“On the path” from Jasmila Zbanic

Stara dilema, imaginarnog, lokalnog i u plišane tapacirunge zadimljenih teatarskih kuloara smještenog licemjera, svevremenog gospodara političko-ideološke i medijske realnosti koji u svako doba dana i noći može da proizvede diktatora, u filmu, „Na putu“ postaje osnova, estetikom ispričane priče i putokaz kroz kulturološku dimenziju filma.

Socio-mediološki gledano ova osnova unutar koje je poput bebe u kolijevci, smještena čitava jedna kanonada semiotičke pobune autorice protiv nedovršenosti licemjera koji vlada svim i svačim a istovremeno nema odgovornost ni za što, je put.

Brižljivo, ženski, autorica je rasporedila svu estetiku filma na jedan transponovani nivo. Nivo prepoznatljiv samo onim koji su barem jednom u životu slušali istinu o istini i sjedili u plišanom separeu. Autorica simbolima i filmskom estetikom otvara globalnu političko-ideološku dilemu, na jedan lokalan način i dijeli publiku na dvije socio-ideološki ofarbane grupacije. I jednoj i drugoj su  na zdrav razum vještački nakalemljene dvije ideološke aspiracije koje uslijed vlastite nedefiniranosti i same imaju problem sa vlastitim kulturološkim identitetima. Rezultat takve jedne situacije je taj, da uslijed kombinirane arogancije i ignorancije publike o vlastitim ideologijama koje im spopadaju intelektualce, u lokalnoj publici nastaje klasična društvena dilema.

Da bi se shvatile ove dvije ideološke tendencije potrebno je formatirati svoju najintimniju individualnu percepciju “bosansko-hercegovačkog društva”, prema postulatima dileme pred koju su medijski, simbolički i politički postavljeni Bosanci i Hercegovci muslimanskog porijekla.

U centru pažnje je pitanje koje je osnova ideološko-kulturološke dileme, a glasi, jesmo li za “istok” ili smo za “zapad”?

“Istok” i “zapad”. Imaginarni konstrukti, vještački nakalemljeni na zdrav razum publike su u antagonizmu. “Istok” se koristi dogmatskom formom za upumpavanje ideoloških svjetonazora, dok se “zapad” koristi starim univerzalnim jezikom koji se zove dug. I jednom i drugom vještačkom konstruktu  cilj je isti. Indoktrinacija i porobljavanje.

Ova dva “koncepta” se u filmu međusobno nadopunjavaju i u svom “osvajačkom pohodu” koriste u mnogim situacijama skoro identičnu metodologiju indoktrinacije, a publika, zbog vlastite ideološke dezavuiranosti iluzijom o pijedastalu posebnosti, tapka u ideološkoj dilemi i čeka pobjednika, izigravajući neku vrstu blizanaca koji su se ideološki uduplo uzlagali na sve četiri strane.

Audio insert – Amar: “… nama se od komunizma svašta pomiješalo…”

Lokalna publika je izašla iz jednog ideološkog konflikta masovnijih razmjera tako da joj identifikacija sa ulogom prelijepe djevojke koja ne može da se odluči voli li više imaginarni ideološko-semiotički konstrukt “istoka” ili više voli imaginarni ideološko-semiotički konstrukt “zapada” možda i odgovara. Naravno, sve dok je ona – publika – željena, voljena, mažena i pažena, zaštićena “istokom” i finansirana “zapadom”.

A onda, svevremeni licemjer i gospodar političko-ideološke i medijske realnosti, na scenu iznosi konflikt.

Onog trenutka kad uslijed dramskih socio-ideoloških polarizacija “istok” ili “zapad” napadnu jedan drugog, navodno zbog nje, dakle publike ili Lune a nikad zbog vlastitog egocentrizma, ona će se naći u situaciji u kojoj će morati da ih obojicu odbije. Tako će se “roditi njena vlastita vertikala, ideologija, desiti će se individualna spoznaja”. Napaćena squo ili publika će shvatiti da je sama u svemiru. Desiti će se spoznaja i squo će pobijediti sva zla bez obzira s koje strane ona dolazila. Na kraju će živjeti sretno, do kraja svog života, sa imaginarnim gospodarom ideološko-medijske realnosti, autistično, s vjerom u njega, bez sumnje u išta drugo izuzev u sebe.

