Radio atelje “ETERITORIUM”: Povod za naš razgovor je vijest da si od Western Balkan Fund-a dobio grant kako bi u Sjevernoj Makedoniji boravio na dvadesetodnevnom rezidencijalnom posjetu i tom prilikom u saradnji sa organizacijama Mini pogon iz Beograda i sa lokalnom organizacijom INKA u mjestu Struga uspostavio jedan radio atelje. Prije svega čestitam ti ali prije nego kažemo nešto o samom projektu „Radio atelje“ koji me posebno zanima ispričaj mi nešto više o tvom zanimanju. Koja je tvoja struka zapravo?
Haris Sahačić: Da, možda je bolje da o projektima pričamo nakon što se isti i realizuju. Ja sam po struci oblikovatelj medija, oblast kojom se bavim podrazumijeva oblikovanje audio podataka.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Šta podrazumijeva posao jednog oblikovatelja medija, u tvom slučaju zvuka?
Haris Sahačić: Razvoj tehnologije koju danas kulturološki razumijevamo kao evolucijsku tekovinu traje i na dnevnoj osnovi generira nove strategije, uvjete, standarde i estetike stvaralaštva i rada. Unutar tog živog konteksta, odnosi ponude i potražnje se razvijaju i mijenjaju, kako na tržištu rada ili usluga tako i na tržištu kapitala. Oblikovatelji medija nisu izuzetak, njihov rad pripada umjetničkoj djelatnosti jer u svom radu oblikuju – barem kada je riječ o meni – zvuk, koncepte, estetike i kontekste koje isti tvori.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Kako je nastala profesija oblikovatelja zvuka konkretno?
Haris Sahačić: Oblikovanje zvuka je 60-tih godina prošlog vijeka bio zadatak elektroinženjera, podrazumijevao je tehničku odgovornost kako bi audio signal izvora u što boljem kvalitetu bio prenesen na konačno odredište, predajnik odnosno zvučnik. Profesija kao takva se mijenjala ogromnom brzinom. Sam posao i dan danas oscilirajući između jednog tehničkog procesa koji je uvjetovan poznavanjem elementarnih zakona prirode zvuka kao abecede, i jednog kreativnog procesa koji uvjetovan poznavanjem odnosa unutar zvuka kao gramatike umjetničkog izraza, postaje kontekst logike binarnog okvira za kreativno oblikovanje digitaliziranog signala kako bi se isti procesuirao gdje god je potrebna komunikacija.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Čime sama profesija perpetualno evoluira i daje tehnici duh estetike i umjetnosti?
Haris Sahačić: Da, tako se vremenom razvila kultura signala unutar koje mi danas živimo i od koje svakim danom sve više ovisimo. Promijenjeno je sve. Zvuk se više ne razumijeva samo kao analogni talas mehaničkog pritiska, nego je postao niz podataka, nula i jedinica, njegova gramatika više nije kompozicija ili sklad jer ju danas postižemo konceptualizacijom generatora vještačke inteligencije, čak je i samo procesuiranje kvalitete zvuka dobilo svoju estetiku i žanrove. Ton je uštiman i može ga se oblikovati do u herc. Rad unutar pomenutog konteksta, između volje i slobode, podrazumjeva i konceptualnu kreativnost i koncentraciju i vrijeme i organizaciju ali iznad svega mir i tišinu. Oblikovatelj medija je i snimatelj zvuka i montažer i urednik i kompozitor i muzičar i producent i programer zvuka ali iznad svega oblikovatelj medija je konceptualni umjetnik koji stvara medijalnost kao okolnost umjetničke ali i bilo koje druge poruke.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Kakav je status vaše struke u Bosni i Hercegovini?
