Da nije bilo jednog papka iz Königsberga, koji se čitav svoj vijek upirao da se suprotstavi inkviziciji i njenim nalogodavcima i nikad nije maknuo iz svog sela, pokušavajući da budalama dokaže ono što su i sami znali, Boga pitaj koliki i kakvi bi “mi” “vjernici” bili danas.
Ali nije stvar u budalama koje se prave budale, stvar je u onim, koje budale koje se prave budalama, prave budalama.
Zamisli ti molim te lijepo, papak koji svoj vijek sjedi u svom selu, razmišlja, piše i tako postavi postulate kozmopolitizma koje potom prihvate Ujedinjeni narodi kao svoje postulate, a on, papak, uđe u historiju filozofije prirodnih nauka.
Zamisli, filozofija prirodnih nauka.
Svi se “mi” već dugi niz stoljeća seljačimo. Međutim ne seljačimo se “mi” u istim pravcima. Na “našim” prostorima, kultura seljačenja nema neke velike veze sa svijetom. O vezi sa univerzumom da ne govorim. Ona ima više veze sa čovjekom i njegovim primarnim nagonima.
Dobro se najedi, na mehko lezi, kafu srči, ženu j__i, djecu udaraj dok ne nauče da te se plaše, komšiji ne vjeruj, pij, kad ti je pun nos, osekni se…
Mogao bih ja da nabrajam još do jutra međutim to mi se već sad počelo gaditi. Evo sam baš sad iščupao jednu sijedu dlaku iz nosa. Čudno je šta sve čovjek može u vlastitom nosu da pronađe.
Nema ničega lošeg u tome da u fokusu seljačenja bude čovjek koji traži u sebi sebe, samo šteta je kad čak i u tom seljačenju čovjek u čovjeku ostane na nivou površnog usvajanja informacija i ne analizira supstancu onog što mu je pravac seljačenja. Na primjer kosmos ili vanjština.
Eto zašto smo “mi” ostali usko vezani za svoje primarne nagone. Sve to ne bi bio nikakav problem da ne primječujem snage koje taj stepen kulture seljačenja iznose na pijedestal estetike i isti postavljaju kao postulat kulturološke tradicije. Snage koje su se iz ne znam kojeg razloga preodjenule u vjerske odore pa me sad ovakvog zbunjenog podsjećaju na sofisticiranu inkviziciju.
A “naš” papak sa početka priče “znamo” nije imao problem sa budalama koje su budale koje se prave budalama već sa onim koje su ove pseudo budale napravile budalama. Malo je nezgodno kretati se ovim filozofskim stazama revolucije, ali kad im provališ ljepotu sistema onda…
Suština njegovog problema je bila u tome da dokaže budalama koje su napravljene budalama da postoji razlog zbog čega su ih budale koje se prave budalama napravile budalama. Jer nema ništa loše u tome da se čovjek pravi budalom. Samo je nekako gadan osjećaj kad shvatiš da te neko drugi s jasnim razlogom pravi budalom. Tako nekako je “naš” papak sa početka priče shvatio da ne želi biti budala izuzev kad je to njemu čejf.
Kao što možeš da primijetiš, ovdje nije priča o budalaštini, više se radi o budalama, a pošto znaš da nema budala bez budalaštine evo da ti ukratko opišem obrise “naše” budalaštine. Mislim da je fundament “naše” budalaštine gotovanluk ali u onim segmentima u kojim ne bi smjelo biti gotovanluka. “Naš” gotovanluk je prisutan u segmentu rada.
Tako da bi možda bilo pametno postaviti pitanje: Šta bi se s “nama” desilo da imamo sve što “nam” je potrebno, dakle da jedemo, da na mehkom ležimo, da kahvu srčemo, da ženu je_emo, da djecu udaramo kad god “nam” je čejf, da komšiji ne vjerujemo sve dok god “nas” vjera u nevjeru ne izda i da pijemo dok ne crknemo i tako dalje?
Na tim postulatima estetike tradicije bi svako od “nas” prije ili kasnije bio nezadovoljan postojećim i htio bi da promjeni samu estetiku tradicije. Kad tad bi skoro svako od “nas” došao u sukob sa čuvarima tradicije i kad tad bi skoro svatko od “nas” shvatio da ti čuvari tradicije nemaju potrebu da postoje, jer koji će ti ku_ac nešto što te koči u zadovoljavanju vlastitih nagona.
Međutim “naš” gotovanluk je prisutan kao tradicionalna vrijednost u segmentu rada i “mi” u odnosu na svijet nismo ništa drugo do radio koji ne radi već stoji isključen i nekako nam nešto fali u kući.
E sad, razlika između “nas” koji “radimo” i “nas” koji “ne radimo” je srazmjerna “našoj” vjeri u budalaštinu koju “nam” prodaju budale koje se prave budalama.
Pitanje kad će budale shvatiti da ih budale koje se prave budalama, prave budalama srazmjerno je matematičkom reciprocitetu odnosa kad će budale koje se prave budalama shvatiti da ih budale koje prave budalama, prave budalama.
Kao što rekoh, suština “naše” budalaštine je nerad i gotovanluk i on je vrijednost koja dolazi od najkvalitetnijih budala sa dna, koji čim budu krenuli da rade protiv gotovanluka i nerada, dakle protiv samih sebe, prvo na šta će da naiđu su sistemi tradicionalnih vrijednosti i njihovi čuvari ili budale koje se prave budalama a koje su budale sa dna i uspostavile.
Teško je secirati seljački razum, teško je seljaku danas dokazati da u tome biti seljak nema ničega lošeg, da biti budala nije grijeh, da je seljačenje normalan proces kulturološkog sazrijevanja i ograničen na individualnu volju svakog pojedinca, taj proces prihvata sve vrijednosti koje pojedinac smatra njegovim.
Ah da, papak sa početka priče je Immanuel Kant.
[~] 