The temple of silence

Erfurt 55

Osjećam u sebi sukob aneksioznosti (ograničenost privjescima) i mraka. Besprizornost mogućeg protiv bezobličnosti nemogućeg stoji pred mojim naličjem. Lice sam davno, izgubio iz vida. Trebalo bi da donosim odluke, svjetlosnom brzinom. Osjećam se nesposoban pred onesposobljenim. Meni više ništa ne predstavlja utjehu. Vidim a bolje mi je da ne vidim. Možda kad mi neupitno postane upitno, možda kad se pomirim sa tim da život neupitnog počinje tek onda kad se stavi pod znak pitanja.

Koliko samo zakucanih diskursa stoji ispred suprotstavljenih duskurslija. Kako se samo svi do jednog, plaše, relativizacije realnosti. Svedeni na sebe, oni (diskurslije) ne vide sebe u vremenu i prostoru. Sve što oni vide je nešto što je davno neko tko je tražio svoje mjesto pod nebom, napisao, kazao ili pokušao da objasni.

Slijepci me već godinama uvode u nekakve tuđe mračne vilajete. Ja ne utičem, ja ne mijenjam, ja samo dublje propadam. Uveden u kontekste mračnih prostranstava, osjećam se diskriminiran. Sam sobom diskriminiran. Čekam da mi odgovorni kažu gdje sam. Odgovorni ćute, valjda ne znaju. Ne vide. Ipak su to tuđe misli, tuđi mračni vilajeti.

Želim da se distanciram od svih, ipak me strah da budem sam. Pritiska me neka čudna sila. Vezan sam tuđim predrasudama, pritisnut nerazumijevanjem, Potisnut ideologijom, kao, utopija.

Pomiren sam ja sa sudbinom da ću u životu vazda biti manjina. Po pitanju svega. Meni je demokracija šta god ona bila sve-jedna. Znam da tamo negdje u daljinama tame, sjede ljudi, uplašeni, neshvaćeni. Slušaju vrijeme kako protiče. Gledaju svoje zamišljene dvorce i skrivaju se istovremeno ispod deka jer im je hladno. Mladi su, čekaju, kao nagazne mine, uvijek sami. Eksplodiraju.

Znam da je manjina u stvarnosti većina, znam da u njima treba probuditi ljutnju, znam da ta njihova ljutnja mora izaći van, u prostor tame diskurslija. Znam da je tada samo pitanje momenta kad bi oni osjetili barem jedan tračak svjetlosti. Bio bi to taj pogled kroz pukotinu zida, bilo bi to nešto što bi dovelo do pada tog zida predrasuda.

Svima kao da je sve jasno i kao da “nam” je toga što “nam” je jasno, dosta. Pitam se kako bi bilo da se počnemo baviti stvarima koje “nam” nisu jasne. Tada bi gomila pitanja počela da se kulminira i usmjerava prema diskurslijama. Već ih vidim kako se sakrivaju od odgovora, kako iz njih izlaze konture neznanja, nepovjerenja. Vidim kako pucaju poluge ucjena na osnovu kojih su uspostavljeni odnosi vlasti. Vidim sistem koji se ruši, vidim kako dolazi dan kad se otvara pogled u nepoznato i koji jasno postavlja pitanje utopije.

Vidim kako se formiraju krugovi koji utopiju istražuju na meta-osnovi, vidim krugove onih koji definiraju utopiju, vidim krugove kreativnih rješenja za ostvarivanje najdaljih stvaralačkih perspektiva. Vidim krugove planera, poslije tih krugova vidim nevidljive konstrukcije tame.

Nešto slično hramu autoriteta bez vlasti. Nešto slično hramu mira, u kojem se pomno osluškuje tišina, kako šapuće, i u prostoru između dva otkucaja srca, govori formule, za realiziranje najnevjerojatnijih zamisli. U tom prostoru, u kojem se srce, ne osjeća zgrčeno, odvija se život. Odvija se mir i glavnu riječ ima tišina. Tek tada čovjek osjeti snagu dovoljno jaku da korača nepoznatim prostranstvima neznanja, da ode u svemir i da se ne vrati.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s