Men in chaos

Onaj ko određuje početak vanrednog, vlada. Potvrđuje suverenitet nad redom i pravom. Vanredno je stvar reda a ne onog čemu je isto vanjština. Stanje koje izgleda slično haosu ali to zapravo nije. A haos ima tako mnogo oblika. Haos je uvijek prisutan. Prisutni su i regulatori istog. Regulatori koji reguliraju vanredno. Čini se – a vjerovatno je i dokazano redom i pravilom davnina – da jedino oni koji odluče da obore pravila vlastitog postojanja mogu sebi dozvoliti luksuz autorstva nad haosom i svakim drugim redom koji nakon haosa iz svega proizađe.

Država bez reda i prava nije država već gomila i svaki pokušaj da se gomila oblikuje unutar pravila, stvar je metodologije otimačine slobode “da se  drugi i drugačiji kvazi zaštiti od haosa”. Kako plemenit ideal, isn't it? Pogotovo ako se gleda kroz prizmu privilegija ili polarizacije vladajuća nomenklatura kao jedni i narod kao drugi i drugačiji. A vazda je bilo i vazda će biti ili si vlast ili si narod.

Pitanje dobronamjernosti i zlonamjernosti i nenamjernosti i popločanja namjera općenito, vezuje se za regulatore a regulatori se vezuju za vlast. A za koga bi drugo. Narod? Narod nikad nije imao vlast, narod nema vlast i narod nikad neće imati vlast. Ni u Bosni i Hercegovini, ni u Srbiji, ni u Francuskoj, ni u Albaniji ni u Rusiji. Osim u momentu vanrednosti i jurišanja na red. Osim u momentumu haosa, momentumu anarhije. Momentumu. Ne trajanju, ne stanju.

Kao što je davno rečeno, analizom komunikacije analizira se odnos, analizom odnosa analizira se moć a analizom moći analizira se red, njegovo odsustvo kao i vanrednost.

Cilj ovog prije svega umjetničkog projekta bio bi da se predstavi sva jedinstvenost ali i univerzalnost neznanja, dezinformiranosti, ega i na kraju krajeva straha koji su zapravo bili smješteni u jednoj zanimljivoj dimenziji komunikacije predraćja. Operativnog početka. Materijali i audio zapisi koji bi bili korišteni su dio fonoarhive Haškog tribunala. Ideja bi bila da se umjetničkom konceptualizacijom autentičnih i originalnih audio zapisa prisluškivanih i snimljenih razgovora nosioca vlasti u BiH u godinama predraćja prikaže nastanak vanrednog koje je vodilo do ultimativnog, determiniranog, militarnog, zatvorenog i totalitarnog nepromjenjivog.

Tako, ako saslušamo prisluškivane razgovore nosioca vlasti u Bosni i Hercegovini iz vremena početka vrtoglavice ‘90-tih godina, moći ćemo otkriti, predstaviti ili barem auditivno skicirati jedan radiofonijski portret gospodina Haosa koji se bio razmahao u godinama koje su prethodile autostradi pakla i stradanja.

Vrtiti se u toj potrazi i umjetnički, filozofski, kozmopolitski tretirati odsustvo reda ironično ismijavajući rigidizaciju pravila represije i ozakonjenje otimanja svakog oblika slobode kako bi se konačno vladalo haosom i stvaranjem privida sigurnosti, nekako kao da mi ne otvara nikakav prostor za novost. A htio bih da mi umjetnička inovacija prenese estetiku poruke. Zbog toga mi je šmek bosanskohercegovačkog haosa sa početka 90tih interesantan i jedinstven. Siguran sam da je uporediv sa mnogim drugim haosima koji predstoje vanrednostima bilo gdje u svijetu i siguran sam da bi ovakav individualiziran ali bezidentitan pristup razumjevanju vanrednog mogao baciti svijetlo na temu čovjek u haosu. Tu bi se vjerovatno kuratori i kritičari umjetnosti mogli raspucati do bezumlja i nazad.

Današnji instrumentarij represije je tradicionalan, sistem nadzora i opravdavanja isključenja ili uključenja u vanrednost ili “stavljanja na mjere” tehnološki je doveden skoro do “savršenstva”. Čovjek u haosu je čovjek u staroj filozofskoj dilemi koja glasi: Koliko slobode moramo da žrtvujemo da bi bili sigurni?

Sama “namjera” nikad do sad nije stvorila ni tračak sigurnosti koja joj je u habitusu aspiracije, nije se vala ni javašlukom i razmahivanjem koje u habitusu svoje aspiracije čuva “slobodu” stiglo dalje od vlastite spoznaje onog “do čega se može doći” – obično do druge istosti – ipak, Goethe je davno rekao da nema porobljenijih ljudi od ljudi koji misle da su slobodni i tu mu se nema šta reći.

Tješim se činjenicom da bez mraka nema svjetla i obratno. Evo “mi” npr. smo na čelne pozicije postavili “najbolje” među “nama” i opet nismo u stanju da se pomaknemo sa mjesta. Na drugoj strani, dok su “nama” upravljali “loši” ljudi, narodi i narodnosti su bili/e “napredniji”.

Jesmo li “mi” ovo i od kad u statičnom stanju vanrednosti i ko “nas” je do vražjeg vraga stavio na mjere? Tko vlada “našom” isključenošću? Ne znam, nisam pametan.