Greedy hypocrisiacs

Troši se i posljednja kap ljudskosti kako bi se zatomila potreba da grana na kojoj se sjedi pukne. Savršenstvo kao cilj do kojeg se mora doći po svaku cijenu i besprijekorno posložen jad kao argument opstanka. Kao po naredbi, ljudi pristaju da budu politički prevareni.

Niko ne voli biti prevaren jedan na jedan. Tad poštenjačenje ide do u najsitniji detalj i vremenom, ako na tom najsitnijem detalju dovoljno dugo ostane, ono tvori pravdu i fakat tvori mir. Na velikom planu, politički, prevara kao da ima opravdanje. Neka je uzeo, neka je jamio, tako nam i treba ili meni omiljeno opravdanje, ko ne zna sebi, ne zna ni drugome. Evo ima deset godina, čekam da vidim kako oni koji su znali uzeti sebi – i to kao da će živjeti tri života – sad konačno daju ostalima. Ne mislim na Ostale ostale,  Ostalim niko ništa ne da, Ostalih zapravo nema, tek tu i tamo neki sporadičan seminar na kojem se onim koji su Ostali priča o tome kako su Ostali politički jadni, njihov jad je savršeno i besprijekorno posložen, kao argument, za novu donaciju, za seminar za Ostale o diskriminaciji Ostalih.

Jednom kad lopov ukrade nečiju imovinu, jednom kad on pretrpi sve strahove koje sa sobom nosi taj stari zanat i kad konačno uzme to što je namislio da uzme, sakrije sve, izbriše tragove, kad pusti da protekne vrijeme, da se zaborave stvari i tako dalje, e tad nema smisla očekivati od tog lopova da tu nečiju imovinu vrati. To se jednostavno neće desiti.

Na početku se činilo da stvarno nema ničega, bila je nekakva gungula, ušlo se u crveno, isplačivalo se 40 ličnih dohodaka, kupovale su se marke i preprodavale pred “Evropom” i ispred apoteke “Kod orla”, otvarale su se videoteke i zelenare, proradili su komisioni i duty free shop-ovi, ubrzani su bili svi poslovni aranžmani, sve je manje smisla bilo u stvaranju i otvorila su se vrata ratu, najboljem načinu da se sakriju tragovi kapitala. Ko je pratio igru, ko je vukao konce, ko je vodio rat a kome je rat bio brat?

Imalo se više nego što se znalo da se ima a stvorena je iluzija da se nema. Sve dok se nije uzelo što se imalo. Dok su jedni vjerovali da brane nacionalnu čast, drugi su branili žive glave, neki su prodavali vijesti a oni koji su iznosili, danas žive daleko od očiju i od srca. Rat je zameo tragove i otiske prstiju. Ponekad mislim da mu je to bio jedini smisao.

Ali to podvlačenje pod tuđe skute odgovornosti, pa čak i po cijenu jada, savršeno i besprijekorno posloženog kao argument za poštenjačenje, taj panični strah od imanja mišljenja i stava, to bjesomučno skićanje pod jarmom tuđe nedosljednosti, koja je istini za volju opravdana, jer ko ne zna sebi ne zna ni drugom. Drugim rečima, daj me više ugrozi da imam rašta da cvilim i kukam kako mi je loše, jer svi ostali pačenici bi uskoro mogli pomisliti kako je meni bolje nego njima. A vidite me kako sam jadan, jadan sam toliko da bi mogao celom svetu bukvicu da očitam, jer moj jad je najjadniji, samo što to niko ne želi da mi prizna, jer svakom je njegov jad bitniji i jadniji. Uostalom najjadniji jadnik ne treba jadnicima očitavati lekciju o jadu, najjadniji jadnik treba da očita lekciju onim koje opravdava jer znaju sebi i boli ih neka stvar za druge, a posebno ih boli neka stvar za drugačije.

Tako jadnik jadi jad svoj nasušni, tako on živi život svoj. Nema tu šta da se doda, u potrazi za dušmanima, slabijim od jadnika a jačim od sebe, nema tu šta da se nađe do beskraja strahovanja od većeg jadovanja. U statičnosti jada, svaka kretnja je poezija. Sve bi da nešto ali da ništa 🙂  .

I sad treba neko ko zna sebi i praktično jedino što zna je zna sebi, treba da podjeli sa svim onim koji nisu ni učestvovali u pljački nego su sve mirno promatrali sa sigurne distance, poštenjačili, naricali nad vlastitom sudbinom, cvilili i kukali. Njemu, lopovu, koji je osjedio kradući treba sad valjda da proradi savjest i on kao treba da sve što je nakrao vrati onim koji nisu ni prstom mrdnuli. Pa šta ovi jadnici misle? Od kud nekolicini ljudi onoliki multimilioni? Do kad „međunarodna zajednica“ misli da treba soliti more? Može li se u miru krasti?

Cjelina se vrti, proizvodi nešto, teško je sagledati, ima to negdje u nekom pogledu nekakvog smisla, nema govora, siguran sam. Kakva užasna perspektiva, kao u sred fildžana, ostanu ti nebesa da gledaš. Svi su ovdje u kotlini, upali. Upali u smog, smeće, kreket vrana i lavež pasa lutalica, svi bez razlike oglezli u neprepoznavanju sebe u ogledalu, svi stranci u zastranjenosti od sebe samih. Svi željni sebe.

Nije ovdje ukradeno samo ono što može da se mjeri novcem, ovdje više nema vezivnog tkiva međuljudskosti, neke vrste estetike međuljudskih odnosa. Da, ovdje nema estetike međuljudskih odnosa, koja po prirodi stvari prenosi konsens ili razumjevanje i tako hrani duh kulture. Ali treba biti dobro jadan pa ovo ne vidjeti. Treba biti dobro bezobrazan pa ovo ignorisati.

Ovdje je taman tako, na jednoj strani je masa jadnika koja poštenjači, gleda dok pljačka traje, cvili i kuka nakon pljačke i čeka da joj lopov udjeli njen dio ili porez na čutnju o pljački, a na drugoj strani, krajnje samoživi skorojevići, potpuno oslobođeni od socijalne svijesti i savjesti, puni para, uticaja, kupljenih poltrona i istomišljenika što im svojim kikotom tvore aureol beskrupuloznosti dok ignorišu i govore ko da baci kamen prvi.

Money just left Bosnia and Herzegovina!