“Istina” gubi kredibilitet onda kad posrednici iste počnu da je zbog … relativiziraju. (tekst koji slijedi je eksperimentalan, aktuelan i ne sadržava niti jednu jedinu informaciju).
Protest… priopćenje… spin, stop, povratna informacija… komentar… spin… stop… spin… demanti… status… tweet… spin, stop… komentar, analiza, sveobuhvatno, obuhvatno…
Jel’ bio ili nije…? Državni udar? Kome je u cilju relativizacija ličnih identiteta? Tko je u proteklih osamnaest godina ukrao što se ukrasti dalo i sad hoće da se istraga resetuje i identitet svakog/e po na osob rasplini u magli administracije bez protokola? Ko politizira bebe? O kakvom umu je riječ?
Sve me potsjeća na romsku kletvu, „dabogda ti bilo ko meni“ (a koliko Roma nema, JMBG) u kombinaciji sa Jevrejskom kletvom, „dabogda imao pa nemao“ (a nije da nisu imali pa nemali, JMBG). Jesu li nas to stigle kletve drevnih mistika? Šta kad neko iz mase poviče: „identitet ili svima ili nikome“. Recimo neki anarhista. Hard core anarhista.
Ko je koga blokirao? Informacija medij ili medij informaciju? Beba političara ili političar bebu? Nacija identitet ili identitet naciju? I šta ako je informacija medij?
Čujem informacija je zaglavila, negdje na pola…, nesvršena vijest… čisto da svako može da je tumači kako misli da treba…, …demokratski…
… u kontekstu poluistine,
u istini polovnog konteksta,
malo li je mjesta,
za nagađanja…
Ali, tko tumači kontekst? Tko godinama gradi kontekst? Malo je danas vlasnika kompletne arhitekture „neovisnih“ medija, vlasnika svih kanala kojim u vremenu nepovoljnih informacija kormilare „odabrani“ i „miljenice“. Oni za sve ostale, što je i logično, uvijek biraju put „objektivnosti“.
Kao mediji moraju biti neovisni a svaka individua je ionako predajnik za sebe,
kao moraju da imaju nekakav izbor a svaka individua ionako bira za sebe,
kao da je istina stvar izbora a svaka individua je ionako istina za sebe,
kao dajte „miljenicima“ slobodu a svako je ionako miljenik samog sebe,
kao da svaka javna polarizacija nije očita a svi ionako vide crno-bijelo,
kao da polarizacije ne tvore nepravde a svakog ionako boli jedino njegova rana,
kao da je svak ne potura pod nos svima,
kao da iz te nepravde ne izbija svijetlost
koju opet nema ko da gleda,
jer svi bulje u poluistinu
i nagađaju.
Taj put „objektivnosti“ upakovan u pojam „neovisan“ medij dvori gospodara/icu, priča mu/joj bajke, skreće njegov ili njen pogled i uljuljkava ga/je u „pozitivne“ horizonte. Te omiljen/a si, te vole te, te mangup/kinja si, te vidi kako si ispravio/la ovu nepravdu te vidi kako si uredio/la onaj užas, vidi kako si močan/na, vidi kako si autentičan/na, ma nema te na svijetu takvog/e, živio/la ti, živjeli mi, ljubav je u zraku, pozitiva na sve strane, uuuuurrrraaaaa…
Dok mangup/kinja doslovno ne iziđe pred poreske obveznike i pljune ih.
„Neovisni“ medij čuva gospodarev/icin obraz, blokira blogove koji tvrde šta god da tvrde. Šta tu ima ko da trača i da misli, ko tu ima šta da priča o tricama i kučinama, „neovisni“ medij presjeca i internetske veze ako treba, ukratko:
čuva
neinformisano od informacije,
informaciju od informisanog,
informisanog od neinformisanog
… i bliži je nego što u retrovizoru izgleda…
„Neovisni“ medij dezavuira raju i svodi sam sebe na suštinu laži. Sam sebe? Ta neovisan je. Jer ako je informacija promjena u svakom smislu, a promjena permanentna i nekontrolirana, kakva je onda svrha „neovisnog“ medija? Da selektira „bitno“? Da sažvaće i proguta „nebitno“? Ta to rade ovisni mediji. I tako sve dok hiljade raje ne iziđe u šetnju. Onda se svi odjednom pretvore u neovisne ovisnike. O čemu? Istini? O njenom kredibilitetu?
A kocka je bačena i to na latinskom, kao parola prosvijećenih prosvijećenim. Bilo jednom davno u zemlji dembeliji, na nekom đango-plakatu, plaćenom parama neprosvijećenih poreskih obveznika. Na kraju će ionako svi sve svaliti na nepismene, reči će, neznanje i bezobrazluk doveo ih je tu gdje jesmo, svi zajedno. Šanse su ionako „pravedno“ rastaljene među „uspješnim“ i „miljenicama“. Gdje god postoji mogućnost za jaz, jaz je produbljen. Udarena je drenaža. Što se moglo razdvojiti razdvojeno je i to do apsurda samog razdvajanja, srpskog, hrvatskog i bošnjačkog od higgsovog bozona.
