Diletanti koji su zauzeli funkcije u sistemu koji svakim danom sve više dokazuje da zapravo ne postoji – već ga je moguće identificirati prema samovolji diletantkinja koje se suprotstavljaju svemu što nije matični milje tako da zakoni prirode sve više podebljavaju kontraste i sve je manje prostora za marifetluke – kao da su konačno shvatili sa čim zapravo imaju posla.
Sistem se neće postaviti sam od sebe, pogotovo ne onaj koji je funkcionalan, ne, sistem neće postaviti ni oni/e koji/e raspolažu sa sjećanjem na fragmente sistema koji je egzistirao i koji je danom ukidanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ukidanjem Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prestao da ima smisao. Kad su ove “vještačke tvorevine” ukinute onda su one prestale da postoje. Kad se nešto ukine, onda toga nema 🙂 .
Funkcionalan sistem ili sistem funkcije je rafinirani krvotok koji struji izvan pravnog kostura. Ne zbog pravnog kostura. Pravni kostur je oslonac rafiniranog krvotoka sistema funkcije. Sistem je to čija perfekcija počiva na dostatnosti. Razumjevanje dostatnosti je zapravo ključ uspostavljanja sistema. Ukoliko je težnja diletanta/kinje da koncentriše kapital u svojoj sehari i da potom mudruje o problemima nedostatka kapitala, sistem, ne samo da ne može da funkcioniše, sistem zapravo nema raaašta da funkcionira. Tad počinje borba sa zakonima prirode stvari. Imaju li recimo radnička prava smisla u zemlji u kojoj nema šta da se radi. Posla ima ali nema šta da se radi 🙂 .
Dostatnost dotoka i funkcije varijable unutar sistema, ključna je na svim tačkama sistema. To i nije problem razumjeti, ono što je problem, je pravednost cjeline sistema prema svakom partiklu i pravednost svakog partikla sistema u odnosu na cjelinu. Sistem informacija recimo je sistem koji je zasnovan na mehanizmu provjere informacije a sistem provjere informacije je zasnovan na kontekstu, na realnosti koja je promijenjiva, varijabilna i ne može biti vektor. Sve u sistemu je varijabilno i od mjere varijabilnosti zavisi zapravo moć ili sama funkcija a od funkcije zavisi funkcionalnost cjeline sistema.
Bez sistema provjere informacija, sistem informacija ne da ne postoji, on naprosto i kad bi postojao nebi imao raaašta funkcionirati. Za takve sisteme kažemo da su ublehaški a ljude koji su na čelu ublehaških sistema društvenog uređenja zovemo diletanti/kinje.
Diletantkinja sebe doživljava kao vektor unutar sistema. Sve može da se mjenja osim diletanta. Sistem se nalazi u njegovoj glavi, na papiru, sistem se podrazumjeva i on je predmet sporenja među diletantima. Uz malo upućenosti u tehnike spinovanja, diletant/kinja može da se brani od povratne sprege svake pa i najsitnije odgovornosti. To je san o imanju mogućnosti da se utiče na sve bez da se preuzima odgovornost za bilo koju grešku. Diletant/kinja je sebi perfekcija. Ublehaški sistem na čijem čelu je diletant/kinja proizvodi oprečna mišljenja koja u suštini tvore prostor za demokratsku debatu. Tako nastaje diletantska ekspertiza o diletantizmu. Ekspertiza se koristi kao točka ishodišta i tako se diletantizam dijametralnom progresijom multiplicira.
Postoje ljudi koji vjeruju da na debati počiva država. Siguran sam da su u pravu. Međutim sistem počinje negdje drugo. Sistem počinje kad se shvati cjelina, kad se odrede ciljevi i kad se vaspostavi sistem protoka krvotoka zasnovan na mjeri dostatnosti, što je btw. veliki posao, dakle to određivanje dostatnosti. Sve je u dostatnosti. Sve. Tako ljudi koji vjeruju u demokratiju podržavaju debatu diletanata o diskrepancama unutar ublehaškog sistema i nadaju se da će vremenom izaći na vidjelo tko šta zna. Tko ponavlja jedno te isto, tko prati šta i kako tko koga prati i zašto? Kao da onaj tko zna, ne zna, tko ne zna.
Tišina koja ostaje i gorak okus na nepcu mladog čovjeka koji kognitivnim procesima pokušava da razumije logiku odnosa, je univerzalna. Siromaštvo je kao gravitacija. Svemir jednostavno kao da nema izbora. Red je red. Na jednoj strani stoje zabrinuti i ozbiljni mladi ljudi, svijesni svojih mogućnosti i prava a na drugoj strani stoje diletanti koji tvrde da su legitimni predstavnici ublehaškog sistema vladavine. Između jednih i drugih, normalno, usljed nedostatnosti dotoka krvotoka vlada neuravnoteženost, distorzija, disonantnost i buka koja tendira ka improvizacijama u posljednjem trenutku.
Kaos – osim što je popularan u zemljama u kojima se razvijao Punk kao subkultura a koje imaju stogodišnje tradicije njegovanja reda i poredka kako u svojim granicama, tako i po kolonijama – gle čuda, ima tu tendenciju da se širi i raste. Tako korak po korak raste i diskrepanca, neuravnoteženost, razdor, ambis… Balanseri ne uspjevaju da održe ravnotežu i ublehe jedna po jedna poput odjevnih predmeta koji spadaju sa neke mlade djevojke padaju na tlo.
Sistem ne počinje i ne završava, on je kompaktna cjelina, zatvoren i sam, u vlastitoj dostatnosti, poput satnog mehanizma. Nevjerovatno je koliko reda se može pronaći u jednom mehaničkom satu.
Diletantkinja, vjerovatno nikad neće doći na ideju da razmisli o dostatnosti. Diletant mazi svoju seharu i vjeruje da nema potrebe za bilo kakvom promjenom. Diletantkinja je vektor, vječno nedostatan sam sebi i svojoj direktnoj okolici on/a vjeruje da svi treba da se nafuramo da smo vektori i shvatimo kako je jedino on sa svojom seharom pravi a mi svi ostali, patetični individualisti koji vjeruju u štajaznam. Tako i nikako drugačije diletantkinja sa najboljom namjerom, politički korektno i u skladu sa vlastitom furkom potpuno legitimno i demokratski, tvori glupost za koju ne mora preuzeti odgovornost i koju na najprofesionalniji način može da kritikuje/zastupa. Sad to što nitko neće da se drekne da je car go, to je druga stvar. Diletantizam je ekonomski isplativ. Na kraju svega ostane diletant/kinja sa finansijskim interesima karakterističnim za osobe koje je gladan .ura. napravio, koji/a podsjeća na otvor debelog crijeva blago odvojen od piramide govana koju iza sebe u životu ostavlja.
[~] 