In the line for responsibility

Museum of torture
“Museum of torture exponat”

Ključ uspjeha unutar nedefiniranih odnosa je sigurna distanca i pokeraška faca sa mističnim pogledom na stvari i pozicijom bez odgovornosti.

Tako provincijalni svijetonazor troši univerzalni svijetonazor. Tako najprostija neodgovornost troši odgovornost drugih da bi u konačnici ne samo opstala, kao nekakav parazit, nego i svojom neodgovornošću nadvladala odgovornost.

Možda zvuči nemoguće ali postoje načini da neodgovornost nadvlada odgovornost. Demokratija je možda i najbolji „environment“ za takve situacije. Jedino na demokratiju je moguće instalirati takve programe neogovornog dejstvovanja, zapravo jedino je demokratiju moguće na takav način hakovati, na nju nasaditi sve i jedan krekovan software i tako sve i jednom software-u omogućiti potpuno neodgovorno djelovanje.

Ključ je u opstanku. Čast, odgovornost za postupke, misli, riječi i namjere samo smetaju da bi se egzistiralo u okruženju koje troši isprva najbolje i najodgovornije a potom sve manje odgovorne i sve gore i gore. Na kraju a možda ni tad, na sceni se pojavljuju nepotrošeni bezličnjaci produhovljeni provincijalnim vrednotama i oblikovani provincijalnim jastvom. I danas ih je moguće prepoznati dok zasiru (od glagola srati) sve što im otvori vrata i kaže put.

Potpuno začuđeni, prosto nemogu da vjeruju da je došlo i njihovo vrijeme. Vrijeme da se troše za opću stvar. Vrijeme da stvore novu vrijednost, da daju svoj doprinos a ne da se doživotno laktaju i ventraju po socijalnim ljestvicama dokazivajući svoja prava na privilegovane pozicije bez odgovornosti.

Uskoro, kad počne potraga za novim licima, taman nekad pred izbore, kad počne potraga za muškarčinom papučarom, slobodoumnim vojnikom i na daljinski upravljač navođenim liderom. Univerzalnim stvorenjem koje u narednom periodu u veoma kratko vrijeme, svojom karizmom može da pokrije sve rupe u budžetima i da pokrije sve – provincijalnim privilegijama formirane – izdatke, da na funkcije bez odgovornosti bilo kome pozapošljava sve svoje rođake a onda da oni svojim dejstvom „vrate dug“ svojim rodnim provincijama tako što će proizvesti dug kod komercijalnih banaka kojima je btw. struktura kapitala krajnje neuhvatljiva. Sve u ime cjelokupne države.

Na kraju te vrste investicija ostaje očuvani provincijalni mešetar koji je u korist državnog duga sproveo put do svog imanja i asfaltirao put do svoga sela. Njegovo imanje i njegovo selo jednog dana će biti primorano da mu se oduži i da ga imenuje u najmanju ruku svojim begom. Jednom kad narod bude demokratski birao svoje begove i svoje plemstvo, jednom kad se uvede porez na zemlju. Uskoro će početi i realizacija strategije za razvoj seoskog turizma.

Do tad će biti potrošeni svi oni koji su ukazivali na probleme fabrika koje nemaju svojih tržišta jer je ekonomska izolacija postala neizdrživa i jer proizvodi više nisu konkurentni. Potrošiti će se i fondovi za nevladine organizacije a i javni derneci će postati duda varalica koja se jednom godišnje desi kako bi se stvorio dojam rahatluka. Već sad ti sajmovi taštine proizvode više zavisti nego što zapravo formatiraju pravce stremljenja ka boljem društvu.

Rad je ionako instrument za eksploataciju onih koji rade za novac onih za koje novac i privilegije rade. Kad se oni koji rade za novac potroše naći će se oni koje će sila prilika natjerati da promijene svoje prirodno stanište i postanu oni koji su u nekim drugim staništima pozivaju na ljudska prava i tako kolektiviziraju kako sebe tako i one kod kojih traže svoja prava, tako opstaju u izmaglici težnje ka ravnopravnosti, opstaju a zapravo se polako troše i nestaju.

U novim životnim sredinama ti ljudi nisu domaći i primorani su da se za korist svojih potomaka čitav život prilagođavaju adetima koje zateknu tu gdje ih sudbina i valovi nanesu. Sila prilika je čudo. Silu prilika sile oni za koje radi novac i privilegije. Tako ta internacionalizacija potrošnje ljudske snage ulazi u mrak u kojem jedino ratovi na lokalnom nivou definiraju pravo kabadahija da zauzmu nova mjesta privilegovanih eksploatatora, da ponovo u korist državnog duga uzimaju za potrebe svojih budućih feuda.

Uzimaj globalno da bi zadužio lokalno i za sve loše optužio globalno dok jednog dana globalno ne skikne, a tad nastaje velika jagma. Tad je najvažnije sačuvati živu glavu i pronađi poziciju bez direktne odgovornosti, namjestiti pokerašku facu i lagano na sigurnoj distanci stalno biti politički korektan i u pravu.

Cosa familia

 

cover_esej_19
game of light

Nema control panela u demokratiji, nema. Ja eto, najbolje pamtim socijalnu anulaciju. Tad shvatiš koliko si velik ili malen bez ambijenta kojemu misliš da si okosnica. Rijetke su krvno-socijalne konstrukcije koje odgajaju anulirajući. Prastara škola. Tim konstrukcijama čovjek želi da se sveti beskonačno dugo, to su konstrukti koji umjetnika iz svojih redova uhvate za gušu i očerupaju mu krila, a pri tom, silu demonstriraju svima onima kojima je možda i žao prizora koji moraju da gledaju. Tako se sadi izdaja i svijest o njoj. Ona je fundament sve i jednog razdora, sve i jedne izolacije, sve i jedne opsade.

Toj krvno-socijalnoj konstruciji najbitnije je da prekine sve i jedan odnos, da onog kome instalira „samopoštovanje“ utjera u sramotu i da one koji vatri umjetnosti osramoćenika dodaju zrak, uzme dah.

Naizgled primitivan sistem odgoja, rigidno, tradicionalno, pod pritiskom i temperaturom koja se iz nutrine duplicira sramotom a iz vanjštine izgleda kao najnormalnija stvar. Čovjek se pogubi u nekakvoj čudnoj katarzi dok vanjštini izgleda pomalo karizmatičan i kao da nije svoj. Mada je baš tad jedino to, svoj.

Sve je do ugla gledišta na koje neće niko da sam sebe osudi. Ja tu tačku svemira koja svijetli vidim kao zvijezdu koju niko ne otvara. Ugao gledišta kojeg poput djeteta treba izvesti na pijedastal života, da ga ponovo neki gotovan pokuša prisvojiti i prodavati kao svoje. Ugao gledišta koji tek kad zasja postaje vidljiv. Tad počinje njegov put u smisao mraka. Ugao gledišta koji pripada samo onima kojima on želi pripadati. Gotovani koji taj ugao gledanja počnu prodavati kao svoj, traju koliko i svijeća, rijetko kad dočekaju sabah.

Prastara škola, usamljena, na nekoj dalekoj nadmorskoj visini, gdje je zrak bistar a tišina glasno vlada mišlju, škola sa širom otvorenim vratima. Škola koja poziva na „samopoštovanje“. Nema upisnine, nema predmeta, nema predavanja, prepisivanja. Svaki korak koji napraviš ulaskom u te hodnike je test, mač sa dvije oštrice.

Vremenom, kad prestane bol, samosažaljevanje, patetika i nesposobnost, kad se ponište sva opravdavanja za nečinjenje i kad svi razlozi za strahove postanu dio arhiva slojevitosti savjesti, razvija se smisao za ravnotežu i hod po objema oštricama.  Vrata su širom otvorena, uvijek možeš izaći i razguliti, ali škola se ne dešava u školi, škola se dešava u tebi. U tebi se sudaraju svi kontrasti koje krvno-socijalna konstrucija daljinski uljeva u vrijeme i u tvoju svijest.

Traje to, relativno dugo, dovoljno da um zaboravi razloge i početke, na kraju ostanu samo ožiljci vidljivi samo onom ko stvari gleda kroz kontekst, kroz koncept, kroz mustru. Dovoljno da pod nebeskim svodom ostane čovjek sa vjerom u sebi. Sve ostalo je efemerno. Taj ugao gledišta ne može da se mijenja, taj ugao gledišta sadržava jako malo volje, individualnog htjenja i što je najzanimljivije taj ugao gledišta se ne mijenja demokratskom debatom, ne mijenja se ni silom argumenta ni argumentom sile.

Nema taj ugao gledanja nikakve veze sa karakterom, karakter je davno spržen na temperaturama koje uništavaju bakterije nesposobne da se prilagode, bakterije koje pred svijetom i vijekom imaju opravdanja, bakterije koje nikad ne ulaze u škole na kojima su vrata širom otvorena.

Čemu sve, to je veliko retoričko pitanje. Pitanje koje stoji u oku kao pogled u vrijeme. Tako valjda izgleda univerzalna zaštita od gluposti, uticaja i ultimativnog poraza.

Bauljanje po besmislu – u fazonu ćorava koka i zrno – u nadi da će se u mraku napipati put, bez da se prođe kroz prastaru školu, školu svih škola, ima smisla jedino onom ko sakuplja razloge za nečinjenje ili onoj djeci koja sve što imaju mogu da zahvale usporedbi sa onim koji su – šta god – imali ili još imaju prije njih, djeci koja sve što znaju zasnivaju na postojećim parametrima ili preciznije, na pitanju: kako on/ona može da ima to i to a ja ne mogu? Ukratko, onoj djeci koja misle da im je krvno-socijalna konstrukcija oslonac, neka vrsta datosti i privatnosti, nečeg na što polažu ultimativno pravo, jedino onoj djeci koja ne žele ugao gledanja već bi radije čekali da zajaše na onom što samo misle da im pripada, djeci one djece koja nemaju ugao gledišta i nisu napravili korak u avliju sa širom otvorenim vratima. Tačno to je ključ kraja i opstanka sve i jedne krvno-socijalne konstrukcije.

Na kraju ostane čovjeku da se zahvali krvno-socijalnoj konstrukciji na mjeri i odluci da se umiješa u život umjetnika iz svojih redova. Jer ne leti se krilima.

Sviraj kraj!

pozadina55eee.jpg
kompjuterski generirana mustra

Sad, na kraju te priče – koja nikad nije ni počela, jer tako je sa gradovima okruženim sobom i svojim svojstvom, u njima se sve svodi na svršen čin koji onda valja shvatiti kao sudbinsku datost koja nikad nije ni imala uzrok, ostaje čovjek, nesposoban da sam sebi valja. On takav zapravo je sam po sebi nekakav poziv na milostinju.

Nije on istrošen, u grud'ma još bije nekakva sujeta i još je tu misao da bi sve „to“ možda moglo i da se „popravi“, da sve „to“ možda ipak nekad, baš njega, za tu popravku i zatreba. Ali ono što je na kraju krajeva i što stoji kao sudbinska datost, samo se od sebe prihvata i nju više niko kao takvu ne propituje.

Čovjek koji je prošao kroz sve špalire, svih društvenih „krugova“, odslušao bukvice svih iznevjerenih sanjara i sanjarki, najeo se popare svih prevarenih prevaranata i bio izvozan i izverziran sve i jednom nijansom tajno-javnog blama koji je bajdvej također svršen čin samo ima historiografiju i nekakav uhodan redoslijed stvari, poteza, koraka pa je taj sistem tajno-javne prozivke i torture valjda zbog perspektive poznat jedino onom na koga se odnosi. Valjda jedino on ili ona osjeća udarce. Čovjek je za taj blam najmanje zaslužan. Ali tko što zna o zaslugama, kad sve skupa ionako nikad nije počelo.

„Krugove“ su gladni kurčevi napravili i njima nikad nije dosta krivljenja krive Drine. Možda ipak ne treba reći „nikad“ jer stvari imaju svoj tok, pa i Drina ga ima na kraju krajeva, ide to sve u nekom smijeru, koji možda i nije toliko beskonačan koliko se čini.

Na kraju stoji čovjek ni kriv ni dužan, umlačen bez da zna zbog čega, obolio od skoro svih bolesti koje ima smisla liječiti, jedva hoda, savio se u svoj skut i tako svojim nosom ore asfalt. Sramota ga vlastitog neznanja. A baš je lijepo biti svoj ili barem biti u stanju spoznati svoje mjesto. Bez znanja jednostavno nema mjesta. Ako nemaš mjesto onda ti treba biti jasno da postoji velika vjerovatnoća da si lopta. Jedna i jedina.

Dok je lopte biti će i tekme, dok je lopte biće posla i za sudije, biće potrebe i za publikom i za podmlatkom. Dok je lopte. Bez lopte sve skupa izgleda tragi komično. Neki ljudi trče uokolo bez da vidiš tačan razlog. Nekakav lik pišti u pištaljku a narod sa tribina nezadovoljno arlauče udobno smješten u plastičnim sjedalima.

Neki ljudi se stvarno nerviraju, poslije svega obole, nije im ni do čega, valjda nisu u stanju da ignorišu činjenicu da lopte nema, da svi ofsajdi i centaršutovi i svi penali i svi fauli nemaju više nikakvog smisla. Bez lopte, bez čovjeka sa kraja ove priče bez početka kao datosti dovedene pred svršen čin.

Biti lopta ima milion negativnih aspekata, osim što te šutaju i ćuškaju i nabijaju i dodaju, otimaju i tako dalje, dakle aspekata koji u čovjeku tvore razne bolesti, sama identifikacija sa loptom koja je tajno-javno izblamirana i koristi za potkusurivanje i uzajamno interesno podgrijavanje atmosfere i što je najbolnije guranje svojih igrača na teren, postavljanje svojih sudija i manipuliranje svojim navijačima i publikom, boli dovoljno.

Ako lopta ima dušicu a svi mi u mahali davno rođeni znamo da ima, onda je to ono što je boli prvo, pa tek onda sve ostalo. Lopta je u nekakvoj polu-relaciji sa svakim a nije ni sa kim, naizgled nedodirljiva i neosvojiva, ipak ničija i možda jedina u stanju biti svoja. Zanimljiva joj je pozicija u sistemu. Ne njoj, zapravo njemu. Lopti. Čovjeku sa kraja priče koja nikad nije počela, jer ko će se sjetiti početka kad svi sa tribina ima evo deset godina očekuju da neko u zadnjoj sekundi – koju mnogi sa tribina ni ne dožive – zabije taj go. I sad, kad je sve spremno, kad je čovjek konačno doživio spoznaju a poslije nje i metamorfozu iz lopte u brižljivo koncentrisanu mržnju – kojoj utakmica bez lopte koja se odvija prema planu za koji niko ne želi da preuzme odgovornost – predstavlja možda ultimativnu nagradu za sve ono čemu je – ona aka on aka lopta aka mržnja – morala biti okosnica bez da je uopće bilo jasno zbog čega.

Mudraci su iz loža nagađali, bacali oko u davnine osvetništva, u mrakove tihog koncentriranog zla i hinjaluka koji su godinama stasavali i bili oblikovani u grotlu stadiona, ali nisu pronikli u fundament. Tajno-javna osuda i blam kao da se pretvorila u informaciju koja jedina donosi bod. Jer više nije važno ko će da da go loptom koje nema. Stvar je u sistemu, svar je gdje ko igra, da li je u gostima ili je domaćin.