Haris Sahačić: Struka kao takva administrativno nije priznata. Oblikovatelj medija ne postoji u registru zanimanja. Primjerice ton majstor kao uslovno rečeno njegov predak, barem kada je riječ o mediju zvuka, prema specifikaciji zanimanja i dalje podrazumijeva one poslove inženjera elektrotehnike koje sam pomenuo ranije. Oni profesionalci koji su se bavili tonom u prošlom stoljeću odavno su penzionisani. Javni univerziteti nemaju studijske programe koji stvaraju neovisne umjetničke stvaraoce sadržaja iz oblasti savremene obrade zvuka. Privatni univerziteti prave prve korake i dovode gostujuće stručnjake. Uči se samo ono što je elementarno. O pitanjima ekologije akustike da ne govorim. Tržište usluga ne priznaje oblikovatelja zvuka kao umjetničku djelatnost, niti kao zanatsku djelatnost, zapravo nije moguće registrirati obrt. U principu nije moguće biti oblikovatelj zvuka. Neovisan i legalan umjetnički stvaraoc.
Registar djelatnosti primjera radi prepoznaje djelatnost snimanja zvučnih zapisa i izdavanje muzičkih zapisa, ova djelatnost se vodi pod šifrom J 59.20. Nažalost, ovu djelatnost je moguće registrovati jedino kao društvo sa ograničenom odgovornošću ili akcionarsko društvo.
U registru zanimanja postoji šifra R/90.03 – Umjetničko stvaralaštvo: djelatnosti slobodnih umjetnika kao što su pisci, kipari, slikari, karikaturisti, graveri, bakroresci itd.; restauriranje umjetničkih djela poput slika itd… Međutim registar zanimanja u BiH ne priznaje oblikovanje zvuka kao umjetničku vještinu, veliko je pitanje formulacija „itd“.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Kao što sam već pomenuo Western Balkan Fund je finansijski podržao tvoj projekat Radio atelje i u maju tekuće godine planiraš dvadesetodnevni boravak u Strugi u Sjevernoj Makedoniji, kakav je to projekat?
Haris Sahačić: Jedan radio atelje kao što je primjerice edukacijsko stvaralački projekat koji planiram realizirati u Sjevernoj Makedoniji podrazumjeva praktičan rad i studijsko istraživanje svih zanatskih elemenata produkcije radio umjetnosti, od istraživanja kreativnih mogućnosti artikulacije do elektro-akustične kompozicije šumova i online emitovanja. U suštini, radio atelje bi mogao biti jedan jedinstven obrt koji podrazumijeva pružanje niza umjetničkih usluga relevantnih za zanat umjetničkog oblikovanja zvuka kao najmanje jedinice od koje su sačinjene veće zvučne koncepcije, umjetničke instalacije i eksperimenti relevantni za radio kao kontekst.
Da se malo referiram na naš registar zanimanja. Taj obrt bi po svojoj djelatnosti kao i akademskim preduvjetima za obavljanje istog bio identičan stvaralaštvu:
- pisaca jer stvara promijenu ali ne konceptualizacijom slova nego fonema,
- kipara jer je oblikovanje zvuka unutar virtuelnog ali i fizičkog prostora uvjetovano nizom umjetničkih odluka raspoređenih u višedimenzijalnosti npr. jedne zvučne panorame i polja akustike unutar kojeg je ta zvučna panorama predstavljena.
Obrt se ne bi razlikovao ni od djelatnosti
- karikaturista jer karikiranje zvukom podjednako komunicira kao i ono nadahnuto vizuelnim dojmom.
Obrt bi umjetničkim i tehnološkim strategijama stvarao vezu između zvuka i vizuelnog oblika te tako stvarao grafičke oblike, mjenjao ih i fizikalno restaurirao, jedina razlika je materijal na koji se primijenjuje stvaralaštvo. Platno, papir, gips, metalna ploča ili ekran i audio monitor.
Obrtnik kao oblikovatelj medija u ovom slučaju zvuka ili preciznije audio podatka, na tržište bi mogao da izlazi kao pojedinac koji samostalno stvara u oblasti umjetnosti savremenih medija stvarajući autentične zvučne minijature i ukrase, elektro-akustične koncepte i radiofonijske instalacije te producirajući potpuno neovisno sve oblike zvučnih koncepata, umjetnički komunicira i na individualnoj mikro razini ostvaruje dobit.
