Tako je privatizacija ovjenčana spregom svih protiv svih. U zdravoj i naprednoj konkurenciji, finansiranoj od strane… nastali su klanovi koji su doveli do korupcionih reciprociteta unutar kojih vlada zakon: ja čutim o tvojoj, ti čutiš o mojoj… Ukratko, karteli i klanovi na vrhu kojih sjede prodavači ničega.
Na obzorju lokal-direktorstva i global-funkcionerstva više nema ljudi, ostali su još samo logotipi i s vremena na vrijeme pokoji potpis. Vlada treća ruka. Nametnuta je i šeheru i kasabi kompletna logika. Ni-za-šta više ni-koga, nema ko da smatra odgovornim. Niti ko sjeda niti ko ustaje. Horizontala.
Običan puk je dao što je mogao, dok je davao, vjerovao je da daje za plemenitu svrhu. Plemenitim ljudima. Čistuncima i ljudima bez mana. Sad kad mu treba, nema. Niti ima pravo da traži da mu se da, jer mu treba, niti je plemenita svrha bilo kome više bitna. Stid ga je onih kojim nije dao a pravi se da ne zna kome je dao, šta god da je dao, čak i prednost ponekad može postati privilegija kojom se može trgovati i steći materijalna korist.
Korupcionerski reciprociteti uzajamnog imanja “u šahu” zaustavili su zapravo sve procese kretnje novca kroz sistem. “Krvotok” je opterečen i začepljen uzajamnom ucjenjenošću. Ne samo “krvotok”, odnosi su zaglavljeni. Ne dam ti, ne daš mi. Ali desi se to uvijek kad neki kreten počne da misli da može da ima ono što pripada svima, da ukine sve malo po malo, hinjski, kao parazit, da se ne primjeti, radničko pravo po radničko pravo, nije to prvi put, bilo je toga i prije, priča uvijek i svugdje završi isto, giljotinom.
Več čujem kako umjetnik na sred Skenderije od drvenih greda kuje prototip Guillotine de la Bosnia. Kao to je njegova umjetnička kao reakcija na aktuelno stanje u oblasti socijalne pravde, kao on nešto reaguje. Na vrhu piše kao natpis: „ako nema hljeba jedite reklame“. A nema dozvolu od Grada, od Općine, nema dozvolu za intervenciju u javnome prostoru. Nema ni sponzora, umjetnik bez portfolija.
Obično kad generacija koja je vjerovala u plemenite ciljeve shvati – uglavnom pred vlastitu smrt – da je prevarena i da još ima snage da završi otvoren posao sa “uspješnim poslovnim partnerima”, desi se taj radikalni i totalno nedemokratski čin, na sveopće zgražanje cjelokupne međunarodne „zajednice“. Ipak, čin je to bez kojeg ni u Francuskoj nije moglo biti građanskih prava i demokratije. Giljotina je čini se alatka za utjerivanje građanskih prava i nesmetan prelazak iz kvazi plemičkog u republičko uređenje, giljotina a ne seminar.
A nije vala da se ne zna ko ima i što ima, nije. Prodaje se tuđe a tvrdi da je svoje. Napuckavaju se oni kojima je uzeto sve, na one kojima je uzeto sve. Eliti se serucka sa visoka da slučajno neko ne bi pomislio da je došlo do pomanjkanja duha. Citati pljušte, marketing duva u ista jedra i misli da se ne vidi zašto. Sve u skladu sa moralom jer dok se sjedi na vrhu sistema kockarnica – bez da se to zna – ne vidi se interesna sprega kvote nezaposlenosti i rezultata derbija.
Dvije ljute gnjide nadvile su se nad šeherom. Isprva seru o individualnim vrednotama a kad od socijalnih stvorenja kakva su ljudi inače po prirodi, naprave samotnjake, ranjive i nesposobne, onda prodaju i kupuju narodno i to narodnim parama i brane narod od samog naroda. Ne lažu. Govore čistu istinu. Zato im taj isti narod vjeruje. Raspolažu sa argumentacijom “svih strana”, zapravo jedni druge provociraju kontekstom, trgaju sa gladnih ljudi i posljednji dronjak da bi te iste gladne ljude nahuškavali jedne na druge kako bi ih „kotarisali njihovog belaja“ i što je najvažnije kako bi kotarisali sebe njih kao belaja.
Najbolja je istina ona koja se ponavlja kao nenaučena lekcija u moduliranoj realnosti koja je uvijek tako predvidljiva da se čovjek ponekad zapita, dal’ se išta u životu mijenja.
Svo to gnjilo i učaureno gnojivo ne osjeća. Odraslo u samoživosti, po tisuću puta dokazano da je nesposobno da od išta stvori nasušno, a kamoli od ništa da stvori potrebno, ta gangrena koja se vaspostavila na vrhu svih procesa privatizacije onog što su stvarali “izdajnici” a danas prodaju kao svoje samo oni koje je vrijeme, hipokrizija, egocentrizam i glupost u uskoj suradnji uspjelo da izbaci na vrh, živi i kao i svaki parazit čini sve da “organizam – domačin” ne crkne brzo, već polako, na tenane, da ni ne osjeti.
[~] 