In the line for responsibility

Museum of torture
“Museum of torture exponat”

Ključ uspjeha unutar nedefiniranih odnosa je sigurna distanca i pokeraška faca sa mističnim pogledom na stvari i pozicijom bez odgovornosti.

Tako provincijalni svijetonazor troši univerzalni svijetonazor. Tako najprostija neodgovornost troši odgovornost drugih da bi u konačnici ne samo opstala, kao nekakav parazit, nego i svojom neodgovornošću nadvladala odgovornost.

Možda zvuči nemoguće ali postoje načini da neodgovornost nadvlada odgovornost. Demokratija je možda i najbolji „environment“ za takve situacije. Jedino na demokratiju je moguće instalirati takve programe neogovornog dejstvovanja, zapravo jedino je demokratiju moguće na takav način hakovati, na nju nasaditi sve i jedan krekovan software i tako sve i jednom software-u omogućiti potpuno neodgovorno djelovanje.

Ključ je u opstanku. Čast, odgovornost za postupke, misli, riječi i namjere samo smetaju da bi se egzistiralo u okruženju koje troši isprva najbolje i najodgovornije a potom sve manje odgovorne i sve gore i gore. Na kraju a možda ni tad, na sceni se pojavljuju nepotrošeni bezličnjaci produhovljeni provincijalnim vrednotama i oblikovani provincijalnim jastvom. I danas ih je moguće prepoznati dok zasiru (od glagola srati) sve što im otvori vrata i kaže put.

Potpuno začuđeni, prosto nemogu da vjeruju da je došlo i njihovo vrijeme. Vrijeme da se troše za opću stvar. Vrijeme da stvore novu vrijednost, da daju svoj doprinos a ne da se doživotno laktaju i ventraju po socijalnim ljestvicama dokazivajući svoja prava na privilegovane pozicije bez odgovornosti.

Uskoro, kad počne potraga za novim licima, taman nekad pred izbore, kad počne potraga za muškarčinom papučarom, slobodoumnim vojnikom i na daljinski upravljač navođenim liderom. Univerzalnim stvorenjem koje u narednom periodu u veoma kratko vrijeme, svojom karizmom može da pokrije sve rupe u budžetima i da pokrije sve – provincijalnim privilegijama formirane – izdatke, da na funkcije bez odgovornosti bilo kome pozapošljava sve svoje rođake a onda da oni svojim dejstvom „vrate dug“ svojim rodnim provincijama tako što će proizvesti dug kod komercijalnih banaka kojima je btw. struktura kapitala krajnje neuhvatljiva. Sve u ime cjelokupne države.

Na kraju te vrste investicija ostaje očuvani provincijalni mešetar koji je u korist državnog duga sproveo put do svog imanja i asfaltirao put do svoga sela. Njegovo imanje i njegovo selo jednog dana će biti primorano da mu se oduži i da ga imenuje u najmanju ruku svojim begom. Jednom kad narod bude demokratski birao svoje begove i svoje plemstvo, jednom kad se uvede porez na zemlju. Uskoro će početi i realizacija strategije za razvoj seoskog turizma.

Do tad će biti potrošeni svi oni koji su ukazivali na probleme fabrika koje nemaju svojih tržišta jer je ekonomska izolacija postala neizdrživa i jer proizvodi više nisu konkurentni. Potrošiti će se i fondovi za nevladine organizacije a i javni derneci će postati duda varalica koja se jednom godišnje desi kako bi se stvorio dojam rahatluka. Već sad ti sajmovi taštine proizvode više zavisti nego što zapravo formatiraju pravce stremljenja ka boljem društvu.

Rad je ionako instrument za eksploataciju onih koji rade za novac onih za koje novac i privilegije rade. Kad se oni koji rade za novac potroše naći će se oni koje će sila prilika natjerati da promijene svoje prirodno stanište i postanu oni koji su u nekim drugim staništima pozivaju na ljudska prava i tako kolektiviziraju kako sebe tako i one kod kojih traže svoja prava, tako opstaju u izmaglici težnje ka ravnopravnosti, opstaju a zapravo se polako troše i nestaju.

U novim životnim sredinama ti ljudi nisu domaći i primorani su da se za korist svojih potomaka čitav život prilagođavaju adetima koje zateknu tu gdje ih sudbina i valovi nanesu. Sila prilika je čudo. Silu prilika sile oni za koje radi novac i privilegije. Tako ta internacionalizacija potrošnje ljudske snage ulazi u mrak u kojem jedino ratovi na lokalnom nivou definiraju pravo kabadahija da zauzmu nova mjesta privilegovanih eksploatatora, da ponovo u korist državnog duga uzimaju za potrebe svojih budućih feuda.

