The generation of those who immersed in love

Kako opstati u ljubavi?  Kako li je ljubav itself – i ono što ona formatira u međuljudskim odnosima -zamislila da ju ljudi prihvate kao osnov života? Dobro, mržnja zasnovana na definiranoj argumentaciji i opravdanom strahu od onih sa druge strane je jasna. Moglo bi ju se logički polarizovati i pronaći konture ljubavi. Međutim, kako u ljubavi živjeti? Zanimljivo je to sjećanje, na nikad minule godine, prije mržnje i straha.

Razmišljao sam o generacijama kao o slojevima i o tome kako su one dolazile, vremenu prkosile, prolazile i iza sebe tragove ostavljale, kao neke godove. Stvar je relativna. Nema govora, bez daljnjega. Generacija koja je ogrezla u ljubavi preko noći je pronašla argumentaciju za nepovjerenje, bilo je tu i tamo poticaja sa strane, bilo je i salonskih intelektualaca, „naprednih inovatora“ onog na čemu su „napredni inovatori“ sa početka dvadesetog stoljeća polomili zube i sve skupa je postalo mrak, mržnja, strah i najprimitivnije zlo. Zlo od kojeg se okreće želudac. Zlo sa kojim se nije lako identificirati.

Sjećanje na ljubav i mir, težnje i bezbrižnost, misli su koje generaciju o kojoj je riječ čine istovremeno usplahirenom, ponosnom i beskrajno tužnom. Oni u sebi nose političko iskustvo kakvo nigdje do sad nije zapisano. Iza sebe ta generacija ogrezla u ljubavi a ostarila u mržnji ostavlja enciklopediju pitanja. Što je najgore, većina stvari u Bosni i Hercegovini se – onom koji to poželi – kaže sama, a evo i kako: postoji nekakvo mjesto, kao, nekakva stolica koja je na vrhu nekakvog ringišpila, i, logično, ta stolica se za razliku od ringišpila ne okreće, ona uhom, okom i intuicijom, hvata sve što se dešava prije nego se desi. I, onaj ko sjedne na tu stolicu, dobije priliku da sluša sve što ta generacija koja se vrti na ringišpilu ima da kaže vremenu. Ne može svako sjesti na tu stolicu, znanje koje se sa nje ponese se ne dokazuje nikom, nije to znanje nikakva privilegija, to su gomile polomljenih spoznaja i snova, ljubavi, razvoda, ratnih, izbjegličkih, logoraških iskustava, nepregledne količine razočarenja u sve u šta se imalo kad u ljubavi vjerovati, kad ti je ljubav osnov odnosa.

Ta generacija koja je ogrezla u ljubavi a odrasla u mržnji odlučuje ko će sjesti na stolicu, kome će biti otvorena vrata savjesti prokletih. Ne može to svako ni odslušati, ne radi se tu o akademskoj tituli, ne ne radi se ni o radnom mjestu, ne ne radi se ni o parama, ni o vlasti. Radi se o nasljedstvu, o gorkom predanju za koje se niko ne otima, predanju koje se daje onom koji posljednji dođe na red, onom kojeg uporni i ambiciozni, pravedni i prodorni izguraju, isprva na marginu a potom na kraj. Radi se tu o znanju i mogućnosti da se gleda kroz kretnju.

Iz sjećanja, na ljubav kao da se podižu talasi koji lome prioritete, realnost se nekako izokrene, ljudi se svedu na uloge koje su igrali i svi krive tog nekog koji je sjedio na toj stolici prije tebe, valjda im je to najlakše, ta svi su mu rekli šta su imali da mu kažu. Patnja je daleko lakša kad je čovjek dijeli sa nekim, to je jasno, to ti je ta stolica, stolica supatnika, stolica sa koje ti se sve samo kaže, stolica na koju sjedneš a najradije bi da je bilo ko drugi na nju sjeo. Nema tu bijega, nekakvog kajanja, povratka. Kad tišina progovori hiljadama glasova ogrezlih u ljubavi a odraslih u mržnji.

Nekako je nemjerljivo i neobuhvatljivo osjećanje. Toliko je knjiga napisano o patnjama, toliko puta su mudri ljudi upozoravali na krhkost ljudskih duša i psiha, toliko razmjenjenih misli koje iz same razmjene proizilaze, nemaju autora. Misli upućene na vrh ringišpila, misli koje se talože kao slojevi uljane boje na slikarskom platnu, ostavljaju tragove jedna na drugu. A onda muk i intuicija počinju da plešu valcer. Sarajevski valcer, prepun patine antikviteta i osjećaja prevarenosti.

Generacija ogrezlih u ljubavi, sijedi, pogurena, hramlje, rekli su što su imali, simbolički dokazali, matematički izračunali, riječju, pjesmom i slikom prenjeli predanje, spoznali prirodu i svoje slabosti, spoznali razloge svoje zablude, spoznali sve istine koje su se mogle spoznati, sve to rekli u nadi da je na vrhu ringišpila sjedio neko ko je slušao, pamtio, mislio, mapirao, slagao, arhivirao, katalogizirao, promišljao i iz svega učio.

Ogromna je to količina informacija izgovorenih brzinom iskrenosti, ogromna tuga sakrivena od svega i svakog u nadi da je dušmanin ne čuje. A, ne zna se ko je dušmanin, ne zna se ni ko je prijatelj, ne zna se ko kome vjeruje, samo se zna zašto se ne želi poniziti, ne želi se pasti pred vlastitim pobjedama i priznati poraz pred ljubavlju. Valjda je lakše mrziti. Argumentovano, ćutati, prezirati, nastojati zaboraviti, što više, ljubav, osnov, mržnju, zlo, sve što može da se zaboravi, treba da se zaboravi, da se gurne pod tepih.

Samo nekad, pojedini koji imaju hrabrosti da sjednu na ringišpil progovore okrenuti prema osovini iskreno i bez ustezanja, ono što sami sebi još mogu u ogledalo da kažu. U polu snu, u nekakvoj borbi protiv sna, prkose suštini sebe i pokušavaju da zavole mržnju u kojoj pronalaze načine da mrze ljubav, pronalaze činjenice, argumente, tuđe greške, međusobne izdaje, međusobna razočarenja, prevare, laži, sitne zamjerice. I, sve se to tako sabira i baš kao u nekakvom ringišpilu ponavlja i vrti u krug, odjekuje, sve do vrha osovine, do onog koji sjedi na stolici i sluša, jer mu nema druge, jer mora, jer su ga ambiciozni snalažljivci izgurali iz reda, pod izgovorom da je htio da sazna ono što niko nije imao hrabrosti da traži, ono što se među generacijama ogrezlim u krvi i odraslim u čežnji za ljubavlju podrazumjeva.