Simetrija ideoloških refleksija ili poruka je brižljivo položena u oko publike koja se ideološki identificira sa zbunjenom ženom i njenim dilemama. Ta simetrija lebdi iznad radnje filma koja je skoro pa obična, privid normalnosti. Ljubav na lokalni način.

Na ovom mjestu je važno primijetiti da se ovdje radi o jednoj jasnoj karakteristici post-ratne filmske produkcije u Bosni i Hercegovini koja može biti podijeljena na:

a) ratne filmove

i

b) na obične filmove koji u svojoj simboličkoj komunikaciji imaju izrazito visok stepen estetske informacije, medijalne simbolike. ideologije i politike koja je decentno skrivena običnim kontekstima života a istovremeno prepoznatljiva jedino poznavaocima lokalnog kolorita i njegove simbolike.

Gledajući cjelinu u filmu se doista desila ljubavna priča koja se eto dešava u Sarajevu, gradu u koji su uprte oči Bosanaca i Hercegovaca muslimanskog porijekla. Naizgled šareni kolorit grada kao i privid normalnosti koja ponekad potsjeća na reklamu za turističku ponudu Bosne i Hercegovine prikazan je s mnogo ljubavi i pažnje prema gradu kojeg već dugi niz godina nitko uistinu kvalitetno ne kritikuje. Jer se u tom gradu desilo ultimativno zlo prouzrokovano djelovanjem čovjeka, tako da je umjetnička kritika usmjerena više na samu kritiku i u glavnom ne dotiče život već kritiku života koja je također, skoro pa nestala. Sve skupa ne dotiče generatore unutarnjeg nemira.

Za mene lično film nije zatvorena konstrukcija, on na jedan neutralan način u stvarnost ugrađuje odgovore na čitav niz političko-aspiracijskih pitanja. Film otvara pitanja i on sam je put. Put u središte visoko-konceptualiziranog pakla.

Sve što Luna želi je beba, ona rijetko izražava svoj očaj, ona je puna nade, potsjeća na lososa koji kroz život pliva uzvodno da bi stigao na izvor i tu položio svoja jaja i kad ih položi, lepo mu dođe da crkne od muke.

Napijanje, alkoholizam i mobilna telefonija su sastavni dio svakodnevnice mladog čovjeka. Međutim sve su to simboli kroz koje se komunicira, jer film se ideološki polarizira. Svaki simbol je poruka a svaka poruka nosi marketinšku informaciju. Količina marketinga u filmu „Na putu“ može da se prebroji i kao takva iz filma izdvoji. Kad bi se to učinilo, vidjela bi se financijska konstrukcija koja autoricu scenski uvlači i zatvara u okvire marketinga, oblikujuči njen estetski izraz i formatirajući njen kadar. Taj okvir formatiran je od strane “zapada”, kao što sam već pomenuo, “zapad” svoju ideologiju upumpava uz pomoć duga.

Film obiluje feminizmom i porukama feminizma, bosanskohercegovačkog feminizma.

Audio insert – familija pjeva “kraj tanana šadrvana”

Taj bosanskohercegovački feminizam pored činjenice da je priča ispričana iz vizure žene, u filmu kulminira na bajramskom ručku kod Lunine nane tj. u trenutku kad “istok” napadne “zapad” i to tako što počne da koristi poziciju žrtve da bi održao moralnu besjedu pokušavajući da demonizira alkohol, kao “simbol zapada”.

Lunina nana, istjeruje iz kuće glavnog aktera, definirajući vlastiti odnos sa “istočnjačkom moralnom vertikalom” rečenicom:

Audio insert – Lunina nana: “… nečeš ti meni govoriti kako ću slaviti Bajram i jesam li dobra muslimanka ili nisam a moj čo'ek, ako pije, neka pije, ima on kod Allaha dosta sevapa…”

Pitanje koje se postavlja je, da li je nana izbacila iz kuće samo Luninog momka ili je pak izbacila iz kompletne familije koja je bila prisutna na bajramskom ručku, čitavu religijsko-ideološku platformu koja ima duboko utemeljenje u političkoj zbilji Bosne i Hercegovine danas a koju je glavni akter koji je simbolizira pokušao da nametne?

