“In the land of Blood and Honey” from Angelina Jolie

Audio insert – Lejla: Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim! Bismillahir-rahmanir-rahim

Lijevo oko, na lijevoj strani kadra kao da gleda u ženu, koja slikajući ga, stvara.

Cjelinu,
potpunost,
biće,
sebe
ili
autoportret.

Njeno lice u ogledalu pravolinijskim kretanjem kamere unatrag, postaje vidljivo uz pomoć ogledala smještenog na desnoj strani kadra. Ogledalo i sadržaj vidljiv u njemu u filmovima tradicionalno simbolizira realnost unutar realnosti. Ogledalo je jedan sjajan i zaseban semiotički kontekst i znak da se u ovom filmu radi o poistovjećenju redateljice sa ulogom koju i sama stvara i koja kao uloga slikajući samu sebe stvara.

Vidim feminizam,
osjećam sestrinstvo,
senzualnu ljepotu suosjećanja.

Niklas Luhman, njemački sociolog, kaže da je ljubav medij. Medij koji živi negdje između ljudi, između polova, magnetnih polja. Medij koji se generira i oblikuje približavanjem, a približavanje se dešava negdje između, negdje na sredini. Tamo gdje počinje priča o „zemlji krvi i meda“ negdje u kontrastima koji nisu prikazani, kontrastima koji govore više i glasnije, jer nedostaju.

Audio insert – Ajla: …ovdje se više radi o praznom prostoru…
Audio insert – Danijel: …praznom prostoru?
Audio insert – Ajla:  …aha, o odluci umjetnika da tu ne stavi ništa…

Sredina je mjesto dešavanja.

Sredina između muškaraca i žena.

Faktografski gledano, u “zemlji krvi i meda”,  seksualna evolucija se nikad nije desila i ljubav ili odnos ili taj Luhmanov medij nikada nije ni doživio adekvatno socijalno priznanje.

Čežnja za ovim medijem je postojala i još uvijek postoji, historijski artefakt za to je i sevdalinka ili autentična bosanskohercegovačka poezija. Možda je to razlog zbog kojeg je u filmu moguće čuti kontekstualizirano placirane sevdalinke. Nažalost uvijek u onim scenama u kojim ovaj prelijepi poetski izraz ljubavi samo dodatno podvlači ironičnu poruku scena.

Audio Insert – Žena koja jecajući pjeva sevdalinku”Der Asra” koju je napisao njemački pjesnik Heinrich Heine a još bolje preveo srpski pjesnik Aleksa Šantić:… kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa, šetala se svakog dana …

Sredina između očeva i sinova.

Audio Insert – General Vukojević: “… mlad si nije te briga za prošlost, mi Srbi borili smo se pet stotina godina protiv Turaka i odbranili Europu. 1914-e ustali smo i protiv Austro-Ugarske Monarhije i srušili je. Isprašili smo Hitleru dupe i dobili rat. Milion Srba je pobijeno u drugom svjetskom ratu. Ova zemlja je natopljena srpskom krvlju i sad bi oni da živimo ovdje, sa njima, po muslimanskim pravilima, u muslimanskoj zemlji? ihh…, … osokoli svoje ljude i dovrši ovaj posao, nemoj da sumnjaju u tebe…
Audio insert – Danijel: A ti oče?
Audio insert – General Vukojević: … ja sam Boga mi bio posumnjao. Hajde, moram ići, drži se Danijele, daj da se ponosim s tobom…

Sredina između inspiracije i činjenja

Audio Insert – General Vukojević: Moja majka je imala grube ruke, ispucale, uvijek crne, od crne zemlje na kojoj je radila, da bi muslimanske gospođe mogle nositi svilu i kadifu. Hranila je sedmero djece. Bila je u polju, toga jutra kad su oni došli. August 44-te, sa svoja četiri sina i mojom sestrom Milicom, četiri godine stara. Ja sam bio najmlađi, mene je baba odvela sa još dva moja brata gore u planinu, da čuvamo krave i ovce. Trinaesta Handžar divizija, puna balija i ustaša, prolazila je tuda, našla je majku i djecu u polju. Sve ih pobili, zaklalo ih i ostavili tamo da trunu.Pola mog sela je bilo pobijeno tog jutra. Imaš bijele ruke…