Na ovaj način bi se mnogo toga promijenilo u korist ljudi koji danas obavljaju poslove tehničara tona, boom operatera, radnika za organizaciju kablova, inženjera tona, majstora tona, dizajnera zvuka, snimatelja tona, operatera na mikseti, FX oblikovatelja zvuka, snimatelja naknadno sinkroniziranih dijaloga, redatelja naknadno sinkroniziranih dijaloga, operatera na mikseti za naknadno sinkroniziranje dijaloga, redatelja muzike, oblikovatelja muzike, nadzornika oblikovatelja muzike, elektroakustičnog muzičara, programera tona, redatelja on-line ozvučenja, majstora ozvučenja, arhitekata zvuka, akustičara, snimatelja šumova, oblikovatelja šumova, redatelja šumova, operatera na mikseti za naknadno sinkroniziranje šumova, operatera na mikseti za finalno miksanje zvuka, kustosa zvuka, nadzornika za post-produkciju zvuka, Dj-a, montažera zvuka…
Svi ovi poslovi imaju svoje tehnološke specifičnosti koje na dnevnoj osnovi mjenjaju estetiku i kvalitet konačnog proizvoda njihove usluge. Institucionalno nepriznavanje svih ovih i mnogih drugih profesija tržište čini maglovitim a profesionalce i njihov rad nevidljivim. I nije tu samo rad nevidljiv, sva iskustva, svi izazovi vremena, interdisciplinarnosti, rizici, sve male tajne velikih majstora kuhinje, sve ono što stvaralaštvo čini neuhvatljivim, sve radnje koje je neophodno poduzeti kako bi se ostvarila originalnost. Sve to i još mnogo toga što bih mogao da nabrajam i što nigdje nije evidentirano, „sistem“ jednostavno baca niz rijeku.
Tržište u Bosni i Hercegovini ne samo da ne poznaje ovakav model poslovanja u oblasti kreativne industrije koja se smatra motorom razvoja tehnologije, koja se smatra motorom inovacije, koja se smatra motorom odnosa unutar tržišno orijentirane privrede, nego zbog ca. četrdeset godina duge tradicije ignorisanja evolucije – u ovom slučaju – profesije oblikovatelja zvuka od čisto tehničke do umjetničke, tržište ostaje bez uvida u neovisan umjetnički rad i stvaralaštvo u oblasti koja niti je muzika niti je emitovanje iste, nego joj je dejstvo svedeno na sitan stvaralački vez digitalnih podataka unutar prostora između pomenutih, u Bosni i Hercegovini administrativno priznatih i „definiranih“ profesija.
Siguran sam da ovakva situacija može biti evidentirana i u mnogim drugim segmentima tržišta usluga i da će razvojem tehnoloških rješenja situacija samo da se usložnjava što će činiti maglovitost tržišta i nezadovoljstvo profesionalaca intenzivnijim. Western Balkan Fund ali i INKA iz Sjeverne Makedonije kao i Mini pogon iz Srbije su ljudi koji su razumjeli ovaj moj pogled na stvari. Meni to puno znači.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Da li je po vama u obrtništvu stvarna kreativna sloboda i neovisnost?
Haris Sahačić: Da. Ona je tu oduvijek i bila. Po definiciji, zanat je izučena proizvodna, prerađivačka, obrađivačka ili uslužna djelatnost. Primjerice jedan čevabdžija u Bosni i Hercegovini može postati milijarder samo zbog toga što može da naplati svoju uslugu. Može da vrednuje rad koji uloži u sve i jedan korak koji mora da poduzme kako bi porciju čevapćića stavio na stol mušteriji, može da promišlja o poslovnim odlukama koji se ponavljaju, da promišlja tržišta, istražuje ponašanje mušterija, može da se bavi procjenama i na kraju špekulacijama. Može da uspostavlja kriterije kvalitete vlastite usluge, da usavršava svoju uslugu, može da je naplati bez posrednika, može da ostvari ideal totalne poslovne neovisnosti i slobode odlučivanja o vlastitom razvoju ili propadanju i na kraju može težiti da stvori sistem koji sam od sebe funkcionira, kao mehanizmi koje u kretnji održava gravitacija.