Šta god da je uradila, nana je vertikala za sebe, ona nema ideološku dilemu, ona zna da će se s Bogom nagoditi. Ona je jedan indirektan simbol koji Luni predstavlja zvijezdu koja je jedna od onih statičnih.

Glavni akter je u centru objektiva koji se nalazi u rukama Lune. Jer ipak je Luna ta koja priča priču.

Audio insert – Luna: “… koji je tebi kurac…”

ipak je Luna ta koja obara svaki argument našeg izgubljenog glavnog aktera,

Audio insert – Luna: “… i ovo sve do sad to puj pike ne važi jel'…”

ona je ta koja argumente ne obara vodeći se “zapadnjačkim ideološkim formama”.

Audio insert – Luna: “… jel ja to sad trebam opet biti djevica…”

Ona argumente obara tako što kritikuje moralne stege “istočnjačke ideološke doktrine” i njenog okvira za koji teško da može da se utvrdi da prihvata sekularnost kao mogućnost.

Amar je netko tko je u stvari zbog svog prilagođavanja sredini skrenuo sa svakog puta, bez obzira s koje strane se gledalo. On nije ni na kakvom putu. On je zapravo izgubljen čovjek u potrazi za pravcem svog puta, on je u dilemi, samo ne sa vanjštinom kao Luna. Njegova dilema je individualna, on je podvodiv, lakovjeran, popustljiv, on je vojnik, on sprovodi naređenja, on je neko ko se povinuje vanjštini na ustrb sebe, on je alkoholičar kad to raja od njega traži, on je vjernik kad to njegov ratni drug od njega indirektno očekuje, on se liječi od alkohola kad to od njega očekuje firma.

Interesantna je i polarizacija vezana za vrbovanje koje je uvjetovano egsistencijom i vrbovanja uvjetovanog ljubavlju, pogotovo kod Amara ona postaje vidljiva tako što njegova vjera postaje uvjet za egzistenciju ili posao.

Tu dolazi do kombinacije “zapadne metodologije vrbovanja” korištene od strane “istoka”, da bi se “istočnjačka stvar“ provukla.

Audio insert – Amar: “… pa Bahrija će joj dati posao…”

Publika vidi praktičnu situaciju koju tradicionalno kreira “zapad” – finansijska nestabilnost – dok je finalni ishod situacije u dogmi “istoka” u koju Amar zbog posla ili egsistencije upada. Na drugoj strani Amar je vrbovan i ljubavlju, njemu ljubav naizgled nije uvjetovana jer Luna ni u jednom momentu nije postavila pitanje nesposobnosti Amara da radi, od svog rada živi i da brine za svoju nju.

Samo ga je jednom prilikom pitala:

Audio insert – Luna: “…haj’ mi reci samo kako možeš biti toliko glup…”

Ona je Luna, ona je situirana, ona je ponosna Bosanka, ona govori Engleski, ona zna za red muslimanski, ona pomaže nani da napravi ružice, ona je izbjeglica u vlastitoj domovini. Luna je prijateljica svima i miljenica sredine koju u mnogim situacijama pokušava da shvati i mijenja, za razliku od Amara koji se sredini prilagođava.

Audio insert – Luna: “… ja stvarno pokušavam da razumijem…”

Ona prašta djevojčici koja živi njeno djetinjstvo čak i na vrhuncu konfrontacije sa vlastitim djetinjstvom, koje joj je oteto i koje je u filmu prikazano tako dramski jasno i iskreno, tako ženski senzualno.

Audio insert – Luna: “… tvoja kuća…”!?

U tišini koja po mom mišljenju traje prekratko nakon pitanja djevojčice

Audio insert – Djevojčica: „a što si otišla?“

Luna prašta, Luna otkriva jednu istinu koja nije samo suptilna koincidencija kadrova, već ubitačna spoznaja, da pripada generaciji onih – kojim i sam pripadam – onih ispred kojih stoji ograda a kojim je jedino kvalitetno u životu čovjeka – djetinjstvo – potrošeno na nečije traganje za pravcem, na „ničiju“ dilemu. Na dramsku polarizaciju bez koje nema političko-ideološkog zida. Na zid koji još nikog nije učinio sigurnim a koji je svakom uzeo svu kulturološku slobodu koju čovjek može da poželi.

