The multicultural man will do nothing

Nekako nemam osjećaj da živim u gradu, državi. Nekako imam osjećaj da sam pod nebeskim svodom go. Kao da sam upao u nekakav sistem trulih kompromisa. Kao onaj Multikulturalni čovjek na Trgu oslobođenja grada Sarajeva od fašističkog okupatora koji je, mislim trg, pored tog naziva dobio još jedan naziv, Trg Alije Izetbegovića tako da je igrom semantike i logikom kraćenja ideološko-kulturoloških razlomaka, jedan te isti trg, u raji postao poznat kao Trg oslobođenja Alije Izetbegovića. Slično je i sa Pozorišnim trgom Susan Sontag. Eto to su ti kompromisi, na kraju raja kažu vidimo se kod Narodnog pozorišta ili u parku kod Svijetlosti. Nema veze. Nek’ je živa glava.

Prava multikulturalnog čovjeka u zemlji dekonstitutivnih naroda i od istih oduzetih ostalih, svedena su i razvedena u najmanju ruku na nedorečenost ili preciznije shvaćeno, na kompromis. Htio sam ja umjetnički intervenirati, ali to što imam diplomu da sam umjetnik ne mora da znači da imam dozvolu da skrnavim pravu umjetnost. Mada sa diplomom umjetnika danas možeš maltene da izigravaš potpunog luđaka, možeš da pričaš sam sa sobom, na sred ulice, ako si umjetnik, za svađu u javnom prostoru si potpuno legitimno i sam sebi dovoljan, imaš pravo da budeš lud i svi fino kažu da si umjetnik i sve je u redu.

Teorijski, moja instalacija, koja nikada – ni u photoshopu – nije realizirana, je da Multikulturalnog čovjeka opasam bombama, eksplozivom i detonatorom. Naravno da ne bih koristio prave bombe, eksploziv i detonator. Ta nisam lud 🙂 . Samo sam umjetnik. Bile bi to – u izolir traku umotane – rolne od potrošenog toaletnog papira ili u šarenu izolir traku – u duginim bojama – umotane svijeće različite veličine. Sve skupa bilo bi povezano nekakvim žicama i kablovima koji vire i tako.

Poruka bi bila: Multikulturalni čovjek – terorista. Odmah bi se – teorijski – sve moglo povezati sa općom težnjom čovjeka današnjice, ka tom nekakvom samouništenju natenane. Puši se, pije se, krše se pravila saobraćaja, gine se, jede se masno, kljuka se tabletama, antidepresivima, drogira se, ratuje se, mrzi se, uzajamno se nervira, ponižava i to je kao sve život i u redu je, ima taj nekakav mentalitet on je problematičan i šta god bio problem, sve svališ na spoj problematičnog mentaliteta i demokratskog principa da svako ima pravo da bude u krivu i onda je sve u redu, i ja sad kao socijalno osvješteni umjetnik sa legitimnim pravom da se pravim lud, na to kao reagujem, mislim…

Š'a ba današnji čovi'k više hoće sam od sebe? That is the question. Da nestane prije nego što mu dođe vrijeme? Pogledaj samo izvještaje o življenju u BiH koje su isprva pisali promatrači sa plavim šljemovima pa sve do današnjih sofisticiranih analitičara sa pametnim telefonima.

Sad bih ja trebao zvati onog Talijana koji je autor Multikulturalnog čovjeka pa njemu objašnjavati šta ja hoću da postignem, pa onda on počne onu hoću neću priču, pa drži ga nedaj ga, pa kad kaže, hajde eto može – hipotetički – e onda valja otići u nadležnu ustanovu za zaštitu spomenika, pa hajd’ u Kanton, pa hajd’ u Federaciju, pa hajd’ u Grad.

Onda treba njima svima objasniti šta ja hoću da kažem sa umjetničkom intervencijom u javnom prostoru i kako imam dozvolu od autora… a zapravo je nemam. Onda otići u Općinu Stari grad da njima objasnim, onda oni glasaju na Općinskom vijeću, onda meni valja lobirati, onda se ja uvalim u politiku dozavrata a tamo vazda ima jedan koji će reči, e nećeš vala umjetniče pametovat’ taman se ja na glavu nasadio. Te nećeš zbog patriotskih razloga, te nećeš zbog antifašističke tradicije te ovo te ono, te drž’ ga ne daj ga.

U politici svi jedva čekaju nove kolačiće za međusobno podkusurivanje, pogotovo na lokalnom nivou. Svako ima svoga novinara da te javno osudi iz njegovog ugla gledišta. Tebe ocrni a sebe istakne kao prosvijetitelja. Onda prođeš kroz javni špalir, svako ima nešta da ti kaže, odjednom svi kulturni a ti legitimna budala, na kraju to što si htio da kažeš samo proizvede još veći problem, ime ti se povlači po facebook-u, anonimni twiter-aši cvrkuću i ti kao socijalno osviješteni umjetnik sa legitimnim pravom da se praviš lud od svega dobiješ …

Ele’ nema teorije da ja umjetnički interveniram i estetikom prenesem jedan originalan etički komentar na kontekst socijalne realnosti. A zamisli sad da tako nešto još neko finansira, neko od ovih organizacija za demokratizaciju npr. mislim taj novi pravac umjetničkog izražavanja, tu novu tehniku, mislim to ganjanje nadležnih po institucijama i objašnjavanje, zvaničnu prepisku, molbe, dozvole i lobiranje i interveniranje, ili koncept ili ideju ili ono… Kontaš? Mislim, vozdrica ba 🙂 .