The spirit of war

Uloga mene Europljanina u ovom steriliziranom okruženju staroga kontinenta nekako je najsličnija ulozi nekakve zvijeri koja od svog ovog mira i rahatluka bez prekida zvjerlja uokolo i pita se hoće li je nešto poklopiti. A neće te ništa poklopiti, govorim sam sebi. Ovdje si odmjeren prema jorganu. Neće ti ništa faliti ali teško da ćeš ista i imati.

Ja da pravo kažem nemam pojma šta je to što mene u životu ždere. Netko tko je proveo rat u Sarajevu, barem zna od čega krvari, zna šta ga najviše boli. Svoju tugu smota u klupko tišine i samo u rijetkim trenucima, proba da ničim izazvan iz sebe izbaci sve ono što ga bihuzuri.

Rijetki su oni koji to u stvari uspiju pretočiti u bilo što konkretno. Bilo koji oblik komunikacije. Moj otac recimo, uvijek kad ga pjanska priča dovede do tog momenta da se prisjeti onog što ga ždere, uvijek priča jednu priču, uvijek koristi iste riječi, uvijek zastajkuje i gubi dah u istim trenucima i uvijek stane na pola priče. Priče koju eto ni meni nikad nije uspio do kraja da ispriča. Meni također nekako teško padne da ga tjeram na to.

Pričao sam sa mnogim prijateljima, rodbinom, pričao sam sa rođacima koji su bili sa one druge strane, koji su pucali na svoje rođake, na mog oca, dajđu… Pričao sam sa pravim pravcatim četnicima, onim sa uvjerenjem. Jedina stvar u koju nikad nisam uspio da proniknem je pitanje koje sebi uvijek iznova postavljam a to je pitanje pripadanja.

J.B. Štulić kaže “svak se bori za ono što mu fali“, međutim pitam se kako da se borim za pripadanje. Kad se pripadanje dobrim dijelom dešava u meni. Ja jednostavno nikako ne mogu da budem nakaza, ni psihološka, ni moralna, ni ideološka. Mene su kao i tebe dok si bio tinejdžer šaltali kako je ko stigao. U tom šaltanju tebe je trefio metak a poslije toga i mnoge druge stvari koje se tiču tvoje konstitucije i svega onoga što te čini tobom, međutim i pored svega toga ostala je tvoja bit. Ja vjerujem da se ta tvoja bit i dan danas bori ali ne sa metkom već sa tvojom konstitucijom. Najbolje bi bilo reći, ništa se nije dogodilo ali to jednostavno ne može.

Pričaš mi o našim ženama, pričaš mi o ženama koje radije odlaze u svoje klupko tišine, slično žrtvi, nego da svoju konstituciju shvate kao konstituciju heroina. Pričaš mi o tome kako i dan danas krvare i baš kao i moj stari i baš kao svi oni koji su bili u ratu u Sarajevu kad stignu do određene tačke prekinu da pričaju i počinju da se guše u vlastitom dahu.

Kroz sve ove godine traganja za odgovorom na pitanje pripadnosti mogu da kažem da postoji jedan zajednički imenilac svih onih koji su rođeni na brdima Balkanskoga poluotoka. Taj zajednički imenilac bez kojeg se ne može ni dijeliti ni sjedinjavati, dok se na njega ne svede je vjerojatno istovremeno fantom usađen u konstitucije ljudi.  Rat se dešava u ljudima. Prisutan je gdje god su ljudi, na linijama, na pijaci, u podrumu, u logoru, u izbjegličkom kampu… on je u ljudima.

Duh rata je živ, on živi u svima “nama”, on “nas” je vodio dok smo jurišali na rođake, on “nas” je tješio kad smo žalovali za izgubljenim, on “nas” je tjerao od sebe i on “nas” je štitio, svakog prema potrebi. Taj duh rata je toliko srastao sa svima “nama”  da prosto nije moguće zamisliti život bez njega. Mnogim umjetnicima je duh rata jedina inspiracija. Duh rata još nitko nije uspio izbaciti iz sebe. On konkretno “nas” prati od vremena kad smo bili tinejdžeri i pratiti će “nas” do groba vjerojatno.

Duh rata je u konstituciju ljudi ušao na razne načine i nitko se s njim ne nosi isto. Netko pokušava da ga izbaci iz sebe umjetnošću, netko pokušava tišinom, netko intimnim razgovorima u kojim te nije stid plakati, netko se opija i pokušava da duh rata potisne, međutim on (duh) niti može niti želi biti potisnut.

Budući da je on u recipročnoj vezi sa nesrećom, njega jedino nesreća može osloboditi. Problem duha rata nije problem praktičnog rješavanja.

Ne blijedi vremenom,
on ostaje permanentan,
on se ne pojavljuje,
on je konstantan.

On se tiče svih koji ga nose u sebi. Možda je najgore što ljudi koji po svojoj biti nisu pogodni za dom duha rata. Ne znaju kako da se nose s njim. Ni kolektivno ni individualno. Možda sam ja sretan što mogu konture da mu nazirem, možda me nije trefilo kao ostatak “nas”.

Međutim, osjećam ga ja u mnogim trenucima, pisanjem pokušavam da ga izbacim iz sebe.  Uostalom i sam vidiš da me svako malo prenese na “naše” nepravde. A tako bih rado pisao o ljubavi, tako bih rado da se ovo što me trefilo nikad nije desilo. Tako bih rado pripadao sam sebi i mnogim drugim ljudima.

Al kurvin sin neće da izađe iz mene, neće da izađe iz svih onih ljudi kojim bih ja da pripadam. Možda je od svega najgora nemoć da bilo šta uradim, kažem, napišem, da ga tako otjeram u vražju mater i u ljude usadim duh mira, koji ovdje, u steriliziranoj Europi susrećem u svakom sokaku Weimara i vidim ga kako živi u ljudima. Prosto ne mogu da mu se nadivim.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s