Dobro bi bilo spoznati odgovornost za kolektivitet koji negira vlastitu jezgru ili kulturološki habitus. To bi vjerovatno učinilo prosvijetljen um sposobnim da gleda, vidi, misli i vodi prema brižljivosti, uzajamnom poštovanju i osjećaju ispunjenosti i realiziranosti.
Čini se nemogućim, ali, na sonu su dva kolektiviteta istovremeno spojena i razdvojena uzajamnim dejstvom. Oba su “samonikla” i u svom habitusu potpuno neodgovornno prema vremenu, njeguju dva dijametralno suprotstavljena sjećanja na jedan te isti događaj.
Kolektivitet broj jedan, konstituiran je na samom zločinu i zakonu čutnje o uzajamnosti odnosa unutar činjenja tog zločina. Nešto kao omerta. Najčvršća je veza dvoje zavjerenika ili kriminalaca koji zapravo prestaju da egzistiraju u momentu kad jedan drugog odaju, to je veza kojoj je tajna temelj a čuvanje te tajne zapravo egzistencija. Možda bi bilo dobro istražiti interpersonalnu dimenziju takve vrste „mobilizacije“ ili „kolektivizacije“.
Na drugoj strani, razumije se, konstituira se kolektivitet broj dva, kolektivitet žrtve pomenutog zločina. Trivijalno gledano, kolektivitet žrtve je kolektivitet argumenta općeg prava na istinu i pravedništvo. Položaj tog kolektiviteta je daleko otvoreniji, inspirativniji, prisutan, analiziran, predstavljan, komentarisan, žrtva je razapeta preko kompletne medijske realnosti jer iz nje proizilazi pravo na bitisanje kolektivitetom, ili možda je bolje samo reći pravo na bitisanje.
Svaki oblik „mobilizacije“ ili „kolektivizacije“ počinje od žrtveništva a svaka diskusija na jedan zanimljiv način zamukne u trenutku pomena žrtvovanja nevinih. Kolektivitet žrtve je kolektivitet koji se multiplicira daleko brže od kolektiviteta zločina. Dok jedan krije lice drugi uporno u javni prostor izlazi sa otvorenim ranama. Skoro je nemoguće pronaći osobe u publici koje javno suosjećaju sa kolektivitetom zločina. No za kolektivitet zločina nije bitan zločin, bitna je tajna da je isti počinjen.
I jedan i drugi kolektivitet razvijaju odnos zasnovan na uzajamnom potvrđivanju onog što i jedan i drugi kolektivitet međusobno uskraćuju da priznaju jedan drugom i tako omoguće kolektivitet sposoban da događaj razumijeva bez stega kolektiviteta i habitusa njegove identifikacije.
Zanimljjiva je „savjest kolektiviteta“, zanimljivo je i traganje pojedinaca za načinom da iz kolektiviteta – bez obzira kojeg – iziđu. Da se bude individua, da se veže za neku drugu karakteristiku, da ta identifikacija prestane da bude identifikacija sa bilo kojim kolektivitetom.
Tu dolazi do različitih studija slučaja, generacije i generacije – bez obzira kojeg kolektiviteta – ulaze u borbu sa „identitetom vlastitog kolektiviteta“, kriza identiteta je uočljiva na svim poljima i pojedinačni slučajevi istupaju iz vlastitih rodoslova, šalju sve u pičku materinu i odlaze u daljinu, u nepoznato, mijenjaju jezik, narode, pripadnost, žene se i udaju, vlastiti narod doživljavaju kroz prizmu sramote i radije pristaju da igraju ulogu nekog ko kulturološki nisu, nego da nose breme preteško da ga nosi individua a prelagano da ga spozna kolektivitet, breme za koje nove generacije nemaju okrvavljene ruke ali im se uporno pod nos gura prošlost njihovih predaka, zarobljenih u klinču disfunkcionalnog braka u kojem muž ili kolektivitet zločina, prebija svoju ženu ili kolektivitet žrtve, potvrđujući sebi nadmoć i dominaciju. Muževo kriminalno djelovanje unutar njegove savjesti nikad ne smije biti dovedeno u pitanje, jer to je tajna na kojoj je njegova egzistencija utemeljena.
Žena je predugo žrtva da bi imala način da halali, položaj u kojem se nalazi i kompletan komšiluk može da posvijedoči njenim patnjama, poniženjima, modricama i tako dalje, njoj kao da bude lakše dok sve to pokazuje i dokazuje i zgroženim civiliziranim komšijama na izložbama izlaže. Ona vjeruje da će brukom potaknuti svoga zločinca – čiji se kolektivitet i gnjev na taj način samo jača i učvršćuje – na pokajanje, na neku vrstu samožrtvovanja. Sve može da se desi osim odustajanja od egzistencije, sve može da se dogovori osim poraza. To zna svaka žrtva, to zna sve i jedan zločinac.
Sve aktivnosti na fonu zaštite fundamentalnih habitusa dvaju pomenutih kolektiviteta na sonu su od strane samih kolektiviteta finansijski i svakako drugačije potpuno opravdane i podržane. Infrastruktura za zaštitu i finansiranje tajne u jednom i istine o žrtvi u drugom slučaju prepuna je najodanijih sinova i kćerki, svi su listom situirani, poznati, realizirani u životu, baš nekako fini, duševni ljudi, na ranu da ih priviješ, dobri ko hljeb, ispravni, u kravatama, kompletićima, politički korektni i neupitni, odani svom kolektivitetu, šatro desni, šatro konzervativni a dobro je poznato šta to oni i one konzerviraju i za koji kurac. Zatvorena je to konstrukcija unutar koje se pika samo ono što se desilo u jednom momentu sjećanja koje je zbog svoje polariziranosti progutalo svu prošlost, sadašnjost i naravno guta svakim momentom po treptaj budućnosti, as it comes.
