Quit Pro Quo

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

…človek, tvoje je “samo” da od pakla stvaraš raj…

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Umjetnički je to koncept, čudesan i u potpunosti prkosan čovjekoljublju i brižljivosti. Povratak divljaštvu korjena. Sve počinje i izgleda nikad ne završava zavjerom koju je – dok o njoj i u njoj svi muče – moguće sagledati jedino analitikom reciprociteta principa uzajamnog osvećivanja.

Osveta je ona koja otvara uvid u logiku principijelnosti zla. Isprva se rodi želja da se bude drugačiji. Negdje u kuloarima umjetnosti. Prostorija je zadimljena, stolovi su veliki – da se prisutni nebi mogli preko stola za vratove dohvatiti – i okrugli, zbog privida civiliziranosti.

U jednom trenutku, pojedinac, nadahnut mišlju, ustaje i na glas govori emocije za koje vjeruje da su uzvišene. Popilo se. Odgovor vispren, prizeman, stiže iz smrdljivih usta brzinom svjetlosti. Poniženje se prosu kao lavor hladne vode  po usijanoj glavi umjetnika koji u stavu “avaj”, naglas, težiše. U trenutku nestade nadahnuća a uvreda sjede kao „šamar budali“. Rodi se zamjerica, palanka odzvoni, svaka anonimna šuša ču, odjeknu kotlinom bruka i sramota a podsmjeh se zakovitla kroz čikmice i mahale zabadajući čavle u dušu svakog onog koji se usudi da suteži.

Na uvredi i provali niče drvo zla. Živo i prirodno. Raste sve dok mu izdanak ne izmili iznad Trebevića. Tad počinje analitika odjeka, sramote i nekakvog poriva za poniženjem svakog pojedinačnog podsmijeha što se kao čavao zabio duboko u dušu. Ja nemam dokaze ali vidim da je umjetnost podijum sumnje. Ja to vidim kao što vidim dan bijeli. Kad odvojim izbjegle i prestravljene radnike koji su ostavljali poslove i slijedili instrukcije sistema, kad odvojim djecu koja nisu ni glasala ali su prema instrukcijama sistema – kojeg nisu ni birala – par godina docnije pucajući na svoje vršnjake ginula, kad odvojim vojnike, obične, one iste koji su prema instrukcijama sistema vojovali, kad odvojim policiju i svekolike vlasti poluge koje rade ono što sistem nalaže, kad odvojim političare obgrljene sjenkama duhovne obavještajne i kontraobavještajne fukare i bagre koji su prema instrukcijama sistema u skladu sa vlastitom saviješću donosili odluke, kad izuzmem polupismeni narod, hajde što vidim nakaradu zvanu sistem ali u svemu mi ostanu da strše “umjetnici” koji su bili svugdje, samo nešto kao da i jesu i nisu bili ozbiljno shvaćeni, istovremeno, kako ko, kako kad. Ostanu “umjetnici” da se i dan danas jedni drugima svete i svijetskom brukom jedni druge – kao kurcem gloginje – mlate.

Postoji uvreda na relaciji pojedinac koji se izdvaja i masa, postoji odjek – kao povratna sprega – kojim masa pojedinca od sebe izdvaja, ekskomunicira, ponižava, podjebava. Potom slijedi osveta pojedinca masi, i to za sve uvrede koje „proizilaze iz vijekova ponižavanja“, da bi na kraju svega, ta ista masa ostala u potrazi za razlozima koji nakon određenog vremena prestaju da imaju uporišta. Jer životni vijek čovjeka je daleko kraći od vremena sa kojim raspolaže arhiv mržnje i zla kojeg ljudi zovu historija, istorija, povijest. Na kraju ostaje logika reciprociteta osveta, koju insan današnjeg vremena ne može da pojmi.

Sujeta je majka svih balkanskih idiotluka. Sujeta goni socijalno i politički infantilnog zanesenjaka da kormilari brodom u sred oluje i to tako da ga boli neka stvar za posadu. Kapetan je ili usamljen ili okružen nekakvom vrstom informativne hipokrizije i svjestan je toga. Ali osim da vjeruje vlastitoj sujeti i zabludi nema kome drugom. Svi tragovi i indicije vode u beskonačnost izgubljenosti. Nema pojedinca da povratnu mržnju prihvati. Eho je to koji u kotlini odzvanja od praiskona. Stariji od starosti, a uvijek mlad i sviježe obrijan. Reklo bi se golobradi pjesnik koji pripit ustaje i izgovara istinu koja pogađa i koju sujeta kompletne birtije više ne može da izdura. To je taj krug. Sve nakon toga je potraga za skloništem od javašluka, prljavštine, mržnje i tihe zavisti, nekakvog jeda kojeg sujeta – kao benzin sagorjevanje – pojačava. Savremena ratna tehnologija u službi izgubljenog „čovjeka“.

Uvreda nije kritika. Kritika je nasušna potreba sve i jednog umjetnika, kritika je put do uvažavanja, poticaja i sistema spoznaja koje već postoje, kojima ne treba dekonstrukcija. Ipak, u birtiji, sve se svede prije ili kasnije na golobradog pjesnika, njegovu ranjenu dušu, njegovu povjeđenu sujetu i pristup oružju za vijekovnu osvetu. Ni cuga ni vjera nemaju nikakve veze s tim. Samo kuloar i akustika kotline.

I dan danas, sve je isto. Eho i dalje šeta, kroz haustore i mahale kroz institucije države, i dalje je prisutan zadah alkohola i mutan pogled poniženog čovjeka koji je učinio sve za raju a raja ga izdala, raja se sa njegovom najintimnijom emocijom šprdala.

Eto, ipak, ostaje pitanje da li je zavjera imala svoga direktora? Da li je, dok su padali stubovi državnog poredka, bilo nekoga ko je znao gdje će pasti glavna konstrukcija? Kotlina je akustična, to definitivno treba biti jasno svakom ko poželi da propjeva, akustična i poprilično zapaljiva.

Sad kad nema pjesnika, nema njegovog nadahnuća, nema kritike i polupijanog alkoholičara. Kao da su ostale još samo hijene kojima je kao kod klovnova na licu ostao naslikan podsmijeh. Ostali su namjerno ostavljeni da se do kraja svoga vremena cere i iz nutrine žderu. Nemaju hrabrosti da ustanu i da se dreknu jer znaju kako zvuči jeka kad je kotlina vrati. Nemaju kuveta da se pravdaju, da krivu Drinu ispravljaju. Nadaju se da niko ništa nije vidio, da su marionete „okolnosti“ koje su pobjedile sve izborne krugove, skršenom čovjeku ovih prostora dovoljne.

Kako ti meni tako ja tebi. Principijelnost reciprociteta međusobnog poniženja. Između „grada“ i „umjetnika“. U vremenu čutanja i straha od povratnih refleksija. Umjetnost bi kao da bude ozbiljno shvaćena, a na licu joj još uvijek stoji osmjeh nacerenog klauna.