Radio reportaža koja umjetnički ulazi u suvremenost suvremenosti umjetničkih promišljanja. Ovaj radio uradak prenosi supstancu sadržaja i poetski dokumentira tokove razmišljanja mladih umjetnica o njima samim kao i o okolini koja ih okružuje, inspirira, koči, oblikuje…
Das Radio Feature das künstlerisch die Zeitgenössigkeit der zeitgenössischen künstlerischen Gedanken hinterfragt. Diese Radio Feature übermittelt die Substanz der Inhalt der Feminismus und dokumentiert poetisch die Flüsse von Gedanken von jungen Künstlerischen über deren Simultanvorstellungen über die Umgebung die sie umkreist, inspiriert, blockiert, gestaltet…
Radio feature that artistically enters into the contemporaneity of the contemporaneity of artistic thinking, transferring the substance of the content of the feminism. Radio feature is poetically documenting the flows of thinking of young feminist artists about them selves as well as about the environment that surrounds inspires, blocks, designs them…
Izvan ograda,
u predrasudama ogrezle
šengenske
sterilizirane teritorije.
U daljinama svijeta
koji ne zna za telegram.
Iza, propalih ideologija
u prostoru
bez oblika i substance.
Tamo gdje se putuje dugo
bez obzira koliko čovjek bio blizu.
Tamo gdje pogled,
teško da seže iza brda,
ograde,
zida.
Tamo gdje postoji vrijeme
unutar vremena,
samo zato
što se ni vremenu više ne vjeruje.
Andreja Dugandžić: … ali mislim da je ovdje fokus previše na crpljenju energije iz tih nekih prošlosti iz tih nekih tereta, što nosimo, onda se samo u stvari on akumulira u tu jednu te istu energiju koja se onda samo prenosi, previše toga ratnog imamo u našim identitetima…
OFF: Pjesnikinja bi rekla, na brdovitom Balkanu.
Ipak, slobodna misao putuje,
kroz besmisao informacije
njoj je dovoljno
samo malo života.
Glas,
zvuk,
slovo,
riječ,
simbol,
izraz
Andreja Dugandžić: … kada ti postaješ od objekta, slikara, muškarca, postaješ subjekt odnosno činiš sebe onakvom kakva želiš biti, odnosno imaš tu neku slobodu da stvaraš sebe onakvom kakva želiš biti ili onakvom kakva misliš da jesi.
Mjera dvostrukog standarda,
projekcija ambisa
u koji neminovno upada čovjek
onda kad prestane da vjeruje u sebe,
onda kad počne
da zbog istine
vjeruje u istinu,
kad izgubi hrabrost
da doživi
drugu perspektivu.
Andreja Dugandžić: …mislim da sve žene koje misle da su same zaslužne za ovo što imaju, ako imaju neki lagodan život, da su u krivu i da ih treba biti stid što se neće sjetiti da je prije sto godina za mene pala krv. Da bi ja mogla ići u školu, da bi ja mogla stvarati, znači to nam fali, fali nam da imamo… da zapamtimo da ne zaboravimo, da prepoznamo, da jednostavno naučimo kako se moramo nagrađivati, kako se moramo podržavati, kako je to najbitnija stvar i meni je primjer ovog festivala ono… ok, možda je nas dvadeset sjedilo ispred Centra za interdisciplinarne studije, možda nije bilo nekih ljudi koji su van našeg kruga, ali nema veze, naš krug se proširio, bile su četiri osobe, sad nas je trideset, koje sudjeluju u tom procesu, ne ova četiri dana, jebo ovo, što će ljudi vidjeti, ali sve procese našeg druženja i stvaranja, to je druženje koje ne ide bez stvaranja i to je najbolja stvar, znači mi ne sjedimo i gledamo utakmice, mi radimo i uživamo u tom kreativnom procesu.
OFF: Pichwise festival kao sonda spuštena u najintimniji ugao beskonačnosti nepredvidljivosti umjetnosti otvara prozor tamo gdje su vrata svijeta zakovana i iz dijafragme umjetnica uskraćenih za
Tamara Zablocki: …uslove života koji su se tako posložili da ti je um otvoren…
Andreja Dugandžić: …mislim ti možeš imati neke fizički idealne uslove, u stvari je tebi za tvoje stvaralaštvo nekad potreban kvadrat prostora…
OFF: Nudi onom ko zaista želi da čuje, vidi i osjeti kaleidoskop društvenih aspiracija, kontraverzi, emocija, umjetničkih konfrontacija, ženskih opcija…
Vlastiti intimni svijet
i svijet svog neposrednog okruženja.