U grotlu se jasno je ne igra fudbalska utakmica, trenutno čovjek sa kraja priče koja nije ni imala početak, nije čak imala ni trag kojim je koračala balerina zvana iskra smisla, ima priliku da gleda kako igrači trče uokolo i psuju, uglavnom svoji na svoje, a na tribinama je sve više i više lopti. Čuje se pištaljka a za čovjeka sa kraja priče bez početka, polako se otvaraju vrata Oz-a, a Oz kao Oz, prepun refleksija, kriptičnih kombinacija, akustike, zagonetki i ogledala.

Ljublj3na

DSC_0010
Peecock RTG by author

Ljudi su to, sposobni da se izdignu i odlete daleko u nekakvu beskonačnost. Ne treba im sedativ, već ponekad, kad se izravnaju sa tačkom gledišta koju mogu da podnesu, požele da popiju jednu ljutu, da nazdrave onim koji su iznad njih, onim koji nazdravljaju onim koji vide više i više od onih koji vide više. Nije to nikakva sramota, imati domet, imati mjeru i granicu.

Dok ih gledam kako se smiruju i kako se spuštaju u nekakve kontekste života slične strukturama gnijezda vidim koliko je zapravo nesalomljiva ta arhitektura te mreže tankih lomljivih grančica i veza, odnosa prema drugim ljudima.

Mene je zapalo da sletim u zemlju ljubaznih i odgovornih ljudi koji se ne stide prostote duha i vlastite tačke gledišta. Malo je od njih „manjih“ ali ljudi nemaju kompleks ogromnosti, valjda im je dovoljna ogromnost detalja i razumijevanje sadržaja.

Od svega, ljubaznost je jezičak na vagi, veza između oka i duha. Ljudi su i znaju da će jednog dana ako budu svi puhali prema oblacima stvoriti dovoljno vjetra da ih otpušu.

Znaju ljudi da ako se budu trudili da budu ljubazni da će jednog dana živjeti kao ljudi koji se ne osjećaju prevarenim, da će živjeti u zemlji koju čuva nekakva neprobojna struktura spletena od sitnih gesti ljubaznosti koje kad se multipliciraju iznose ljude prema tačkama gledišta i ostavljaju ih da gore levitiraju i nazdravljaju srećni i zadovoljni što su dostigli stepen ultimativne ljubaznosti.

Ljudi iza ugla ne očekuju neprijatelja nego ljubaznost, hrabri su i ne boje se sebe i svoga stava i gledišta. Kako lijepo funkcionira ta dimenzija mira i totalnog bezinterestva. Ljudi svedeni na bezbrižnost i vlastitu volju. Svjesni svoje tačke gledišta ne smetaju nikom i niko nema više način da im zasmeta.

Razmjena je brza, prebrza da bih je opisao, koncentracija u zenu, odgovornost u sistemu kao osloncu i ako nešto nedostaje onda nedostaje sa jasnim razlogom a sve teži ka dostatnosti koja potom stvara male ekvilibrijume koji su generatori male ljubaznosti. Zapravo je to taj mir. Zapravo sigurnost proizilazi iz slobode, prave slobode koju prati svijetlo, domet i karakter koji je zapravo mjerilo dostatnosti.

Ljubaznost je finalni proizvod koji ulazi u odnos, ulazi u suštinu uzajamnosti koja je vajarka karaktera i tu se zatvara još jedan krug, veliki ekvilibrijum kulturološkog dejstva koji je permanentan i ponavlja se ostavljajući kroz generacije sve dublje tragove navika koje sve vode prema brižljivosti, jer čovjek je brižljivo socijalno stvorenje sposobno da spozna svoju individualnu tačku gledišta u prostoru slobode.

Arhitektura Metafonike

tilde
Arhitektura Metafonike (audio)

Zvuk je zasigurno prisutan i mnogi ga smatraju samim životom, medicinsko istraživanje interakcije čovjeka i zvuka i povezivanje ove interakcije sa oblašću akustike, arhitekture i na koncu konaca sa javnim prostorom polje je koje otvara nova pitanja. Instalacija „Arhitektura metafonike“ auditivno teži da unutar jedne arhitektonske cjeline – zgrade – predstavi odnose koji se dešavaju unutar jedne biološke cjeline – čovjeka.

Zvučna instalacija „Arhitektura metafonike“ rezultat je algoritamske kompozicije fizikalno generiranih zvukova. Sam algoritam je rezultat mjerenja krvnog pritiska i to u periodu od 24 sata u intervalima od po 15 minuta. Svako mjerenje je evidentiralo: rad srca, rezultat sistolnog i rezultat dijastolnog krvnog pritiska. Puls je prikazan u bps (otkucaj u sekundi) dok su mjerenja pritiska prikazana kao numeričke vrijednosti. Podaci mjerenja su dobiveni zahvaljujući suradnji sa timom dr. Zaima Jatića iz Centra za nastavnu i naučno-istraživačku djelatnost JUDZKS a autor zvučne instalacije „Arhitektura metafonike“ je istovremeno i dijabetičar kojem je zahvaljujući upravo navedenim mjerenjima dijagnosticirana i hipertenzija.

Krvni pritisak se ne mjeri kao frekvencija u Hz, ali je za potrebe umjetničkog – zvučnog – prikazivanja oscilacija krvnih pritisaka i veze istih sa otkucajima srca uzeta numerička vrijednost mjerenja kao da se radi o frekvenciji. Rezultat ovakve umjetničke manipulacije mjerama je elektro-akustična kompozicija zvukova koji auditivno demonstriraju oscilacije krvnih pritisaka. Kako bi se pojačao muzički dojam ove intervencije tonovi su dodatno odsvirani na klaviru.

Budući da se kompozicija reproducira u javnom prostoru, pažljivom konstalacijom položaja monitora zvuka i usklađivanjem istih sa akustikom prostora i refleksijama iste kao i jačinom tona instalacija teži da pronađe „slatku tačku“ akustike kako bi u toj tačci bila upriličena sinteza tonova u autentičnoj akustici prostora u kojoj instalacija bude postavljena. Verziju koju možete poslušati ovdje sam pokušao prilagoditi slušanju uz pomoć slušalica.

Svi zvukovi su fizikalno generirani uz pomoć programa koji je besplatna platforma za fizikalno procesuiranje signala: pure data.

 

Crescendo u zlatnom rezu

DSC_0014
“crescendo” by author

 

Teško je danas zadržati pažnju jednom čovjeku. Kako onda iskomunicirati poruku? Kako uopće funkcionira taj tok komunikacije koja bi da se smatra javnom? Gdje taj tok uopće vodi? Analiza komunikacije je analiza vlasti. Vlast je nekad davno bila stvar jednog uskog kruga ljudi a danas je stvar jednog širokog kruga ljudi. Nekad davno bilo je moguće postaviti pitanje toka javne misli i bio je izazov odgovoriti na to pitanje.

Danas je izazov opcionaliziran. Široki krug ljudi koje se javna misao tiče ima opciju da kaže da ga se ne tiče. Ima opciju da bude anoniman. Ima opciju da deklamuje opće i poznato, da dekonstruira konstruirano, da radi što mu je volja, ako mu je volja, široki krug ljudi. Istina je ista kako god da je gledam, rečena riječ je rečena bez obzira na broj mikrofona postavljenih kako bi se toj riječi dalo na važnosti. Kakav reciprocitet, nedvojben, jedinstven, jasan. Riječ, njena faza i ono što joj daje masu.

Noga preko noge, štikle i sugestivnost, plastika i marketing, kao neoborivi dokaz egzistencije. Legitimno pravo ultimativnih gnjida da politički korektno idiotiziraju prazne umove opterećene ništavilom i nerealiziranošću. Mislilo se dugo da to ide, pedeset puta ponovljena reklama se isplati kolektivu gospodara javnog toka misli, isplati se i nemoćnim da prodaju moć i istovremeno je kupe od onih kojima je moć razdijeljena do mjere neprepoznavanja.

Narod je najbogatiji i najjači faktor u državi, samo iz nekog razloga još nije mentalno sposoban da se nosi sa vlastitim kapitalom pa mu trebaju bankari, trebaju mu posrednici, političari i čitava kamarila novonastalih prevrtača očiglednog i presretača šokantno neophodnog i tako u nedogled. Kad ih sve sabereš i posložiš, kad posložiš koliko para im taj narod daje da mu pomaže da prelije ništa iz šupljeg u prazno i na poslijetku spozna sebe onda ti bude jasno koliko zapravo košta informacija. Koliko zapravo košta pažnja. Koliko košta promijena u svakom smislu te reči.

Ali dobro, dok je cirkusa biće i svih gore pobrojanih. Modernizacija je uradila svoje. Stvoren je privid univerzalne mogućnosti da se sazna sve što se želi saznati, privid da se iz mraka i konfora može obarati sustav interesa, privid da se može reći kome god se hoće reći šta god se hoće reći, da se može vladati bez da se mora misliti, da se može živjeti bez da se mora osjećati: samo cool, samo reklame, samo udala se ona, oženio se onaj, samo razvod, samo odredi se, samo podijeli se na tabore, samo komentariši, samo lajkiraj i sve će biti uredu.  Eto tu smo.

Infrastruktura postoji, profesionalan stav postoji, potreba da se zaradi lični dohodak postoji, ambicija postoji, tehnički preduvjeti postoje, ljudi postoje, novac postoji, sistem je tu, prava i zakoni su postavljeni i smrde kao i u svim oblastima u kojima se čovjek želi zatvoriti u vlastite zablude, i na kraju, pravnici imaju zakonski problem, političari političku krizu a diplomate diplomatski imunitet. Povjerenje je nebitno a istina stoji kao centralna vrijednost oko koje se okreće svijet. I samo je treba iskomunicirati sa nezainteresovanom gomilom.

Deficit sadržaja kao stega za vratom, kao vještica koja steže svoju voodoo lutku za vrat ne dozvoljava korak u beskonačnu improvizaciju. Šta reći, konzervativna je i uplašena od mišljenja publike, pobjegla je poput srne. A i publika je prgava, prepuna gnjeva, niskih udaraca ispod pasa, uvreda i kompleksa, samo su naizgled nezainteresirani i šatro tolerantni, više su indiferentni i svladala ih je mržnja, prate drugog da nebi bili odgovorni za svoje postupke.

Zamisli samo stati iza svoje savjesti, kakav bi to bio krešendo, za početak dugog epa, epa o životu, epa koji dodiruje ono što se ne da dirati, epa bez košuljice, epa prepunog intermeca, snimaka bez komentara, komentara bez vizuelnog dojma, kompozicija bez ritmova, ritmova bez ponavljanja i mora nekakvih intervencija, prekida, improvizacija, umjetničkih sukoba i istine koja je tu, samo ju treba iskomunicirati.

Treba imati hrabrosti i uletiti u istinu, sagorijeti u njoj i otići u najnormalniju penziju kao gospodin autor, sunčati se na teraci odmarališta u novembru i dovršavati portret žene čiju ljepotu te ceo život bilo strah gledati.

Grad od zvukova

DSC_0003
City of Sounds (Audio)

Acousmatic composition City of sounds is one presentation of sounds that where collected during the previous phase of the realization of the project ACTOPOLIS.

Participating cities sent the sounds recordings and Haris Sahačić created this soundscape performance set that is exhibited in premises of the Historical museum of Bosnia and Herzegovina as one 5.1 sound installation. This is just the stereo mix-down.

Recording: Actopolis Cities (Sarajevo, Belgrade, Bucharest, Oberhausen, Hamburg, Athens, Zagreb…)
Production: Radio CRVENA Antenna 2017
Sound Designer: Haris Sahačić
Curator: Danijela Dugandžić in cooperation with Goethe Institute in Sarajevo

 

I sunce je vazda u mraku

profile

Scenografija je obskurno osvijetljena i glavni junak prilazi ogledalu. Kamere ga snimaju iz dva ugla, ogledalo nema ram, tako u oba kadra nastaje dojam dvojine. Odraz u ogledalu je shrvani junak a onaj koji mu se obrača je samouvjereni junak iz kojeg se sa vremena na vrijeme stvaraju samouvjereni klonovi prikazani u realnosti iza shrvanog junaka.

Kako tebi nije jasno da sam ja zapravo ti?

Ja, čovječe, ja sam ti.

Dok sam ja ti, i na kraju krajeva, dok smo svi mi ti, razgovaraćemo o tvom identitetu.

Ti si čovječe jedini koji nemaš identitet.

Svi mi ga imamo.

Svi mi smo složni da smo ti.

Vidi te kakav si bezitentitetni stvore.

Vidi nas, složni.

Situirani.

Priznati.

Poznati.

Afirmirani.

Napirlitani.

Kreditno solventni.

Fit i rahat.

Pratimo te ba.

Pravimo te budalom.

Ismijavamo.

U ludilo utjerujemo.

Iz ludila istjerujemo.

U zdrav mozak te …

Znaš ti već šta.

Znamo svaki tvoj korak unaprijed.

Provaljen si.

Skidamo ti misli i prije nego ih pomisliš.

Mi smo ti.

Vidi nas kako smo veličanstveni.

Svaku tvoju misao prodajemo za pare kao svoju.

Ti si najobičnije bezidentitetstvo koje nema pojma ko je.

Mi smo zato tu.

Da ti pomognemo.

Da se spoznaš.

Složno.

Dok ne pukneš.

Dok ne dokažeš da bez identiteta nema ničega.

Tada ćemo ponovo mi biti u pravu.

Mi, ne ti.

Ja, ne ti.

Džaba se koprcaš.

Ovako se nama svima isplati.

Što je tebi gore.

To su ti misli originalnije.

Znamo mi to.

Prošli smo tu školu.

Ne tako davno.

Nisi ti ti.

Ja sam čovječe ti.

Ja, a ne ti.

Džabe se sikiraš.

Trebaš nam živ.

Nasikiran.

Da ponireš u dubine.

Da stvaraš novo.

Ne da reproduciraš staro.

Novo košta bol.

Staro pare i slavu.

Staro imamo.

Da arlaučeš kao neman.

Da iz tvog arlaukanja o nepravdi,

mi možemo uzeti ono originalno,

da ga možemo prodati kao komediju o tvom životu.

Patetičnoj egzistenciji bezidentitetnika,

jer ona je ja, mi, a ne ti.

Ja sam čovječe,

ne ti.

Ti si samo odraz autorstva.

A autorstvo, to smo svi mi.

Ne ti.

Svi mi.

Ja, a ne ti.

Samouvjereni junak se okreće i odlazi, a kamera se udaljava i lice shrvanog junaka ostaje na sredini kadra kao točka.

Agony

agony in the mirror
“agony_in_the_mirror”_by author

„Agony“ as feeling, subjective in its very own spirit, present in sub- but also in human conscience. In one close correlation with human cognition and self-understanding. In one correlation with collectivistic thought. Conceptual, contextual, individual.

Composition “The Agony” is a result of one sound study. I wanted to examine the level of composity of sounds that have different sources: human-, radio-, electronic- and acoustical sounds. I wanted to find out what will happen if I mix human voice reproduced in one acoustical environment with sound of microphony recorded in the same acoustical environment. I mixed these two recordings and the result was one very strong cacophony. That was the beginning. It was a sound recording of the disturbing chaos.

