ništa, zna da je to podijum na kojem ga je željela uloviti. Počinje rečenicu sa (izgovara njegovo ime), pravi pauzu…

ONA: „Morala bih o tome da razmislim“,

Narator ženski: On je bez daha, nijem je, niti čuje, niti išta zna. Ona, pošto to njegovo stanje ne može da ignoriše, čovjek u stanju šoka, pored nje, na klupi, ptičice, prolaznici…, progovara:

ONA: „Znaš, bila sam u nekoj vezi iz koje sam izašla totalno potučena… Mislim… To vjerovatno nije ničija krivica ili barem ja mislim da tu niko nije kriv, jednostavno su stvari postale komplikovane… Nisam mogla da izdržim…“ (fade out)

OFF: Ustaju sa klupe i kreću se.

Narator ženski: Njegov mozak više nema nikakve funkcije, s vremena na vrijeme sluša ono što mu ona govori, a ono što mu ona govori nema nikakve veze sa odgovorom koji on očekuje.

Narator muški: Njega ždere to što je vrijeme počelo drugačije da se organizuje, od minute koja je trajala kao godina dok je skupljao snagu da je pita, do godine koja traje kao minuta u kojoj ona pokušava da objasni u kakvoj je vezi bila.

Narator ženski: Njoj je to nešto poprilično bitno da kaže, jer zna da šta god da kaže neće imati nikakve veze sa njim, izuzev jednog odgovora koji on očekuje a o kojem ona, po nepisanim pravilima, treba da razmisli, jer nije to toliko jednostavno. Tu mora da postoji komplikacija i ostale stvari.

Narator muški: Dok sluša priču o bivšoj vezi, njegov mozak je balzamovan i tijelo samo korača…

OFF: Nakon određenog vremena…

Narator ženski: … Oni stižu do njenog ulaza i prije nego što uđe u zgradu, ona baca pogled prema hodajućoj skulpturi sa balzamovanim mozgom koja je izgubila svaku vezu sa svijetom koji je okružuje, uzima njegovu ruku, uzdahne, pogleda ga, primakne svoje usne njegovom obrazu i poljubi ga.

Narator muški: Taj poljubac se javi kao jeza po cijelom tijelu i on mu omogući da udahne vazduh. Nakon što izusti ono:

ON: „Eto hajde, vidimo se…“

OFF: Nakon čega ga ona sa osmijehom pogleda, on se okrene, udahne duboko i osjeti svu toplinu tog proljetnog dana i onaj posebni miris.

Narator ženski: Ona je presretna, zrači svom svojom ljepotom, na licu joj ostaje osmijeh koji mu je poklonila prije nego su se razišli, ako su se uopšte razišli.

Narator muški: On poslije toga čeka trenutak da je vidi.

Narator ženski: Ona poslije toga čeka trenutak da ga vidi.

Narator muški: On je zaljubljen u nju.

Narator ženski: Ona je zaljubljena u njega i nakon svih razmišljanja i jedno i drugo znaju da je jedino bitno to da se vide. Da se vide, kako bi mogli da se izgube jedno drugom u očima i da se ljube.

OFF: Nekoliko dana kasnije…

Narator muški: Dan je bio topao, proljetni, nekako se nadovezivao na idiličnost misli kako njegovih, tako i njenih.

Narator ženski: Probudila se prije svih ukućana, napravila kafu, izašla na balkon, sjedila i slušala grad kako se budi. Neobavezan dan, onaj osmijeh koji je imala, kad ga je posljednji put vidjela, nije silazio s lica. Osjećala je pobjedu. U njenom potpunom sjaju, ona je znala da nije dobila ništa, a istovremeno, ta cjelokupna praznina, ispunjavala ju je nekakvom vedrinom. Nije znala odakle dolazi taj osjećaj. Kao kad ti netko pokloni svijet i kaže ti da možes biti bezbrižna, kao jack-pot, ono – nema dalje, a oko nje, ništa što bi mogla nazvati šićar od njega. Niti jedna stvar, detalj, čak joj je i upaljač pokupio.

Narator muški: Njeni ukućani je poznaju kao kontrašicu, zatvorenu u sebe, kritičarku svega postojećeg, onu koja se ne smije vicevima koji nisu smješteni u nadrealne kontekste. Gledali su njen osmijeh i shvatali ga kao misteriju koja je kročila u njihov život.

Narator ženski: On je osjećao prisustvo energije koju više nije znao kako da kanališe, znao je da je taj dan trebalo nešto da se desi. Morao je da nađe razlog da je vidi, morao je da smisli scenu, dovoljno originalnu, tako da u toj sceni ona spontano zaigra ulogu koja joj pripada.