Naravno, to je nešto što se dešava u visinama estetike, transponovano iznad mizernih života svih onih koji još uvijek tragaju za pravim putem. Onih koji možda i vide mjesec i zvijezdu ali ne vide univerzum.

Svijet iskrivljenog poimanja vjere, u ovom slučaju Islama, kao i medijalnost unutar odnosa vlasti istog sistema vrijednosti tog svijeta je u filmu obrađen kroz jedan niz kontrasta življenja.

Audio insert – Luna: “… ja stvarno ne mogu da vjerujem, pa dvije žene, pa ona maloljetna, to je zabranjeno zakonom…,

Audio insert – Amar: “… e, odoh ja na svadbu…”

Audio insert – Luna: “… ma idi u pičku materinu…”

U redove vjernika uključuju se oni koji pristanu na sistem vrijednosti. Unutar tog sistema vrijednosti ne postoji niti jedan milisekund prostora za propitivanje ili kritiku.

Audio insert – Vjerski poglavar: “… konačan ishod je zaista konačan, definitivan i vječan, džennet je okružen poteškoćama i neprijatnim stvarima a džehennem je okružen slastima i uživanjem, put do dženneta je trnovit pun patnji, tegoba a sa druge strane nitko ne mora da se trudi da zasluži džehennem…”

Autorica svjesno pruža uvid u tu medijalnu realnost pokušavajući publici pružiti uvid u unutrašnjost kampa koji je finalni rezultat otuđenja od okolnosti života koji je prikazan skoro pa obično. To je najbolji prikaz dogme koja je u stalnoj vezi sa vanjštinom, koju pokušava da oblikuje ograđujući se od iste, što je malo, paradoksalno.

Međutim, Luna pliva dalje,

Audio insert – Bahrija: “…sestro, nemožeš dalje, tamo te braća mogu vidjeti…”

čitav se kamp nadignuo, žene gledaju, čak su se i ahbabi pomeli sa nijeta, svi se deru na Lunu koju eto niko od muškinja ne bi smio vidjeti…

Reklo bi se, spontani incident unutar kojeg se krije jedno jasno pitanje a odnosi se na glagol gledanja. Interesantan glagol, koji možda indirektno propituje odnos Islama naspram medija fotografije ili filma. Religijski gledano Lunu ne bi smio nitko od muških vidjeti, međutim Luna je živa žena, nije slika, nije privid ili halucinacija. Ona je žena. Nije li suština ovog incidenta u stvari pitanje gledanja. Ako ja nešto ne gledam, postoji veoma velika vjerovatnoća da to nešto neću ni vidjeti.

Čemu onda čitava frka?

Obrazovni kamp za nove generacije “potencijalnih terorista“ prikazan je u okvirima jedne klasične umjetničke kolonije, tako da film ovdje otvara i pitanje kontrasta obrazovanja. Zbog čega u Bosni i Hercegovini postoje kampovi u kojim oni koji ne bi smijeli biti viđeni ili vidjeti uče nove generacije radu sa modernim komunikacijama i medijima? Zbog čega netko tko ne želi da bude na “zapadu” uči o “zapadu” i zbog čega ne učiti o “zapadu” od “zapada? Čemu strah od indoktrinacije, čemu fiktivni zidovi koje autorica sjajno simbolizuje i prikazuje prostrtim tepisima, tapiserijama, i paravanima, preko kojih Luna poskakujući pokušava da gleda i čemu potreba da se na dogmatski isfiltriran način sagleda druga strana kad se već uspostavio zid?”

Čemu ta potreba za ideološkom dilemom?

Ako se sjetim Carla Schmidta i njegove teze da je za društvo potreban neprijatelj, onda mi se ovdje otvara ideološko prokletstvo u koje publika iz Bosne i Hercegovine politički upada, baš kao i Amar i na kraju krajeva postavlja se pitanje, ko ovdje sije paranoju? Da nije gospodar političko-ideološke i medijske realnosti sa početka priče.

Moderne komunikacije također podrazumijevaju i prisluškivanje.

Audio insert – Nađa: “… isključi molim te mobitel, prisluškuju nas, i izvadi bateriju…”,

Upotreba mobilnih telefona za prisluškivanje razgovora čak i u vrijeme kad su mobiteli isključeni pripisana je

Audio insert – Luna: “… ko?”

indirektno “zapadu”.