Challenge was to create the path from chaos to one composition that has conceptual message. I decided to add to my first output recording, a variety of similar or physically same sounds that have different sources.

Sounds where added, pitched, stretched and sent through a specific order of filters, until I created one specific sound molasses. After that, I used FFT to extract specific frequencies and specific acoustical passages.  Over and over again I applied one specific order of filters and effects and recorded passages and small particles that came out of the molasses of chaos that I have created.

At the end, this process generated several waves that sounded composable to each other. That was the beginning for me to start experimenting with energy that these sounds carried in them and I could feel that energy when I listened them together. Waves were strong and moving and at that time they imposed to me the feeling of moving forward. Music composers would notate these wave passages as forte. This is a part of my sound study that I call euphoria.

Agony is a feeling that is on the opposite side of euphoria in some sense, also there is no agony without euphoria, so I applied in one specific order revert effects and FFT filters on specific passages that where euphoric and extracted these reverted waves again. Later I placed the reverted euphoric waves exactly below euphoric waves in order to hear the effect of the opposite force.

This clash of euphoria and its physical evil twin opposition started to create a composition of sounds that reflected the feeling of torment and powerless struggle, or with other words, agony.

Mit(o) slavi

mitoslavi
foto by author

Ima nečeg istinitog u strukturi patvorenosti nastaloj u ekonomičnosti prodavanja slave, fenomena koji teško da ima dokumentovanu istoriju, historiju ili povijest. Možda su u davnoj prošlosti, u nedostatku sredstava javne komunikacije, vjerovatno ratnici – jer čime drugo se pametan čovjek mogao baviti u ta vremena – prolazili nekim prostranstvom, teritorijem, dok ih je pratio glas o njima. Ponekad ih je glas o njihovim uspjesima i preticao a seljani i seljanke su dogodovštine prepričavali, napuhavali, izmišljali, dodavali i vremenom iz svega toga razvijali nešto nalik obrazovnom programu za djecu. Kao neka agenda, neki didakcijski sustav. Tako je stomak počeo da se puše poput balona od sapunice.

Priče o ratnicima počele su da dobijaju strukturu, a klanje, udarci, strah i bol kojima su ratnici inače redovno izloženi postali su tek dekor, bitna je bila komponenta motiva koji su u svojoj suštini postajali sve inovativniji i dedukativniji. Ostavljali su jasne tragove, postupci ratnika su kroz priče i prepričavanja postajali sve realniji, izvodljiviji i na kraju krajeva moralo se raditi na oblikovanju sistema dedukcije i predanja. Bez obzira na cijenu. Možda su tako nastajali i mitovi i na mitovima zasnovani simboli, rituali i naravno čitave kulture.

A garant je to tako bilo. Nije bilo više toliko tajanstveno govoriti o ratovima, ratnicima i njihovim borbama. Ratovi su bili sve učestaliji, približavali su se pastvi. Ratovi i bitke više nisu bile organizirane na nekakvim ledinama nego su evoluirali i prenijeli se u naseljena područja, tamo gdje živi normalan svijet, gdje se vidi sve što se treba vidjeti. Vremenom je sve bitnije bilo poštovati konvencije o načinima ratovanja. Ratovanje je postalo civilizacijski utemeljen čin. Pastva je sve više uviđala da ratovanje i klanja i silovanja nemaju nikakve veze sa mitovima unutar kojih je formatiran sistem njihovih vrijednosti. Aha, šta sad? Pomislili su konstruktori didaktičkog sustava davnina. Neki danas samo misle da je to bio kler. Kamo puste sreće da je samo kler konstruirao sustav vrednota, ide to i dalje, sve do srži, do trač partije uz ognjište i predanje pra-trač-prepričivača i pra-trač-prepričivačica.

Ali stani, to traje stotinama godina, ovaj moj kont je samo neka kompresovana verzija dešavanja, hipotetička. Nemam ja dokaze, nemam fusnotu da odgovornost za svoju tvrdnju svalim na nekog drugog. Ja samo nagađam na osnovu onog što mi bode oči danas. Ali, bitan je format mita unutar kojeg je konstruiran format sistema vrijednosti ili uslovno rečeno moral. Kroz taj sistem vrijednosti i na taj sistem se gradi/lo dalje. Pitanje je šta? Naučna istina? Kako kad je osnovni vektor sistema zasnovan na mitu?

Konstantinović bi rekao: a iskustvo nam je palanačko, i tako sa prvom rečenicom rekao više nego što inovativni izmislioci sadržaja dogodovština današnjih ratnika koji herojski prolaze kroz medijske realnosti – kao njihovi predci nekoć kroz prahistorijska sela – mogu i zamisliti.

U svojoj duši ti imaginarno realizirani heroji nose sva sranja i traume i ljubomorno ih čuvaju za sebe, a iza sebe oni herojski ostavljaju mir, blagostanje, najnovije aute kupljene na povlasticu, vile sa skrenutim tokovima rijeka, ostavljaju nasmijana lica djece koja žicaju pare za liječenje, ostavljaju žene ogrezle u kreditima za kupovinu šminke i svega ostalog neophodnog za sustizanje nedostižnog ideala postajanja muškim šovinistom, siledžijom, pasivnim agresivcem koji je valjda razlog svih diskriminacija prema ostalim ženama koje se nisu zavalile u kredit da na koncu konaca postanu on sam, idealni neprijatelj. Ostavljaju penzionere u redovima ispred kontejnera i naravno presretne radnike zaglavljene u paradoksu vlastitog organizovanja.

Svi su sretni ali vide da priče koje su se nekad prepričavale od usta do usta a danas struje munjevitom brzinom društvenim mrežama nisu priče zasnovane na fusnotama nego na nekakvom sistemu vrijednosti zasnovanom na nekakvom mitu.  U sadašnje vrijeme sa izduženim “i” (miiiitu).

Vide seljani šta heroji u sebi nose, vide heroji da je sve što u sebi nose imalo svrhu popunjavanja nekih literarnih radova, knjiga, novina, medija, filmova, izložbi i drugih oblika prepričavanja stvari kako bi struktura mita bila nadograđivana.

A sam vrag ili tko zna već tko, kome ovo vjerovatno izgleda smiješno, čeka da to sranje oko slave i konstruiranja novih i dekonstruiranja starih i rekonfiguriranja budućih mitova konačno dobije oblik jedine istinske tvorevine čovjeka. Čisto da onaj stomak sa početka priče ispuše. Što bi u kamenu iznad vrata svoje ćenife uklesao meštar Hektorović: Sad kad si spoznao sebe, zašto si ponosan?

Ako mislite da ovom tekstu nedostaje tema onda ga niste baš shvatili, ako mislite da postoji nešto što bi se moglo dodati, oslobodite se mitova i sistema vrijednosti zasnovanog na istima i komentarišite, pokušajte psovati bez da psujete, konceptualno, kontekstualno, u metaforama, možda alegorijski.

Oslobođenje od mita je jedino što ostane nakon što se sruše sve konstrukcije i iluzije, nakon što ratnici progovore, žene vrate kredite za postajanje svoje suprotnosti u borbi protivu iste, nakon što penzioneri ovo… radnici ono… djeca ovako… oni… onako, nakon što problem prestane da bude problem i postane rješenje, baš onako kao što su se stari alhemičari potajno nadali da će biti, kad sve stvoreno i svareno u konačnici ode u šolju. Ali, što bi rekao Slobodan Milošević: Malo morgen.

Privatizacija svemira

haris_sahacic_40

Kad si u problemu jer te potkradaju ili maltretiraju, ne zovi, i ne očekuj od policije pomoć, pomozi sam sebi pa će i … da ti pomogne. Tako je i sa zdravljem, ukoliko si bolestan, osloni se sam na svoje kapacitete, ne očekuj da te neko liječi. Nema smisla, osuđen si na beskonačno čekanje, na najave, na termine, na specijalističke preglede, na termine za laboratorijske nalaze, na termine za termine za nalaze za specijalističke termine i tako u nedogled, dok ti ne dodije, dok ne ozdraviš, dok ne crkneš čekajući u redu. Nema vode, nema grijanja, stižu računi, presude se donose protiv tebe po dafaultu… Afera, mediji, analitičari, opozicija, afera, afera… Nema smisla, institucije su tu da štite interese uskog kruga odabranih najboljih i najodanijih. Ne pokušavaj da promijeniš stvar, steći ćeš dijabetes, bježi.

Navuci masku lažno nasmijanog poltrona i pređi na dokazano neprijateljsku teritoriju. Zapamti da ti je domovina najveći neprijatelj. Jer ona je neprijatelj sama sebi, do-ka-za-ni. Smješkaj se dok dokazani neprijatelj zbija šale na tvoj račun, opravdavaj i budi onaj na koga se svede posao koji niko ne želi da radi. Hizmeti iza dušmanina. Ti si državljanin zemlje od koje je uzeto sve što se uzeti moglo. Dok je svojim tijelom branila tuđina i dokazanog dušmanina. Na očigled svih koji su uzimali.

Teška je ali i jedina ispravna spoznaja da se ta zemlja koja još jedino postoji u teatarskim monodramama, nema kome žaliti. Kao lane okruženo vukovima koji garantiraju da će ono preživjeti. Sve dok je njih. Takvih. Konstituisanih. Naprednih. Demokratskih. Zaduženih. Daljinski instruisanih. Naoružanih. Nikad ta zemlja nije bila država, nikad niko njome nije vladao, samo mu se to činilo. Zatvorena u trokutu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između neznanja, nehtjenja i neimaštine, između krvnih neprijatelja i njihovih prava i interesa, sama sebe ždere i reklamira.

Prošao je prvi april, niko se nije ni našalio, niko nije ni vica ispričao. Reklo bi se situacija je krajnje napeta a zapravo nije, žrtva je preživjela da bi bila žrtva. To je jedino gore. Žrtveništvo zarad dokazivanja žrtveništva zarad dokazivanja bitisanja, zarad razumjevanja tko zna čega.

Vicevi na račun veselih žrtava više nisu smješni. Ni vukovima. Paradoksalno. Ostaje samo prepucavanje. Ostaje samo smrad kulturoloških kompleksa koji se guše u autohtonoj srži vlastite trule i kolektivne savjesti kojoj vremenom neće imati ko da se divi. Zato nacional marketing behara. Sve više. Valjda ipak postoji nada da se reklamom mogu rješiti svi problemi.

Naravno da nije problem identitet, nije problem ni odnos između identiteta, nije problem ni kolektivitet identiteta, niti je problem identitet kolektiviteta. Dugo sam mislio da jeste ali nije. Problem je savjest kolektiviteta i nedostatak balansera, nedostatak univerzalnog neprijatelja, nedostatak onog koji će komplekse okrenuti na šalu, onog koji će možda imati dovoljno kozmopolitskog u identitetu, onog koji će svesti identitet na duhovitost a duhovitost na kolektivitet. Nema takvog. Nema nacional-kozmopolitizma. Postoji samo prepucavanje i marketinško ventranje po ljestvicama međunarodnih politikantskih i salonskih zanosa koji uslijed nedostatka znanja postaju legitimni diskursi. Nije isključeno da će uskoro doći do tendencija za privatizaciju svemira. Pod krinkom nacionalnog interesa.

Nema smisla očekivati od marketinški napumpanog zanosa da ugasi požar kad gori, da izliječi bolesnika dok je još prehlađen, da pomogne riješiti zločin i prije nego se isti dogodi. Marketinški napumpani zanos možda može samo da zna ko je odgovoran ili koga treba optužiti ili možda ni to, zavisi od veza i interesa. Istina zavisi od interesa. Pomozi sam sebi. Iz carske hazne uzmi sebi pa će ti i pastva licemjera i laskavaca pomoći oko medija i ugleda, poslije je lako, sve skupa podsjeća na šarenu lažu u koju svi vjeruju jer im se isplati. Interes.

Svima se samo čini. A čim se nekom eventualno učini da šarene laže nema, pojavi se monodrama, koncert ili neki umjetnički performans lišen estetike inovacije, lišen novosti i sve ponovo izgleda kao da je u najboljem redu. Složeno i režirano kao realnost 🙂 .

Zidovi se zidaju u vis, i na kraju svako ostaje u svojoj sobi kao u svojoj čeliji, kuca na kompjuter i gleda u jedino u šta može. Nebo. Dok nema oblaka. Dok se vide zvijezde. Nekakva sloboda. Kozmopolitizam okružen normama primitivizma. Usred zemlje okovane zlim savjestima marketinški konstruiranih kolektiviteta nacionalnih identiteta. U isto vrijeme sve se ponavlja, kao svetkovina, sve, sve, sve, osim poraza. Sve osim onoga što je istina i nema potrebe da se reklamira kao da je kolektivna terapija.

Piramida prošlošćenja

beograd_kalemegdan

 

Ešaloni interesnih grupacija organizirani po sistemu valjaosamtikadtijenajvišetrebalo i tusijersamtejatupostavio, služe.  Iz ničega u korupciju iz korupcije u robstvo iz robstva u grobstvo. Ali ne počinje korupcija od kraja, oni što se važu na kraju lanca ucjene sanjaju o pravdi ili barem o legalizaciji nepravde kojoj svjedoče. A pravac je jedan.

Multi-kulti-level-marketing. Potpuno legalno varanje očajnika na veliko. Socijalno opravdano, politički korektno. Tako i nikako drugačije se danas sistem pravila uspostavlja. Tako i nikako drugačije. Što je najgore.

Prošle su godine kad su javne institucije pile krv poštenoga radnika, prošle su godine kad su te institucije gradile javno poštenje kupovinom lojalnosti. Ali prošle su i godine od kad se godine broje. Prvo idu godine neimanja, godine anulacije, onda idu godine uspostavljanja sistema pravila, pa onda godine selektivnog pomaganja odabranim, godine sistema odabira lojalnih, kad je trebalo biti čovjek, lojalan i odan, odabran i/ili u mozak jeban, kad se prestajalo biti svojim čovjekom kako bi se postajalo nečijim čovjekom. Godine kad je trebalo biti poslat od nekoga. Kakva je to tek sloboda bila, i prošla.

Tako, umjesto najprincipijelniji, najinteligentniji, najpravedniji i najpošteniji, na vertikalnim polugama sistema, umjesto nepotrošivih dijamanata, stoje beskičmenjaci koji se okreču onako kako vjetar dune ili sunce zasja, sve pod izgovorima: neodlučujemsamoja i imaiznadmeneneko.

Ali, gdje je gore vrh te multi-kulti-level-marketinške piramide koja nije nužno vezana za neke apstraktne ideološke i filozofsko-globalističke aspiracije, zavjere, masone i tako dalje, već za najobičnije životne stvari? Gdje je red u koji treba stati tinejdžer ili tinejdžerka da im u životu krene, da dobiju posao, platu, zdravstveno osiguranje, da se prijave i dobiju stan? Zašto moraju da čekaju da im agresor odbije pola tijela da bi ispunili kriterije bitisanja najjadnijim?