OFF: one lično
Adela Jušić: …krenula sam od tog nekog intimističkog da bi onda taj rad koji kada bi izašao počeo sam sebe da angažira. Ja ne znam da li on nešto mijenja ali je počeo da provocira ta neka pitanja. Krećem od preispitivanja, neke vrste auto terapije, prolazim kroz svoja životna iskustva i tako počinje kreativni proces. Razmišljam o tome šta je to što meni obuzima misli non-stop i kad uvidim šta je to što trenutno okupira moje misli i šta je to što mene dotiče u mom životu ili mojoj prošlosti a da mi smeta, da postoji neki neriješen odnos između mene i te situacije, prostora, vremena, dešavanja ili iskustva, nebitno… onda krećem to da ispitujem, to traje jako dugo, mjesecima, da bih shvatila koji je način da to izbacim iz sebe u nekoj formi koja bi odgovarala formi video arta, gdje opet ne odstupam previše od stvari koje sam u toku svog školovanja upoznala ali ih se isto tako ni ne pridržavam previše. Mislim, vjerojatno podsvijesno naučena nekim formama video arta koje sam ja vidjela, ja postupam prema tim nekakvim nepisanim pravilima, mada pretpostavljam kad mi padne na pamet da uradim nešto potpuno drugačije, nemam problema s tim ali u principu trudim se da to bude tehnički i tehnološki izvodivo i da bude realizovano koliko toliko pristojno u vizuelnom i audio smislu kad se radi o video artu. A onda nakon toga napravim neku kratku seansu sa najboljim prijateljima i to im prezentujem. Poslije toga poslušam reakcije i ukoliko bude neka stvar o kojoj ja nastavim da mislim i sutra i prekosutra onda je obično promijenim. Mislim ne dešavaju se tu nikad neke velike promjene, ali ako čujem neku sugestiju među prijateljima, umjetnicima, kolegama, jer čovjek ponekad dok radi zaboravi na nekakve totalno sulude stvari, bazira se na nekakve velike stvari i zaboravi na nekakve sitnice i može da mu se zadesi nekakva glupa stvar o kojoj nije ni razmišljao jer je bio zaokupljen nečim bitnim, dakle sugestije uvijek poslušam ali se u principu pridržavam nekih svojih osnovnih instinkta i emocija koje dolaze iznutra.
Tamo gdje postoji vrijeme
unutar vremena
samo zato
što se ni vremenu više ne vjeruje.
Pjesnikinja bi rekla
na brdovitom Balkanu.
Glas,
zvuk,
slovo,
riječ,
simbol
Anja Bogojević: …ja to vidim kao da smo stvorili svoj neki balkanski ideal ljepote…
Ponekad
kad sam na pola puta
do problema
vidim sebe
kroz prelomljenu svjetlost
u sredini dijamanta.
Tad pomislim
da sam objektivna
u svoj toj subjektivnosti
svjetlosti
a onda,
vidim da sam
objekt promatranja,
objekt sanjarenja,
ja
žena,
Andreja Dugandžić: …i šta je to ženska umjetnost i kakva je to ženska, jer su to uvijek neka kontra pitanja a ja to uvijek interpretiram na način da je to ona umjetnost koju rade žene, naravno mogu je raditi i muškarci ali na jedan drugi način, gdje se žene apsolutno stavljaju u centar tog propitivanja, na način da imaju slobodu da se propituju na način na koji žele da se vide i da vide stvarnost onako kako one žele. To su znači stvari koje se bave, diskursom žene u svijetu, u današnjici, sutrašnjici i to je upravo ženska umjetnost, znači umjetnost koja je angažirana i koja se bavi ženom a samim tim i društvom u kojem ta žena živi i koja također utječe na čitavo društvo oko sebe.
Adela Jušić: Oni koji su u centar pažnje stavili žene nisu žene već muškarci, žena ne može ni da sjedne a da se muškarac ne zabulji u njeno međunožje i kao nismo mi krivi,
Andreja Dugandžić: Mislim da je to ono znaš, osuđenost na uloge, koliko su one samo automatizirane, kako muške tako i ženske…,
Tamara Zablocki: Ne osjećam se ni napadnutom, niti mi nešto kao imponira, naravno da mi ne imponira kad mi neki građevinar od 45 godina zviždi…,
Andreja Dugandžić: Mislim da su žene umjetnice danas definitivno dužne da daju jednu novu predstavu žena u umjetnosti.
Tamara Zablocki: Bez obzira na sve promjene koje su se dogodile u svijetu nisu se baš dogodile kod nas.