Uzimaj globalno da bi zadužio lokalno i za sve loše optužio globalno dok jednog dana globalno ne skikne, a tad nastaje velika jagma. Tad je najvažnije sačuvati živu glavu i pronađi poziciju bez direktne odgovornosti, namjestiti pokerašku facu i lagano na sigurnoj distanci stalno biti politički korektan i u pravu.

Cosa familia

 

cover_esej_19
game of light

Nema control panela u demokratiji, nema. Ja eto, najbolje pamtim socijalnu anulaciju. Tad shvatiš koliko si velik ili malen bez ambijenta kojemu misliš da si okosnica. Rijetke su krvno-socijalne konstrukcije koje odgajaju anulirajući. Prastara škola. Tim konstrukcijama čovjek želi da se sveti beskonačno dugo, to su konstrukti koji umjetnika iz svojih redova uhvate za gušu i očerupaju mu krila, a pri tom, silu demonstriraju svima onima kojima je možda i žao prizora koji moraju da gledaju. Tako se sadi izdaja i svijest o njoj. Ona je fundament sve i jednog razdora, sve i jedne izolacije, sve i jedne opsade.

Toj krvno-socijalnoj konstruciji najbitnije je da prekine sve i jedan odnos, da onog kome instalira „samopoštovanje“ utjera u sramotu i da one koji vatri umjetnosti osramoćenika dodaju zrak, uzme dah.

Naizgled primitivan sistem odgoja, rigidno, tradicionalno, pod pritiskom i temperaturom koja se iz nutrine duplicira sramotom a iz vanjštine izgleda kao najnormalnija stvar. Čovjek se pogubi u nekakvoj čudnoj katarzi dok vanjštini izgleda pomalo karizmatičan i kao da nije svoj. Mada je baš tad jedino to, svoj.

Sve je do ugla gledišta na koje neće niko da sam sebe osudi. Ja tu tačku svemira koja svijetli vidim kao zvijezdu koju niko ne otvara. Ugao gledišta kojeg poput djeteta treba izvesti na pijedastal života, da ga ponovo neki gotovan pokuša prisvojiti i prodavati kao svoje. Ugao gledišta koji tek kad zasja postaje vidljiv. Tad počinje njegov put u smisao mraka. Ugao gledišta koji pripada samo onima kojima on želi pripadati. Gotovani koji taj ugao gledanja počnu prodavati kao svoj, traju koliko i svijeća, rijetko kad dočekaju sabah.

Prastara škola, usamljena, na nekoj dalekoj nadmorskoj visini, gdje je zrak bistar a tišina glasno vlada mišlju, škola sa širom otvorenim vratima. Škola koja poziva na „samopoštovanje“. Nema upisnine, nema predmeta, nema predavanja, prepisivanja. Svaki korak koji napraviš ulaskom u te hodnike je test, mač sa dvije oštrice.

Vremenom, kad prestane bol, samosažaljevanje, patetika i nesposobnost, kad se ponište sva opravdavanja za nečinjenje i kad svi razlozi za strahove postanu dio arhiva slojevitosti savjesti, razvija se smisao za ravnotežu i hod po objema oštricama.  Vrata su širom otvorena, uvijek možeš izaći i razguliti, ali škola se ne dešava u školi, škola se dešava u tebi. U tebi se sudaraju svi kontrasti koje krvno-socijalna konstrucija daljinski uljeva u vrijeme i u tvoju svijest.

Traje to, relativno dugo, dovoljno da um zaboravi razloge i početke, na kraju ostanu samo ožiljci vidljivi samo onom ko stvari gleda kroz kontekst, kroz koncept, kroz mustru. Dovoljno da pod nebeskim svodom ostane čovjek sa vjerom u sebi. Sve ostalo je efemerno. Taj ugao gledišta ne može da se mijenja, taj ugao gledišta sadržava jako malo volje, individualnog htjenja i što je najzanimljivije taj ugao gledišta se ne mijenja demokratskom debatom, ne mijenja se ni silom argumenta ni argumentom sile.

Nema taj ugao gledanja nikakve veze sa karakterom, karakter je davno spržen na temperaturama koje uništavaju bakterije nesposobne da se prilagode, bakterije koje pred svijetom i vijekom imaju opravdanja, bakterije koje nikad ne ulaze u škole na kojima su vrata širom otvorena.

