Mediality of fear

 

Čujem vlasti su izvršile pritisak na pojedinca i ovaj je podlegao. Zaboravio je sve, čak je zaboravio i razlog zbog čega je sve zaboravio. Pojedinac je anuliran. Svoje vrijeme uglavnom provodi  razmišljajući. Sakuplja djeliće sjećanja na vrijeme prije nego je upoznao vlast. Pita se šta je to vlast, jesu li to ljudi, tko stoji iza tih ljudi, kakvi su to ljudi?

Pojedinac više nema niti jedan jedini odgovor, ne može on više kako treba ni pitanje da formulira, a htio bi da se sveti, htio bi da pobjedi. Pojedinac razmišlja o čovjeku u sebi, počinje i vrlo brzo završava, vidi da nema ničeg što bi mogao da povrijedi u sebi ili u tom čovjeku u sebi što bi moglo da mu nanese bol, čisto da osjeti da je živ.

Pojedinac uviđa da izuzev motiva nema ničeg drugog. Ograničen je na motiv mržnje, ostavljen je taman da bude onakav kakav bi trebao da bude da bi se njime moglo vladati, da bi ga se prema potrebi moglo antipolarizirati. Pojedinac je invalid u svijetu bez invalidskih pomagala. U svojoj vlastitoj koži. U svom vlastitom životu.

Vlasti su smještene u medijalni prostor, tamo su također prikazani ljudi, ozlojeđeni vlastitim jadom, potopljeni vlastitim problemima i svojim nekakvim borbama sa svojim nekakvim vlastima iz svojih nekakvih medijalnih prostora.

Na sceni, tamo negdje, u nekom medijalnom prostoru, prikazanom u formatu kvadrata, pojedinac vidi ljude. Isprva jedva čeka da ih vidi, čuje… percipira. Da njih i njihove poruke, misli, riječi, geste, proguta. Oni kao i svi ostali su napravljeni invalidima i smješteni u svijet bez pomagala. Takvi su najbolji da bi se njima vladalo. Oni bi da se svete za svoj jad. Oni bi da prevaziđu sve nedaće, da ispune obećanja ali pri prvom pogledu u medijalni prostor u kojem vide vlasti, vide da su ostavljeni da sami odumiru pod krinkom, snalazi se kako znaš, prodaji što se prodati da, živi i pusti druge da preživljavaju.

Nizovi medijalnih prostora, koji pomalo podsjećaju jedan na drugi, provode bez dodatnog filtriranja, razočarenja, a vlast ostaje kao nedostižna muza koja vazda koketira sa nekim drugim i koju izgleda radi takmičarskog duha “vole” svi.

Vlast je seoska mlada a oni koji se njome bave nisu ništa drugo do žabe koje su vidjele konje da se potkivaju negdje u medijalnoj realnosti nekog kvadrata, pa su i one digle nogu. Neke žabe ili neki konji povuku sa sobom mnoge druge, mnogi od njih se služe riječima koje ne predstavljaju nikakve pojmove. To je nešto slično tzv. stranim izrazima. Što je više stranih izraza to je više prostora za medijalno nerazumijevanje. Tako valjda dolazi do fenomena u kojem žabe ne mogu da razumiju šta konji govore kad upotrebljavaju izraze kao demokracija, inauguracija, deložacije, kategorizacija, konsolidacija, degradacija, diskriminacija, korupcija… kako žabe onda da glasaju? Za šta da onda konji odgovornost preuzmu?

Pitanje je šta se desi kad se ugasi kvadrat. Konji, ostaju konji, žabe ostaju žabe a pojedinac prestaje biti obožavatelj. Vlast ili muza tad pribjegava strahu i po strahu se razlikuju različiti politički sistemi. Neko strah konstruira profinjeno, tako da ga se svi boje, bez obzira što znaju da je strah u njima ne u onom tko ga konstruira. Taj strah koji konstruiraju u demokraciji ljudi sami u sebi pa ne znaju koga da krive što žive u strahu ili u komunizmu u kojem se totem straha stavlja u ruke drugova rukovodioca ili možda u monarhiji gdje je strah sveden na predmet koji monarh stavlja na glavu je fundament, alfa i omega ili šaraf koji nebo drži. Ipak strah je uvijek isti. Tako konačno dolazim do teme a to je medijalnost straha.

Strah se emituje na nekim čudnim frekvencijama. Njega običan čovjek ne može a da ne percipira. Da nije to što jeste bio bi idealan za svrhe marketinga. Strah je fundamentalan i u potpunosti stvar onog tko ga konzumira, ni u kojem slučaju nije stvar onog tko ga konstruira. Često se desi – pogotovo u demokratiji – da je konstruktor istovremeno i konzument. Često. Prečesto.

Tako nekako se pojedinac sa početka priče, prisjeti svojih strahova. Prema tim strahovima pojedinac poče da shvaća u kakvom sistemu živi.

Strah ga je da će mu neki šapat oduzeti život, strah ga je da će ga drugovi ostaviti samog na vjetrometini života, strah ga je da će puknuti bruka da ga je strah, strah ga je da ga žene izbjegavaju jer nema što da im pruži, strah ga je da mu poslodavac neće dati božanstvo njegovog veličanstva gospodina novca. Strah ga je gladi, zime. strah ga je ratova, strah ga je patnje, agonije. Strah ga je da bude pogrešno shvaćen. Strah ga je da slučajno ne ugrozi tuđi mir. Strah ga je mržnje. Strah ga je poraza. Strah ga je njegove sudbine, njegove uloge u medijalnoj realnosti. Strah ga je manipulacije. Strah ga je gnjevne svjetine. Više ga je strah života, nego što ga je strah smrti. Ali povrh svih ovih strahova, strah ga je odgovornosti. Odgovornosti prema žabama koje stoje podignute noge. Strah ga je jer zna da nije konj. Strah ga je jer zna da nije žaba, strah ga je zapravo jer zna da je pojedinac sa početka priče i strah ga je jer zna kako je kad vlasti izvrše pritisak na pojedinca pa ovaj zaboravi sve što se zaboraviti može, a može se zaboraviti sve, osim straha. A ća je život bez straha, do ono sve što nam konji i žabe obećavaju.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s