Andreja Dugandžić: Ti moraš biti takva, takva i takva, ili takav takav ili takav a ako si nešto drugačije e onda si ono, kriva sam, ne bi trebala, kajanje, ovo ono, a to nije zdravo…
U visinama estetike
tvorci tradicije
govore u imperativu,
sljedbenici njihovi
postaju nosioci
originalnosti,
vrijednosti prestaju
biti jasne,
tradicija postaje trivijalna,
onda kad je nasljednici
prodaju
novim generacijama
uzdem vezanih
sljedbenika
koji
što su bliže tradiciji
to više kupuju jeftinije,
a što je tradicija jeftinija
to je na pijaci vrijednosti,
sve više primitivizma,
koji divlja
poput čovjeka,
koji se izgubio
u istoriji svog postanka.
Adela Jušić: Ne, divljanje primitivizma definitivno ima veze sa uzdama tradicionalizma, danas je primitivizam već uveliko tradicionalizam tako da divljanje primitivizma danas znači nadmoč tradicionalizma…
Tamara Zablocki: Pa kad živiš ovdje onda oguglaš na to apsolutno…
Anja Bogojević: Pa kad je društvo izgubilo sve vrijednosti i sve kriterije, logično je da će se kao posljedica tako nešto stvoriti, takav ideal ljepote i takav ideal žene.
Tamara Zablocki: Pa zato što udara na najprimitivnije porive.
Adela Jušić: Kada bi definirali tradiciju u tom smislu, ono što se danas dešava je da imamo nekakve iskrivljene slike onoga što bi mi trebali da slijedimo kao svoju tradiciju koja opet ima veze sa nacionalističkim u svakom dijelu naše države i svaka strana vuče na svoju a primitivizam je u stvari taj nekakav suludi tradicionalizam, koji nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, već ima veze sa muslimanima, Srbima i Hrvatima koje ja ne smatram nacijama definitivno niti jesu…
Tamara Zablocki: Protiv tolike najezde primitivizma mislim da nema… protiv tolike masovnosti, teško da možeš dobiti bitku na kraju.
OFF: Dobro došli u jedino mjesto na svijetu gdje stoji spaljena ideja arhitekte o zemaljskoj vladi koja ga u samoubistvo tjera jer ništa ljepše u životu ne želje da vidi.
Nepoznata gospođa (originalni tonski zapis): podsjećamo da je od granatiranja u opsadi koja je trajala 1425 dana u gradu Sarajevu, gdje je dnevno padalo 329 granata, ubijeno 10 615 nedužnih građana od čega je 1601 dijete…
Ovaj grad je slobodan
Nepoznata gospođa (originalni tonski zapis): …da je ranjeno ukupno 61.136 građana…
ovaj grad je slobodan
Nepoznata gospođa (originalni tonski zapis): …od čega 14. 970… i 1.700 teških invalida…
oduvijek
ovaj grad je slobodan
zauvijek
Nepoznata gospođa (originalni tonski zapis): …nemojte to nikada zaboraviti”
oduvijek,
zauvijek,
ovaj grad je slobodan
zauvijek,
OFF: Tuga ovog grada je toliko golema, da se o njoj ne smije govoriti.
Adela Jušić: …mislim, na kraju krajeva, Sarajevo nema Muzej suvremene umjetnosti, zato imamo kataloge Ars-Aevi-a svake godine, imamo kamen temeljac, po peti put se postavlja, imamo velike govornike …
Anja Bogojević: što je ta kdo je ta kultura umjetnosti?
Atomska bomba,
prozak,
apaurin,
marihuana,
metak,
seks,
rad,
umjetnost,
sredstvo za umirenje svijeta,
ultimativni lijek,
za pobjedu stida od ljubavi.
Andreja Dugandžić: …možda će doći neko vrijeme, gdje će i muškarci odlučiti da nekako glasno kažu, ne mogu više, previše mi je to, ne mogu, nisam ja taj lik, hoću i ja da plačem, sad je na neki način, vrijeme na našoj strani, mi moramo konstantno odučavati… to… mislim… to je… mislim zamisli ti koliko je to posla ono, da ti naučiš jednu majku kako da odgaja svoga sina, što je najgore, jer majke su naviše nositeljice patrijarhata…
Anja Bogojević: … svako se osjeća sa svojom seksualnošću i sa svojim rodom onako kako se osjeća…
Tamara Zablocki: … ženska žudnja je nešto što… je ono… ti nisi normalna, postojiš dok tebe neko želi, ti nema šta da želiš…
U ovoj svojoj slobodi
koju nosim
kao dilemu izbora,
ja biram slobodu,
ja biram…
al samo do izbora
ja biram da budem dobra,
U meni mržnja,
čini me boljom,
u meni mržnja živi
i sve što je živo
u meni,
mrzi.