Uloge su podjeljene i svako ide svojim putem, kolektivitet žrtve i kolektivitet zločina u jednom te istom čabru, prodaju si međusobno sami sebe u nadi da će nakon stotina godina čekanja kolektivitet žrtve prestati da vida svoje rane nabijajući svijetu na nos sve što mu se desilo i na čemu je zasnovan a da će kolektivitet zločinca da se pretvori u kolektivitet koji poštuje čistotu vlastitog ugleda u očima onog koji ga podsjeća na to da je zasnovan na zločinu o kojemu jedino kolektivitet žrtve ima autorsko pravo na „istinu“.
Dok god su rane i argumenti za identifikaciju kolektiviteta žrtve vidljive i dokazive i na kraju krajeva dok ih je moguće artikulirati kroz poeziju, film, muziku, historiju, povjest, istoriju upisanu u kamen, žrtva će biti uzvisivana kao model kulturološkog habitusa kolektiviteta.
Kad se žrtvi da ultimativno pravo, vremenom oko nje svi ostali postaju njene žrtve, jer njeno pravo proizilazi iz njene žrtve, na drugoj strani kad se žrtvi negira pravo čini joj se zločin.
Sve vezano za žrtvu i zločin biti će arhivirano. Ne pita se tu za pare. Na toj jednoj ultimativnoj sramoti, pred oltarom vremena, biti će zasnovan odnos tog kolektiviteta sa svim drugim kolektivitetima uopće. Dok su jedni to i to, drugi su gledali, treći su navijali za one što su to i to…, a količina neprijatnosti i tišine biti će parametar mjere tolerancije koja se generira i akumulira u kolektivitetu žrtve. Sve to dok uzvišenost žrtve ne stvori dovoljno prostora da se pronađe slabost novog kolektiviteta, nekakav „manjak uzvišenosti“,“nebesnosti“ „pijeteta“ ili slično, čisto da se stvori jedan novi kolektivitet zasnovan na žrtvi, kolektivitet na kojem će se iskaliti akumulirani gnjev i da se iz tišine habitusa sjećanja na vlastitu žrtvu, stvori kolektivitet spreman da okrvavi svoju savjest krvlju nevinih i da se vlastitim lažima brani od sebe.
Tako se postaje „veliki“, onaj kojeg „politički razlozi“ žrtvuju, onaj koji ima razloge koje niko ne želi da čuje, onaj koji je sam, u svojim uvjerenjima, vezan povjerenjem utemeljenim na zločinu, onaj koji čitav život čeka da ga neko, od nekud, iz nekog, samo njemu poznatog razloga napadne. Eto tako izgleda veliki ili velika, kao nekakva ogromna gomila zabluda koje imaju okolnosne razloge za povjesno-historijski debakl i gušenje u vlastitoj savjesti, političkoj paranoji, socijalnoj anarhiji, tehnološkoj nepismenosti, administrativnom javašluku… Tako veliki ili velika okružena ili okružen svojim žrtvama sa svježim ranama živi u uvjerenju da je i sam žrtva, sebe, drugih, onih sa druge strane, kao muž koji tvrdi da je žena kriva što je on postao zao, nasilan, ambivalentan, alkoholičar, narkoman, propalica, kockar i što je primoran da je bije.
U klinču sa svojom žrtvom zagrljena, velika, mala moja – što bi rekao drug Sarajlić – pljušti uzajamna bruka i sramota, komšiluk gleda i ibreti se, danas normalna, sutra u zabludi, prekosutra se kaje, zaksutra se miri, glumi, plače, prolazi kroz špalire i zasjede, donira nekakve pare, ponižava, taktizira u duhu nekakve strategije zbog koje na sred groblja kolektiviteta žrtava ne razumije zašto niko ne vidi nju kao žrtvu, ne vidi da njene žrtve rastu i srastaju, postaju ona sama.
Velika a svakim danom sve manja i manja, isprva u očima njenih žrtava a kasnije i u vlastitim očima, sve manja i manja, slabiji i slabiji, stariji, siromašniji, odbačeniji, usamljenija. Dece nema a zubi koje je nekoć pokazivala svakom ko se drznuo da joj se prikaže kao autoritet sad su obična škljocavica, ona zvecka – škljocavica – a ne oruđe. Bolest je neumoljiva i počinje da poprima karakter zasnovan na sjećanjima o životu provedenom u zabludi, političkom klinču i činjenju zla slabijem od sebe ili ne činjenju ničega da isto bude spriječeno (što je još gora politička sramota za jedan kolektivitet koji će za milion godina htjeti nekom očitati lekciju o kozmopolitizmu).
Da, baš tako se postaje velika, okružena radosnim susjedima, osigurana njihovim povjerenjem i poštovanjem, baš tako u okruženju srastaju kolektiviteti zasnovani na brižljivosti, znanju i čestitosti. Kad na obzorju poraza nestane priče o časti, prvi koji dođe da ti čestita je komšija, a ako nema komšije onda si “pobijedio”. Samo kažeš sam sebi da nisi radio ništa zbog čega ćeš se sutra kajati, odeš da tihuješ jedno deset godina i sačekaš da autosugestija počne da djeluje.
[~] 