Vrlo je jednostavno. Svaki obrazovan profesionalac bi trebalo da može biti obrtnik. Zanatlija. Jer svakog zanatliju bi prije ili kasnije samo tržište verificiralo i tjeralo da dovede kvalitete svog obrta do stepena umjetnosti, prepoznatljivosti i jedinstvenosti. Da bi se došlo do tog stepena potrebna je požrtvovanost, vrijedan rad, istraživanje, ozbiljan pristup, čast, odgovornost… Neki bi u tome uspjeli, neki ne. Jer tržište sudi.
Ovdje stvarno treba staviti težište na stepen studioznosti institucionalnog proučavanja i priznavanja praktičnih vještina koje se pojavljuju u različitim djelatnostima kao usluge. Sve ih je više institucionalno nepokrivenih, novih. Tehnologija mjenja praktične usluge daleko dinamičnije nego djelatnosti. Veliko je pitanje šta od usluga zapravo obavljaju ljudi a šta postaje automatizam vještačke inteligencije i kako učiti konceptualizovanje kao osnov kreativnosti vremena koje dolazi. Ako bi promijenili paradigmu kojom danas razumijevamo i „uređujemo“ tržište rada i usluga promijenili bi se mnogi odnosi u ekonomiji domačinstva Bosne i Hercegovine, pogotovo oni koji podrazumijevaju vrednovanje obrazovanja.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Vi ste diplomu stekli na Bauhaus Univerzitetu u Weimaru u Njemačkoj?
Haris Sahačić: Da, samo u mom slučaju, koji je možda i dobar primjer procesa nostrifikacije diploma u Bosni i Hercegovini a koji čeka sve one koji završavaju fakultete u inostranstvu, dokument koji na kraju dobijete nema nikakvu svrhu. Ne znam kako je danas. U vrijeme kad sam ja predavao dokumentaciju koju je bilo neophodno sudski prevesti i ovjeriti, postojale su dvije, uslovno rečeno, vrste nostrifikacije, jedna koja je koštala 300 KM nakon koje ste dobijali Rješenje o nostrifikaciji na osnovu kojeg vam je bio omogućen nastavak studija u BiH i druga koja je koštala 200 KM kojom se omogućavao izlazak na tržište rada.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Koje dokumente je bilo potrebno predati?
Haris Sahačić: Ako se dobro sjećam, pored diplome, tu je i dodatak diplomi, opis nastavnih modula, pravilnik univerziteta prema kojem je organizirana nastava, pravilnik o nastavnom planu samog fakulteta iz čega se vidi cjelokupan nastavni proces za studij koji je okončan. Dakle pregršt korisnih informacija.
Nakon što Univerzitet u Sarajevu zaprimi zahtjev i dokumentaciju, posebna komisija sačinjena od akademskih stručnjaka srodne naučne ili umjetničke oblasti donosi Rješenje o nostrifikaciji. Ja sam tražio da mi se izda Rješenje o nostrifikaciji kako bi se prijavio na evidenciju Biroa za zapošljavanje. To Rješenje sam i dobio. I tu je kraj institucionalnog priznavanja mog obrazovanja. Tako sam ja postao jedini oblikovatelj medija u BiH.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Ja, i?
Haris Sahačić: Ništa. Negdje u mraku, u registratorima Univerziteta u Sarajevu, stoji arhiva sa mojim ali i sa rješenjima o stotinama nostrificiranih diploma profesija iza kojih stoje ljudi koji su diplome stekli na tisuće kilometara – od mamine sarme – udaljenim fakultetima, na njima stranom jeziku – što se uzgred budi rečeno kao kvalifikacija u BiH uopće ne vrednuje, ni akademski, ni profesionalno – pri čemu treba reči da se ovdje radi o potpuno novim profesijama, koje su rezultat evolucije obrazovanja u svijetu, jer sve više znanja danas nije na „našim jezicima“ i iz nekog paradoksalnog razloga nije imao ko da ga prevede na „naše jezike“. Ako ovako nastavimo, na „našim jezicima“ će ostati samo psovke.