Kako drugačije da objasnim sam sebi „sistem“ koji dolaskom na vlast, u grob otjera stotine hiljada ljudi, iz zemlje istjera milione žena i djece, primora ih da ispruže ruku i traže socijalnu pomoć od potpunih stranaca, primora ih da rade poslove koje niko ne želi da radi, primora ih da se prilagođavaju dalekim klimatskim okolnostima, adetima i verama. Kako drugačije da shvatim da u eteru jedna te ista priča dvadeset godina služi da se na osnovu iste opravda generiranje apsurda na svakom mogućem mjestu na kojem se za to ukaže prilika? Zašto se sadašnjost prošlosti – od glagola prošlostiti – a prošlost modulira, privatizira i prezentira kao pamčenje sadašnjosti?

Nema ovdje ko da brani šta, život dolazi na kapaljku, ovisnost o multi-kulti-level- marketinškoj piramidi ili piramidama života je sistem stvarnog porobljenja, unutar kojeg nema „štetnih ugovora“ da ih analiziraju analizatori. Sistem koji dvadeset godina bira i u dug utjeruje odabrane, svoje, sistem koji u ešalone organizira očajnike koji su vođeni interesom i nagonom, ekonomski opravdanim konzumerizmom.

Ešaloni ljudi postrojeni u stavu voljno stoje mirno jer su navikli biti napeti, čekati na šansu da dokažu svoju odanost interesu i svakodnevnom porobljavanju unutar kojeg je jedan put ka slobodi. Porobljavanje drugih kako bi u cilju oslobođenja porobljavali i ucjenjvali druge, koji valjda ne znaju da cijene slobodu. Kad se stvar sabere, kad se pomnoži sa brojem ljudi, dobije se grafički prikaz ili mustra za reprodukciju lojalnog i odabranog roblja vođenog marketinški kontroliranim interesima i tehnološki podraženim nagonima.

Istina je vjerojatno u slobodi, negdje na vrhu piramide snova i nadanja, negdje gdje niko nikom ništa ne duguje i gdje niko nikog nema u šaci i ne ucjenjuje. Vjerovatno. Kroz piramidu se negleda, ili ne vidi, piramide zapravo nema, nema ni mustre, nema ni interesa, nema ni ucjena, nema vala ni korupcije, to je samo način kako poslujemo, ispod tezge, na sitno, varamo velike prevarante koji nas na veliko varaju prodajući nam sitnice kao velike stvari i tako sve u čevrntiju.

U nekom distopijskom scenariju, vjerovatno će doći do interesnog rata multi-kulti-level-marketinških piramida, agresija je za sad prisutna samo u marketinškoj komunikaciji, pod sloganom neka se prodaje bolji, sad za sad su interesi strateški raspoređeni, tržište prodavanja magle je beskonačno, bitni su interesi koji proizilaze iz marketinške magle. Nije nužno da ti interesi budu svima poznati. Level u mraku drži level i prodaje mu svijetlo na treptaj. Najvažnije je da se izuzev svijetla ništa drugo i nevidi.

0-ton?

dsc_0072-2

Zvuk se pojavio daleko prije svijetla, kaže priroda stvari. Na filmskom platnu primjerice, zvuk je pod ruku uzeo sliku tek krajem 20tih godina 20tog stoljeća. Kao mlađi brat, od tad, pa izgleda sve do danas, zvuk je zasjenjen vizualnošću. Vizuelni veliki brat je u mnogim kulturama i nekulturama „medij istine“. Poznata je magična rečenica: „pa istina je, vidio sam“, tako nekako ono što se čuje i nije toliko vjerodostojno koliko ono što se vidi.

Agencija za grafički dizajn u Bosni i Hercegovini, potpuno je normalna i svakodnevna pojava, na drugoj strani agencija za dizajn zvuka nije. Grafički dizajner je profesija, priznata i poznata, sa svim svojim profesionalnim standardima, mogućnostima, cijenama, fakultetom, prosiječnim dohodkom, precizno definiranim parametrima učinka, kvalitetom. Na drugoj strani, dizajner zvuka u Bosni i Hercegovini nije profesija, priznata i poznata, sa svim svojim profesionalnim standardima, mogućnostima, fakultetom, cijenama, prosječnim dohodkom, precizno definiranim parametrima učinka i kvaliteta.

Ljudi gledaju u „istinu“. Ljudi su zainteresovani za istinu, mnogi traže i iskrenost, barem u umjetnosti, zvuk je izgleda tu samo da popuni prostor atmosferom i svede pažnju na proizvod koji je vizuelan i kao takav stvaran. Spreman da se proda i bude neophodan.

Moglo bi se danima teoretizirati i dokazivati šta se danas u Bosni i Hercegovini radi sa ton majstorima, ali sve ima svoj korijen i svoj uzrok. Ovaj tekst zapravo je pokušaj da se taj uzrok prepozna i kao problem rješi ili da se barem za početak, zvuk javno i društveno shvati i prizna kao medij koji nije uvjetovan nikakvim muzičkim instrumentom. Zvuk je bilo života i tu je bio prije luči. Kaže priroda stvari. Kaže matematika. Ali ‘ko još danas sluša prirodu?

Ignorisanje prirode i vlastitog bila možda je ultimativni problem današnjice i naravno da taj problem može i treba da tematizira baš profesija kojoj je primarno razumjevanje istog kao materije koju generira, oblikuje, snima, reproducira i emituje. Ali kad ta profesija nije priznata, šta onda? Od čega da živi smisao? Od besmisla?

Evo, ovo je moj skromni pokušaj da se laktam za interese ove profesije kojom se bavim ili barem da pokrenem i druge ljude koji se bave istom i sličnom djelatnošću, da se zajedno laktamo da postanemo neko i nešto. Ima tu dovoljno posla za male poteze koje niko neće ni osjetiti da ih je povukao, ton po ton, kaže priroda stvari…

ivo_blaha
Prof. Ivo Blaha

U jednoj prilično mjerodavnoj preporuci broj 032006 koju potpisuje rukovoditelj Katedre za oblikovanje tona Fakulteta za film i televiziju Akademije muzičkih umjetnosti u Pragu, Prof. Ivo Bláha, otvorena su suštinska pitanja relevantna za oblast rada i stvaralaštva sa zvukom. Sramota me da izvor stavljam u nekakvu bibliografiju ili fusnotu negdje na kraj ili u podnožje teksta. Čovjek je legenda. Elem, ja sam odlučio da se prihvatim ove sjajne preporuke ovog divnog Čeha, da je probam samplirati sa realnošću kojoj sam svjedok i sa još ponekim drugim, za dotičnu oblast relevantnim dokumentima i promišljanjima, a sve u cilju postavljanja ugaonog kamena za preciziranje i definiranje jasnih inicijativa prema nadležnim institucijama u BiH.

Na početku, bitno je pokušati stvari nazvati njihovim imenom. Pitanje je na koji način je ispravno karakterizirati poslove koje obavlja osoba koju se angažira da bude: „Majstor/ica tona“, „Redatelj/ica tona“ „Tonski/a tehničar/ka“? Nazive namjerno stavljam pod navodnike jer je u Bosni i Hercegovini regulativa koja ove ljude službeno uvažava kao profesionalce/kinje, zanatlije/kinje, umjetnike/ce… krajnje opskurna. Ne postoje standardi koji ih zdravstveno štite, ne postoje estetski standardi koji bi bili mjera kvaliteta njihovog rada, ne postoji ovo, ne postoji ono, ipak, pitanje: mogu li svi ovi poslovi biti paušalizirani u pojam „Tonac/kinja“?

Pojam „Tonac“ može poslužiti za jednu generalnu, pa čak i slengovsku, kategorizaciju jednog suradnika koji djeluje u oblasti tona, ukoliko ne želimo da se obaziremo na to kakve specifične radnje on u datom slučaju obavlja, drugim riječima, ukoliko hoćemo da ove ljude ponizimo, njihov rad banaliziramo i gurnemo u sjenu, kao što se to očigledno čini ima evo sto godina.

Isto kao što kategorizacija „slikar“ može da opisuje jednog molera, podjednako kao i jednog umjetnika, postoji i u oblasti tona, jedna široka paleta koja se proteže, od čisto tehničkih pa sve do umjetnički izuzetno zahtjevnih poslova  koji ne zahtjevaju samo tehnička znanja i iskustva već i dodatno izražene stvaralačke talente, maštovitost, muzičke i tonsko-kompozitorske talente, analitičke, sluhovne sposobnosti, zreo estetski nazor, kulturološku svijest… Jedna jedinstvena klasifikacija se u svijetu rada sa zvukom kao pojam još uvijek nije etablirala. Tako se pisalo 1977. godine.

Nad ovom činjenicom bi bilo dobro da se zamisle upravo ljudi kojima je ovaj tekst namjenjen. Jedna sistematična podjela koja može da posluži kao ugaonik za definiranje ove oblasti rada slijedi u nastavku a svaka dopuna ovakve jedne sistematizacije više je nego poželjna i dobrodošla. Na kraju krajeva cilj ovog teksta je da pokrene ozbiljne inicijative usmjerene prema konačnom i preciznom priznanju statusa profesije, standarda rada u istoj, njenog sudejstva u stvaralaštvu, prava na zaštitu usluge, zdravstvenih rizika, odgovornosti i prava koja bi proizilazila iz jednog zvaničnog priznanja. Dakle, laktanje do trona i njemu pripadajuće piramide standarda kvaliteta. Jedino zajedničkim djelovanjem navedeni ciljevi mogu biti ostvareni. Za svaku u nastavku pobrojanih profesija potrebno je definirati specifikaciju rada, standarde kvaliteta rada, vrijednost, prava, odgovornosti, rizike i cijenu rada. Taj posao jednostavno nije pametno da radi neko drugi do ljudi koji se tim poslovima bave:

  1. Tehničar tona
  2. Asistent tona
  3. Boom operater
  4. Radnik za organizaciju kablova
  5. Inženjer tona
  6. Majstor tona
  7. Dizajner zvuka
  8. Snimatelj tona
  9. Operater na mikseti
  10. Nadzornik oblikovatelja tona
  11. Ravnatelj dijaloga
  12. Oblikovatelj dijaloga
  13. FX Oblikovatelj zvuka
  14. Snimatelj naknadno sinkroniziranih dijaloga
  15. Redatelji naknadno sinkroniziranih dijaloga
  16. Operater na mikseti za naknadno sinkroniziranje dijaloga
  17. Redatelj muzike
  18. Oblikovatelj muzike
  19. Nadzornik oblikovatelja muzike
  20. Elektroakustični muzičar
  21. Programer tona
  22. Redatelj on-line ozvučenja (npr. kod mjuzikla)
  23. Majstor ozvučenja
  24. Arhitekt zvuka
  25. Akustičar
  26. Snimatelj šumova
  27. Oblikovatelj šumova
  28. Redatelj šumova
  29. Operater na mikseti za naknadno sinkroniziranje šumova
  30. Operater na mikseti za finalno miksanje zvuka
  31. Nadzornik za post-produkciju zvuka
  32. DJ

Naravno da on može biti i ona, mislim na sve prethodno pobrojane profesije, samo i ta lingvistička komponenta bi trebala biti tema jedne rasprave u kojoj bi u definiranju zvanične klasifikacije poslova trebalo da sudjeluju i lingvistkinje. Kao što sam na početku napisao, ja samo sampliram tekstove koji ponekad imaju a ponekad nemaju komponentu rodne ravnopravnosti.

U svakodnevnici, glavnina navedene podijele radnih zadataka svodi se na rad osobe koja obavlja posao kojeg nazivamo majstor tona. Nije rijetkost da ta osoba radi na oblikovanju svih auditivnih komponenti prilikom nastajanja jednog umjetničkog rada. Bez obzira radilo se o: radio-televiziji, filmu, teatru… Od studiranja scenarija i razgovora sa redateljem preko pripremnih radova, sve do konačnog snimanja i postprodukcije (takozvane audio-postprodukcije) pri čemu ne treba isključiti i naknadno sinkroniziranje, oblikovanje šumova i na kraju svega treba doći i do umjetnički najzahtjevnijeg procesa miksanja zvuka, ton majstor je tu.

A zvuk je nevidljiv, u mnogim situacijama njegova sugestivnost za mnoge koji konzumiraju umjetnički rad ostaje potpuno neprimjetna, potisnuta u neki daleki plan.

Na drugoj strani, da bi se postigao efekat optimalnog dejstva auditivnih komponenti potrebno je od samog početka dejstvovati ciljano (koncept imati u glavi), od prvog tonskog snimka preko postepenog upotpunjavanja partitura zvuka kako bi u perspektivi u naknadno zatraženim zvukovima bio stvoren materijal za intervencije, do umjetnički uređene digitalne arhive zvukova. Posebno kad je riječ o filmskom izrazu, ton na primjer, ne samo da treba da predstavi auditivnu komponentu vizuelne radnje, nego treba da predstavi čitav jedan poseban umjetnički prostor ili jezik unutar interakcije auditivne i vizuelne komponente jednog audiovizuelnog rada. Jedno uputstvo „kako treba raditi“ nije moguće propisati.

Zadaci koje audiovizuelno oblikovanje sa sobom nosi u svoj svojoj raznolikosti nameću jedinstveno rješenje koje glasi: tragati za novim idejama i načinima. Ova profesija ima – iz navedenog i krajnje očiglednog razloga – umjetnički karakter i njen udio u filmu je u smislu vlasništva, autorski ili bi barem trebao biti, u svakom slučaju o ovome bi se trebalo misliti i razgovarati.

Ne radi se tu – pogotovo kada je riječ o filmu – o prostoj zvučnoj transkripciji realnosti unutar medija filma, već se radi o jednom konceptualnom radu sa auditivnim sredstvima – izgovorenom riječju, šumovima, muzikom čijim odabirom, vertikalnom i horizontalnom organizacijom se otvaraju procesi stiliziranja kako bi se unutar jednog audiovizuelnog rada pronašla najdjelotvornija forma za izraz misli datog audiovizuelnog rada. Suštinski aspekt je i veza tona i slike, konstrukcije rada kao i niza estetskih pitanja. Ništa drugačije nije ni u oblasti teatra, produkcije suvremene radio drame, produkcije radio-tv reportaže…

Stvaralački doprinos „tonca“  je i u kontekstu stvaranja snimaka muzike evidentan. Dok se redatelj muzike koncentrira na način i vrstu interpretacije određene kompozicije kao i na njeno dejstvo dok je se bilježi/snima, redatelj tona bira tehničke instrumente i određuje procese snimanja koji su najpovoljniji. Tu se prije svega misli na tip ansambla (solista, hor, orkestar…), mjesto (studio, koncertna dvorana, hol, izvan), tip snimanja (studijski ili u prirodi). Prilikom snimanja, redatelj tona se koncentrira prije svega na plastičnost tona, boju tona, efekt prostora, hijerarhiju glasova, čistoću i brilijantnost zvuka kao i na mnoge druge faktore, drugim riječima odgovara za cjelokupnu zvučnu sliku snimka.

Ima tu o čemu da se razmisli, prodebatuje, konstruktivno procijeni kvalitet i da se zaštiti rad. Meni ovo toliko ide u sferu sindikalizma ali nije to cilj, cilj je daleko poslovniji i ekonomski usmjereniji tako da svodi majstora tona u njegovu zanatsku radionicu i daje mu mogućnost da, stvara, eksperimentira, osluškuje i bilježi svoju kreativnost kao i bilo prirode i od toga živi.