OFF: Izašao je van da razmišlja, još je jutro…

ON (unutarnji monolog):

Ona se vjerovatno tek probudila i baškari se u svojoj posteljini. Gola, kosa prosuta po jastucima.Uhhh…

Narator muški: Danas je najpogodniji trenutak da se sretnu. Danas bi, možda, najbolje bilo da je nazove. Možda bi bilo bolje da ode ispred njenog ulaza, provede cijeli dan čekajući je da izađe. Koncentriše se, razmišlja o njoj, osjeća da se misli susreću na trenutke, kao kratki spojevi.

ON (unutarnji monolog):

Da li joj njena ženska intuicija nagovještava susret? Prošlo je dva dana od kako sam je pitao, pa nije valjda da još razmišlja? Možda me ona ustvari i ne voli. Možda joj se neko drugi više sviđa, možda želi da bude sama? Možda sve što osjećam za nju nije ni približno onom što ona osjeća za mene. Prokletstvo! Svi fazoni su već iskorišteni, htio bih da joj na prozor zakucam iz balona, al’ kako ću kad nemam ni balona, a i letove nad Bosnom i nad Hercegovinom kontroliše NATO Pakt.

OFF: Korača sam šetalištem…

Narator ženski: Pošto nema upaljača, ona sad svaki put mora ustati da zapali cigaru na ringlu. Dok se ringla ugrije, dok ona ustane, sveže kosu u rep, nagne se tako da joj toplota ne sprži trepavice, gleda da joj kosa ne upadne u lonac sa čorbicom koja stoji na drugoj ringli. Njoj od tih svih stvari ništa ne pada na pamet izuzev njega i njegovih riječi. Uviđa da mu prašta i ono što ne bi trebala, uviđa da voli i da misli o njemu. Osjeća energiju preveliku da je spakuje u riječi i podjeli sa svojim ukućanima. Odlučuje se za još jedan srk kafe, odlazi u svoju sobu, presvlači se, oblači laganu proljetnu haljinu, koja podsjeća na tregeršlus, hulahopke, koje je dobila od rodice iz Pariza sa nekim indijskim dizajnom, tanku rolku koju ni ne osjeća i cipele sa ravnim đonovima, češlja kosu i stavlja karmin. Diskretno nanosi parfem simboličnog naziva „one“ i izlazi bez pozdrava… Navodno, da prošeta…

Narator muški: Njihov susret se dešava na neutralnom terenu, nije očekivala da ga tu sretne, a nadala se susretu, pa je nekako išla, baš tom ulicom… On, naravno, lutajući, kako u mislima, tako i ulicama, nije ni pomišljao da će je baš tu sresti. Sjedio je odmarajući se na klupi u parku, okružen roditeljima koji sjede uokolo, dok se njihova djeca igraju u pjesku i oni im tobože govore da se ne uprljaju.

Narator ženski: Ona je prva primjetila njega, određeno vrijeme je stajala skrivena i promatrala njegovo ponašanje. Srce joj je udaralo, namjerno je željela da pusti taj osjećaj da traje, da vidi do kada će, da ispita svoje reakcije, stajala je i gledala sve dok slučajni prolaznici nisu počeli čudno da je gledaju. Tad je spontano krenula ka klupi na kojoj je sjedio on. Izgledao je polovan, izgubljen, zamišljen, tužan… Kad je ugledao kako prilazi, na licu mu se rastegnuo osmijeh, onaj isti koji, od njihovog posljednjeg susreta, nikako nije uspjevao da skine s lica.

Narator muški: Sad je trebalo biti originalan.

Narator ženski: Momentalno…

Narator muški: Naboj, panika, strahovi, sreća…

Narator ženski: Sve se skupilo u jednom osjećaju.

Narator muški: Ona je koračala ženski dostojanstveno, ispravljeno, kao da nosi skrivenu poruku. Prije nego je sjela na klupu, pogledala ga je ozbiljno i upitala:

ONA: „Mogu li sjesti?“

Narator ženski: Pruživši mu na kratko osmijeh koji je potom sakrila tako što je obje usne uvukla. Onaj osmijeh u očima, ipak je ostao…

Narator muški: Njemu se ponovo uspostavila potpuna blokada, ponovo izraz šoka na licu, kriza, haos, nijemo i zbunjeno je skrenuo pogled sa njenog lica, usana, grudi, gležnjeva, bedara u neki neutralni dio njenog tijela kao nadlaktica. Gdje god drugo da je gledao dešavale su se eksplozije i njegova koncentracija više nije imala uzemljenje.

