Pa i to što plaća nije redovna, dostatna za osnove potrebe, pa i to što je ista otanjila kao motivacija za rad, kao i to što više i nema toliko potrebe za dokazivanjem na radnom mjestu – bolje se laktati, međusobno jagmiti, cinkati i spletkariti – osim toga nema potrebe za individualnim doprinosom boljitku sveukupnog ili općeg kad ionako doprinosiš profitu a profit je privatnikov, pa i to što nema odmora – samo ne dok traje obnova, nego – dok si živ/a, možeš da se zahvališ – ne tome što imaš sterilan sindikat u svom entitetu (šta god to značilo), nego – tome što u životu imaš malo više ljudi koje izbjegavaš i mrziš nego ljudi sa kojim rado dijeliš čašicu razgovora i koje voliš, sa njima, dakle ovim koje izbjegavaš i mrziš treba da živiš određeni period još.
Čak i to što su principi finansijske kolonizacije stvorili zakonske okvire za moderno robovlasništvo i što je sitnošićarski papanluk i malograđanština dočekao momentum mogućnosti za preticanje preko ljestvica društvenih vrijednosti, preko kojih se nekoć davno prelazilo jedino trudom, radom, odricanjem i koncenzusnim mišljenjem svih članova/ica komisije za unapređenje. stvar je odsustva … I danas se zna tko vrijedi za šta, samo to više nema tko da vrednuje i prizna. Daleko je bolje muljati.
Dok se živjelo u zajednici socijalno opredjeljenih federalista i uvjerenih republikanaca „J“ugoslovena, živjelo se sa drugim i drugačijim, standardi društvenih vrijednosti su bili viši, a sad, u svom na svom entitetu (šta god to značilo) standardi su se spustili do te mjere da kad drugi i drugačiji iz EU – ka kojoj kvazi „težimo“ – dođe da vidi kakvi su nam standardi vrijednosti, utvrdi da se radi o standardima podobnosti i ne može sebi da dođe. Danas niti smo opredjeljeni niti smo uvjereni.
A i to da je sve manje potrebe za radom a sve više potrebe za funkcijom, sve manje potrebe za smislom i naučnom istinom a sve više potrebe za razvojem metodologije spina, je greška nekih tradicija koje ili su krivo protumačene, ili su krivo prenesene ili jednostavno nisu prenesene sa generacija na generacije. Nije valjda bilo generacije. Nekoliko tehnoloških, a samim tim i civilizacijskih revolucija je preskočeno i sad smo u nekoj vrsti frajlafa (riječ dolazi od njemačkog izraza „freilauf“ koji u prevodu znači slobodan hod). Konstruktivan posao obično teži da izbjegne slobodan hod, obično se gleda – ako se može – da se više poslova završi u jednom mahu.
Nije se mimo dunjaluka samo jer postoje unutrašnji otpori samosvojstvenosti već se zaglavilo u ofsajdu jer se radilo bez da se mislilo ili se mislilo bez da se radilo. Nismo na čisto. Gore od toga ne može. Malo je položaj nezgodan da bi se iz njega moglo vaditi. Nove generacije mladih recimo Arapa naseljenih u Kataru u nasljedstvo dobijaju …, tako isto je i sa mladim Švicarcima ili mladim Dankinjama ili štajaznam. Djeca dobiju tekovinu stvaralaštva i stvaralačko dostignuče, tako dobiju prednost i priznanje svih ostalih.
Novih generacija Bosanaca i Hercegovaca ili Bosanki i Hercegovki zapravo nema. Ima ih toliko da kad bi se iselili nitko nebi ni primjetio. Dobro, sad, koliko ih tačno ima, to ćemo saznati kad bude pogodan politički trenutak za objavljivanje podataka popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. Tehnički gledano, popis je mogao biti izvršen uz pomoć suvremenih tehnologija, elektronskim putem. Naravno, da nas tehnološka revolucija nije preskočila. Svaki popisivač je podatke mogao unositi u jednu off-line softversku aplikaciju na svom laptop-u a svaki građanin/ka je mogao/la da se potpiše na mini-scanner-u. Podaci o popisu mogli su biti dostupni centralnom serveru na koji bi popisivačice na dnevnoj bazi uploadovale kodirane popisne liste. Tako bi svi imali podatke o popisu maksimalno pet dana nakon popisa, nitko nebi morao skladištiti papire, nitko nebi morao štampati onoliko papira onda iste skenirati, pa nositi, pa brojati, onda uz pomoć programa koji kodira skenirane formulare izrađivati podatke i iste potom radi statističkih procjena upoređivati. Evo prošla godina od kako nema rezultata podataka, nema ni papira, nema ni para.
Statistička procjena bi možda mogla biti najbliža naučnoj istini. Ali nije fol u tome da se sazna koliko ljudi živi u Bosni i Hercegovini, niti u tome kojem dekonstitutivnom narodu to stanovništvo pripada, već je fol u tome da se vidi koliko je mrtvih u odnosu na popis stanovništva iz 1991 godine, da se vidi koliko je otjeranih, koje su starosne dobi, koja im je spolna struktura, koja im je vjera/nevjera i šta su svi ti mrtvi i otjerani mogli biti po profesiji da nisu pobijeni i otjerani.
Da se vidi generacija koja fali, da se vidi koje su revolucije preskočene kako bi nove generacije mogle shvatiti zbog čega su u frajlafu. Da se konačno dobije odgovor na pitanje praktičnog razloga, prije nego se djeci kaže da sad treba da počnu da privređuju obrađujući minska polja, podižući iz ništa poljoprivredu, industriju, trgovinu…, da iza sebe ostave čistoću, mir i svijet bolji nego što su zatekli i naravno da pune penzione fondove jer “generacija permanentnih asova” misli da ima pravo na penziju, na funkciju, na političko mišljenje. Zato nam kasne rezultati popisa stanovništva. Jer generacija dekonstitutivnih asova još nije završila sa samouništenjem a istovremeno ne zna sa konfujterima. Sad kad su protračili sve, uključujući i svoj život, ostala im je priča o nacionalnom identitetu kao duda varalica.
Netko sa djecom mora da razgovara i da im se ispriča u ime generacije koja fali, da im pošalje neke poruke osim one da iza brda žive neprijatelji. A za tu priču generacija dekonstitutivnih asova nema politički kredibilitiet.a
[~] 