Ko ne čuje ljepotu, nije vala u stanju ni da je vidi. citat: Nepoznata feministkinja

Kvalitet rada „tonca“ uvjetovan je i tehničkim sredstvima i mogućnostima. Na raštimanim orguljama ni najbolji virtuoz nije u mogućnosti da proizvede prvoklasan učinak, ali dok je za muzičara instrument lošeg kvaliteta poteškoća koju nije moguće prevazići, za jednog „tonca“ koji je svjestan cilja, otvorene su mnoge alternativne mogućnosti da kreativno pronađe rješenje, eliminira nepoželjne faktore i tako proizvede željeno dejstvo.

U slučaju istih „izlaznih okolnosti“ oblikovanja tona, snimci različitih suradnika će se u varijabilnoj mjeri razlikovati. To nije samo slučaj kod snimatelja, razlike će se pojaviti i prilikom studijskog snimka, gdje će se sveukupan individualni izraz zbog cjelokupnog dojma snimaka također razlikovati. Isto onako kako muzičar jednu te istu kompoziciju iz objektivnih kao i subjektivnih razloga nikad neće uspjeti odsvirati identično, ni jedan snimatelj neće moći da je snimi isto. To je jedna karakteristična razlika između kreativnih i rutinskih poslova. „Oskar“ za najbolji ton se ne dodjeljuje za najvrijedniji rutinski rad (jer se isti podrazumjeva), već za jedan individualan, jedinstven doprinos auditivnoj komponenti filma koji sadržava sva obilježja jednog umjetničkog rada.

A da bi bio individualan, ton majstor mora biti maštovit, a da bi bio maštovit, mora biti neovisan, a da bi bio neovisan, mora biti priznat, a da bi bio priznat, mora negdje da stoji da je zakonom zaštičen njegov rad, zakonom na koji može da se pozove kad vidi da neko drugi ubire tantijeme za njegov rad i učinak, da se neko drugi smatra autorom rada koji je on stvorio, kad čovjek vidi da ga nema a zna da je tu u svemu, kao svijedok suštine, ljepote, kvalitete, kad čovjek osjeti da slabije čuje jer je proveo dane i noći osluškujući najsitniji detalj i placirajući ga satima, danima na specifično mjesto u trodimenzionalnoj matrici virtuelne arhitekture zvučnog spektra, kad osjeti da u budžetima predviđenim za razvoj medija nema stavke za razvoj neovisne radio produkcije, nema neovisnih autora radio drama, uradaka i zvučnih dijaloga, nema elektro-akustičnog koncerta, nema muzike za zvučnike, nema ni njega, ni njegove profesije, nema ni traga ni glasa suštini, u svijetu kojem su izgleda šarena vrata dovoljna istina.

Ali postajem gorak, a to mi nije cilj, cilj mi je proizvesti gorčinu kod onih koji trebaju da se udruže i dobro se zamisle nad tekstom koji mi nije bilo mrsko prevesti sa jezika starih Germana koji su ga preveli sa jezika Amerikanaca koji su ga preveli sa jezika onog Čeha sa početka ovog teksta. Radi se o historijskom dokumentu iz godine u kojoj sam rođen 1977, u kojem je sjajno definiran opis poslova “tonca”.

Jedan drugi dokument kojeg sampliram sačinjen je za potrebe Barrandov-Filmstudios (FSB) kako bi predstavljao podlošku za niveliranje tadašnjeg reguliranja ličnog dohodka u oblasti stvaranja igranih filmova. Ovaj materijal predstavlja trag da su u prošlosti na vrhunskim mjestima kao što je Barrandov-Filmstudio, funkciju “tonca” poštovali i smatrali za kreativan poziv, pri čemu je postojala precizna podjela tonsko-tehničkih zanimanja. „Tonci“ i ljudi koji se bave zvukom danas mogu da se nađu u mnogim drugim profesijama ipak, uloga „tonca“ u umjetnosti filma možda najbolje ilustrira sve radnje, rizike, znanja i vještine koje su neophodne da bi se uspješno bavilo suštinom.

U pojedinim tačkama se sadržaji ove profesije u odnosu na današnje sadržaje razlikuju, jer došlo je do tehnološkog napredka i inovacija. To što se razlikuje treba biti cilj jedne ozbiljne strukovne rasprave kako bi se profesija ne samo zakonski priznala i poštovala, nego i zbog toga što bi se tako profesija izdigla na nivo tehnološkog razvoja i uskladila sa vremenom u kojem stvara i kreativno se izražava, educira, standardizira i kvalitativno usavršava. Da nam se nebi desilo da npr. na neki expo inovacija u Tokiju izađemo sa izumom točka kao svog novog dostignuća.

Dio 1

Karakteristike djelokruga jednog ton majstora u FSB

Osnovne informacije za reguliranje pitanja ličnog dohodka ton majstora moguće je predstaviti podjelom na slijedeće tačke:

  1. Društveni i umjetnički značaj profesije
  2. Neophodne kvalifikacije za obavljanje funkcije
  3. Vremenski okvir rada u odnosu na druge profesije
  4. Psihičko opterečenje

O tačci 1.1: Društveni i umjetnički značaj profesije ton majstora

Zadatak jednog ton majstora prilikom stvaranja jednog igranog filma zasnovan je na tome da upotpuni svaku pojedinačnu sliku u filmu odgovarajućom tonskom pratnjom. Ova naturalistična forma ozvučenja koristi se danas još jedino kod pojedinih filmskih reportaža i već odavno je u igranim filmovima prevaziđena te bi ona kao takva bila krajnje dosadna publici.

Ton u filmu svojom konstrukcijom mora da utiče na čula publike podjednako kao i na fotografiju. Zbog toga on ne može biti samo jedna prosta mehanička tonska predstava snimljene scene, nego jedna tonska realnost, koju je potrebno umjetnički oblikovati, kako bi se kod publike proizveo doživljaj koji u potpunosti korespondira stvaralačkoj namjeri redatelja.

Od čega se sastoji to oblikovanje tonske realnosti moguće je nagovijestiti nabrajanjem nekoliko osnovnih principa. Prije svega tu je optimalni odabir i potpuna vremenska veza kompozicije svih tonskih elemenata, to znači dijaloga, šumova, zvučnih “atmosfera” i muzike.

Potpuna izbalansiranost ovih elemenata kako u smislu estetike tona tako i u smislu psihologije sluha, npr. promjena odnosa tonske ravni odsustvom binauralne percepcije kod monofone reprodukcije. Namjerno održavanje ili povreda audiovizuelnih stereotipa, npr. namjerna upotreba šumova koji su u potpunoj kontradikciji sa slikovnom radnjom. Stiliziranje tonskih radnji, to jeste namjerno potiskivanje ili isticanje pojedinih elemenata tona predstavljene radnje. Optimalno rješavanje često suprotstavljenih umjetničkih i tehničkih zahtjeva prema konstrukciji tona i tako dalje.

Upravo u ovom preoblikovanju tonske realnosti leži težište radnog opsega ton majstora u igranim filmovima. Dakle na dlanu je to da se ne radi o prostom snimanju realne tonske pratnje određene vizuelno predstavljene radnje, već o režiji oblikovanih tonskih komponenti jednog filma čiji audiovizualni umjetnički integritet na taj način biva upotpunjen. U jednom dobro urađenom filmskom radu je režija vođena od strane ton majstora za jednog laika neprimjetna, ipak, njen eventualni nedostatak je publici veoma osjetljiv i kao takav može značajno umanjiti umjetničku vrijednost filmskog djela. Ton majstor je prilikom provedbe član uže ekipe redatelja filma i jedan od njemu najbližih suradnika. Njegovom inicijativom, senzibilnim i kreativnim dejstvom, sposobnošću da reaguje, samo-disciplinom i konsekventnošću on je u stanju doprinositi i uticati na namjere samog režisera kad je riječ o tonskom dijelu posla.

Film je danas priznat kao audiovizuelno umjetničko djelo, to znači, kao jedna umjetnička sinteza slike i tonskih komponenti. Niti jedna od ove dvije komponente se ne može odvojiti od druge i smatrati posebnom egzistencijom. Kad bi današnji igrani film bio projiciran kao nijemi film on bi prestao biti umjetničko djelo. Kad bi se možda reproducirala samo njegova tonska komponenta rezultat bi bio uporedivo sličan. Evidentno je da su ove dvije komponente kvantitativno podjednako vrijedne i podjednako neophodne. Razlika je primjetna jedino kroz jednu nedovoljnu upotrebu njihove sinteze.

Mogućnosti tona kao sredstva izraza su ne tako davno bile veoma potiskivane a posljedica toga na njihov estetski razvoj zapravo je dug svih nas prema tonskoj profesiji. Podcjenjivanje značaja tona i učinka tona koje preživljavaju ton majstori još je i danas vidljivo, posebno na politici ličnih dohodaka.

Zahtjevi za rad ton majstora su se u proteklim decenijama značajno zaoštrili, režiseri ton majstorima sve više krče prostor za samostalnost i zahtjevaju više inventivnosti i kreativnog doprinosa u formi vlastitih prijedloga, ponekad i u izradi i pripremi više alternativnih tonskih rješenja oko kojih se finalna odluka donosi tek na kraju finalnog miksanja filma. Posljednja regulativa o ličnom dohodku iz godine 1972 definitivno nije računala sa ovakvim i drugim novim aspektima.

160826-crvena-izredno-stanje-07foto-nada-zgank
foto by Nada Zgank

Kad je riječ o profesiji, iz vida nebi trebalo ispuštati tehničko-umjetničko-estetsku evoluciju koja je proizvela producente loop-ova, traka, beat-ova, samplova, dj-set-ova… Njihov rad podjednako je relevantan i krucijalno ga je zaštiti i kvalitativno standardizirati. Kao i većinu zanata i zanat e-muzičkih producenata i dj-eva uvjetovan je tehnološkim razvojem i entuzijazmom ljudi da isti prate. Bosna i Hercegovina nije izuzetak u tom smislu, ono što entuzijastima e-muzike nedostaje je sve ono što nedostaje i ton majstorima, tako da je od esencijalne važnosti da se u rasprave i razvoj preporuka koje je potrebno uputiti prije svega prema ministarstvima obrazovanja kako bi bile pokrenute inicijative za stvaranje silabusa i programa na obrazovnim institucijama i kako bi se pokrenule procedure za zakonsko reguliranje profesije i svih prava i odgovornosti koje proizilaze iz obavljanja iste.

Dug je put koji stoji ispred entuzijasta ove profesije i dobro bi bilo djelovati udruženo. Krucijalno je priznanje evolucije profesije iz jedne čisto tehničke u jednu umjetničku i daleko sveobuhvatniju. Krucijalno je i omogućavanje zakonskre regulative koja bi profesionalcima omogućila samostalno djelovanje i poresku odgovornost kao što je krucijalno i zaštiti prava profesionalaca koji se poslom bave kao angažovani autori ili uposlenici zaposleni po ugovoru o radu. Nije dovoljno samo prepisati regulativu iz jedne od zemalja u kojima ista postoji već je potrebno pratiti razvoj profesije u Bosni i Hercegovini i tražiti načine da se nivo realiziranosti zaštite koju regulativa omogućava podigne na nivo na kojem će pomenuta regulativa imati smisla i efekta, ali prije svega, najbitnije je htjeti.

O tačci 1.2: Neophodne kvalifikacije za obavljanje funkcije

Samo zbog toga što na univerzitetima i visokim školama ne postoji pravac za studij ton majstora (tj. do sad nedostaje režija tona u nastavi na FAMU), traži se diploma tehničkog smjera sa jednim potpuno nelogičnim obrazloženjem, da ton majstor radi sa tehnikom.

Naravno da jedan ton majstor mora da ima teorijska i praktična znanja o principima fizike, akustike i elektro akustike koja on u svom svakodnevnom radu može učiniti djelotvornim.

Budući da ove naučne oblasti predstavljaju jedan dio studija na odgovarajučem fakultetu Češkog tehničkog univerziteta, ovakvo jedno obrazovanje prije svega nebi trebalo biti nepreporučljivo. U svakom slučaju očekuje se kao propozicija da ton majstori kroz daljnju edukaciju i individualan studij iz oblasti estetike i srodnih pravaca svoje kvalifikacije dodatno oblikuju, bilo dodatnim studiranjem na FAMU ili npr. praktičnim radom u struci.

Ne radi se ovdje samo o jednom pogledu na stvari, nego je uveliko uvriježena praksa da bi edukaciju za ton majstora potrebno u glavnom usmjeriti na oblast umjetnosti i to prema svim pravcima sa kojim se ton majstor u svakodnevnici rada susreće. Jedino tako ton majstor može redatelju, kamermanu, kompozitoru i glumcu biti ravnopravan partner. Jedino tako će on moći pronaći zajednički jezik sa njima. Redatelj si neće dozvoliti bilo kakvo uvjeravanje o elektronskim spojevima i planovima istih niti je moguće očekivanja od glumaca oblikovati u decibelima. Jedna umjetnički usmjerena visoka škola je za ton majstora danas neophodnost. Uspostavljanje jedne takve nastave na FAMU je pitanje najbliže budućnosti.

Govorilo se tako 1977 godine. U Pragu. Danas, u Bosni i Hercegovini, prema podacima koje sam pronašao u bazi podataka Agencije za statistiku BiH, pretražujući klasifikaciju zanimanja KZBIH – 08 pod šifrom 2152 nalazi se zanimanje od kojeg se 1977 godine u Pragu počelo, te ga zbog toga na ovom mjestu koristim. Postoji danas dosta sličnih i srodnih zanimanja koja u zvaničnoj klasifikaciji samo ovlaš dotiću oblikovanje tona ali ništa od tih klasifikacija ne polazi od materije posla tako da nema smisla referirati se na njih. Dakle, prema KZBiH – 08 stoji:

U preciznijem objašnjenju ove profesije stoji: Inžеnjеri/inženjerke еlеktrоnikе provode istrаživаnjа, prојеktuјu i rukоvоdе kоnstrukciјоm, rаdоm, оdržаvаnjеm i pоprаvkоm еlеktrоnskih sistеmа i pružајu savjetodavne uslugе о tеhnоlоškim аspеktimа еlеktrоnskih mаtеriјаlа, prоizvоdа ili prоcеsа.

Poslovi koji uključuju ovu profesiju su:

  1. pružаnjе savjetodavnih uslugа, prојеktоvаnjе еlеktrоnskih аpаrаtа ili kоmpоnеnti, kоlа, pоluprоvоdnikа i sistеmа;
  2. spеcifikаciја prоizvоdnih i instаlаciоnih mеtоdа, mаtеriјаlа i stаndаrdа kvаlitеtа i rukоvоđеnjе prоizvоdnim ili instаlаciоnim rаdоm еlеktrоnskih prоizvоdа i sistеmа;
  3. utvrđivаnjе stаndаrdа zа kоntrоlu i prоcеdurа rаdi obezbjeđenja еfikаsnоg rаdа i bezbjednosti еlеktrоnskih sistеmа, mоtоrа i оprеmа;
  4. organiziranje i rukоvоđеnjе оdržаvаnjеm i pоprаvkоm pоstојеćih еlеktrоnskih sistеmа i оprеmе;
  5. prојеktоvаnjе еlеktrоnskih kоlа i kоmpоnеnti zа upоtrеbu u оblаstimа kао štо su kоntrоlа nаvоđеnjе vаzdušnim prоstоrоm i kоntrоlа pоgоnа, аkustikа ili instrumеnt i kоntrоlnе tаblе;
  6. istrаživаnjе i savjetodavne uslugе о rаdаrskim, tеlеmеtriјskim sistеmimа i sistеmа zа dаljinsku kоntrоlu, mikrоtаlаsnа i drugа еlеktrоnskа оprеmа;
  7. prојеktоvаnjе i izrаdа аlgоritаmа zа оbrаdu signаlа i primjena istih pоmоću vаljаnim izbоrоm hаrdvеrа i sоftvеrа;
  8. izrаdа аpаrаtа i prоcеdurа zа tеstirаnjе еlеktrоnskih kоmpоnеnti, kоlа i sistеmа.