Čemu sve, to je veliko retoričko pitanje. Pitanje koje stoji u oku kao pogled u vrijeme. Tako valjda izgleda univerzalna zaštita od gluposti, uticaja i ultimativnog poraza.

Bauljanje po besmislu – u fazonu ćorava koka i zrno – u nadi da će se u mraku napipati put, bez da se prođe kroz prastaru školu, školu svih škola, ima smisla jedino onom ko sakuplja razloge za nečinjenje ili onoj djeci koja sve što imaju mogu da zahvale usporedbi sa onim koji su – šta god – imali ili još imaju prije njih, djeci koja sve što znaju zasnivaju na postojećim parametrima ili preciznije, na pitanju: kako on/ona može da ima to i to a ja ne mogu? Ukratko, onoj djeci koja misle da im je krvno-socijalna konstrukcija oslonac, neka vrsta datosti i privatnosti, nečeg na što polažu ultimativno pravo, jedino onoj djeci koja ne žele ugao gledanja već bi radije čekali da zajaše na onom što samo misle da im pripada, djeci one djece koja nemaju ugao gledišta i nisu napravili korak u avliju sa širom otvorenim vratima. Tačno to je ključ kraja i opstanka sve i jedne krvno-socijalne konstrukcije.

Na kraju ostane čovjeku da se zahvali krvno-socijalnoj konstrukciji na mjeri i odluci da se umiješa u život umjetnika iz svojih redova. Jer ne leti se krilima.

Sviraj kraj!

pozadina55eee.jpg
kompjuterski generirana mustra

Sad, na kraju te priče – koja nikad nije ni počela, jer tako je sa gradovima okruženim sobom i svojim svojstvom, u njima se sve svodi na svršen čin koji onda valja shvatiti kao sudbinsku datost koja nikad nije ni imala uzrok, ostaje čovjek, nesposoban da sam sebi valja. On takav zapravo je sam po sebi nekakav poziv na milostinju.

Nije on istrošen, u grud'ma još bije nekakva sujeta i još je tu misao da bi sve „to“ možda moglo i da se „popravi“, da sve „to“ možda ipak nekad, baš njega, za tu popravku i zatreba. Ali ono što je na kraju krajeva i što stoji kao sudbinska datost, samo se od sebe prihvata i nju više niko kao takvu ne propituje.

Čovjek koji je prošao kroz sve špalire, svih društvenih „krugova“, odslušao bukvice svih iznevjerenih sanjara i sanjarki, najeo se popare svih prevarenih prevaranata i bio izvozan i izverziran sve i jednom nijansom tajno-javnog blama koji je bajdvej također svršen čin samo ima historiografiju i nekakav uhodan redoslijed stvari, poteza, koraka pa je taj sistem tajno-javne prozivke i torture valjda zbog perspektive poznat jedino onom na koga se odnosi. Valjda jedino on ili ona osjeća udarce. Čovjek je za taj blam najmanje zaslužan. Ali tko što zna o zaslugama, kad sve skupa ionako nikad nije počelo.

„Krugove“ su gladni kurčevi napravili i njima nikad nije dosta krivljenja krive Drine. Možda ipak ne treba reći „nikad“ jer stvari imaju svoj tok, pa i Drina ga ima na kraju krajeva, ide to sve u nekom smijeru, koji možda i nije toliko beskonačan koliko se čini.

Na kraju stoji čovjek ni kriv ni dužan, umlačen bez da zna zbog čega, obolio od skoro svih bolesti koje ima smisla liječiti, jedva hoda, savio se u svoj skut i tako svojim nosom ore asfalt. Sramota ga vlastitog neznanja. A baš je lijepo biti svoj ili barem biti u stanju spoznati svoje mjesto. Bez znanja jednostavno nema mjesta. Ako nemaš mjesto onda ti treba biti jasno da postoji velika vjerovatnoća da si lopta. Jedna i jedina.

Dok je lopte biti će i tekme, dok je lopte biće posla i za sudije, biće potrebe i za publikom i za podmlatkom. Dok je lopte. Bez lopte sve skupa izgleda tragi komično. Neki ljudi trče uokolo bez da vidiš tačan razlog. Nekakav lik pišti u pištaljku a narod sa tribina nezadovoljno arlauče udobno smješten u plastičnim sjedalima.