Inspiracija ili kontekst u filmu progovara kroz ulogu generala Vukojevića. Svaka rečenica koju on izgovori sadržava pogled kroz vrijeme, kroz prošlost, tradiciju, ratne pobjede, patnju,  historijske i političke nepravde…

Audio insert – General Vukojević: … Očekujemo da ovaj naš položaj, ovaj naš rejon može biti gađan svakog časa, ali neka im, neka. Šesto godina poslije boja na Kosovu, evo nas opet. Car Lazar je na večeri pred kosovsku bitku izabrao carstvo nebesko a ne zemaljsko a večeras braćo, mi smo pred istim izborom. Nema pregovora, nećemo se poniziti. Nasrnuli su na nas i mi Srbi ćemo im opet biti najtvrđi kamen. Za Srbe!

Iz perspektive generala Vukojevića njegov sin kao i njegovi vojnici ne čine ništa što kroz historiju nije bilo činjeno njihovim precima. Izgleda da u “zemlji krvi i meda” nitko, nikad, nikom, ništa nije oprostio, ni u ime mira ni u ime budućnosti. Niti individualno niti kolektivno, nitko nije u stanju, niti da oprosti, niti da zatraži oprost. Izgleda da u “zemlji krvi i meda” nema halala i mir može biti ostvaren jedino uništenjem svega što je drugo i drugačije a da je budućnost ishod nekontroliranog seksualnog nagona.

Nasuprot inspiraciji ili kontekstu, činjenje je svakodnevnica sina, Danijelov život se sastoji od ubijanja, ponižavanja i torture.

Audio insert – Danijel: …Aco… sranje…
Audio insert – Umirući vojnik: krkljanje…

Sin je osvetnik duhova prošlosti koji su personalizirani kroz karakter oca, sin se u filmu bori sa svojom savješću sa svojim emocijama on kao da je u svom ratu, ratu sa samim sobom.

Audio insert – Danijel: …ja ne volim da učestvujem u ovom ratu, da ubijam ljude s kojim sam u školu išao, ja ovaj rat ne mogu svariti…

Audio insert – General Vukojević: … Majka bi ti se u grobu okretala da zna šta radiš, misliš da je uredu to što se ljubakaš sa muslimanskom kurvom. Danijele sine riješi je se, nije to za tebe, vjeruj mi, loše je krvi, Danijele moramo ih se riješiti, riješi je se sine, jesi li me čuo…

Činjenja koja otac nadahnjuje a sin provodi su skoro dokumentaristički predstavljena i kroz novinarske izvještaje. Interpretacija ovih izvještaja unutar realnosti filma dodatno podvlači esenciju motiva činjenja.

Audio insert (prevod novinarskih izvještaja): …ljudi koji napuštaju svoje domove riskiraju da budu ubijeni, konvoji Crvenog krsta i Ujedinjenih naroda, čak i djeca i žene koje su u potrazi za hranom su na nišanu, slike ovih napada dodatno galvaniziraju međunarodno mišljenje protiv Srba, ipak zapadne vlade ne žele da se mješaju u konflikt. Američki državni sekretar je izjavio da SAD nemaju interes u toj borbi. Diljem Bosne skoro 6 hiljada…

… danas je Ambasadorica SAD pri Ujedinjenim narodima Madeleine Albright predstavila dokaze o masovnim grobnicama u blizini bosanskog gradića Srebrenice, Albrightova tvrdi da satelitske fotografije dokazuju optužbe da su srpske snage koje su preuzele kontrolu nad tim područjem prošli mjesec, sistematski likvidirale muslimanske muškarce i dječake koje su prethodno zarobili. Podaci Crvenog krsta kažu da skoro 7000 ljudi iz područja Srebrenice nedostaje i da su vjerovatno mrtvi …

Izgleda kao da je činjenje vojnika u direktnom odnosu sa nekom vrstom „diplomatskog pr-a“. Dakle, vojnici čine, novinari izvještavaju o tom činjenju a potom se očekuje reakcija “velikog brata”.