Na drugoj strani, u evidenciji iste Agencije, samo u polju klasifikacije djelatnosti, pronašao sam pod šifrom 59.20 djelatnost koja podrazumjeva snimanja zvučnih zapisa i izdavanja muzičkih zapisa. U nastavku iste tabele stoji i šifra za djelatnost 92.110 koja podrazumjeva filmsku i video proizvodnju.

Prema mišljenju gospodina Enesa Hadžiefendića iz Agencije za statistiku BiH mjesto na kojem bi bilo dobro postaviti pitanje o potrebnim kvalifikacijama za registriranje pomenutih djelatnosti je Poreska uprava i statistika Kantona Sarajevo.

Bez obzira postoji li u BiH institucija na kojoj se stiču potrebne kvalifikacije ili ne, na ovom mjestu postaje vidljiv jaz unutar kojeg vizualna umjetnost kao djelatnost u potpunosti pokriva umjetnost tona kao zanimanja.

To je razlog zbog kojeg je potrebno istražiti do u najsitniji detalj cjelokupan spektar poslova koje zanimanje majstora tona pokriva i prikazati ga kroz prizmu njegove cjelokupne interdisciplinarnosti. Edukacija jednog dobrog ton majstora, koji je i zanatlija i tehničar i konceptualni umjetnik i umjetnik zvuka i muzike obuhvata daleko više od onog što bi mogao ponuditi samo jedan fakultet, zbog toga inicijative treba da prije svega budu usmjerene prema sektoru obrazovanja.

U ostale „prirodne“ kvalifikacije neophodne za ton majstora ubrajaju se i osjećaj za ritam, muzikalni sluh, muzikalni osjećaj, osnovna znanja iz fonetike i ortoepije. Zbog karakterističnosti koje se tiču ličnosti ton majstora, zbog prirode posla i rada sa ljudima važan je i opći društveni angažman. Iako ga navodimo kao posljednju stavku relevantnu za stručne kvalifikacije ta sposposobnost se pokazala kod ton majstora kao najbitnija za njegov uspješan rad.

Postoje također, kad smo već kod kvalifikacija i specifične tajne zanata, sposobnosti koje se daju uvježbavati svakodnevnim treninzima, to su za profesiju dizajnera zvuka ili osoba koje se bave uređivanjem kvalitete zvuka kao finalnog produkta treninzi sluha, tj. treninzi koji osposobljavaju pojedinca da jasnije raščlanjuje zvukove unutar jednog snimka kao i da bude u stanju da odmori vlastito uho. Zvuk je opasan fenomen i igra sa njim nije koještarija. Sluh čovjeka ima rok trajanja i svaki oblik izlaganja nepredvidljivim akustičnim situacijama (a one su svakodnevnica ton majstora) ostavlja nepopravljivu štetu.

O tačci 1.3 Vremenski okvir rada u odnosu na druge profesije

Prilikom uspostavljanja odnosa među visinama ličnih dohodaka neophodno je u obzir uzeti vremensku dimenziju rada. Na osnovu statističkih podataka o broju godišnje napravljenih filmova moguće je na osnovu trenutnog broja suradnika pojedinačnih profesija odrediti koliko je jedan suradnik jedne određene profesije napravio filmova.

Na ovom mjestu bi trebalo statistički istražiti i obuhvatiti i broj teatarskih predstava, broj radio-tv emisija, broj koncerata, partija, broj produciranih muzičkih radova… Iz tih podataka postaje vidljivo da je vrijeme potrebno za rad različito za svaku pojedinačnu profesiju.

Ne treba misliti da je pravedno i ispravno da suradnici različitih profesija sa od prilike istim kvalifikacijama i obrazovanjem za rad na jednom filmu od prilike bivaju isto honorirani, iako je evidentno da je vrijeme potrebno za obavljanje njihovih poslova značajno različito. Ako jedan suradnik jedne profesije godišnje u prosjeku može npr. da radi na dva filma dok se kod drugog suradnika jedne druge profesije radi o mogućnosti da radi na šest filmova godišnje, onda nastaju značajne disproporcije kad je riječ o zaradi. Suradnici istog kvaliteta pod istim radnim opterečenjem bivaju plačeni u odnosu 1 prema 3.

Za ton majstore u okolnostima današnjih načina snimanja je prosiječno vrijeme rada na jednom filmu u usporedbi sa drugim profesijama relativno duže. Stvari treba svesti na činjenicu da se sve više filmova snima sa metodom pomoćnog tona, tako da kad za većinu suradnika snimanja prestanu, ton majstor tek počinje da radi sa zvukom. Tome treba pridodati i rad na međunarodnim tonskim trakama, koje često bivaju dovršavane više sedmica ili mjeseci nakon završetka snimanja. Osim toga, česte su i dramaturške intervencije nakon miksanja. U oba navedena slučaja, ton majstora se angažuje na drugim snimanjima, tako da takav rad biva pružen kao prekovremeni rad, što ostavlja posljedice na zdravlje. Ovakve situacije,  koje kod drugih profesija nisu evidentirane, dešavaju se samo ton majstorima.

O tačci 1.4. Psihičko opterečenje

Problemom psihičkog opterečenja suradnika kod snimanja i režije tona bavili su se već odavno mnogi, to da se radi o velikom opterečenju posebno u oblasti audiovizuelne umjetnosti danas je već uveliko poznato. To priznanje čak je i formulirano prilikom klasificiranja navedenih suradnika u višu kategoriju prilikom penzionisanja. Psihičko opterečenje ton majstora prilikom snimanja proizilazi iz prirodnog karaktera njegovog rada koji se dešava u stvarnom vremenu jedne „uživo“ odigrane scene. Ovo opterečenje je zasnovano na slijedećim radnjama:

  1. Praćenje redoslijeda akustičnih i umjetničkih parametara koji se u toku igranja scene simultano odvijaju;
  2. U svakom momentu senzibilno i kritičko odlučivanje o suvislosti i potrebi navedenih parametara u skladu sa namjerom redatelja;
  3. Istovremeno odlučivanje o suvislosti i neophodnosti momentalnih režiserskih intervencija koje je neophodno permanentno napominjati i provoditi u toku odigravajuće scene, što zahtjeva u toku scene najviši stupanj koncentracije kao i sposobnost da se odmah reagira na najsenzibilniji način na novonastale akustične i vizuelne podražaje;
  4. Operativno odlučivanje o povezivosti svih parametara na mjestima na kojima je napravljen tonski rez;
  5. Prilikom snimanja naknadno sinhroniziranih traka kao i prilikom definitivnog miksanja tona postoji potreba za dugoročnom maksimalnom koncentracijom prilikom usklađivanja projicirane slike sa nekoliko istovremeno reproduciranih tonskih događaja.

Akustični parametri koje ton majstor prati su: svi kvalitativni kriteriji elektro-akustičnog prenosa uključujući, distorzije, smetnje, buka okoline, akustična pozadina scene i drugi.

Umjetnički paramentri koje ton majstor prati su za dijalog: razumljivost, jačina tona, intonacija, brzina govora i ritam govora, mjera emocionalnog izraza, karakter prostora, generalna perspektiva tona, estetska vrijednost tona prilikom eventualnih stilizacija i drugi.

Aspekt rada ton majstora koji se opisuje riječima: „u stvarnom vremenu scene koja se odigrava“ se pojavljuje kod rijetkog broja profesija. Rad kod svih drugih u realizaciju filma uključenih profesija – sa ove tačke gledišta – ima vrijeme pripreme koja se dešava izvan vremena scene koja se odigrava.

Sa kakvim radnim zadacima se ton majstor susreće u procesu realizacije jednog filma objašnjeno je u drugom djelu.

Tehnologija tona je od svih oblast procesa rada ton majstora koji bivaju angažirani u filmskoj produkciji najkomplikovanija, ipak uspjelo nam je da učešće ton majstora ukratko definiramo u 44 tačke.

DIO 2

Katalog zadataka jednog ton majstora pri FSB

Polazeći od njegovih prava i dužnosti

2.0 Općenito

Ton majstor je autor tonske komponente filma. U njegovom radu on se ravna prema cjelini stvaralačke namjere redatelja, on predlaže oblikovanje tonske konstrukcije svake pojedinačne scene i pazi na pridržavanje tonskog koncepta filma kao cjeline. On je redatelju odgovoran za rezultat umjetničkog i tehničkog kvaliteta tona filma. On vodi rad svih slikovno i tonsko tehničkih suradnika koji prilikom snimanja rukovode uređajima za snimanje tona.

Prilikom priprema

2.1 Ton majstor je dužan da se temeljito upozna sa knjigom snimanja.

2.2 Nakon dogovora sa redateljem i rukovoditeljem produkcije on odlučuje vrstu i način ozvučenja filma, tj. koje filmske dijelove treba originalno ozvučiti, koje naknadno sinhronizirati, gdje će biti ubačena i kakva muzika, gdje specijalni tonski efekti.

2.3 Ton majstor dostavlja rukovodiocu produkcije dokumentaciju za plan rada i filmski budžet za oblast zvuka.

2.4 Ton majstor može biti pozvan da sudjeluje u razradi tehničke knjige snimanja.

2.5 Prilikom snimanja na originalnim mjestima on učestvuje u odabiru i traženju tih mjesta i ima zadatak da napravi procjenu njihove akustičnosti i tonskog karaktera.

2.6 Učestvuje na svim razgovorima produkcijskog štaba kad je riječ o tonskoj komponenti filma.

2.7 Učestvuje na svim za produkcijski štab upriličenim studijskim projekcijama arhivskih filmova.

2.8 Zajedno sa arhitektima filma usaglašava izvedbu filmske dekoracije zbog akustike i kompresije tonskog snimanja. Sa rukovoditeljem logistike i kostimografom odlučuje o izboru odgovarajućih materijala i rekvizita kako akustika i sloboda šumova nebi bile poremećene.

2.9 Ton majstor učestvuje prilikom odabira rekvizita i dekoracija iz ateljea i procijenjuje na koji način iste koriste ili štete snimanju tona.

2.10 Zajedno sa rukovodiocem produkcije zaključuje i potpisuje sporazum u kojem se definiraju tehničke i potrebe personala za rukovanje tehnikom za snimanje zvuka.

2.11 Brine se za snimke tona pri probama glumaca i savjetuje redatelja o glasovnim prilagodbama glumaca.

2.12 Učestvuje na snimanjima muzičkih traka odnosno iste snima i određuje način i vrstu njihove transkripcije kao i drugih mjera na snimanju muzikom pokrivenih scena.

2.13 Predlaže realizacijske i upotrebne mogućnosti neuobičajenih vrsta muzičkih kompozicija ili oblikovanja muzičkih snimaka za svrhe filma te iste dogovara sa kompozitorima.

Na snimanju

2.14 Prije snimanja provjerava funkcionalnost opreme za snimanje zvuka i procijenjuje njihovu primjenjivost za predviđeni način rada. Svoje observacije diskutira sa rukovoditeljem produkcije i sa osobljem koje radi na tehnici za snimanje zvuka.

2.15 Prilikom snimanja, snima originalne dijaloge, šumove i muziku na licu mjesta. Pri tome on daje uputstva podređenim suradnicima o mikrofoniranju kako bi upravljanjem njihovih signala ostvario željenu kompoziciju i perspektivu prostora, on prati slobodu šumova scene, razumljivost dijaloga, upozorava redatelja na pogrešan izgovor i dikciju glumca, zaustavlja akustično loše snimke, prati slijed scena i vodi računa o boji i intonaciji izraza glasa, akustici prostora, intenzitetu šumova pozadine i tako dalje.

2.16 On odlučuje o tome da li je tonski snimak neophodan i na mjestu snimanja snima šumove koji služe za ozvučenje naknadno sinhroniziranih filmskih snimaka kao i za međunarodne tonske trake.

2.17 Pod nepredviđenim okolnostima on odlučuje nakon dogovora sa redateljem o naknadnom sinhroniziranju određene scene.

2.18 Zajedno sa glavnim majstorom rasvjete prilikom snimanja na originalnim lokacijama dogovara najpovoljnije mjesto za postavljanje agregata za rasvjetu.

2.19 Prilikom snimanja u formi planiranih naknadnih sinhronizacija on ovlašćuje, nakon dogovora sa redateljem i rukovoditeljem produkcije, jednog suradnika (asistenta ton majstora) da snima pomoćni ton i neponovljivi ton.  Rad asistenta ton majstora nadzire ton majstor unaprijed dogovorenom metodom nadzora.

2.20 Učestvuje na probnim izvedbama i redatelju predlaže izbor snimaka koji su za audiovizuelnu komunikaciju najdjelotvorniji.

2.21 Učestvuje na svim pregledavanjima radnih snimaka u studiju za režiju.

2.22 Organizira probna snimanja u slučaju kad se povezne scene snimaju nakon dužeg vremenskog perioda.

2.23 Daje uputstva redatelju i montažeru kad je riječ o sirovim isječcima radnih kopija ukoliko on na taj način može unaprijediti tonsku komponentu filma.

U postprodukciji

Ton majstor je odgovoran za finalnu režiju tonske komponente tako da rezultirajuće audiovizuelno dejstvo rada odgovara stvaračkoj namjeri redatelja. Za tu svrhu on:

2.24 Daje uputstva za fini rez radne kopije, kad rez slike upadne u kontradikciju sa predviđenom kompozicijom tonova.

2.25 Nakon finog reza slike radne kopije filma on predlaže redatelju konačno oblikovanje tona pojedinačnih scena i to u nekoliko varijanti te zajedno sa redateljem i montažerom stvara scenario za finalnu tonsku knjigu snimanja filma.

2.26 Učestvuje zajedno sa redateljem, kompozitorom i montažerom prilikom stvaranja finalne knjige snimanja muzike za film.

2.27 Odabira pojedinačne o-tonove te nakon odabira najboljih fotografija filma on za iste snima o-tonove čiji vremenski tok mora odgovarati protoku odabranih scena. To znači npr. snima prevozno sredstvo i šumove koji prilikom snimanje nisu mogli biti jasno snimljeni.

2.28. Bira i naručuje odgovarajuće arhivske šumove te ih prilagođava željenoj svrsi.

2.29 Radi transkripciju i prilagođava muzikalne arhivske snimke

2.30 Radi naknadno sinhroniziranje dijaloga pridržavajući se istih principa kompozicije tonova kao i prilikom snimanja originalnih dijaloga na mjestu snimanja. Akustika scene kao i perspektiva tona se u ovom slučaju vještački stvaraju.