Neki ljudi se stvarno nerviraju, poslije svega obole, nije im ni do čega, valjda nisu u stanju da ignorišu činjenicu da lopte nema, da svi ofsajdi i centaršutovi i svi penali i svi fauli nemaju više nikakvog smisla. Bez lopte, bez čovjeka sa kraja ove priče bez početka kao datosti dovedene pred svršen čin.

Biti lopta ima milion negativnih aspekata, osim što te šutaju i ćuškaju i nabijaju i dodaju, otimaju i tako dalje, dakle aspekata koji u čovjeku tvore razne bolesti, sama identifikacija sa loptom koja je tajno-javno izblamirana i koristi za potkusurivanje i uzajamno interesno podgrijavanje atmosfere i što je najbolnije guranje svojih igrača na teren, postavljanje svojih sudija i manipuliranje svojim navijačima i publikom, boli dovoljno.

Ako lopta ima dušicu a svi mi u mahali davno rođeni znamo da ima, onda je to ono što je boli prvo, pa tek onda sve ostalo. Lopta je u nekakvoj polu-relaciji sa svakim a nije ni sa kim, naizgled nedodirljiva i neosvojiva, ipak ničija i možda jedina u stanju biti svoja. Zanimljiva joj je pozicija u sistemu. Ne njoj, zapravo njemu. Lopti. Čovjeku sa kraja priče koja nikad nije počela, jer ko će se sjetiti početka kad svi sa tribina ima evo deset godina očekuju da neko u zadnjoj sekundi – koju mnogi sa tribina ni ne dožive – zabije taj go. I sad, kad je sve spremno, kad je čovjek konačno doživio spoznaju a poslije nje i metamorfozu iz lopte u brižljivo koncentrisanu mržnju – kojoj utakmica bez lopte koja se odvija prema planu za koji niko ne želi da preuzme odgovornost – predstavlja možda ultimativnu nagradu za sve ono čemu je – ona aka on aka lopta aka mržnja – morala biti okosnica bez da je uopće bilo jasno zbog čega.

Mudraci su iz loža nagađali, bacali oko u davnine osvetništva, u mrakove tihog koncentriranog zla i hinjaluka koji su godinama stasavali i bili oblikovani u grotlu stadiona, ali nisu pronikli u fundament. Tajno-javna osuda i blam kao da se pretvorila u informaciju koja jedina donosi bod. Jer više nije važno ko će da da go loptom koje nema. Stvar je u sistemu, svar je gdje ko igra, da li je u gostima ili je domaćin.

U grotlu se jasno je ne igra fudbalska utakmica, trenutno čovjek sa kraja priče koja nije ni imala početak, nije čak imala ni trag kojim je koračala balerina zvana iskra smisla, ima priliku da gleda kako igrači trče uokolo i psuju, uglavnom svoji na svoje, a na tribinama je sve više i više lopti. Čuje se pištaljka a za čovjeka sa kraja priče bez početka, polako se otvaraju vrata Oz-a, a Oz kao Oz, prepun refleksija, kriptičnih kombinacija, akustike, zagonetki i ogledala.

Ljublj3na

DSC_0010
Peecock RTG by author

Ljudi su to, sposobni da se izdignu i odlete daleko u nekakvu beskonačnost. Ne treba im sedativ, već ponekad, kad se izravnaju sa tačkom gledišta koju mogu da podnesu, požele da popiju jednu ljutu, da nazdrave onim koji su iznad njih, onim koji nazdravljaju onim koji vide više i više od onih koji vide više. Nije to nikakva sramota, imati domet, imati mjeru i granicu.

Dok ih gledam kako se smiruju i kako se spuštaju u nekakve kontekste života slične strukturama gnijezda vidim koliko je zapravo nesalomljiva ta arhitektura te mreže tankih lomljivih grančica i veza, odnosa prema drugim ljudima.

Mene je zapalo da sletim u zemlju ljubaznih i odgovornih ljudi koji se ne stide prostote duha i vlastite tačke gledišta. Malo je od njih „manjih“ ali ljudi nemaju kompleks ogromnosti, valjda im je dovoljna ogromnost detalja i razumijevanje sadržaja.

Od svega, ljubaznost je jezičak na vagi, veza između oka i duha. Ljudi su i znaju da će jednog dana ako budu svi puhali prema oblacima stvoriti dovoljno vjetra da ih otpušu.

