„Female President“ from Lana Čmajčanin

Tačka. Kao kad na starinskom televizoru rikne katodna cijev, na sredini ekrana ostane bijela tačka. Kao jedini kontrast koji gledaocu. prenosi poruku, oštro i jasno razotkrivajući, ljepotu.

Ljepotu koja kroz sve elemente umjetničkog izraza biva potiskivana. Ljepota našminkane tačke koja ostaje na sredini ekrana. Skrivena pozornicom, frizurom karakterističnom za uštogljenog državnog službenika, pokretima ramena karakterističnim za jalijaša, stavom karakterističnim za arogantnog političara. Ljepota tačke sa sredine crnog ekrana skrivena je i monstruoznošću priče, prazninom prostora, prostorom prepunim povratne akustike, prostorom mraka, šminkom, nakitom koji demonstrira moć, odijelom koje demonstrira stalež.

Susret nemogućeg u kontekstu bosanskohercegovačke realnosti. Žena koja svoju političku moć gradi na osnovu vlastite nesreće ili silovanja. Čin silovanja koje monstruozno opravdanje nalazi u politici. Politika koja svoje utemeljenje nalazi u medijalnosti nesreće.

… kakvi su to ljudi koji svoje vođe ili mrze ili sažaljevaju? U kakvim okolnostima nastaju politike koje oni slijede…?

Možda je najbolje početi od ironije “nespojivog”. Od žene u politici, od politike u ženi. Možda je isuviše degutantno biti okićena simbolima visokog staleža i istovremeno komunicirati direktno, bez kontekstualnog ključa karakterističnog za političku komunikaciju.

Tekst koji ova političarka govori je ispovijest silovane žene. Međutim scene i događaji su koncipirani kao u policijskom izvještaju. Rečenice silovatelja i imperativ su svojevrsna vizualizacija i jedan prozaičan opis toka zla. Međutim dokument kojim autorica komunicira sa publikom nalazi se u prostoru između paravana pozadine, bijele tačke u centru ekrana, mikrofona, govornice, kamere, plenuma koji nedostaje i publike.

Kontrast svih elemenata komunikacije i suštine priče je ogroman, nesaglediv, radi se o političkoj poruci, poruci u kojoj mlada umjetnica pravi jasnu distinkciju između dvije krajnosti, krajnosti politike i krajnosti razloga politike. Odnos sadržaja naracije i svih ostalih estetskih elemenata performansa je dovoljan da se dođe do zaključka da se ovdje radi o direktnoj kritici usmjerenoj prema:

a) političkom mraku koji je prikazan odnosom „Predsjednice“ i cjelokupne scenografije

b) indiferentnosti političkog mraka prikazanoj odnosom „Predsjednice“ i akustike prostora

c) političarkama koje kao usamljene glumice uhvačene u „uhodanu gestikulaciju“ pokušavaju da pronađu razumjevanje za silovanja koja su preživjele a koja su svoje monstruozno opravdanje našla u politici.

Zastrašujuća je praznina prostora kojom odiše performans, zastrašujuća je mikrofonija koja probija na dijelovima koji u naraciji podvlače riječi koje nisu karakteristične za političku komunikaciju.

Međutim ono što nervira je nedefiniranost karaktera „Predsjednice“ prilikom njenog govora. Za nju teško da može da se utvrdi šta ona o svemu što govori osjeća. „Predsjednica“ govori u prvom licu. „Predsjednica“ na momente traži dah, njoj na momente zastaje glas, na momente se vraća samopouzdanje, na momente dok širom otvorenih očiju pije vodu ona kao da ismijava cjelokupnu situaciju, i sebe i performans, ona dok baca papir sa kojeg čita, opisuje užas s kojim se u drugom momentu poistovjećuje. Boja njenog glasa oscilira psihotično i istovremeno nema nagovještaj iz kojeg bi moglo biti protumačeno njeno raspoloženje. Na nekoliko mjesta „Predsjednica“ se guši u vlastitom dahu međutim ona se ne zaustavlja već osjećanje prikriva „sjajnom lošom iskrenom glumom“ a nedostatak sigurnosti u glasu i sveukupne promjene su u totalnoj disharmoniji sa gestikulacijom koja je savršena.

„Sjajna loša iskrena gluma“ je u teatru skoro pa nedopustiva, međutim u ovom performansu ona je jedina nit komunikacije „Predsjednice“ sa pubikom. Ova nit je momenat neodglumljene iskrenosti i ona kao da u performans uvodi publiku. Oštra teatarska publika bi ovaj momenat shvatila kao gubitak koncentracije glumice, gubitak smisla za improvizaciju, krah predstave.

Povezati čin silovanja sa politikom, nije normalno.

Povezati politiku sa teatrom, nije normalno.

Povezati teatar sa neodglumljenom iskrenošću, nije normalno.

Ali povezati neodglumljenu iskrenost sa publikom i istu unijeti u kontekst politike,

nosi poruku sa sobom. Poruku koja je jasna kao bijela tačka koja stoji na sredini crnog ekrana starog halvatnog televizora kojem je riknula katodna.