2.31 Surađuje sa redateljem ili sa redateljem dva, na režiji tona i vodi računa o snimanju tonskih naknadnih sinhronizacija u studiju za produkciju šumova.

2.32 Sudjeluje na snimanjima muzike pri čemu upoznaje specijaliziranog ton majstora sa konceptom tona svake pojedinačne scene.

2.33 U konceptu koji je pripremljen na osnovu scenski pripremljenog plana miksanja on određuje i označava sve odabrane tonove i njihov privremeni raspored na trakama za miksanje i to tako da prilikom miksanja filma može da se odredi dešavajuća scena i njen prelaz u drugu scenu.

2.34 Prilikom rezanja traka on kooperira sa montažerom, pri čemu ga informira o sadržaju pojedinačnih snimaka tona kao i o mogućnostima njihove redateljske kompozicije. U suradnji sa montažerom on precizira i raspored tonova u pojedinačnim trakama miksete te u scenario dodaje uputstva vezana za oblikovanje plana za miksanje.

2.35 Zajedno sa jednim predstavnikom tehničke kontrole dijaloških mikseta pregleda ispravnost i svrsishodnost mikseta i potpisuje sa njim protokol o njihovoj tehničkoj ispravnosti. U slučaju nedostataka on pronalazi rješenja.

2.36 Provodi neophodne radnje za miksanje zvukovno kompliciranih scena.

2.37 Zajedno sa jednim drugim ton majstorom (specijalistom za miksetu) miksa film i snimak praizvedbe.

2.38 Prenosi rezultirajući miks sa magnetne na svjetlosnu traku J te radi transkripciju miksa za izvedbu koja se odobrava.

2.39 Učestvuje na izvedbi za odobrenje.

2.40 Vodi računa o pripremi šumova za međunarodne tonske trake.

2.41 Za svrhu međunarodnih tonskih traka poduzima neophodno naknadno sinhroniziranje.

2.42 Zajedno sa montažerom prilagođava rez traka sa miksete za miksanje međunarodnih tonskih traka.

2.43 Miksa međunarodne tonske trake uključujući i trake za finalnu izvedbu.

2.44 Kontrolira i odobrava ton za prvu premijernu kopiju filma.

2.45 Supotpisnik je konačnog filmskog finansijskog obračuna.

Može li se rezultat rada „tonca“ smatrati muzičkim staralaštvom? Ako da, vrijedi li to uvijek ili samo u pojedinim slučajevima? Na dvije se vode može svesti odgovor: ukoliko se radi o pukom snimanju jedne muzičke izvedbe, onda se rad jednog redatelja tona ili muzike može karakterizirati kao jedan interpretativan rad, pri čemu od istog analogno zavisi i rezultat dejstva muzičara. Zbog toga radi se o jednom samostalnom umjetničkom poslu.

Ali, ako se govori o radu majstora tona, govori se o jednom globalnom radu na izgradnji tonske i auditivne komponente. On sa muzikom radi samo kao sa jednim dijelom te komponente pri čemu on svrsishodnim procesima odlučuje o potrebi upotrebe muzike. Povremeno on samostalno snima muziku, upotrebljava jednu od strane kompozitora komponovanu ili iz muzičke arhive izabranu muzičku površinu. Povremeno on preferira vlastitu konstrukciju zvukova, npr. jedna kombinacija šumova i pojedinačnih zvukova koje izdvoji iz prethodno urađenih snimaka. U pojedinim slučajevima je najbolje rješenje da samostalno sastavi muzičke elemente i tako samostalno komponuje kompletnu tonsku površinu npr. elektronskim putem, tako da je moguće smatrati da jedan parcijalan rad ton majstora može sadržavati i stvaranje muzičke kompozicije. Sve u svemu ovaj rad je daleko šire postavljen i od muzikalnog stvaralaštva ga treba razlikovati.

Iz svega navedenog proizilazi da jedna procijena suštine dizajna zvuka za film i priznavanje iste kao stvaralačke profesije vodi u ludilo.

Od karakterizacije „muzičko stvaralaštvo“ (koje ima jedno specifično značenje), bolje je koristiti termin kompozicija tona odnosno konstrukcija tona. Ovaj pojam je semantički obuhvatniji i izražava karakter stvaralačke profesije koja u ovom slučaju „muzičkog uradka“ u komparaciji sa profesijom jednog kompozitora muzike može biti upoređena.

Za razliku od jedne čisto muzičke kompozicije jedna kompozicija tona okičena je mnogim drugim suštinskim oznakama, prije svega neophodnošću da se ton koncipira i oblikuje tako da postoji funkcionalna sprega sa slikom, da se odgovarajuća mjera stiliziranja u odnosu na stil i poštivanje rada usaglase tako da ovaj rad ne može da se smatra oblikovanjem muzike.

Na polju autonomnog tona (ne kao dio jednog audiovizuelnog djela) danas se koristi pojam „audio umjetnost“ (Audio Art, Radio Art i tako dalje) u kontekstu čega se koristi pojam „audio uradak“ pri čemu isti povezuje sve detalje tonske kompozicije a historiijski posebno takozvanu konkretnu i elektroničku muziku iz koje je proizašao cjelokupan spektar onoga što se ubraja u pojam e-muzika.

Oblikovanje tona u praksi predstavlja jednu široku paletu od čisto zanatskih do izrazito umjetničkih zadataka, ona pokriva potrebe mnogobrojnih vrsta produkcije od upotrebnih proizvoda pa sve do jedinstvenih, umjetnički ambicioniziranih radova. Slično kao i kamerman ili fotograf, majstor tona svoj zanat obavlja unutar jednog spektra koji polazi od rutinskih poslova i ide sve do umjetnički neponovljivih radnji pri čemu njegov učinak zavisi od njegovog znanja i talenta.

Stvaralački učinak oblikovanja tona je nemoguće procjeniti sa službeničkog stola. Ovo trebuje iskusne stručnjake koji su u stanju da procjene težinu radova vezanih za zvuk unutar jednog konkretnog proizvoda kao i nivo sposobnosti dotičnog ton majstora da ostvaruje umjetnički zahtjevne zadatke, na osnovu kvaliteta njegovog dosadašnjeg stvaralaštva.

Ne postoji tačan podatak o broju ton majstora i osoba koje se bave srodnim djelatnostima u Bosni i Hercegovini, ne postoji ni jasna klasifikacija srodnih djelatnosti, iste nisu ni priznate i ne nalaze se u registru poslova, ne postoji ni informacija o rezultatima njihovog rada, ni o kriterijima kvalitete, niti je jasno u koje oblasti umjetničkog stvaralaštva (npr. audiovizuelnog stvaralaštva…) pripada njihovo stvaralštvo, sve u svemu cjelokupna djelatnost uključujući njoj srodne djelatnosti u Bosni i Hercegovini ne postoji.

Oblast umjetnosti oblikovanja tona možda može biti klasificirana u: audiovizuelna ili multimedijalna produkcija, snimanje muzike, radio produkcija, dizajn zvuka za teatar i elektronički ton. Naravno da unutar ovakve profesionalne klasifikacije mogu nastajati preciznije definicije koje detaljiziranije ulaze u karakter pojedinačnih djelatnosti kako bi se lakše procjenjivao učinak, kvalitet, estetika, vrijednost, napor… o definiranju istih, treba se zamisliti nad ovim tekstom. Poslušati ljude zahvaljujući čijem entuzijazmu scena elektroničke muzike u BiH postoji, razgovarati i organizirati oblikovatelje tona koji su se afirmirali u svijetu produkcije zvuka za film, razgovarati sa producentima muzike kao i sa producentima radio programa, radio amaterima, dj-evima…

Problem rezultata rada ton majstora je evidentan i često rezultati njegovor rada mogu biti evidentirani kao dio neke druge djelatnosti, pitanje je u kojoj mjeri je moguće definirati udio rada ton majstora u cjelokupnom djelu, pitanje je i u kojoj mjeri djelatnost ton majstora može biti prihvaćena kao neovisna uslužna djelatnost ili umjetnički zanat?

Rezultat djelatnosti ton majstora može biti generalno korišten bez obzira na druge vlasnički zaštićene radove ili elemente radova. Poznata je prodaja licenci malih audio uradaka na internetu (obično se prodaju šumovi). Ipak, kompozicija tonova je kao rezultat rada ton majstora u praksi obično vezana za stvaralaštvo jedne druge branše. Kod sintetičkih vrsta umjetnosti (npr. audiovizuelni, multimedijalni ili scenski rad …) radi se u praksi o najrazličitijim formama produkcije iz čega proizilazi najrazličitiji udio tona u cijelom radu. Kad bi došlo do jednog globalnog vrednovanja ovog udjela, došlo bi do grube paušalizacije.

Do od prilike početka devedesetih godina ton majstori su bili angažirani kao i svi drugi članovi kreativnog štaba filmskih produkcija (npr redatelji, kamermani, arhitekti, dirigenti), danas ton majstori rade uglavnom na osnovu ugovora o djelu (često su freelance-ri).

Unutar ove izmaglice u koju se ubrajaju ljudi koji samostalno odlučuju da pružaju svoje usluge za novac ili neku drugu vrstu nadoknade živi ono sve što država iz ne baš jasnih razloga ne želi da uredi i prizna. Tekst koji sam samplirao trebao bi da potakne ljude kojih se njihova vlastita egzistencija tiče da razmisle o formama izlaska iz magle i ulaska u zonu zaštite vlastitog znanja i rada.

Oni koji danas imaju, šta god da imaju, imaju to jer su to što imaju zaslužili, zaštitili i zato što im to svi oni kojima trebaju, priznaju. Sve ispod toga je autodestrukcija. Ljudi koji su okupljeni oko prirodnog fenomena vibracije koja ubrzavanjem postaje zvuk kojeg muzičari krote, a tehničari množe da bi sve skupa postalo svijetlo i boja koje radio i tv inženjeri magijom matematike i fizike pretvaraju u signal, imaju šta da kažu, njihov rad je njihova fascinacija, ljubav i čista ljudska znatiželja.

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA je izrazilo spremnost da pomogne udruživanju i organiziranju oblasti, ovaj tekst je jedan od vidova te podrške. Inicijative bi prema mišljenju većine sugovornika/ca trebalo prije svega usmjeriti prema Ministarstvu obrazovanja kako bi se prije svega stvorio zakonski okvir za stvaranje edukacijskih programa na relevantnim fakultetima u BiH. Da bi zvanična inicijativa – kojoj ovaj tekst može biti mustra – pokrila sve uglove bitne za pokretanje procedura potrebna su mišljenja, sugestije, politička i svaka druga podrška.

Sve će to mila moja pokriti globalizacija, liberalizacija i kapital…

invisible_stairs
stairs_to_shades_by author

Jednom, kad sve ovo prođe, šta će biti opravdano reći o vremenu u kojem se bavilo zločinima nikad minulih davnina, ranama svojih nevinih žrtava i tuđih nasilništava? Vrijeme arhiviranja i horvanja po sviježim i onim manje sviježim ranama, vrijeme dokazivanja vlastite i tuđe krvoločnosti, vrijeme bavljenja svojom civilizacijskom sramotom. Sve za pare donatora koji su samo pokušavali da “nas” dohavizaju, pri čemu su iz nekog njima poznatog razloga prestali da “nas” slušaju i uvažavaju.

Jedino  ljudi koji su mi suvremenici, a dijelimo više manje i slične paralele i meridijane, jezik i tu vijekovnu sramotu, su sposobni da mrze ovakvim intenzitetom i to ceo svoj život. Razlozi ne samo da nisu bitni, nema njih smisla ni dokazivati ni pokušati analizirati, šta da kažem, vidim stotine pokušaja da se zauzme nekakav bolesni tron žrtve, da se odozgo sa trona žrtve obrati svijetu, da se na glavu stavi lovorov vijenac i da se kaže, nije važno šta, bitno je da se izdiglo iznad svijeta, bitno je biti moralni pob(i)jednik ili pob(i)jednica.

Dugo se prošlo nesvršeno vrijeme izživljava na sadašnjim neizživljenim vremenom tako da se za buduće, krajnje predpostavljivo vrijeme, nema šta napisati a da se ne osvrne na prošlo tadašnje ili ovo današnje koje je koncentrirano u prošlom. Kao što je Brecht konstatovao – kad su izmislili radio – da je to šansa da svako svakom kaže sve samo što kad se malo bolje razmisli, nema se kome šta reći, ipak, kad se nema šta reći onda se zarovi u arhivu i ljudski se sukobi sa problemom recimo interpunkcije ili sa ideološkom formom ili sa formom forme. Sukobiti se može sa svim i svačim, sa semantikom, sa semiotikom, sa gramatikom, sa etikom. Samo, mene taj sukob sa prošlošću i dever sa nepromijenjivim unutar iste nekako podsjeća na auto-šut u vlastita jaja (mada se čini fizički nemogućim).

Kao kad stariji brat kaže mlađem bratu da se sam kazni ili kao kad ti jak dušmanin finansira tavorenje po vlastitom identitetu i sugerira ti pri tome da obratiš pažnju na civilizacijske vrednote i sa aspekta istih sagledaš svoje vlastite pretke. Da vidiš svu sramotu vlastitog duhovnog habitusa, da doživiš sam sebe kao ultimativni smrad. Sve za tvoje dobro, sve da ti slučajno nebi palo na pamet da nekom drugom nekad – u nikad odpočetoj sadašnjosti – nabiješ na nos ono što te je kroz istu tu prošlost dovodilo u okolnosti da kolješ i siluješ i eksploatišeš prvog ili prvu do sebe, uostalom priča se dešava u prošlom vremenu, ono se tebe konkretno danas nema šta ticati.

Baš kao što se današnje Evrope ne dotiče to što su njeni “zbratimljeni” narodi u prošlosti činili po svijetu šireći ideju slobode i čovječnosti. O majčici Rusiji i ujaku Samu da ne govorim. Sve će to o mila moja pokriti globalizacija, liberalizacija i kapital. O tome se već sad jako malo zna, na drugoj strani, o balkanskim divljaštvima se zna sve u dokument. Zapravo besmisao balkanske prošlosti i sva divljaštva besmislenika su do te mjere izverzirana da bi se najobičnijom relativizacijom vrlo lako moglo doći, možda i do historijske istine. Istorijske spoznaje o tome da bi možda svijetu bilo bolje da balkanskih besmislenika divljačko-barbarske provenijencije i nema.

Ali neka njih, sami će se oni počistiti, sami će na sebe potrošiti naoružanje koje su sami sebi pravili odvajajući od hljeba svoje djece, odvajajući od obrazovanja, od razvoja nauke, od umjetnosti, od zdravstva… Sami će oni sebe na savjesti nositi, sami sebe u najgorim noćnim morama sanjati, sami će se po svim mogućim razlikama podijeliti i na kraju, sami će o svojim sramotama za male pare na simpozijima svjedočiti. Sami. Sve sami samcati. Dok ne pocrkaju u mržnji. Treba samo pustiti da prate mrkve i štapove da slučajno nebi zalutali u sadašnjost.   U dug, u načine otplate istog. Još je rano, kamate još nisu udvostručile glavnicu, potpisnici su još živi, neka toga još. Kad dođe generacija onih koji niti su luk jeli, niti će ga mirisati, ali će ga definitivno platiti. Ne ostavljajte ni pod razno samo jednu mrkvu i jedan štap, gledajte da su u igri najmanje tri.

