A onda je progovorilo lice mraka. Faca bez()ličnosti. Faca odlučna da troši „svoj“ novac na zagađenje urbane estetike. Faca kojoj je sistem mraka dozvolio da legitimno zagađuje, mrači i istovremeno samu sebe propagira. Parole što zagađuju svijest, prostor, zrak… izlaze iz prvog „lica“ bez()ličnosti.
„Mudonji“ bi se možda i moglo odgovoriti u facu, kad bi „mudonja“ imao „muda“ da pokaže tu svoju facu. Bez()ličnost marketinga tom jednom parolom kao da najavljuje da narcizam „mudonje“ propituje identitet, facu… Narcizam pokušava da otvori prostor za sebe, za svoju pojavu. Zatvara se krug koji je stvorio mrak, a nizovi parola kao da pozivaju da ih se slijedi. Tako su urbani, tako slobodarski, prijanjaju na odavno praznu i ošmirglanu površinu. U zadnjem trenutku razbija se mistika i “mudonja” prestaje biti čovjek i postaje proizvod.
Ego trip bez()ličnog „mudonje“ samo što se nije izlio pred čula od strane duha napuštenog tamnog vilajeta. Na kraju, sve nas očekuje produkt konzumacije serije uputstava za urbano „življenje“ tj trpljenje „mudonje“ bez face. Dekonstrukcija je to koja poziva da se ostane u vrtlogu obmanjivanja. Dekonstruiraju se mitovi koji su prije samo dva ili tri mjeseca bili konstruirani kao sasvim legitimni ciljevi nekih drugih faca sa imenom i prezimenom sa skračenicom i tako dalje, odlučnih da troše „svoj“ novac na zagađenje urbane estetike i koječega pride. Parole su zagađivale svijest, prostor, vidokrug… samo pod drugom firmom. Međutim „mudonja“ je bio isti. „Mudonja“ bez face, imena i prezimena, prepunog novčanika i nabreklog ega je srao sa svoje udobne pozicije, plaćen da legitimno zagađuje javno mnjenje koje je tokom svih ovih godina odgajao.
Minimalistično, sa najupečatljivijim kontrastom, grad koji nebi trebao da trpi ni najmanji šum u harmoničnosti javnog prostora izložen je labirintu uvečanih oglasnih tabli, kako bi se ostvarila komunikacija sa onom populacijom koja u saobračaju nema pametnijeg posla nego da čita izljeve ego tripa face bez ličnosti koja mrakom zove mrak i ne da provocira, nego bruka inteligenciju sredine koju svijesno, JAVNO i na duge staze truje.
Vazda se propadalo zbog govorkanja inih o anamonim. „Mudonja“ se konačno – bez da je pokazao facu – obračunao sa onim koji govorkaju o anamonim i pri tome ne pokazuju facu kako bi im se u facu moglo reči šta im se inače “govori iza leđa”. Bezličnost face propituje kolektivitet i principijelnost da se hrabro stane ispred face bez()ličnosti i da se toj ličnosti bez face sve saspe u štajaznam šta.
„Mudonja“ bez face treba da zna, sa čim se zajebava. Neko sa oglasnih tabli uvečanog formata za potrebe komunikacije sa populacijom koja u saobračaju nema pametnijeg posla nego da čita „mud(r)ovanje“, šalje poruke koje mu omogućavaju da faćka i vaćari po državnom trezoru, neko preko uvećanih oglasnih tabli prodaje gotove proizvode. Neko skucka neku paru da bi izjavio ljubav. Neko da bi se sjetio poginulog druga. Šta prodaje faca bez face? Svoj ego? Svoje „mudo“?
Slogani, dvije tri riječi, lepršavo formulisani upisuju se u potsvijest i tu ostaju sve dok se ne ukaže potreba da ih se ponovno otpakuje i na pravom mjestu u pravo vrijeme za pravu stvar upotrijebi. To je suština priče. Sve između je formatiranje mentalnog okvira. Inače, “mudonji” bez face vazda nešto smeta naš mentalitet pa svako malo mora da ga formatira.
Ego trip „mudonje“ bez face je tek počeo da se odmotava kao trakavica i da sa mud(r)ostima sačekuje i upozorava iza svakog ugla. Pitanje je kako to da faca bez ličnosti zna da pogodi u centar, da prodre do suštine razumjevanja. Faca je vazda neko „naš“. Sve ostalo su:…
Da li je serija parola davno počela i sad se umjetnička konstrukcija plejadom „urbanih zakona“ zatvara, čisto da bi se uspostavio kanal komunikacije, da bi se održala pažnja, da bi se zahuktala drama, da bi se formatirao um svih onih koji treba da prodaju prvo sebe da bi prodali proizvod i ostali na podijumu igranke ponude i potražnje kao kakvi komadi mraka u sred bijela dana?
[~] 