Distorsion of orgin

Riješiti će se problem Bosne i Hercegovine sam od sebe, vremenom. Eto ugasila se i ona jedna lampa na mostu Ars Aevi. Sad je sve u redu. Sve se samo od sebe riješava. Ignorancijom. Ultimativna glupost za koju niko nikad nije htio preuzeti odgovornost a rezultirala je ovim čime je rezultirala, stvar je same sebe. ONO ŠTO SE NIJE SMIJELO DESITI NIKOM, DESILO SE SAMO OD SEBE, NAMA.

Produhovljen um ju je (glupost) pustio da sama sebe spozna i da sama od sebe vremenom počne da korigira samu sebe i tako vaspostavi vrednote vlastitosti i nekad izađe na svjetlo. Trajal bu to. Kao ideja, transcendentalno, teorijski, a praktično, negdje na pola teorije nestal’ bu svrhe ili same potrebe za spoznajom svjetlosti.

Ako je to već sad uočljivo onom koji gleda i iz najzlobnije potrebe da bude negativan i na ovom blogu piše samo zlobne misli, onda je pitanje daljine horizonta – koja odlučuje i sam uvid i trajanje do vidika – pitanje spoznaje istine. Možda je bolje sačekati da se glupost desi, skloniti se, a onda udariti po ishodu koji je sam po sebi predpostavljiv da predpostavljiviji nemože biti.

Najbolja pozicija je pozicija javnog natrljavatelja konsekvenci neodgovornosti na nosove svih, i to po mogućnosti za pare, da bi apsurd bio potpun, onaj ko obično plaća je odgovoran ili plaća jer teži odgovornosti. Što više baciš pogled u visine neodgovornosti i što složenije i umjetnički ciničnije upakuješ svoje natrljavanje na nosove svekolike javnosti to postoje veće šanse da zaradiš više. Dozvoljeno je, čak i poželjno svekolikoj javnosti nabijati na nos kompletne historije, istorije, povjesti.

Čini se kao da je tvorba ovapločenja univerzalnog dušmanina u stvarnom vremenu, zapravo strategija odgovornih da neodgovorne nauče odgovornosti. Samo se čini. Iza svega stoji nekakav proces infantilizacije javnosti. Priča o babarogi sa one strane vidokruga i tako te stvari. Neka nama prošlosti, tu smo svi u pravu, svi sigurni, metiljamo po činjenicama i zauzimamo strane. Vazda optužujući one druge sad kad su već odavno mrtvi.

Javno natrljavanje na nos se dobro prodaje i ima prođu samo ako natrljavatelja/icu ne spopadnu ništavila puna para bez imalo kredibiliteta da u javnosti bilo šta kažu ili da odgovore na pitanje odakle im te pare. Ako se oni pojave, a ima ih svugdje, onda natrljavatelj/ica može računati i na to da će probati da ga/je razapnu, čisto da bi javno dokazali ironiju nepravde sa svrhom prikupljanja argumentacije za javno opravdanje ili općeprihvaćenu tezu: “niko se nije obogatio dajući drugom” a “država je kriva što se tvorila mogućnosti da društvena imovina postane državna a državna da postane privatna”. Prije ili kasnije ostati će samo jedno pitanje koje će svi građani i građanke unisono ponavljati, dže su pare?

Izbjegavanje ovog pitanja na podium zvani medijsko-mahalska polu-javnost čiji su pomenuti/e natrljavatelji/ce sastavni dio, uvodi raznolike i izuzetno kreativne taktičke prezentacije socijalnih polarizacija, nekulturno-zabavnih interaktivnih sadržaja i tako dalje. Tu su i mediološke konstrukcije kojima su mediji sredstvo a čiji sadržaj nije ništa drugo do olajavanje. Tako i nikako drugačije zvuči i  izgleda specifična i za lokalni kolorit i podneblje autohtona komunikacija kontekstom i međuređem:

Dajte jednom djetetu sve, a drugom ne dajte ništa, otmite mu i ono što ima, obečajte mu sve i učinite da zbog uvjeta ne dobije ništa, analitički pristupite najbanalnijim detaljima, čisto da vidimo šta će da se desi, komentarišite, obavezno koristite lokalizme. Budite cool, stavite sunčane naočale čak i kad nema sunca i reflektora. Dokažite koliko je nepravda univerzalna, igrajte na prepoznatljivost, parabole, hiperbole, metafore, saznajmo zajedno od kojeg djeteta ćemo više misli ukrasti, koje djete će više novog stvoriti i agonijom kojeg djeteta čemo se više nahraniti. “Mi”. Molekularni nesporazum kosmosa. Distorzija iskona. Poremećaj nesposoban da sagleda dimenzije samog sebe. Nesposoban da spozna vlastitu dušu.

Sve mic po mic, bez velikih poteza, ništa značajno, neka se kruni, neka se nečujno topi i nestaje kao ledena kapa sa polova, dobrota, ljudskost i ljubav. Neka se od djece tvore monstrumi kad ih već nije moguće kao takve roditi. Neka se talože smicalice, neka sitnih podbadanja, neka malog stresanja duha, pravde, savjesti i odgovornosti, sve to ulazi u duh generatora molekularnog nesporazuma kosmosa. Tako nastaje nova inspiracija za novo natrljavanje na nos onom ko poželi da bude odgovoran u prostoru – da citiram Aliju Izetbegovića – „kojim niko nikad nije vladao, već mu se to samo priviđalo“, prostoru bez mjere i principa, bez ugla svijesti i savjesti.

Ipak je možda najbolje da se svi prihvatimo mikrofona i da zapjevamo pjesme davnih vremena, vremena kad je bilo malo manje jeda, zavisti, zla i taloga argumentacije za mržnju, vremena kad se moglo disati i kad se moglo o ljubavi pisati a da to ne boli kao živa rana. Ionako, kad malo bolje promislim, ko pjeva ne misli.