Birocrasy of the big pac

Poput silovane žene koja svaki put kad se susretne sa silovateljem – bez obzira na kontekst, bilo da se radi o snu ili javi – iznova proživi silovanje, i svi psihološki procesi se iznova pokrenu, a tijelo i duh još jednom kao da zamru od osjećaja koji eufemistički možemo nazvati nelagoda, tako isto, svaki pojedinac ili pojedinka koji/a je preživio ili preživjela napad pasa lutalica, svaki put kad vidi psa lutalicu isposnika proživi identičnu situaciju u svome tijelu i u svome duhu.

To nema veze za sedativima, autosugestijom ili saljevanjem strave. Čak i ljudi koji su napad posmatrali sa strane ili na televiziji čuvaju u podsvijesti emocionalnu sliku situacije. Ona naravno nije toliko intenzivna kao kod osoba koje su to doživjele u prvom licu. To su hemijski procesi koji nastaju u tijelu kad je isto izloženo takvoj jednoj situaciji. Žljezde luče a teško ih je kontrolirati sviješću. Psihologija i te stvari.

To svakodnevno ponavljanje „preživljavanja“ politički možemo nazvati i oguglavanje ili tolerancizacija građana i građanki na odsustvo socijalne odgovornosti nadležnih i nedostatak sistema za odbranu od terorističkih napada isfrustriranim životinjama.

Ko je godinama kotio i frustrirao pse? Ko je pustio isfrustrirane pse da napadaju prolaznike ili ljude koji nisu u mogućnosti da si priušte automobile i da se vozikaju po gradu? Kome je u cilju ovaj oblik torture i mrcvarenja građana i građanki?

Medijskim kampanjama – koje pravo puno koštaju – napadnutom stanovništvu je polarizovano mišljenje. Pro psi i kontra psi. Nešto slično „ne napadaju vas psi lutalice nego vam se to samo čini oni su zapravo slatki, pomozite nam da ih steriliziramo, polahko“.

Medijska kampanja je imala za cilj predstavljanje klasičnog terorističkog napada na građane i građanke puštanjem hiljada isfrustriranih pasa na “slobodu”, kao častan i ljudski čin pri čemu teroristima nije bilo dovoljno što od rođenja torturom frustriraju pse nego su kao rješenje napuckali te pse da izbace svoju frustraciju na građane i građanke koji nemaju novac da se vozikaju u limuzinama nego hodaju trotoarima i šetalištima.

Isfrustrirani psi su – nakon što su pušteni – zauzeli svoje teritorije, parkove, dječja igrališta i napuštene prostore i polako formirali čopore. Istjerana je sve i jedna mačka koja nije ništa manje životinja od bilo kojeg psa i koja za razliku od psa lutalice nema svoj fond, administraciju i PR. Mačke u lancu ishrane rješavaju problem miševa koji su poznati nosioci zaraznih bolesti a u istoriji su poznati između ostalog i kao direktni uzročnici kuge, tako sad čekamo eto polahko taj srednji vijek. Ja još uvijek nisam siguran da mi je jasna uloga pasa u lancu ishrane osim što imaju ulogu najboljeg prijatelja ljudima koji svoje najbolje prijatelje vuku na uzici.

Formiranje čopora je sociologija za sebe. Meni je u tom procesu najinteresantniji pristup čoporu. Patnje kroz koje prolazi cuko koji tek treba da se dokaže da je vrijedan čopora. Pitanja na koja cuko mora da odgovori u predpristupnom procesu. Cuku novajliju čopor ponizi do anuliranja. Cuko novajlija cvili, satima, danima, sedmicama, gledao sam taj proces sa prozora, od tih zvukova nije se moglo spavati. Komšiluk je bacao vodu, petarde i tjerao čopore. Dugo nakon što bude prihvaćen, ponižen i ismijan od svih, novajlija trčkara oko čopora i hvata viškove donacija.