Ta arhiva rješenja o nostrifikaciji bjelosvjetskih diploma izgleda sakuplja vlagu dok čeka da se neko sjeti da informaciju o tim profesijama sa sve sudski prevedenom dokumentacijom koja detaljno opisuje vještine čitavog ešalona za tržište rada i usluga u BiH potpuno nevidljivih stručnjaka koji se ili guše u sivilu smoga tržišta rada ili se suše na klupi Biroa za zapošljavanje, pošalje poštom ili skenira pa e-majlom u:
- Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta, Dr. Ante Starčevića bb, 88000 Mostar.
- Federalni zavod za statistiku, Zelenih Beretki 26, 71000 Sarajevo.
kako bi ti ljudi bili institucionalno registrovani, priznati i kako bi se njihove vještine i rad mogli vrednovati, ako ne na tržištu rada onda barem na evidenciji Biroa za zapošljavanje, ili da odrede da svako samostalno nakon dobijanja Rješenja o nostrifikaciji preda dokumentaciju gdje već treba, uz naravno neizostavne uplate administrativnih taksi. Ovako „sistem“ te jedinstvene stručnjake – evo će 13. godina od kako ja brojim – baca niz rijeku.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Opet niz rijeku?
Haris Sahačić: A gdje bi drugo. Valjda se vjeruje da će svi ti ljudi da se vrate plivajući uz rijeku. Očeličeni iskustvom, dok se nagutaju mulja, otpada i prljavštine nastale od korupcije, nepotizma, neznanja, nehtjenja, letargije i konformizma koje u rijeku tržišta rada bacaju privilegovani. To je ta logika.
Sukladno diplomi koju sam dobio u Weimaru i koja je „nostrificirana“ o opisu djelokruga rada piše, citiram: područja rada se mogu pronaći na svim mjestima gdje postoji potreba za neovisnim, kreativnim, kritičkim i odgovornosti svjesnim oblikovateljima koncepata, stvaraocima kao i nosiocima odluka u oblasti umjetnosti i medija.
Ne znam, možda arhiva nostrificiranih diploma skuplja vlagu negdje drugo i čeka bolje dane, možda nije pri Univerzitetu u Sarajevu. Ali oni su meni polazna tačka „sistema“ a vidim da me na izlaznim tačkama „sistema“ u registrima zanimanja, djelatnosti i obrta nema. Ja sam primjerice na evidenciji Biroa za zapošljavanje odrapio 12 najboljih godina života kao „bakalaureat umjetnosti“, to mi je eto zanimanje, opskurnije od ove klasifikacije ne mogu ni sam da zamislim.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Dakle umjetnik bakalaureatisanja, ta situacija sigurno ima konsekvence?
Haris Sahačić: Ima konceptualnu dubinu institucionaliziranog besmisla. Odraze se te godine na samopouzdanje. Čovjek predugo vezanih ruku gleda mrak i ples gluposti i zla. To je suština „sistema“ koji pristojne ljude sa diplomama, znanjem i iskustvom tjera da budu korisni hamali kako bi preživjeli dok mu se prilagođavaju. Ali šta „sistem“ zna o konceptu suštine i o suštini koncepta.