Narator ženski: Od trenutka kad ga je ugledala njeno srce nije prestalo da se otima i kako se približavala klupi srce je lupalo isti ritam samo nekako jače, nekako intenzivnije. Mislila je da će se srušiti.

Narator muški: Sjedili su tako oboje na klupi, svako usred svoje borbe, bez izgovorene riječi. Svjesni prisustva jedno drugog čekali su momenat da im srca eksplodiraju, pa da njihova tijela nazočni roditelji mogu prebaciti na KUM.

Narator ženski: Bez riječi, bez glasa, bez pogleda u oči, bez poljupca, bez poruke. Ona je, nakon desetak minuta, ustala i kao htjela da krene…

Narator muški: On je krenuo za njom…

Narator ženski: Nakon nekoliko koraka, ona je stala, okrenuta njemu leđima. U tom trenutku je stao i on na metar od nje, izgovorio je njeno ime, ali tako da se činilo da hoće da kaže da je se boji, da se boji njenog odgovora…

Narator muški: On je bio svjestan da ova situacija nije nimalo bezazlena, htio joj je pružiti vrijeme da razmisli.

Narator ženski: Ona je proklinjala dan kad je rekla da joj treba vremena da razmisli.

Narator muški: Okrenula se i njihovi pogledi su se susreli. Nakon nekoliko trenutaka, koji se, naravno, i njemu i njoj čine kao godine, on je izgovorio:

ON: „Care, care govedare, kol'ko ima sati?“

Narator ženski: A ona, sa osmijehom i nekom zanosnom tugom u očima, kao da je vraćena u vrijeme kad se je, kao i ona djeca u pjesku, igrala, sa ponovno uvučenim usnama, pokušavajući da sakrije osmijeh, odgovori:

ONA: „Četiri mišija“.

Narator muški: On na taj odgovor, sa direktno usmjerenim pogledom prema njenim očima, napravi dva mišija koraka i shvati, da kad napravi još dva, da će se naći na centimetar do njenih usana. Njegovo srce poče da udara laganiji ritam, ali ipak dubok udar, on hrabro napravi i treći korak. Ona ga, u tom trenutku, pogleda osmjehujući se i opustivši tijelo u stav sličan vojničkoj komandi „voljno“, dajući mu ono malo snage, što mu je falilo, da napravi četvrti mišiji korak.

Narator ženski: Stao je na centimetar do nje. Pogled usmjerio prema njenim usnama. Svijet je bio sveden na centimetar, jedan običan damar, mahinalni trzaj glave vodio je do poljupca… Stajali su jedno naspram drugog dodirujući se na momente nosevima… Ona pomjeri glavu u lijevo, kao da mu pruži otvoren prostor za poljubac, a on upita šapatom:

ON: „Care, care govedare, kol'ko ima sati?“

Narator ženski: U tom trenutku, ona hrabro pomjeri glavu za tri milimetra, a između njih se slučajno desi dodir usana. Više nije bilo povratka. Ubrzo za ovim slučajnim dodirom uslijedi još jedan manje slučajan, sa njene strane, potom, jedan dodir usana za koji se nije znalo sa čije je strane i koji teško da bi se moglo reći da je želio da bude razdvojen, bez obzira sa koje strane.

OFF: Nekoliko sedmica kasnije…

Narator muški: Ljubav je krenula da oblikuje vrtloge emocija koji su, kako njega tako i nju, nosili ulicama, smještali ih u neke bezvremene prostore, koji su ih vodili i koji su bili bili oblikovani njima.

Narator ženski: Uklopljene misli…

Narator muški: Uklopljeni karakteri…

Narator ženski: Spontani trenuci razumjevanja bez verbalne komunikacije…

Narator muški: Dodiri, toplina spojenih dlanova…

Narator ženski: Tjelesna blizina i sigurnost obavijali su njih dvoje ogromnim krugovima koji su ih štitili od pogleda, mišljenja, sugestija i uopšte od vanjskog svijeta.

Narator muški: U njeno biće on je unio jedan poseban osjećaj istovremene sigurnosti,
zaljubljenosti, predanosti i posebnosti. U njoj su se dešavali i fizički procesi.

Narator ženski: Osjećala je kako joj lice dobija življu nijansu, kako su joj oči daleko vedrije. U grudima je osjećala nekakvu vrstu napetosti, činilo joj se kao da joj je organizam pokrenut iznutra. Osjećala je kretanje svakog krvnog zrnca, srce joj je udaralo pravilno, sigurno. Takve stvari nije mogla sama proizvesti. Po prvi put u životu izgledala je zadovoljna svojom ljepotom, uživala je u svojoj ljepoti.

