Interoutview

Tko si ti?

Proces postajanja ja je proces koji traje već 38 godina. Postoje u meni dimenzije koje ni sam nisam u stanju da definiram, tu počinje moja vjera u nepoznato. Tu su korijeni onog što privlači moju pažnju, tu su korijeni onog što mi oblikuje spoznaje, onog što mi drži ruku dok pišem, tu je to nepoznato čije je sve što stvorim. Nema tu šta da se imitira, nema tu šta da se komentira, kritikuje i analizira. To sam ja i moja vjera u nepoznato.

Čemu ti?

Gotovanluk koji je ostavio dubok trag u duhu bolesništva, postao je meritum uspjeha. Uspještan bolesnik je onaj koji ne mora ništa a ima sve. Njemu takvom uspješnom i bolesnom dive se milijarde ljudi koji gotovanluk doživljavaju kao parametar ambicije. Nedostižna ambicija je kao i nedostižna zamisao, vrlo lako može biti stvorena i vrlo lako može nestati bez traga. Nešto kao ideja. Trenutno pokušavam da shvatim socijalne ili psihološke konsekvence tog gotovanluka. Ja to razumjevanje stvari koje me okružuju doživljavam kao ambiciju. Nisu nam svima parametri ambicije isti i to je dobro, ja jednostavno nakon ovih 38 godina više ne mogu biti neko koga ispunjava pobjeda fudbalera za koje navija i ta nekakva potvrda i priznanje svih gubitnika u raji da sam u pravu, barem po pitanju fudbala, kad već ne mogu biti najjači i tako obezbjediti sebi glas u raji. Uostalom svakom njegovo.

Voliš li?

Tu moram stati, u ljubavi treba biti odgovoran, u ljubavi se zapravo potvrđuje ta vjera u nepoznato, ja sam nekako sebi ufurao da postoji nekakav „zatvoreni mehanizam duša“ koji funkcionira transcendentalno, na principu nekog generatora unutar kojeg permanentno kruže duše. Taj „generator“ prije nego u realnost pusti finalni produkt, u njega uvijek ugradi neki dodatak, kao neki upgrade, neko iskustvo, neku oznaku, nešto. Tako sve ostaje slično a istovremeno jedinstveno i različito. Prije nego produkt stigne u „realnost“ on srasta sa nekim drugim produktom koji zbog svoje različitosti neodoljivom fizikalnom snagom privlači ovaj prvi produkt. Asli je to ta ljubavna hemija. Lično sam osjetio tu hemiju, zapravo u mom slučaju je bila fizika, bilo je neko varničenje, nešto je svjetlucalo u polju između mojih i njenih očiju, ja sam čak čuo i zvuk, sličan zvuku iskakanja električnog napona. Ja i dan danas, čim mi se približi ovo jedno mistično polje – za mene – neodoljivih atoma, dakle ona, osjećam nekakva strujanja, treperenje. Generator o kojem ja govorim nije generator slučanosti i te različitosti koje on generira se prepoznaju na tom atomarnom nivou, same od sebe, tu nema volje. Ova moja furka je zapravo nešto što je vjerovatno postojalo i prije mene a postojaće i poslije mene u ovoj „realnosti“. Siguran sam da ovo atomarno polje koje me neodoljivo privlači osjeća iste stvari, samo ih ona nije svjesna, možda i jeste, nismo razgovarali o tome. Ako je to voljenje onda da.

Mrziš li?

To je prošlo, mržnja je u meni bila toliko intenzivna da me naprosto proždirala. Znam da je prirodna, znam da je treba razumjeti i da u tom razumjevanju iste zapravo leži lijek. Ja sam zapravo uglavnom mrzio sebe, poslije sam počinjao mrziti svoju okolinu, svoj narod, ljude, čovječanstvo… Onda sam naletio na prirodu, kroz razumjevanje prirode ja sam razumio i čovječanstvo kao socius i ljude kao individue, ljude koji me okružuju i zapravo sam sretan jer sam vrijeme potrošio na razmišljanje.

Razmišljanje se ne uči u školi, na fakultetu, sticanjem akademskog stepena već samim razmišljanjem. To je jedna životna disciplina koju ako ljudi  u toku i nakon puberteta ne razviju kako treba, nikad je ne razviju. Bolesnici jednostavno dođu do stanja u kojem imaju sve a ne moraju ništa i onda im se desi da ne znaju da razmišljaju. Tako da eto, mržnju sam naučio koristiti za svoje potrebe, gledam da je ne proizvodim kod drugih ljudi, nisam hinja i nemam potrebe da se izživljavam nad drugim ljudima. Prirodi se prilagođavam i pokušavam da je shvatim, čovječanstvu se divim, ljude slušam i gledam da im pomognem ako mogu. Razmišljam, jako puno razmišljam i u svojim mislima uživam. Meni teško da šta više od toga treba.

Stvaraš li?

Svijetlo se svijetlom lomi,
sramom, sjetom, čašću i znanjem tvori
i dok u nepravdi laži gori suvišno
u duhu ostaje nedodirljivo,
svijetlo ostaje svijetlo
a spektar ostaje spektar.

Tako ja vidim 38 godina mene. Sve što stvorimo je autobiografija tako da mi nema puno smisla govoriti kako sam ovo napisao tom i tom ili toj i toj. Nemam ja potrebe da izlazim iz sebe i postajem bilo ko drugi. Još manje imam potrebe da – kao što to bolesništvo rado čini – “šćer karam a snahi prigovaram”.

Vremenom sam naučio da moram da stvaram, to mi je eto nekako postalo kao potreba, naučio sam i da usporim, sva ljepota je zapravo u korelaciji između koncepta i njemu korespondirajućih poruka. Nažalost puno ljudi ostane na nivou ideje. Kao kad pitaš djevojku da profurate i ona ne odgovori i ti opet pitaš i ona ne odgovori i tako u nedogoled. Sa takvom djevojkom sigurno nečeš upoznati koncept vođenja ljubavi niti ćeš uvidjeti u kojoj mjeri taj koncept ima veze sa bebom i dušom koju ta beba generira. Previše njih čeka odgovor.