Kud ću
sa tolikom mržnjom,
kad mogu da biram.
Tamara Zablocki: … živiš u društvu u kojem su emocije potcijenjene, apsolutno i u kojem se na svaku emociju gleda kao na nešto što je, ne izvajana osobnost, otprilike, čim pokažeš neku emocionalnost, nisi ti baš skroz sa sobom…
Andreja Dugandžić: Ja kad sam pronašla neko utočište u sebi ili ne znam, u tome što snažno osjećam, taj pokret kojem pripadam, a to je feminizam … i osjećam se puno bolje, razumiješ, jer mi je to nekako pomoglo da zauzmem neke druge stavove u životu, da branim, da branim te naše neke nove uloge koje mi same stvaramo,
Anja Bogojević: Seksualnost je sama određenost koja nije samo fizička, koja je zapravo psihička…
Realnost,
fikcija,
mediji,
inkvizicija.
Maša Durkalić: Ne znam koliko medijska realnost uopće postoji, znači, ona bi mogla biti više nešto kao medijska iluzija s moje tačke gledišta, jer je toliko informacija plasirano svakog dana da ti u stvari jednostavno ne znaš kome vjerovati, šta je prava stvar šta nije…
Jesam li ja postala dio vremena,
je li vrijeme postalo dio mene.
Maša Durkalić: Ti ne možes biti u 21. stoljeću i praviti se kao da si u 12. mislim to ne može funkcionirati nikako…
U košari ispred vrata moga doma,
zgužvane riječi
posložene taman tako
da ih konta svak’
onako kako mu je čejf.
Maša Durkalić: …ono ako iko zna izmisliti fantastičnu laž to je narod zapravo…
U subjektivnom objektivno,
o formalnom tendenciozno.
Maša Durkalić: …ona dobra stvar kod blogova je što oni nose ličnu dimenziju, što ti uvijek ulaziš u subjektivitet osobe koja to piše…
O ekstremnom radikalno,
Maša Durkalić: …jel’ ljudi ne znaju čitati ili ljudi ne žele čitati, jel’ ljudi ne žele da vide šta piše tu ili izmišljaju stvari…
o intimnom eufemistički,
Maša Durkalić: … danas utjecaj leži u rukama velikih medijskih kompanija, konglomerata, lobista, političara, oni kreiraju medijsku realnost…
o estetskom matematički,
Tamara Zablocki: …na internetu možeš da izabereš puno više stvari, e sad puno zavisi od tvoga mentalnog sklopa i od tvoga predznanja i od predrasuda i od svega onoga što ti nosiš sa sobom čitav niz godina, koju ćeš ti informaciju sa interneta smatrati za početak vrijednom tvoje pažnje pa tek onda istinitom ili neistinitom ali kad bi htjeli, ljudi koji imaju internet bi mogli biti puno širih svjetonazora…
Točak na zastavi,
bez naroda.
Mirsada (slučajna prolaznica): …i Romi bi voljeli da uče nešto, da rade, da imaju svoj posao, da svaki mjesec dobiju onu platu, ko’ ostali ljudi ko’ ostali narod…
Narod,
bez točka na zastavi. Ja, ciganka.
Mirsada (slučajna prolaznica): …a moram hraniti ovu djecu, ščela ne ščela idem da prosim da zaradim onaj komad hljeba…
Vatrom nepravde okupana.
Mirsada (slučajna prolaznica): …idem da zaradim ovaj komad hljeba, neko mi psuje majku, neko prosipa na mene vodu, neko me udara nogama…
Sa dna svih balkanskih zabluda.
Uhvaćena između
svih balkanskih barikada,
Mirsada (slučajna prolaznica): …da oni idu od kante do kante…
preživljavam,
bez naroda
bez točka na zastavi.
Mirsada (slučajna prolaznica): A znam, što nemam pos'o da radim, to je…
Mene je neka žena
na ovaj svijet donijela.
Mirsada (slučajna prolaznica): … i ja bih voljela da idem da radim da ne prosim i meni je dosadio braco ovaj život…
U bol rastavljene kosti,
smjestila,
ja sam žena,
ja sam ciganka,
ja sam majka.
Mirsada (slučajna prolaznica): …da pošaljemo svoju djecu u školu, da uču, makar ako mi ne znamo neka znaju djeca…
Ja sam žena,
ja sam ciganka,
ja sam majka.
[~] 