Kontrast gradnje ideološko političke indoktrinacije na osnovu principa o kojem je Carl Schmidt govorio, dakle taj odnos i polarizacija mi i oni je sjajno prikazan u sceni povratka Lune iz kampa, gdje u kadru imamo dvije žene koje vidimo kroz šoferšajbu. Nađu koja vozi automobil i kao takva uzima dominantnu ulogu u dijalogu u kojem Nađa predstavlja svoj odnos prema “zapadu”. Nađa počinje predstavivši se kao žrtva a završava kao ideološki propagandista i vidimo Lunu koja sluša.

Audio insert – Nađa: “… sve je ovo moj Bahrija organizovao, on ti je baš osjetljiv na jetime, mene uzeo s troje djece, a ja sam udovica znaš, muž mi poginuo u ratu…

Audio insert – Luna: “… žao mi je stvarno…”

Audio insert – Nađa: “… ti nemaš djece?”

Audio insert – Luna: “… nemam…”

Audio insert – Nađa: “…djeca su najveća radost, dužnost svake muslimanke je da ima djecu, vidiš li ti koliko je nas izginulo u ratu, treba rađati što više djece. Danas je žena na zapadu zarobljena karijerom i neće da rađa a i kad rodi onda daje drugima da joj čuvaju djecu, pogledaj ti samo koliko je kod njih razvoda i onih drogeraša, to je strašno zapad hoće da ubije sve ženstveno u ženi…”

Luna kao i publika traga za metakulturaloškom rezonancom u sebi i izlaže se istoj dilemi u kojoj je Amar koji mora da nauči kako da suzbije nepomirljivo i da ga iskuša u njegovoj najjačoj snazi. Luna pravi rez i prije nego saznaje da je trudna. Njen karakter, kao i odluka nastaje iz kaosa, taj nastanak me podsjeća na formiranje skale obertonova, fizikalnog čuda koje dokazuje prisustvo reda izvan okvira moći i realnosti čovjeka.

Luna bi u jednoj zatvorenoj dramskoj konstrukciji predstavljala neku vrstu tendencije. Luna bi tada vjerojatno zasjala kao zvijezda, tik pored sugestivnog mjeseca. Tad bi sljedbenici postali iskreni prema sebi kao i iskreni prema onom što slijede. Ovako dilema ostaje dilema. Ovako krajnosti ostaju sebi dovoljne. Ovako ne dolazi do spajanja dva tona. Ovako ta dva tona ne stvaraju ono treće, ono čarobno nešto. Ono što ostaje između generacija.

Autorica u filmu polarizira dvije vrste ljubavi, ljubav prema osobi i ljubav prema sistemu pravila.

I jedna i druga ljubav uvjetuju,

Audio insert – Amar: “… volim te…”

Audio insert – Luna: “… i ja tebe…”

i jedna i druga ljubav indoktriniraju,

Audio insert – Amar: “… volim te…”

Audio insert – Luna: “… i ja tebe…”

i jedna i druga ljubav imaju interes

Audio insert – Amar: “… volim te…”

Audio insert – Luna: “… i ja tebe…”

i imaju prostor koegzistencije u kojem se jasno opredjeljuju jedna protiv druge pri tome one ne pružaju prostor za egzistenciju već otvaraju prostor za individualnu dilemu, u koju se utapa čovjek. Dilema koju ima Luna sa vanjštinom postaje dilema koju ima Amar sa vlastitom unutrašnjošću, dilema sa kojom se identificira publika, autorica, kritičari. Dilema koju Lunina nana ni u jednom momentu nije imala, dilema koja gospodaru političko-ideološke i medijske realnosti pruža mogućnost da se igra sa životima. Sa onim što je u svima nama obično, možda i banalno, onim što je prirodno, egzistencijalno, sa onim što se podrazumijeva jer je naše individualno. A zove se, razum.

Audio insert – Kolaž isječaka – Luna: …hoću kući… – Amar: …Luno hajmo kući… – Luna: …neću kući… – Luna: …reci mu da dolazi kući što prije… – Luna: …hajmo kući, molim te…, – Luna: …tvoja kuća?… – Kafana pjeva: …ovo je moja kuća… – Nana: …ovdje ja držim ders, ni hođa ni reis, a tebi, ako se ne sviđa, sikter.