Kao neman zavezana na lanac koji niti ne pokušava da prekine, uopće se ne otima, već uokolo hoda i reži, emituje gorčinu, emituje prezir, veliki prezir. Nema kad da ga uobliči i iznese, reži i dere se, neartikulisano. Zvijer mrzi izvan vlastite kontrole i reži dok se glasnice ne poderu. Potom zvijer umukne i vreba, vremenom se osvrne na lanac, na paradoksalan položaj u kojem se nalazi, bljune koju psovku i vrati se u tišinu da mrzi.
Tako razbucane poput zvijezda u tmini nebeskoj, svjetluca individua po individua, bez ikakvog pojma o svrsi svjetlucanja, stajanja, kretanja i bitisanja. Sve je u kotlini rečeno u pjesmi, pozorišnoj predstavi, lirskoj i epskoj uzvišenoj naraciji, filmskoj priči i estetici. Sve političke poruke izgovorene su tako da za njih nema potrebe za političkom odgovornošću.
Doći će dan osvete, momenat anarhije u kojem mržnja dobije priliku da vlada postupcima. Sve počne banalno, kao što je to i Otto von Bismarck znao. Vrata pakla na Balkanu se otvore i iz tog pakla počne da izlazi sve što se nakupilo u grlu zvijeri od kako su zadnji put vrata zatvorena i zvijer u lance okovana. Zato se desi da „zbog starog svata, čitav narod umalo bude istrebljen“ i bio bi istrebljen da se to može namjerom.
Svijet jako dobro poznaje zvijer, toliko dobro da joj tragove arhivira i univerzitetski proučava, potom se naučna istina kao zaključak politizacijom iščaši i od strane svih s pravom i argumentovano kao takva socijalno ignorira. Rad se poništava i to boli. Naučnici/e se nerviraju i vremenom pretvaraju u zvijeri. Zvijeri se hrane detaljima, sitnim propustima, eufemističkim opravdanjima zla, hrane se i svakodnevnim podbadanjem i doskočicama, upadicama, malim humorističnim izazivanjima, cinizmom i ironijom, nehtjenjem, neznanjem, ali povrh svega zvijeri se hrane nepravdom začinjenom tolerisanjem nepravde. Sad bi sve ove sitne detalje trebalo zamisliti kao krugove koji se ponavljaju u ciklusima i koji sami zbog sebe hrane sami sebe dok se vrata ne otvore i dok se sve skupa ne izlije a onda se sve ponovno arhivira i univerzitetski proučava, potom se naučna istina politizira i ignorira. Rad se poništava samo ne kao delanje, već kao smisao i tako nastaje inspiracija za novo umjetničko izazivanje, cinizam, ironiju, pozorišne predstave, lirske i epske uzvišene naracije i …
A koliko frajera je upozoravalo, fakat. Osjedili ljudi. I svi su vazda bili izopćeni, svi su vazda bili u pravu. Nitko ovdje zbog svoje misli nikad nije dobio stan. Nitko. Količina slobodarske misli sa Balkana je dostatna za pet planeta. Kad pogledaš kroz bilo koji vremenski god ili ciklus i otvoriš nekog izopćenog umjetnika ili umjetnicu možeš pronaći upozorenja, koja umjetnički formulirana govore u alegorijama, metaforama i figurama jednu te istu stvar.
Zvijeri zavijaju i urlaju, potom umuknu i u tišini mrze. Čekaju momenat anarhije. Tad nepogrešivo pogađaju u suštinu duha, jer sve što je bilo problem davnina ostalo je sačuvano u godovima, ispisano alegorijama mržnje i velikog prezira onih koji su znali da su u pravu i da su samo zbog toga izopćeni, svakodnevno ismijavani, podbadani upadicama koje su bile povod i uzrok podbadanja i upadicama i ismijavanjima, ukratko, jednom rječju intelektualnoj papazjaniji slavenskog jezičkog habitusa. Ja drugog objašnjenja nemam.
Nema ovdje nekog uočljivog poštovanja između jednog živog intelektulca i drugog živog intelektualca. Kad intelektualac umre e to je druga priča. Jedino mrtav intelektualac je čovjek koji je „izvršio nemjerljiv uticaj na…“ i naravno neizbježna rečenica, njegov odlazak na drugi i bolji svijet ostavlja „ogromnu prazninu…“ u spektru međusobnog ignorisanja, podbadanja i ismijavanja „zajednice“ intelektualaca ovog predvorja pakla koje se odaziva na ime Balkan.
U istom čabru i po istim stopama, urezanim u iste emocije i mržnju, u istim godovima istih ciklusa prezira, isti nemiri na isti način od istih duhova koji konače u drugim tijelima bivaju proživljavani. Sve to, ali sve se ponavlja zbog jednog te istog razloga, a to je potreba da se naučna istina iskoristi, samo ne za svrhu nje same, već za svrhu „dnevne“ politike. Ta kletva će biti skinuta kad se pojavi živ čovjek koji će biti u pravu i kad mu se to – dok je još živ – bude priznalo. Buahhahhahhahahahaahhh. 🙂
[~] 