The duel

 

Sa pozornice je stiglo pitanje. Direktno. Ko je ona?

Ona je jedna idealizirana slika, vjerojatno nepostojeća, vjerojatno i ona kao i ona koja mi se poput zlatne ribice motala po mislima krije tu neku nju u sebi međutim ne dozvoljava toj sebi da izađe na svjetlo dana.

Ta ona koju sam ja idealizirao, kad bi se pojavila, ne bi mogla u slatkim vodama dugo da opstane. Možda radi prostora, možda radi vode, egal ribica je ribica, treba joj voda da bi disala, da bi živjela i tako zakovana za prostor životnog kretanja ograničen na 1 kvadratni kilometar bitisala. U uspostavljenoj homeostazi življenja, ribica ne može a da ne poznaje sve tajne svog prostora i ne može da nije dio tajne tog prostora.

Ja o tom prostoru mogu samo da sanjam, jer nije daleko onaj tko je daleko već onaj koji želi da bude daleko. Tako je i sa prostorom, tako je i sa ribicama. Baš to sanjanje i dosanjavanje čini suštinu neiscrpne želje za vezivanjem, prepuštanjem. Ipak, kad u cijelu priču uračunam vrijeme u svoj njegovoj linearnosti, nastupa panika. Mislim, ne mogu ni ja zauvijek o njoj sam sa bijelim papirom ili sa nekim drugim ja koji je nevjerojatno pun razumijevanja za ovo što se u ovom meni dešava razgovarati.

To bi trebalo da je jednostavno, reći, pustiti da iziđe, međutim ljubav iz mene izlazi na sve moguće načine izuzev na onaj koji otvara mogućnost za potez sa druge strane table. Potez koji utiče na cijeli svijet imaginarnih konstrukcija.

Postavlja se pitanje, a zašto to? Ako je ljubav igra u kojoj nema gubitnika, onda ne bi trebalo da postoje bilo kakve smetnje. Ali vidi vraga, kako i pri samoj pomisli postajem uplašen od ulaska u taj njen prostor koji krije mnoge nove hodnike i mnoga nova vrata. Prostor koji bez sumnje ima svoj savršeni nered. Ja bih eto nekako spontano… bez da uđem u taj svijet… da ostanem na granici svog prostora, čisto da imam rezervu.

Onda kad malo bolje razmislim, ako stanem pred nju sa rezervom ona će to osjetiti i s pravom stati pred mene sa rezervom. Umro bih kad bi ona, ta moja idealizovana ona, stala ispred mene sa rezervom. To bi bilo nešto najgore što bi moglo da se desi. Radije bih da mi zalupi vrata pred nosom, da me ignoriše, nego eto da mi uskrati beskonačnu potpunost.

Vjerojatno zato što virujen da u toj beskonačnosti počinje ljubav. U svoj svojoj nepredvidljivosti, tajnovitosti i neodređenosti. Nju čovjek tek kad uđe u taj prostor, spozna ga u potpunosti, nađe svoje mjesto u njemu, počne da uživa. Tako je i sa njom, htio bih da uđe u taj prostor i da ga jednog dana potpuno promjeni, da u njemu ostavi kutiju u kojoj bi ostala sjećanja, čisto radi momenata nostalgije.

Budući da je ona idealizovana ona, ja vjerovatno nikad ne bih ni pomislio da promijenim barem jedan jedini detalj iz njenog prostora. Beskrajni prostori ne mogu biti mijenjani. Gluho bilo.

Ma stvar je toliko jednostavna da ne može biti komplikovanija, eto to ti je. Ona vjerovatno mirno spava. Meni sve što sam ja, postaje upitno. Mene, ako ovako nastavim,  ni kran neće moći podići, slijedeći put kad je vidim dobiti ću srčani udar, kolabrirati ću, srušiti ću se. Kao heroj.

Kakva bi to samo bruka bila, možda mi od svega toga najteže pada da proniknem u njen svijet. Vjerovatno je beskompromisan. U takvoj postavci stvari ja nisam ništa drugo do šahista u momentu prije nego ga Šejtan matira. Kao lane uhvaćeno u istu zamku kao i vuk i sad mu je sasvim svejedno hoće li ga vuk pojesti prije nego i sam umre ili će iskrvariti prije nego lovac dođe.

Ipak pitanje sa pozornice je konkretno. Postavljeno od radoznalog prijatelja. S pravom. A ja, kao i krenuh sam da odgovorim, mislim prije da objasnim, mislim kakav sam čovjek ako njemu ne mogu da kažem, pa kako ću reći njoj kad nisam u stanju ni njemu da kažem.

Pa za Boga miloga, prijatelj mi je prijatelj. On je na mojoj strani, valjda. Ma on je i na njenoj strani, ma on tu nema šta da izgubi, mislim, valjda. A u pi___u materinu koji sam je ku__c idealizirao uopće. Da to nisam uradio, možda mi ne bi toliko stvari bilo na kocki. Možda sam trebao ostati cool. Ali kako ostati cool? Možda je trebalo sve prebaciti na šalu, na za___anciju.

Ja moram namjerno da je sretnem,
ja moram znati da
kad krenem jednom ulicom
da će ona
krenuti s druge strane te ulice
istom linijom kretanja.

Ja moram ostati na toj ulici
usprkos svim nevoljama,
svim mislima,
svim strahovima.

Moram koračati uspravno,
usmjeriti pogled prema kraju ulice,
ne spuštati pogled
kad joj ugledam siluetu.

Moram joj dati izbor kojim će da se kreće
prema meni,
moram odrediti gdje je početak te ulice,
moram saznati gdje je sredina.

To je ulica koja ima dva početka,
ulica kojoj je kraj na sredini.
Na sredini koja tek na kraju počinje.

Dvoboj.
To je rješenje,
izazvati ću je na dvoboj.

Ako se naš susret desi na sredini ulice to će biti znak da smo istom brzinom koračali jedno prema drugom, to će biti znak i dokaz i artefakt da je i ona koračala prema meni istom brzinom, i da me voli isto. To će biti dokaz da smo ustuknuli ili ubrzali oboje ili samo jedno, kad smo vidjeli siluete u daljini. Dimenzija hoda tom ulicom biti će srazmjerna ljubavi koju osjećamo ili ne osjećamo jedno prema drugom. Sve što mi sad treba je ulica za mjerenje ljubavi i hrabrost da svoju ljubav izazovem na dvoboj.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s