Doneseni su zakoni, pravilnici, podzakonski akti i uredbe. Država je pravno osigurana, utemeljena na rezultatima sile prilika utemeljene na krvoproliću i ultimativnom porazu razuma. Država je utemeljena na neprikosnovenoj sramoti. Ma bravo.
Država je to koja nije u skladu ni sa zakonima prirode i čovjekovih spoznaja i priznavanja tih zakona, ne nije u skladu ni sa čovjekom i zakonima njegovih potreba ili težnji, nije, nije ni u skladu sa idealom ili idejom, ne, država je utemeljena na jalovom kompromisu krvnika koji su počeli da je kolju pa su iz simboličkih razloga stali kako bi valjda svijetu očitali lekciju o monstruoznosti čovjekove gluposti i kako bi produžili agoniju crkavanja. Potom su najboljim mikrofonima ozvučili krkljanje intelektualaca te nedoklane države i snimili sve njihove priče o ludačkoj košulji, o prošlosti, o zajedništvu, o ljubavi, jedinstvu, bratstvu, ideji, socijalnoj pravdi.
Sve se to dešava u nekakvom produžetku agonije, u nekakvoj sudijskoj nadoknadi u kojoj koljači koji i dan danas, pred očima svijeta, gledajući se preko nišana i nabijajući na nos svi svima sve nepravde koje im padaju na pamet bitišu mrcvareći tako novo tkivo koje po prirodi stvari stasava i zbog radoznalosti pokušava da pronikne u ultimativnu sramotu niza degeneracija koje se diče osvojenom teritorijom, grobljima, statistikom i busaju se u prsa dok im narodi u nekakvom političkom poludelirijumu vjeruju da sve što kažu ima smisla, da sve što im prešućuju ima razlog i da je svrha njihovog žrtvovanja bolji život u realnosti koja počinje kad ova prestane. Kad nadležnost potonjih prestane. Sve skupa je umotano u estetsko-dramsku konstrukciju i nekakav narativ koji podsjeća na filmove Rambo 1, 2, 3, 4, gdje Rambo živi, normalno, svoj život isposnički, radi teškaške poslove pošteno i časno i onda ga napadnju “anamoni” a on se junački odbrani i sve ih redom pobije. Pa za koga narod da glasa ako ne za Ramba.
Doneseni su zakoni, pravilnici i uredbe. U skladu sa sramotom i najvećim porazom čovjeka, ratom. A rat u divljacima traje i živi, jedan se drugim izbija dok se za mir nema ko zauzeti, nema pičkica i miševa, pobjegulje su pobjegle, ostali su ljudi da se brane od ljudi, da se uzajamno mire, veličaju, miluju po glavi i diče svojim čojstvom do u beskonačnost. Dok poput nule ne ponište sve što pokuša da se sa njima množi.
Na osnovu zakona i uredbi, sudi i tuži ko stigne koga, na osnovu ultimativne sramote, kao na osnovu iskrivljene realnosti viđene kroz nekakvu izvitoperenu dioptriju i nekakav puknuti cilindar. Nepravde se multipliciraju geometrijskom progresijom. Sudovi grcaju. Krvnici na čelu sistema zadovoljno tvrde kako je agonija krkljanja opravdana, ima svrhu, doktorati se brane na primjeru nedoklanosti države, inteligencija je davno bila svjesna poraza, dugo je krkljala na seminarima, okruglim stolovima, fokus grupama, dugo je nesebično svjedočio i narod o svojoj žrtvi, uzaludni su bili apeli da se zaustave procesi izgradnje nakarade utemeljene na ultimativnom porazu civiliziranosti i smisla koji je ustuknuo pred silom prilika utemeljenoj na krvoproliću prvog do sebe. Krvnici su jedini logični, njihovo djelovanje i okvir za političku tendenciju ultimativnog kraja krkljanja jedini su logičan slijed stvari, najinteligentniji ishod trenutne situacija je da se ukine država, da se zametu svi tragovi djelovanja krvnika, da se njihovi dugovi otpišu a infrastruktura privatizira prema principima etničke podjele nasljedstva.
Kristalizacija koja ponovo silom prilika na čelna mjesta postavlja najčistije i najodanije i najlojalnije na skoro fenomenalan način uspostavlja rodoslov degeneracije na ozakonjene disfunkcije nakarade kojoj krvnici stalno šalju nekakvu bezvrijednost (dug) za koju degeneracija misli da je vrijedna žrtvovanja prvog do sebe. Tako se puše balon poraza i dugova koji se interpretiraju kao pobjede i zarade sve dok ne pukne balon, a kad pukne svakako će neko drugi morati da se jedi zbog poraza i da radi zbog dugova.
U skladu sa državom, nikle su i institucije, nakrivljene, besmislene, disfunkcionalne, provizorne, privremene, tu su da bi kroz njih prolazili dugovi onih koji su preživjeli ultimativnu sramotu na kojoj je utemeljena država i svi njeni zakoni i podzakonski akti.
Kao u ludilu, luđaci nesposobni da prihvate svoje ludilo vjeruju da je logička realnost unutar koje je sve savršeno opravdano, složeno i jasno, istinito. Realnost je sve samo ne logična, osim naravno u filmovima, bajkama, reklamama… tamo, razumije se, ima scenarista ili scenaristkinja koji/a dobija platu da izmišlja, razmišlja, umišlja.
Ogromna je količina nepravde proizvedena u proteklih dvadeset i kusur godina, čitava moja mladost potrošena je na objašnjenja i gledanje u nekakvo naguravanje dva ovna. Inteligentan svijet čeka da se ta dva ovna umore, da gurajući jedan drugog crknu, da ih vrijeme skameni i da njihova glupost konačno posluži svrsi spajanja različitosti koja je u skladu sa prirodom i njenim zakonima za razliku od države koja je u skladu sa ultimativnom sramotom čovječanstva, sramotom koja je „samoizolovana“ od strane razuma koji je priznao poraz pred arhitektima koji zidaju na živom blatu.
Tako dok se jedni kunu u ujedinjenje ili smrt i evo stotinu godina bi kao da se ujedine a eto stalno im svi brane pa stalno moraju da se žrtvuju ultimativnom sloganu umrlih degeneracija ostavljenom živim degeneracijama čisto da imaju za koji kurac da crkavaju u mržnji, drugi u svom jedinstvu života crkavaju u svojoj nemoći da se odvoje od prosjeka i umru kao posebni, i tako svima njima a i meni sa njima, demokratski, malo po malo, računi utemeljeni na usluzi institucija koje nemaju drugu funkciju osim ozakonjene naplate disfunkcionalnosti, generiraju sudske presude u skladu sa zakonima utemeljenim na ultimativnoj civilizacijskoj sramoti. Ma bravo.
[~] 