Kontrasta radi, Austrija je sjajan primjer kako mladim ljudima obrazovni sistem može omogućiti da svojim radom kao šegrti steknu, ne samo praktično znanje, nego u tim godinama i vlastiti novac, samopouzdanje i spoznaju da kroz život idu svojim znanjem i sa svojih deset prsta. To je jedna od najvažnijih dimenzija motivacije mladih ljudi u Austriji danas da uopće izučavaju zanate. Ta djeca sa svojih dvadeset godina imaju znanje, novac, snagu, osjećaj poslovne odgovornosti, iskustvo. Zašto li Austrija radi takve stvari svojim mladim ljudima, zašto ih ne čeliči? Šta rade naši četrdesetogodišnjaci? Citiraju Hegela i gledaju u selotejpom zaljepljene slavine. Da se razumijemo, ne važi obrazovanje prema modelu šegrta za sve profesije i zanate ni u Austriji ali siguran sam da kako vrijeme prolazi, tehnologija sve više utiče i na tamošnje tržište usluga koje nije fiksno nego je u stalnoj transformaciji. Tradicija Bosne i Hercegovine je baštinila ovaj oblik obrazovanja, mislim na šegrte i majstore, ipak zbog ekonomskih okolnosti koje su nastajale u procesu industrijalizacije BiH ekonomije, taj model obrazovanja je bačen niz rijeku. A greške prosvjetitelja se plačaju mrakom.
Danas kada industrija BiH izgleda kao napuštena olupina na otvorenom moru kapitalizma potreban je najmanje jedan ešalon čestitih i vještih stvaraoca, zanatlija, umjetnika, obrtnika kako bi od te olupine stvorili brod koji plovi gdje misli da treba ili želi a ne gdje ga morske struje kapitalizma čuškaju. Ako ekonomija BiH ne vidi te stručnjake, stvaraoce, zanatlije, umjetnike i obrtnike ili ih sivo tržište zbog nekog razloga eksploatira tako što njihovu stvarnu uslugu ne vrednuje, ne priznaje ili nipodaštava, olupina će prije ili kasnije da nestane sa pučine. Bez individualizacije tržišnog vrednovanja, individualni pristup obrazovanju kojem kao težimo je apsurdan. Praktično sve i jedna usluga bi morala da ima opciju neovisnog fakturisanja.
U periodu od potpisivanja Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini je primjerice provedeno na hiljade„neformalnih“ obrazovnih programa, jer „formalno“ obrazovanje koje „sistem“ brani od svih uticaja kao intimu, čini se postoji samo da bi se višegodišnja tortura teorijom mogla naplatiti nakon završetka iste. Ne važi to za sve struke naravno, ali tisuće ljudi je na dnevnoj bazi praktično sticalo i danas stječe ekskluzivna i jedinstvena profesionalna iskustva pokušavajući primjerice da kroz nevladin sektor od institucionaliziranog rata, stvori institucionalizirani mir. Ništa od svih tih profesionalnih iskustava, nikom i nigdje nije ni verifikovano, ni akademski priznato. Ništa.
Radio atelje “ETERITORIUM”: I to smo bacili niz rijeku.
Haris Sahačić: Sav taj rad, trud, sikiracija, odricanje, volontarijat, praktično iskustvo koje je, istina, ponekad bilo plačeno i time provjereno tržištem, verifikovano zadovoljnim poslodavcem ne vrijedi ni groša, niti jednog ETCS boda u odnosu na primjerice studenta koji revnosno uči da citira one koji su naučeni da citiraju i da se drže ljestvice akademskih vrijednosti kako bi kroz minuli rad „napredovali“. To možda jeste nauka ali ta nauka u perspektivi nema svrhu i prečesto nije upotrebljivo znanje, sad je primjerice ozbiljan obrazovni problem to što vještačka inteligencija citira „brzinom vremena“.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Gdje počinje kraj ovog gubljenja vremena?