U jednoj izjavi pola istine, pola laži, malo za, malo protiv… ovisno o… …objektivno… …odgovorno…
Među fukarom i bogatašima iskra zavisti koja politički opravdava marketing solidarnosti;
Među muškinjem i ženskinjem iskra nevjere koja socijalno opravdava marketing ljubavi;
Među jalijom i šminkerima iskra obijesti koja mahalski opravdava marketing skromnosti;
Među ne- i zaposlenim iskra prezira koja politički opravdava marketing zapošljavanja;
Među narodima i narodnostima iskra mržnje koja kulturološki opravdava marketing mira;
Među vjerama i nevjerama iskra zla koja religijski opravdava marketing dobročiniteljstva;
Među djecom i roditeljima iskra nepovjerenja koja opravdava marketing sretne familije;
Među vođama i vođenim iskra laži koja medijski opravdava marketing istine;
Jesmo li mi u ovoj „stvarnosti“ živi samo zbog marketinga?
I onda kaže zeko, ma neeeeee, ma nije nam svijest kodirana, nije nam život spinovan a savjest fingirana i nisu čike u skupim odijelima i sa kravatama zli ljudi. Ma i nisu. Oni jednostavno nemaju kud. Isto kao i svi ostali, gdje su tu su, šute i trpe. Doduše za pare. Čije? Marketinške? Među/narodne? Dže su i čije su pare? Jesmo li ih od stranaca ikad dobili ili su ih samo provukli kroz naše ruke da bi nove generacije nas izgubile svaki vid političkog kredibiliteta, međusobnog povjerenja i samopoštovanja i kako bi u konačnici svi skupa ostali dužni, mrtvim život a živim mrtve?
Pitanje je ko kome uvjetuje šta? MEDIJI SU VLAST, mediji su posrednici. Dileri znanja i neznanja istovremeno, ono što o njima znamo znamo posredstvom njih samih i pored svega toga u direktnoj su konekciji sa „neovisnom“ marketinškom dojkom…
A sada kratak pregled reklamnih pauza jer od nečeg mora da se živi.
I dobro šta kad život učinimo onakvim kakav propagiraju marketinške agencije, koja zemlja će biti Babarogaland? Inspiracija za realnosti bliske filmove strave i užasa. Čime onda da plašimo konzumenta koji je u međuvremenu postao solidaran, zaljubljen, skroman, zaposlen, staložen, čini dobra djela, miljenik sretne familije i veliki istinoljubac, pravi Bosanac i Hercegovac 22. vijeka?
Gospodar/ica s(i)jedi na jednom mjestu. On/a je jedan/na. Čovjek. Ašćare Erdoganova momentalna situacija. Protiv gospodara/ice su „neovisni“ mediji digli hiljade ljudi. I sad mu/joj ime i prezime glođu. Kao skupljao se gnjev godinama i narodu je prekipilo. Prvi koraci malo potsjećaju na otpor protivu Slobodana Miloševića.
„Neovisno“ o Stambolu, ali ipak paralelno slično „what is enough is enough“ reče Britanac jalijaš neki dan, zamotan, gore nego imigrantkinja pod burkom protiv koje btw. dotični i demonstrira u sred svoje slobodarske Britanije. Valjda jedino zamotan može biti neovisan, jedino anoniman može „biti“. A frajer Britanac, jalijaš, desničar, u svojoj mahali, zamotan.
„Neovisno“ o njemu ali ipak paralelno slično, za zaključiti je slijedeće, da nije zamotan bilo da je Britanac ili bilo ko drugi, „zajedničke“ institucije BiH bi mogle da ga tuže za organizovanje demonstracija u svojoj mahali i da tako slučajno na osnovu fotografije dokažu da u Bosni i Hercegovini ima demokratije, pravde i identiteta, samo nema JMBG i tako nekako nema osnova da se „bude“ odgovoran/na. E sad što je to razlog demonstracija i što je to sve skupa paradoks a la crem, de la crem, de la crem… to nikom ništa.
Tko je dovraga odgovoran za JMBG? To da je krivo ono „mi“ među nama, kojeg više nema nego što ga ima, to je valjda svakom jasno. Ali tko je odgovoran? Ima li on/ona identitet? Nije valjda da niko u kompletnoj državi nije odgovoran. Ima li itko obraza da pogleda sam sebe u identitet? Ko se tu mota oko JMBG, nema ba tu šta ko da faćka i da vaćari…, nema tu šta ba da se odlučuje. Treba da piše: NE DIRAJ OTROVNO! U potpisu Pandora.
Laž je tu, da bi istina mogla ili da se skrije ili da bi ista mogla, kad to bude potrebno, da bude objelodanjena, vjerojatno iz usta „uspješnog miljenika/ce“ (jedan/na od ovih ranije pomenutih profilisanih generatora karaktera konzumenata). Istina će izaći na vidjelo onog momenta kad je laž bude izgubila iz vidokruga. Narod zna ko prati a ko živi. Zna se ko sve zna a ko pojma nema. Zna se od koga se krije sve a kome se sve govori. Ko pitanja postavlja sistemski? Ko odgovore izbjegava kukavički? Ili narod ne zna? Ili zna šta treba da zna? Zna šta mu se da, da zna.
Izlazak nevine istine na vidjelo je uvijek označen jednim periodom haosa, kratkom pauzom i potom periodom panike. Empirijski (ipak je ovo moj blog a ne enciklopedija). Nevina istina će se pojaviti onda kad se iza kulisa glumci presvuku, onda kad scenografija bude izmjenjena, šminka popravljena, prelazne konsultacije obavljene…, …kad se ista na sceni pojavi ašćare izrežirana, kad postane „realno“ jedina i kad se nastavi predstava. Raja to zove, demokratska promjena… …a gdje je informacija?
…od kako postoji, istina se nikad nije isplatila…
[~] 