Audio Insert – General Vukojević: NATO je već počeo da bombarduje naše položaje. Onaj jebeni Klinton pokušava da spasi svoje političko dupe, tamo kod kuće u Washingtonu…

krv i med

“Veliki brat” je u filmu jasno naznačen kroz poziciju kamere u prostoriji logora u kojoj se nalaze žene. Ovom pozicijom kamere, redateljica jasno upire prstom u svu “veliku braću”, govoreći da su vidjeli sve i da je sudeći po njihovoj reakciji i ponašanju njima sve izgledalo kao šou realnosti.

Sredina kadra je mjesto gdje se dešavaju ključni ishodi činjenja:

ples,
ljubljenje,
grljenje,
udaranje,
silovanje,
klečanje pred žrtvom…

Ključ je poetika semantike svake pojedinačne fotografije, jer semantika ishoda, priča priču i to kroz svojevrsnu fotografsku poeziju, poeziju koja je prepuna boli, krvi i nedovršenih emocija namijenjenih publici. Primjer za ovo je fotografija koja je meni lično u cjelokupnom filmu semiotički najopulentnija. Fotografija na kojoj su prikazane dvije žene kako sahranjuju bebu. Srušena arhitektura, prelijevanje dana i noći, odnosi svijetla i boja, tišina, radnja, odnos svih elemenata estetske analize te fotografije/kadra/scene sa cjelinom filmske konstrukcije i sa suštinom poruke stavljaju ovu fotografiju u poziciju sidra cjelokupnog filma.

Fotografska kompozicija semantike ključnih ishoda koji su kontrastirani mjerama zlatnog
reza otvara i dimenziju za umjetničko razumijevanje filma. U scenama ključnih ishoda, žene se nalaze na lijevoj strani ekrana. U istim scenama, muškarci su na desnoj strani ekrana i to ih čini objektima promatranja. Muškarci, njihovo ponašanje, razmišljanje i činjenje su u ovom filmu pod velikim znakom pitanja.

Subjekti prosudbe su ili publika ili žene ili sama redateljica.

Žensku stranu simbolizira Ajla ona je umjetnica, sestra, slobodna subjektivno-stvaralačka ličnost, uhvačena u okvir čežnje za tom malom stvari koja u “zemlji krvi i meda” nedostaje. Ona voli da dodiruje svari koje je okružuju, da rukama osjeća oblike, arhitekturu, da prilazi stvarima da ih dodiruje.

Simbol muške strane je Danijel, uniformiran prema obiteljsko-tradicionalnom defaultu. On je osoba koja voli da stvari promatra iz daljine, sa sigurne distance, kao snajperista. Ona je sigurna u sebe i u svoju ljubav dok je on nesiguran, kako u sebe tako i u sve što ga okružuje. Refleksije njegove psihološke nestabilnosti na Ajlu su najbolji uvid u ono što se dogodi sa ljudima kad je potrebno da „u zemlji krvi i meda“ hamletovski budu.

Audio insert – Danijel: … pusti me da ovo sam riješim. Sam…

Trenutak tame,
trenutak ljudske emocije,
umotani u nekakvu vrstu,
interesantne i psihotične mješavine

Audio insert – Danijel:… ja bi tebi trebao da vjerujem, ja sam napravio grešku…
Audio insert – Ajla: …ne…
Audio insert – Danijel:… ja se bojim da jesam, jesi li ti moj neprijatelj…
Audio insert – Ajla: …nisam…
Audio insert – Danijel:… jesam li ja tvoj neprijatelj…

A onda, scena plesa

Ajla je gola,
nema što da skriva,
dok je Danijel, uniformisan.
Iluminacijom,
njihova tijela
stvaraju sjenku,
sjenku koja simbolizira
sjedinjenu dušu,
dušu koja otvara vrata
njihovih sjećanja,
sjećanja koja otvaraju vrata
muzici,
muzici koja vodi do kretnji
kretnji, koje
na praznim zidovima

ili poetski kazano

na zidovima praznine

stvaraju jedan simbol. Možda jedini simbol koji je planetarno prihvaćen kao simbol ljubavi a nema autora.

Finalni rezultat utjecaja odnosa između inspiracije i činjenja je na najbolji način predstavljen i kroz ulogu Ace kojeg glumi Branko Đurić – Đuro.

U početku, Aco je kao vojnik, ne baš posebno impresioniran aktivnostima koje poduzima.