Vremenom, čopori su napadali organizirano i naišao je talas napadnutih ljudi koji su se u hitnu pomoć javljali zbog rana nanesenih u tim terorističkim napadima neodgovornosti odgovornih i javašluka neodgovornih finansiranih sredstvima odvojenih od stomaka pasa lutalica iz inostranstva. Nekako mi je u sjećanju ucrtana ostala djevojčica sa Vratnika kojoj je konstatovan dijabetes kao posljedica odlaska u školu.

Obamrlost aparata da zaštiti građane i građanke sporadično je proizvodila izljeve bijesa kod ljudi koji su pse trovali, ubijali, tjerali, evo baš čitam kako je u komšiluku jedan pas nedoklan pa su ga dvije djevojčice spasile od… Svi ti izljevi bijesa uredno su pohranjeni u izvještaje koji su otišli u administraciju velikog čopora kako bi se pripremila predpristupna pitanja i kako bi se obrazložila sredstva za kupovinu infrastrukture za tretiranje životinja čiji životi su upotrebljeni za torturu građana i građanki kao i proces njihovog oguglavanja i tolerancizacije na nerad, nesposobnost, nehtjenje i neznanje kako sadašnjeg tako i bilo kojeg budućeg aparata.

Zanimljiv je i period u kojem su procurile informacije da psi lutalice nemaju isti tretman u svim kantonima, čak je bilo i – doduše neprovjerenih informacija – da se međuentitetska razmjena pasa lutalica intenzivirala. Sve u svemu psi su hvatani i u kombijima izbacivani u Sarajevo. Odatle su po potrebi – npr. u vrijeme posjete Pape Franje gradu Sarajevu – psi odvoženi na druge lokacije. Nove teritorije, nove lutalice, novi napadi, međusobni obračuni između čopora starosjedioca i čopora nedavno izbačenih iz kombija, ljudi prestravljeni, zaobilaze pse i ulice u kojim ih mogu sresti.

U nočnim satima proces pristupa proizvodi iznova cviljenje novih članova čopora. Na opskurno osvjetljenom mostu koji vidim sa svog prozora a koji btw. nema ime, svako malo obračun, lavež, cviljenje… podsjećanje na prisustvo i prirodni i životinjski nagon za dominacijom nad teritorijom.

Kontejneri su otvoreni i privlače vrane, gladne građane i građanke i pse lutalice. Mačke već odavno ne viđam osim kad odem oko Begove džamije. Taj dojam da se svjesno zanemaruje ekologija i kako stvari idu „po prirodi stvari“ zapravo je najstrašnije što može da se primjeti danas. Dok gledam kako da izbjegnem čopor, iz krošnji čujem kreket vrana koje su uznemirene i samo čekam kad će uslijediti napad iz vazduha.

Napadnut sam kao i hiljade drugih građana i građanki, od tog napada ali i od nezaposlenosti, izolovanosti, političke svijesti i prirode ličnosti koja na sve to reaguje, od oguglavanja i tolerancizacije dobio sam i šećernu bolest i povišene masnoće. Svaki put kad vidim psa osjećam nelagodu. Svaki put tolerišem emocionalnu sliku koja proizvodi povišen šećer, pijem tablete a znam kako sistem ubija.

Radim za miniminimalac ali sa smislom, među osobama sa kojim dijelim slične poglede na svijet, da ne bi bio besposlen, da ne bi bio izolovan, da ne bi vremenom oguglao na pakao koji znam da je plod neodgovornosti, javašluka i zla koje u ljudima koji su nezaposleni, izolovani i gladni tinja i tinjati će sve dok ne postanu socijalno neodgovorne sociopate, hladne, sive, bezlične i bezobrazne kao i birokratija velikog čopora, jer izgleda jedino takav alfa mužijak ili alfa ženka mogu da odgovore na sva predpristupna pitanja i da me uvedu u …