Ljubljɘna

Ljudi su to, sposobni da se izdignu i odlete daleko u nekakvu beskonačnost. Ne treba im sedativ, već ponekad, kad se izravnaju sa tačkom gledišta koju mogu da podnesu, požele da popiju jednu ljutu, da nazdrave onim koji su iznad njih, onim koji nazdravljaju onim koji vide više i više od onih koji vide više. Nije to nikakva sramota, imati domet, imati mjeru i granicu.

Dok ih gledam kako se smiruju i kako se spuštaju u nekakve kontekste života slične strukturama gnijezda vidim koliko je zapravo nesalomljiva ta arhitektura te mreže tankih lomljivih grančica i veza, odnosa prema drugim ljudima.

Mene je zapalo da sletim u zemlju ljubaznih i odgovornih ljudi koji se ne stide prostote duha i vlastite tačke gledišta. Malo je od njih „manjih“ ali ljudi nemaju kompleks ogromnosti, valjda im je dovoljna ogromnost detalja i razumijevanje sadržaja.

Od svega, ljubaznost je jezičak na vagi, veza između oka i duha. Ljudi su i znaju da će jednog dana ako budu svi puhali prema oblacima stvoriti dovoljno vjetra da ih otpušu.

Znaju ljudi da ako se budu trudili da budu ljubazni da će jednog dana živjeti kao ljudi koji se ne osjećaju prevarenim, da će živjeti u zemlji koju čuva nekakva neprobojna struktura spletena od sitnih gesti ljubaznosti koje kad se multipliciraju iznose ljude prema tačkama gledišta i ostavljaju ih da gore levitiraju i nazdravljaju srećni i zadovoljni što su dostigli stepen ultimativne ljubaznosti.

Ljudi iza ugla ne očekuju neprijatelja nego ljubaznost, hrabri su i ne boje se sebe i svoga stava i gledišta. Kako lijepo funkcionira ta dimenzija mira i totalnog bezinterestva. Ljudi svedeni na bezbrižnost i vlastitu volju. Svjesni svoje tačke gledišta ne smetaju nikom i niko nema više način da im zasmeta.

Razmjena je brza, prebrza da bih je opisao, koncentracija u zenu, odgovornost u sistemu kao osloncu i ako nešto nedostaje onda nedostaje sa jasnim razlogom a sve teži ka dostatnosti koja potom stvara male ekvilibrijume koji su generatori male ljubaznosti. Zapravo je to taj mir. Zapravo sigurnost proizilazi iz slobode, prave slobode koju prati svijetlo, domet i karakter koji je zapravo mjerilo dostatnosti.

Ljubaznost je finalni proizvod koji ulazi u odnos, ulazi u suštinu uzajamnosti koja je vajarka karaktera i tu se zatvara još jedan krug, veliki ekvilibrijum kulturološkog dejstva koji je permanentan i ponavlja se ostavljajući kroz generacije sve dublje tragove navika koje sve vode prema brižljivosti, jer čovjek je brižljivo socijalno stvorenje sposobno da spozna svoju individualnu tačku gledišta u prostoru slobode.