Audio insert – Aco: … hajmo, u autobus…

Kako vrijeme prolazi Aco pokazuje svoje ljudsko razočarenje. U sred isljeđivanja on se sjeća vremena mira, vremena pekarskih rolnica koje je pravila osoba koju on isljeđuje.

Audio insert – Aco: … imali ste najbolje rolnice u gradu…

Kasnije, Aci puca film, što se vidi iz njegovog odnosa prema vojnicima iz vlastite jedinice:

Audio insert – Aco: …dosta zajebancije, nemojte se zajebavati…
Audio insert – Aco: …slušaj, pazi šta govoriš da ti nebi jebo mater jesi li čuo…
Audio insert – Petar: …šta ti je ba, šala, zajebancija…
Audio insert – Aco: …zajebaji se s nekim drugim, jesi li čuo…
Audio insert – Petar: …koji ti je kurac…
Audio insert – Aco: …odjebi…
Audio insert – Petar: …ma puši ga…
Audio insert – Mitar: …e, Aleksandre vidi…
Audio insert – Aco: …ma odjebi i ti…

A onda. U ključnoj sceni. Genijalno odglumljen prikaz nemoći vojnika da sustigne vlastiti razum. U sceni sukoba sa suprotstavljenim vojnicima koji su po mom subjektivnom mišljenju prikazani u nekom metaforičkom smislu kao

Crne sjenke savjesti
koje se kreću vidnim poljem
u sred bijelog dana

i koje zbog pomanjkanja koncentracije nije moguće locirati. Aco više ne vidi smisao u konfrontiranju sa istim. U istoj sceni Danijel ubija jednog suprotstavljenog vojnika a na kameri ili bolje rečeno na objektivu kamere ostaje kap krvi. Na ovom mjestu, ova kap krvi na objektivu predstavlja simbol ili medij odnosa između savjesti onog tko čini, onog kome biva činjeno i onog koji gleda i prosuđuje.

Audio insert: zvukovi borbe prsa u prsa

Krv ujedinjuje sve savjesti ili savjest svih.

Budući da je u ovoj sceni kamera ta koju Danijel golim rukama ubija a u svakom filmu kamera ima ulogu publike koja – kao što sam već rekao – predstavlja subjekt koji prosuđuje i pošto prosuđivanje između ostalog zavisi od savjesti, otuda proizilazi i moja subjektivna interpretacija metafore vidljive iz ove scene.

Film također komunicira i sam sa sobom, sa vlastitom cjelinom, kroz dijelove svoje estetske konstitucije. To ga čini umjetničkijim i redateljski inovativnijim. Kroz intertekstualnost elemenata, film sugerira i daje odgovore na pitanja koja se konceptualno i estetski postavljaju. Dijalozi opravdavaju ono što scenski, dramaturški ili konceptualno nedostaje.

Audio insert – Danijel: Priča o praznom prostoru

Film “U zemlji krvi i meda” je ljubavna priča, jer ljubav predstavlja orijentir koji nedostaje i kojeg slobodan um može da zamisli a kojeg se uniformisan um plaši i doživljava ga kao slabost.

krv i med 1

Film počinje sa jednim autoportretom a završava sa jednim portretom. Portret na kraju
filma je jedan metaforičan omaž čistoj i univerzalnoj ljubavi ili rezultatu iste koji u realnosti filma nedostaje. Portret je izraz. Slika koja magiju spajanja čini vidljivom. Tinejdžer čije lice objedinjuje crte lica Danijela i Ajle. Portret koji ima nekakvo plavetnilo u očima. Ovo plavetnilo je svojevrsna simbolička vizualizacija tuge slobode ili tuge vedrog neba. Sevdah. Nekakva umjetnička i imaginarna sublimacija esencije svih historijskih, ideoloških, kulturoloških i diplomatskih, dugova, mišljenja, činjenica.

Sublimacija svih izgovorenih pucnjeva u život. Portret koji slika slobodna i gola duša majke, nadahnuta očevom patnjom i nemoći da se odmetne i u ime sebe u odnosu na svog oca u “zemlji krvi i meda” bude. Portret plavookog bosanskog dječaka, Srbina po ocu. Dječaka kojem je otac u ime –džbine uzeo egzistenciju. Portret onog koji nikad nije ni rođen osim u mislima dvadesetogodišnje mlade bosanske djevojke, muslimanke po ocu, žene po rodu, slikarke po znanju. Žene, kojoj je uzeta šansa da da život dječaku koji simbolično u „zemlji krvi i meda“ i dalje živi, svaki je dan sve više uniformiran u odore i uniforme “tradicije” “historije”, “politike” i “starih inspiracija”, baš kao i njegov otac i njegovog oca otac. Samo, ako ćemo realno, ovaj tinejdžer danas je sve manje pristupačan svom ocu. Nekako kao da je neživ, upravo kao i budućnost koja se “u zemlji krvi i meda” u ime budućnosti više nema od koga krasti.