OFF (zvaničan glas koji polagano prestaje biti zvaničan i postaje prijateljski): Njeno prisustvo u njegovom životu bilo je ravno posljednjem potezu slikara koji završava portret svoje duše. Dok miješa boje kao da mu nedostaje koncentracija, kao da ga je strah da tu jednu jedinu liniju blago nanese na platno. On je svjestan da tim potezom završava cjelinu, da tim potezom na svoje mjesto dolazi potpunost svemira. To je bila ona.

Narator ženski: Volio ju je smjelo, bez straha. Dok je bio u njenoj blizini osjećao je tu posebnu emociju za koju uvijek fale riječi, nešto slično potpunoj opuštenosti cjelokupnog nervnog sistema. Sve što je njegovo tijelo radilo, radilo je spontano, ničim izazvano i šta god ono radilo činilo je na drugoj strani neopisivu sreću.

Narator muški: Energetska razmjena nezapamćenih razmjera dešavala se upravo njima. O tim stvarima ni pjesnici, ni naučnici nikada nisu pisali, možda zato što tako nešto nikad nisu ni doživjeli. Ona je osjećala da se nalazi na novom terenu, osjećala je ukus avanture. Detalj nesigurnosti koji je postojao bio je potpuno zasjenjen sigurnošću koju je on, samo svojim prisustvom u njenom životu, usidrio duboko u njenom srcu.

OFF (glas prepun jedva suzdržane euforije): Jednom prilikom, dok su ležali na vrhu planinskog klanca i spremali se da tu, na samom vrhu, prespavaju noć u šatoru i dok su promatrali zalazak sunca kako otvara pogled na svemir i pri tom prvom činu kao neku vrstu uvertire po cijelom horizontu slika panorame, koje se, iz minute u minutu, mijenjaju, dok nježni maestral pristiže sa dna planine donoseći mirise, planinskog cvijeća.

Narator muški: Zagrljeni pred vatrom i okruženi tišinom, sami sa sobom i svojom magijom on se odluči da je pita nešto o čemu s njom nikad nije razgovarao. Bila je to sfera njene duše u koju se on nikad nije usudio ući. Prostor koji je, eto nekako, bio samo njen.

OFF: Bila je to boja koju je slikar tražio, nijansa koja je trebala da prikaže taj posljednji dio njegove sopstvene duše. Bila je to tuga, duboko skrivena u njenoj duši. Trag nježnosti koji nije vrištao i nije želio da bude otkriven… Više je želio biti zaboravljen nekakav čudan strah koji je, poput vela, samo na trenutak, prolelujao prostorom između njih, provukao se između spojenih pogleda i brzo nestao u hodnike njene duše.

Narator ženski: Znao je da je ta tuga centar njene ljepote, znao je da nije sposoban da procjenjuje njenu ljepotu. Nije imao distancu, kasno je bilo da se od nje distancira, znao je: ona je bila sastavni dio njegove duše, a od sopstvene duše nije nikad niko uspio da se distancira. Pitao se, s vremena na vrijeme, otkud dolazi ta tuga, takva sirova, takva neprerađena tuga kakvu čuvaju samo iskreni i dobri ljudi.

Narator muški: Ona je bila svjesna te tuge, koju je duboko u sebi čuvala. Nikad je nije oblikovala, nikad je nije koristila za svrhu umjetničke inspiracije, nikad o njoj nikom nije govorila. Nije je bilo strah da o njoj govori ili da je priziva da izađe iz hodnika njene duše. Više joj je bilo važno da je čuva u sebi. Međutim, momenat u kojem joj je nebo otvorilo svemir, pokazalo sve što je imalo da pokaže, maestral je već počeo da donosi hladnoću i trebala je zagrljaj. Uzela je gutljaj čaja i počela da govori:

Narator ženski: Bio je to tok njene slobodne misli, bez ustezanja, bez pauza, bez promišljanja. Riječi su tekle, a onaj ko je trebao da sluša sjedio je iza njenih leđa pružajući joj dodatnu toplotu. Slušao je bez pitanja, vidio je kako se iz nje, porađa istina… S vremena na vrijeme, počinjala je da plače, nije gubila dah samo joj se boja glasa mijenjala. Kao pjesma najmelanholičnijeg glasa, melodija otpjevana slobodnom mišlju iz dijafragme, bez glasovnih modulacija, direktno iz duše:

ONA:

Ja sam ti bolan

nekakva čudna legura

od same sebe, starija

i sa svakim svojim Ja,

dijelim,

sva beskrajna

beznađa.