Haris Sahačić: Ja vjerujem da bi institucionalnom granulacijom ili atomizacijom razumijevanja tržišta usluga i svođenjem pojedinačnih profesija na okvir njihove uslužno-stvaralačke dimenzije a ne na njihov „akademski nivo“, „socijalni status“ ili „registar djelatnosti“, vremenom, jedna nova stvaralački orijentirana ekonomija kao ideja dobila smisao, postala razumljiva i procvijetala u punoj snazi, a oni:
- koji su akademski ostatak propalih sistema prošlosti uvedeni u pravo zbog ovih ili onih „zasluga“, pri tome proizvode ništa, sjede na vrhu pravnikokratske piramide disfunkcionalnosti, kukaju i miluju poltronske glave koje ih citiraju i treba da ih naslijede, zadužuju se da bi vratili zaduženja zaduženih prethodnika, stvaraju probleme u vlastitim oblastima „rada“ i djelovanja kako bi jedini bili mjerodavni da ih rješavaju,
- ili oni koji su privremeno rješenje „međunarodne zajednice“ i koji analiziraju koordinatore analize koordinacije menadžmenta ciklusa koordinacije analitike učinkovitosti razvoja strategije za uspostavljanje mehanizama planiranja implementacije pa su u permanentnom sukobu sa domaćim akademskim tumačima teorije nestanka
- ili oni koji su jednostavno „lojalni“ čemu god treba biti lojalan u pravom trenutku na pravom mjestu te su samim tim i „uvezani“ i „znaju ljude“
bi vremenom bili izvedeni na frekvenciju odgovornosti na kojoj danas rezoniraju svi koji stvarno rade i proizvode, uče i znaju, oni koji su stvaraoci kojim fakat treba sloboda i koji znaju šta će s njom, oni čiji rad se „institucionalno ne razumije“ i samim tim ne priznaje kako bi bili eksploatisani od strane onih koji kad bi se našli na sonu tržišta ne bi imali šta da ponude, jer šuplja priča nema kome da se fakturiše, pogotovo ne dok ovisnički koračamo u sustret diktaturi kulture signala i ekonomije podatka.
Djelatnost jednostavno nije mjera učinka, usluga jeste i vazda je bila ali gdje god postoji prostor između privilegija i diskriminacije parazitira se uslovljavanjem, vlašću i korupcijom. Ptica rugalica bi rekla da su neke djelatnosti ili obrti namjerno uvedeni u pravo kako bi mogli politički kanalisati subvencije a neke djelatnosti se institucionalno ne vide kako bi bile eksploatisane. Ima li subvencija za freelancere? Znamo li koje su njihove djelatnosti i usluge? Za freelancere nikom nije bitna klasifikacija djelatnosti, ako dobiješ pare na račun, plati poreščinu i mirna Bosna. I te ljude „sistem“ baca niz rijeku. Da preciziram. Ne postoji niti jedan opravdan razlog da primjerice jedna dadilja ne dobije pravo izlaska na tržište rada, neovisno, kao guvernanta, nastavnik kao instruktor, to isto važi i za administrativne usluge, novinare, glumice, arhitekte, telefonske operatere, anesteziologe ili higijeničare pa čak i za teoretičare i analitičarke. Svi moraju biti u mogućnosti da stanu iza vlastitog rada i fakturišu uslugu bez „uvezanih posrednika“, jer sistem mora ako ništa vidjeti usluge koje ga konstituiraju.
Radio atelje “ETERITORIUM”: To zvuči pomalo utopistički?
Haris Sahačić: Slažem se, ali u tom duhu. „Sistemi“ registara obrta, djelatnosti ili zanimanja danas ne počinju od usluga i nisu jedinstven algoritam u permanentnoj nadopuni relevantnih podataka, administrativno atomiziran do u najsitniju uslugu. Ogroman je to posao od neprocjenjive važnosti. Nulti prioritet. Ako svaka usluga bude fakturisana, onda će biti i prijavljena, a ako bude prijavljena, onda će biti i registrovana, a ako bude registrovana, onda može biti klasifikovana, katalogizirana i pošteno oporezovana. Ovo što mi danas institucionalno imamo, samo sebe – a samim tim i mene lično – guši smogom opskurnosti. Pogotovo ako za ekstreman ali ilustrativan primjer onoga šta budućnost donosi uzmemo dostavljače koji doslovno rade za algoritam. S kim tu sindikati, vlada i poslodavci misle tripartitno da pregovaraju?
Radio atelje “ETERITORIUM”: Ko onda da standardizira kvalitet i cijenu usluge?
