Loneliness (Audio)

DSC_0053

 

 

O samoći treba govoriti sa pognutom glavom, tiho, tako da ni oni kojih nema i koji sve i kad bi bili tu ne bi čuli.

Prvo se uvuče u tvoj svijet. Potom, kad ga osvoji, polako se uvlači i u tvoje tijelo, sve dok ne zauzme mjesto vrhovnog komandanta tvoga razuma. Kad se to, desi, onda si sam i svijet koji te okružuje počinje da te sažalijeva.

Vrlo brzo, ne nalaziš sa shodno ni prolaznike da pozdravljaš. Mnogi od tih prolaznika bi se možda i obradovali tvom pozdravu i osmjehu, međutim, tvojim razumom gospodari samoća, ona te poput plašta ili krinke sakriva. Ona kaže svijetu ono što ti nikad ne bi mogao reći o sebi. Toliko je bliska tvome tijelu da se kreće sinkronizirano i sve što svijet vidi je ona.

Lako je prepoznati kronično osamljenog čovjeka. On je tu, samo što ga nema, on je tu samo dok je potreban, da se ne bi bilo usamljenim. Od samoće se ne može distancirati, ona je ta od koje se svi distanciraju.

Jutro, pritisak u očima, nakon sna, napornog. Teško dišem, trebao bih prestati pušiti. Kako onda da pijem kafu? Kako onda da progledam ako nema kafe? Lijenost mi je sve više osobina, probavam da razmišljam o tome kako da organiziram svoj život.

Tuđina, ama baš ništa, ovdje nije moje. Nekakav jednostavan sistem za razumjeti, ljudi se kreču uhodanim hodnicima institucije zvane život. Ja uglavnom stojim. Gledam. Neophodno je da se uklopim, da me ljudi upoznaju, da ja upoznam ljude. Ljudi imaju pravo da me poznaju, ljudi imaju pravo da se od mene distanciraju. Tu sam, gdje sam. Ovo je ono što sam želio.

Zaklinjem se da neću dozvoliti da me bilo tko dezavuira.

Mrzim cirkus, nikad mi, čak ni kad sam bio dijete, nije bio zanimljiv. Najgore je kad ti život postane cirkus i ti moraš da ga gledaš htio ne htio. Koga ja zavaravam, ma ne pripadam ja ovdje, ne pripadam ja ni tamo gdje mislim da pripadam, toga više nema. Neko je taj kadar iz filma mog života izbacio iz filma. Sad mi nekako nema smisla da horvam po arhivi i tražim scene iz making of-a.

Sve je više predmeta koje nitko nije pomjerio s mjesta na koje sam ih ja ostavio, sve se više prašine hvata na sjećanjima da sam nekad bio voljen i da sam nekad volio. Ustajem iz kreveta kojeg sam prije nekoliko večeri premjestio u drugi ugao, čisto radi promjene. Naletio mi nekakav val entuzijazma, mislio sam da ću nešto promijeniti, zaključujem da je bitno mijenjati raspored u sobi, kako prostor u kojem živim ne bi počeo da liči na sarkofag.

U ovoj sobi sam sam i ljude koje sretnem u hodniku kad odlazim u vc uglavnom pozdravim sa halo, oni mi odgovore sa halo. Ja mislim da sam samom sebi najveća bolest. Možda bi trebao početi zabadati nos u tuđe probleme.

Virim kroz ključanicu, tamo vidim tuđi život. Pravim sebi kafu, ne ostavljam fildžan viška. Znam da neće nitko doći. Intimno sam vezan za eho u ovoj sobi. Tako je bezvezan, mnoge stvari bih mogao snimiti u ovoj sobi, samo kad ga ne bi bilo. Skidam se do gole kože i hodam po sobi. Ulazim u ormar, sjedam ispod svojih kaputa. razmišljam o svjetlosti koja ulazi kroz procjep na vratima ormara. Trebao bi konačno oprati veš, to povlači za sobom i peglanje, a peglanje ne volim vidjeti čak ni na filmu. Gledam kroz procjep vrata ormara i vidim sobu, praznu, bez mene.

Sinoć je padao snijeg. Odlučio sam da dok ulični čistači nisu počeli da odrađuju svoj dio posla izađem u šetnju i fotografiram Weimar, dok je pokriven bijelim tepihom.

Izašao sam na ulicu i zatekao prekrasan prizor bjeline i nekakve čistote. Weimar spava. Nema šumova, nema prolaznika, sve je zatvoreno, snijeg škripi pod mojim koracima.

Snijeg nema onaj karakterističan miris kao na planini ali ipak stvara interesantan prizor. Pomislih kako sam u ovom gradu sam, kako nitko više izuzev mene ne živi ovdje, pogledam u snijeg i vidim samo moje stope.

DSC_0050

Fotografiram i osluškujem, vraćam se u sobu i pokušavam da shvatim svoj postupak.

O samoći čovjek ne treba govoriti, čak ni tiho pognute glave. O njoj je možda najbolje misliti. Mislim da je samoća gospođa sa hladnim i radoznalim pogledom u očima. Stroga i nježna. Samoća je vajarka, ona prvo vaja sinkronizirano sa tvojim pokretima tvoje tijelo i tvoje lice stvarajući koru oko tebe. Poslije, kad kora bude gotova, samoća te uklopi u koru koju ti je napravila i poslije toga tvoje tijelo počinje da izgleda onako kako to samoća zaželi. Onako kako to ona želi, vidjet će te cijeli svijet.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s