Znaju ljudi da ako se budu trudili da budu ljubazni da će jednog dana živjeti kao ljudi koji se ne osjećaju prevarenim, da će živjeti u zemlji koju čuva nekakva neprobojna struktura spletena od sitnih gesti ljubaznosti koje kad se multipliciraju iznose ljude prema tačkama gledišta i ostavljaju ih da gore levitiraju i nazdravljaju srećni i zadovoljni što su dostigli stepen ultimativne ljubaznosti.

Ljudi iza ugla ne očekuju neprijatelja nego ljubaznost, hrabri su i ne boje se sebe i svoga stava i gledišta. Kako lijepo funkcionira ta dimenzija mira i totalnog bezinterestva. Ljudi svedeni na bezbrižnost i vlastitu volju. Svjesni svoje tačke gledišta ne smetaju nikom i niko nema više način da im zasmeta.

Razmjena je brza, prebrza da bih je opisao, koncentracija u zenu, odgovornost u sistemu kao osloncu i ako nešto nedostaje onda nedostaje sa jasnim razlogom a sve teži ka dostatnosti koja potom stvara male ekvilibrijume koji su generatori male ljubaznosti. Zapravo je to taj mir. Zapravo sigurnost proizilazi iz slobode, prave slobode koju prati svijetlo, domet i karakter koji je zapravo mjerilo dostatnosti.

Ljubaznost je finalni proizvod koji ulazi u odnos, ulazi u suštinu uzajamnosti koja je vajarka karaktera i tu se zatvara još jedan krug, veliki ekvilibrijum kulturološkog dejstva koji je permanentan i ponavlja se ostavljajući kroz generacije sve dublje tragove navika koje sve vode prema brižljivosti, jer čovjek je brižljivo socijalno stvorenje sposobno da spozna svoju individualnu tačku gledišta u prostoru slobode.

Arhitektura Metafonike

tilde
Arhitektura Metafonike (audio)

Zvuk je zasigurno prisutan i mnogi ga smatraju samim životom, medicinsko istraživanje interakcije čovjeka i zvuka i povezivanje ove interakcije sa oblašću akustike, arhitekture i na koncu konaca sa javnim prostorom polje je koje otvara nova pitanja. Instalacija „Arhitektura metafonike“ auditivno teži da unutar jedne arhitektonske cjeline – zgrade – predstavi odnose koji se dešavaju unutar jedne biološke cjeline – čovjeka.

Zvučna instalacija „Arhitektura metafonike“ rezultat je algoritamske kompozicije fizikalno generiranih zvukova. Sam algoritam je rezultat mjerenja krvnog pritiska i to u periodu od 24 sata u intervalima od po 15 minuta. Svako mjerenje je evidentiralo: rad srca, rezultat sistolnog i rezultat dijastolnog krvnog pritiska. Puls je prikazan u bps (otkucaj u sekundi) dok su mjerenja pritiska prikazana kao numeričke vrijednosti. Podaci mjerenja su dobiveni zahvaljujući suradnji sa timom dr. Zaima Jatića iz Centra za nastavnu i naučno-istraživačku djelatnost JUDZKS a autor zvučne instalacije „Arhitektura metafonike“ je istovremeno i dijabetičar kojem je zahvaljujući upravo navedenim mjerenjima dijagnosticirana i hipertenzija.

Krvni pritisak se ne mjeri kao frekvencija u Hz, ali je za potrebe umjetničkog – zvučnog – prikazivanja oscilacija krvnih pritisaka i veze istih sa otkucajima srca uzeta numerička vrijednost mjerenja kao da se radi o frekvenciji. Rezultat ovakve umjetničke manipulacije mjerama je elektro-akustična kompozicija zvukova koji auditivno demonstriraju oscilacije krvnih pritisaka. Kako bi se pojačao muzički dojam ove intervencije tonovi su dodatno odsvirani na klaviru.

Budući da se kompozicija reproducira u javnom prostoru, pažljivom konstalacijom položaja monitora zvuka i usklađivanjem istih sa akustikom prostora i refleksijama iste kao i jačinom tona instalacija teži da pronađe „slatku tačku“ akustike kako bi u toj tačci bila upriličena sinteza tonova u autentičnoj akustici prostora u kojoj instalacija bude postavljena. Verziju koju možete poslušati ovdje sam pokušao prilagoditi slušanju uz pomoć slušalica.

Svi zvukovi su fizikalno generirani uz pomoć programa koji je besplatna platforma za fizikalno procesuiranje signala: pure data.