Jedino tako, preživljavam.

Možda se ja bojim samog straha?!

Sjećam se noći kad sam ga upoznala,

bio je ogroman, moj, bio je Ja.

Osjećala sam ga kao što osjećam sebe.

Bio je dostatan kao dah.

Neophodan, kao svijetlost.

(uznemireni uzdah)

Ima nekakav okvir

kod svakog drugačiji.

Znaš ono…

Kao ograničeni pjesnik

koji se žali na svoj ograničeni okvir.

Mi smo, bolan, primitivni jer se patimo,

a patimo se jer smo primitivni.

Ma, pjesnik je najveća kukavica, a

kukavice treba staviti na pijedastal nadanja…

Sad već sama sebi zvučim ironično.

Ali, fakat, vidi gdje su me odveli heroji!

Ja sam ti, bolan, k'o Bosna.

Šta ti misliš

kako se osjeća Bosna,

dok je jedni ubrzavaju,

drugi usporavaju,

treći osporavaju,

a četvrti sažaljevaju?

Narator muški: Riječi su se nizale i stvarale slike na nebu. Crnilo svemira je bilo u potpunosti osvijetljeno milionima nijansi. Tišina planine i divljine kao da je pokazivala poštovanje prema onoj koja priča priču svoje duše. On je pustio da njene riječi odlete prema kanjonima, uvalama i vrtačama koje su ih okruživale, a sa jedne strane iz jezera u kojem se vidio odraz mjeseca stizao je eho i sve je dobilo smisao potpunosti. On je postao ona, a ona je postala on.

ONA:

Sve ti je to u meni…

Ja sam strah.

Kako da se sebe prestanem bojati?

I ti me čudiš…

Znaš li ti uopšte zašto me voliš?

Narator ženski: Naslonila se i zaspala gledajući u zvijezde i zamolivši ga da nikud ne ide, da uvijek bude tu, da je probudi prije izlaska sunca i da je još jače zagrli, pitavši ga na kraju da li je voli.

Narator muški: On na to njeno pitanje nije mogao da odgovori jer mu je u grlu stajala sva sreća ovog svijeta, nije želio da i ona vidi da mu oči sijaju kao zvijezde na nebu nad tom planinom, samo ju je još jače zagrlio. Ostao je budan svu noć stavljajući drva u vatru i grijući nju. Razmišljao je o životu, slušao tišinu, slušao je svoje misli. Misli koje nikad neće napisati, misli koje nikad niko neće moći pročitati. Misli koje su proticale na nekim čudnim frekvencijama, nekom čudnom brzinom i jedino on je mogao da ih čuje… Bile su isprekidane nekakvim haosom i pojavljivale su se kao fragmenti koje je on zapisao. Tek kasnije je shvatio kako prosta i lijepa poema je u tom trenutku rođena.

ON (elektro-akustična kompozicija zvukova koji ilustriraju prekide):

Kako da ti kažem…

Ja znam

put do duše,

ali ne znam dalje,

jer nije moje da znam…

Svi smo mi bona, treptaji

u beskonačnosti,

a beskonačnost je

najintenzivnija na polovini.

To je mjesto gdje se duše nađu

i postanu cjelina –

najbeskonačnije beskonačna.

Zato ljubavi, ne znam dalje

bez tebe.

Zato, bona,

neš’ znat’ dalje

bez mene.

Kad-tad.

Čuješ li ti mene?

ONA: (spava)

Narator ženski: Nakon izvjesnog vremena, sunce kao da se vraćalo sa svog putovanja i na horizontu se nacrtala vatrena krivulja kao obris vrhova istoka čiju ljepotu, su njih dvoje, dobili priliku promatrati sa, za taj prizor, jedinog mogućeg mjesta, sa zapada.

Narator muški: Ona je spavala mirno, umotana u vreće za spavanje… On je odlučio napraviti kafu i počastiti je čokoladom. Otvorio je šator i probudio je zviždučući melodiju čarobne frule. Kafa je bila gotova i ona je sjela na svoje mjesto udobno se smjestivši tako da vidi rađanje novog dana…

OFF: Svi događaji i likovi su, nažalost, izmišljeni. Ukoliko vam se u životu desilo nešto slično, smatrajte se sretnim.

Narator muški (nezvanično, kao slučajan snimak iz studija): Pa dobro šta je bilo s njima dvoma?

Narator ženski: Tu su njih dvoje, među nama, žive ali nemoj života ti sad da se sazna da si čuo od mene….