Audio insert – Darko: … mi ovo radimo zbog njih, da oni nebi morali da idu u rat, jednog dana kad porastu, zar ne…?
Audio insert – Danijel: … Pa jeste, zbog njih…

Ovaj nedovršeni portret tinejdžera, na licu ima raspoređene boje koje spojene mogu da tvore jednu nijansu boje kože. Ovako neobjedinjene boje, ostavljaju dojam Indijanca namazanog bojama sličnosti i nijansama različitosti, nijansama jedne pastelne boje do koje se dolazi miješanjem boja, koje ovako, u međusobnoj definiranosti jedna prema drugoj, jasno povlače jednu simboličku paralelu sa sudbinom naroda koji je skoro nestao, naroda kojeg  konstituiraju, čine, tvore… oni koji se “u ime mira i budućnosti”, međusobno isključuju i u beloj kugi nestaju.

General Vukojević: … biti će ovo zadnja ratna zima. Evo već držimo osamdeset posto teritorija, na proljeće, završiti ćemo ovaj posao i biće mir u Bosni…

Po mom ličnom mišljenju, film „U zemlji krvi i meda“ nije anti-srpski film, već film o onom što se u ime “uniforme” desilo samoj “uniformi” a što je voistinu najanti-srpskije što je srpstvu ikad učinjeno a učinjeno mu je kroz historiju mnogo. Također, ovo je film i o onom što je “uniforma” učinila sa ove strane Drine, a učinila je mnogo, kako sebi tako i bližnjem svom, prvom do sebe, voljenoj svojoj i što je najgore, detetu svom.

Audio insert – Nepoznati vojnik: …Gotovo je, nećete ubijati svoje ljude, gotovo je…!

Naravno, Srbi sami najbolje znaju šta je anti-srpsko.

Audio insert – Ajla: Izvini… – (zvuk pucnja).

Audio insert – podloga: kolaž zvukova silovanja, nasilja, lomljenja, jecanja i odjavne kompozicije.

Na kraju,
ostaje da se pomolimo,
svako onako kako misli da treba,
da u budućnosti
“zemlja krvi i meda”
ne doživi možda neku generalicu
koja će slijediti logiku osvete i
“uniformisati” žene.
Generalicu
koja danas ima “pravo i kredibilitet” da se prisjeti
starica sa grubim zemljoradničkim rukama,
žena koje su
vidale rane sinova, braće, očeva i muževa,
žena koje su podizale sinove koji ih nisu nadživjeli,
žena koje su u grču dočekivale i ispričale
sve balkanske ratove,
žena koje su izrabljivane,
ponižavane,
silovane,
udarane,
onih koje su kroz život pognute glave,
sa grčem straha na licu
bile sprovođene kroz logore “historije”, “istorije” i “povjesti”
žena koje su pod jarmom
“uniforme” i defaulta,
životnog konteksta,
alkohola i zabluda,
ego-tripova i nadjačavanja,
djecu rađale, štitile, odgajale
i samo u rijetkim trenucima
nekakve čudne
i psihotične lucidnosti,
bile balkanski voljene,
Nedao nam svima ni Bog ni Vrag
neku generalicu
koja će u ime tih žena da se…
znate već šta.
Nadajmo se
da će ta žena
biti slobodnog subjektivno-stvaralačkog duha.
Nadajmo se da će ta žena da se kao Ajla u filmu „U zemlji krvi i meda“,
vezanih ruku
brani poljupcem
koji fiksira psihu
kontekstom raspolućene muške nevinosti.
Jer muški rod
ako ništa
ono
pred vlastitom savješću
i historijom
na ovim prostorima,
pred ženama,
mora da kapitulira.

Audio insert – Komšija: … nije mogla da ga ušutka…