Haris Sahačić: Tržište, ono to svakako radi. Isto onako kako čevabdžija brine za kvalitet njegove usluge brinuo bi i neovisni higijeničar, hausmajstor, arhitekta, guvernanta ili medicinska sestra. Ne smije da košta isto kad vam guvernanta uči dijete, ispravnom izgovoru, stranom jeziku i muziciranju na violini i kad ga samo čuva kao da je ovca. Jer tržište sudi nepristrasno kao ludak. Šta tu može neka komisija da standardizira. „Nepristrasno“. Da napravi elaborat o tome koliko vremena ko provede obavljajući neku djelatnost i da li mu je to dodatna ili sezonska, radi li čučeći ili stojeći, u deset ili koliko kvadrata radnog prostora, a opće je poznata stvar da se radni prostor već desetinama godina mjeri u gigabajtima. Uostalom, kako uopće da se definira standard kvalitete usluge kad ne postoji registar usluga, nego postoji registar djelatnosti koji je opskuran, statičan, rigidan i ograničavajući.
Postoji jedna logika koju ni sam ne razumijem a to je ilustrativan primjer opskurnosti i rigidnosti registara djelatnosti ili zanimanja ili obrta. Ne postoji mogućnost kombinovanja djelatnosti, zanimanja, obrta. Vi primjerice kao obrtnik ili firma ne možete fakturisati administrativne usluge i usluge snimanja audio zapisa na istoj fakturi. Bez obzira što ste za to „neformalno“ sposobni i „formalno“ obrazovani. Jer to su različite djelatnosti. Ovdje se vidi, aščare, da usluga nije vezana za „znanje“ ili „kvalitet“ ili „standard“, nego za klasifikaciju i porez. To su recidivi logike planske ekonomije dok mi kao težimo tržišnoj a ja smatram da nam treba stvaralačka ekonomija.
Čevabdžiji je u cilju da egzistira u kontekstu koji je u stanju da razumije i mijenja, jer njemu je u interesu da radi. On samo jednom može da proizvede loš kvalitet ili omane u higijeni. Poslije je teško vratiti mušteriju za hastal. U konačnici samo tržište po prirodi stvari interesno upućuje i međusobno povezuje profesionalce obrtnike, zanatije, umjetnike u funkcionalne sisteme usluga.
Radio atelje “ETERITORIUM”: Svijet se razvija i istovremeno propada u dramatičnim prevratima, tehnologija uspostavlja nove odnose, standarde, usluge, kvalitet i interes, ogromna je odgovornost na ljudima koji se bave privrednim razvojem.
Haris Sahačić: Tako je, ali pitanje je ko to mislimo da se bavi privrednim razvojem. Obrtnik, zanatllija, umjetnik, stvaraoc koje „sistem“ baca niz rijeku ili komisija teoretičara koja na osnovu minulog „rada“ „napreduje“. Ne mislim ja da bilo šta treba ad hoc ukidati, ja samo sugeriram da onima koji se bave registrom zanimanja ili obrtničkih djelatnosti u Bosni i Hercegovini treba promijeniti dioptriju kako bi svim profesionalcima otvorili opciju da samostalno rade, da svoj rad usavršavaju, čine jedinstvenim, vrednuju i da ga fakturišu direktno onome kome taj rad treba, kako bi ako ništa, dobili mogućnost da kao stručnjaci zaobiđu nadu da će beskonačni sindikalni pregovori o okvirnim i kolektivnim ugovorima koje već pola vijeka niti ima ko da potpiše niti ima ko da sprovodi, da promijene stvari.
Olupinu prepunu ubleha koje se međusobno optužuju i uzajamno svete jedna drugoj zbog tko zna čega dok parazitiraju u toplini neodogovornosti neko mora popraviti dok je još smog i ne vidi se sramota. Ako ništa, ljudima koji treba da se prime tog posla i konceptuliziraju kodove razvoja sistema ekonomije koja gravitira samodostatnosti i stvaralaštvu mora barem institucionalno biti priznat i plačen svaki i najsitniji napor. Ako mene pitate, baš kao da su pariške manekenke. U protivnom, zna se gdje će završiti olupina, sve ostalo se zbog mraka „namjerno“ ne zna.
[~] 