Nakon toliko godina i zlom multipliciranih vijekova iz kojih se u rezultatu samo ekstraktira činjeničnost žrtveništva, moralnog pobjedništva, osvete i naravno rustikalnih govora sa lovorovim vijencima na glavama, ostaje neizživljena sadašnjost inspirisana morom o prošlosti. Ali, zakoni medija nalažu da ponavljanje vremenom prestaje da bude primijetljivo, ne može se trauma liječiti proživljavanjem iste kroz medije, zapravo ponavljanje postaje suvišno a vremenom ono što je suvišno prestaje da komunicira. Na kraju ono što je trauma postane normalno. Kad balkansko besmisleništvo ogrezlo u povjesnim činjenicama tiltuje kao fliper, u komunikaciju će morati da uđe nešto. Šta? Ljubav? Pa ljubav i suživot bi bili finalni udarac, odlazak u bijelu buku. Kad nekog siluješ pedeset godina i onda mu pokažeš ljubav. Ostane sadašnjost. Muk. Tišina je opasna, na ovim meridijanima, tišina je krajnje opasna i psihotična, množi misli koje nemaju sa kime da se dijele.

Jedino u nekakvoj meditaciji, koju stvarno nemam potrebu niti da pokazujem niti da je dijelim i sa kim, osjetim prisustvo nečeg lijepog, blagog, nježnog. Osjetim odsustvo svih faktora kroćenja, svih dužnika koji pod svoje skute i u svoje torove uvlače očajnike – koje prije svega očajnim učine – da bi nakon svega likovali i zauzimali tron ultimativnih mudraca koji doživotno ostaju u pravu bez ikakve potrebe da stanu iza svojih privilegija.

Ljubav mi se čini kao interesantna opcija. Ljubav stvara, ona je fundamentalnija od mržnje, zapravo bez ljubavi nebi bilo ni mržnje, nebi bilo ničeg, bila bi tišina, opasna tišina, tišina prepuna sumnje i glasova prošlosti i mudraca sa lovorovim vijencima, prepuna jeke žrtveništva kojem je ostalo još samo malo daha prije nego se uguši u svojoj kakofoniji.

Da li je nula paran ili neparan broj?

0

Hajde eto barem su pokrenute neke mjere da se smanji emisija štetnih čestica u ono što je ljudima za egzistenciju najneophodnije, zrak. Ali zašto se krenulo od neparnog broja?

Privilegovana i ujedno uglavnom u kredite uvaljena klasa populacije 🙂 zagađivača negoduje i buni se. Teško je shvatiti, ljudi koji se nisu uvalili u kredit ili nisu svoj obraz žrtvovali za kreditnu solventnost zapravo nemaju pravo ni na egzistenciju kao ni na ono što joj je za istu nasušno. Lauferi nemaju auta, para, kuće, stana, na pozicijama jarana, lauferi šetaju i troše zrak. Logika je to apsolutnog odsustva socijalne svijesti – do autizma individualiziranog – bezobrazništva.

Smog od kojeg se ne može bitisati učinio je vidljivim ono što nije vidljivo bez njega. Bolest nije smog, nije ni sagorijevanje štetnih materija, niti je to reljef, kotlina, bolest je normalnost principa samouništenja bez obzira na svijest o istom. Za smog nije odgovoran ni kriv ministar. Bez obzira na kašalj, bez obzira na očitanja o kvalitetu zraka, bez obzira na sve, kapetan jednostavno nije u stanju da naredi moru kako da se ponaša. Ministar smanjuje grijanje ali održava cijenu istog. Totalno normalno. To nikome ne smeta.

Čestice ostaju u atmosferi i lebde tvoreći sivkasto-plavičasto-smeđu boju, kroz nju sunce prelama svijetlost kojom boji okolinu, drveće, zgrade, automobile, ljude, životinje…

Kroz otvore na koži ljudi i životinja, čestice ulaze u organizam i tu se nastanjuju, tu ostaju i čekaju priliku da se integriraju a onda zavladaju. Čestice ulaze i kroz respiratorne organe i direktno preko pluća gledaju da se integriraju u krvotok a kroz krvotok tko zna u šta, između ostalog i u genetiku.

Mučnina neka, glavobolja, neka opća nesigurnost i malaksalost, depresija i nekakva ranjivost, pad imuniteta, kašalj. Virusi su također tu, među česticama, žive i rade, upadaju u sistem, na isti način kao i čestice, sistem grca. Čekaonice u ambulantama pune se očajnicima, nervoza je na nivou. Administriranje bolesti ne samo da je zahtjevan posao za koji je neophodan visok stepen informatičke discipline za koju fali edukacija, nego je bolest živa kao i njen nosioc i ima tendenciju mijenjanja, mutacije i prilagođavanja novonastalim okolnostima. Vrlo često voli da zavlada situacijom u kojoj se njen nosioc nalazi a kad je bolest normalnost onda…

Bez automobila jednostavno više nije moguće egzistirati, bez gužve i raskrsnica, nervoze, psovki, psihotičnih pogleda, zvjerljanja uokolo u potrazi za parkingom, jednostavno nije moguće egzistirati. Bez konzumerističkog kurčenja je egzistencija besmislena. Bezobrazništvo vjeruje jedino u kurčenje “uspješnog” modela i marketinške ikone, logotipa, simbola…

Vazda je u gradu bilo smoga, vazda su ljudi ovdje prerano umirali na „Podhrastovima“, vazda je bilo normalno pušiti hodajući uzbrdo, vazda je smog bio prisutan u atmosferi, on jednostavno zimi nema kud i mora da ostaje u kotlini i gomila se, baš kao i buka, jer i to što se čuje je zagađenje ali o njemu šupačka generacija koja poput hemoroida visi nad glavama – u kreditima ogrezle – populacije ionako pojma nema, tako da kad “oni” nemaju nekog “svog” ko će od nekog javnog problema da hajruje neke pare od stranaca, onda to nije ni problem. Ali, nećemo sad o buci, ima i bitnijih stvari, hroničnijih problema, to sa bukom ćemo tek kad se pojavi stranački obojen ekspert za javnu buku. Babin sin. Zvijezda koja samo što nije oženila atraktivnu glumicu, voditeljicu programa… Neko ko će moru reći kako da se talasa 🙂  .

Stotinama godina se čestice integriraju u krv stare gradske raje. Dok ispisuju stihove gledajući sa prozora svoje sobe svijetla svoga grada. Sad bi trebalo početi manje zagađivati zrak. Ne znam zašto, možda zato što na novogodišnji koncert stiže raja sa strane. Možda zato što se za Božić hoće politički uvrijediti katolike? Čestice su spremne, akumuliraju se ovdje stotinama godina, u kotlini su autohtonije od najstarije gradske familije, autohtonije su i od samog pojma „čestica“.

Čestice se slažu i sad će se slagati samo u matematičkom algoritmu parnog i neparnog broja, slagati će se i ostajati u kotlini čekajući da ih udahne nemiran čovjek koji pokušava da se – duboko udahnuvši „zrak“ – smiri i iz dijafragme izbaci nemir. Udahni smog i izdahni nemir. Udahni čestice i izdahni svijest o istim.

Sunce danima ne prolazi u grad, vlaga se akumulira i stvara maglu, čestice su se razbaškarile a zima im ne može ništa. U ponoć, kad grad bude osvijetljen najmodernijom rasvijetom, a autohtone čestice u svoje okruženje prime i miris baruta, petardi i prskalica, hladnoća i vlažnost zraka biti će ključna za ambijent neke vrste saune. Vlaga vlastitog, privatnog, individualnog daha umivati će lica i toplotom otvarati pore na koži, a čestice će nadirati uz muziku sa najbolje opreme za zvuk. Unaprijed se izvinjavamo zbog mikrofonije. O buci ćemo nekad drugo. Perfekcija. Element okoline. Petarderi u akustici kotline i arhitekture kapital-liberalizma, znam ja, zajebana je perfekcija. Zajebano je kad hoćeš stvoriti merak a da se pri tome niko ne otruje. Kad hoćeš ugoditi moru, a more ko more, nemirno i plavo kao tananannanananana…

Jednog dana, kad prestane kurčenje, možda fina gradska raja i prodiše.

Priroda: …dok si pod mojim krovom…

kalemegdan_bre
photo by author

Možda je najbolje da se te samozvane i na jadu i čemeru drugih i drugačijih utemeljene “tvorevine” priznate samo od strane vlastitih političkih kolonizatora, u vlastitim čemerima i samoći i uguše. Bez mogućnosti da kažu kako im je za jad i čemer neko drugi kriv. Tako nestaju male porodice kad ih razbiješ na sastavne djelove i učiniš da vjeruju više tebi nego sebi.

Neka vrsta živog blata, vlastitog i nacionalno ograđenog, blata koje proždire kako samo sebe, tako i sve što mu se približi i hoće biti njime, te na poslijetku zapravo i postane ono. Lagano, dok situacija,

u kratkim intervalima,

tjeskobe valima,

postaje jasna,

nagovještaj daje

da autohtona je,

neizbježna i samogenerirana,

da  individualna je

i u potpunosti  vlasniku iste pripada,

rješenja postaju jasna, nadolaze kao sjećanja, snovi, nekakva pamćenja, nekakva kajanja, misao provejava, šta se sve moglo izbjeći, koliko se samo ljudi moglo spasiti: gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva. Osjećaj je sličan onom koji su osjećali Židovi/kinje, partizani/ke, pederi/ke, lezbejke/i i izdajnici koje su npr. u Beogradu u vrijeme drugog svijetskog sranja vodili na vješanje na jedan prigradski proplanak sa kojeg su mogli gledati kako dok njih vode na pogubljenje, ostatak svijeta mirno šeta i liže svoj sladoled.

Naravno da je nacionalizam mjesto za bijeg tinejdžera u svoju sobu, u „sigurnost“, tamo gdje je sve onako kako tinejdžer misli da treba biti, u intimi, sakriven i pokriven svim svojim sramotama, i zna se, nema tu šta ko da kuca na vrata, da otvara, da ulazi.

E sad, vremenom soba postaje mala, valjda zato što priroda čini da tinejdžer raste, s vremena na vrijeme čuje se glas ovog ili onog iz druge sobe, „pa dobro misli li tinejdžer izići iz svog nacionalizma“ pa pogledaj svu ostalu djecu, postali su banalni sa svojom pobunom protivu ustaljenog i uštogljenog.

Skromni su pomaci tinejdžera naših balkanskih svagdašnjih, sobe su postale premale, nadrasli su i svoje roditelje. Među njima i njihovim sigurnim mjestima nema nikakvog odnosa, baš autistično, zbijaju ih njihovi zidovi, zidovi njihovih vlastitih soba, nemaju kud, vrte se i namještaju, pravdaju se sami sebi da su u pravu, argumentacija je infantilna, zvuči kao argumentacija umjetnika da su galerije krive što oni ne stvaraju ništa novo.

Tjeskoba koju je stvorila priroda stvari, kao i u nekom živom blatu, pritišće vremenom, a u glavama tinejdžera, pogled na – od nacionalnog ponosa oslobođene – ljude koji se šetaju po npr. Kalemegdanu bre i bezbrižno ližu svoj sladoled ili usne svoje drage ili dragog, kako ko jel’.

E sad nema nazad, nema ni načina da se stvar relativizira i okrena u pravcu suživota ili pomirenja sa braćom, sestrama, rođacima, roditeljima i svim drugim i drugačijim, nemaju smisla ni pozivi na turističke posjete u sobu. Nema vala smisla ni kurčenje sa znamenitostima i dostignućima prošlosti i evidentnih tragova kozmopolitskih težnji.

Sve skupa zvuči otrcano, mislim, šta? Da sad uzvikujemo svi: Nacionalisti svih zemalja ujedinite se! Odgovor iz mase raspamećenih naroda i narodnosti bi mogao glasiti: ok, a za koji kurac?

Odgovor na ovo pitanje može se možda – ako vam se ne gadi – pronaći u tekstu ZAVNOBiH-a, kad se tekst čita sa razumjevanjem današnje vremenske distance – jer problem ZAVNOBIH-a je godina proizvodnje a ne datum –  ono što nedvosmisleno piše između redova, zvuči kao rodoslov svih psovki upućen “tinejdžeru” koji danas traži odgovor na gore pomenuto pitanje.

Najgore je što je Bosna i Hercegovina neka vrsta dnevne sobe ili trpezarije koja nikako da pripadne nekom, nekako dnevna soba nije nasušna potreba, tu je da bi se obitelj susretala i družila, a socijalizacija ‘nako, kod – do autizma individualiziranih nacionalista – nema smisla i protivna je načelu bitisanja sobom. Dnevna soba nije nasušna, kao kuhinja, ili još nasušnija, kao toalet.

Tinejdžeri su bjesomučnim, krvoločnim, krkansko-monstumskim i krajnje divljačkim kršenjem dnevnog boravka svim raspoloživim sredstvima odbranili svoje sobe, čak su dobili i mogućnosti da bacaju smeće u dnevni boravak i trpezariju, tako je dnevni boravak postao smetljarnik, blizu ali ipak izvan nadležnosti, s vremena na vrijeme se desi da se odloži kakav biološki, radio aktivni otpad, s vremena na vrijeme poturi se i kakav diplomatsko-politički marifetluk, zametne se nekakva napetost, čisto radi međusobnog potkusurivanja, diplomatskog zgražanja i osude javnog mnjenja, ali evidentno je da je prisutna potreba za širenjem „sigurnih“ soba tinejdžera u pravcu skršenog dnevnog boravka. Radi se o prirodi stvari i najnormalnijem prirodnom rastu.

Oko kuhinje i toaleta se možda može i doći dogovorom i pregovorima, uz buket cvijeća na liniji razgraničenja i pojačane mjere sigurnosti, uz jasne političke ustupke i dokazivanje – nacional radikaliziranom svijetu a nikad sebi –  civiliziranosti, nacionaleuropejstva i nacionalkozmopolitizma tinejdžera koji rastu, mašallah.

Trebaju samo još skontati kako izaći iz svoje sobe, a vrata su tako mala, čuje se kako svaki pokret tijela proizvodi škripu armature betonskih zidova, baš kao kad u živom blatu pokušaš da napraviš neki pokret da se izvučeš a ono te samo još dublje uvuće u sebe, u svoj identitet, u svoj nacionalizam, u svoju sigurnost, i onda ide već uhodan slijed: slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva.

Sreća pa živo blato nisu u potpunosti vlastita govna, a i da jesu, rijetki su tinejdžeri koji hoće priznati da im njihova vlastita govna smrde, ima ih, ali kažem, među nacionalistima je teško naći samokritične realiste, svi oni vjeruju da seru džulbe šećer. Na koncu svih konaca, smrad i gušenje “zgrade” u vlastitoj kanalizaciji neće prestati sve dok dnevni boravak ne bude uređen ko’ picino oko. A jasno je valjda čiji je to zadatak 🙂

Društvo sociopata

DSC_0085 (2)
photo by author

Ako želiš da uništiš poštenog čovjeka, pokreni “svijet” da o njemu govori, i to samo istinu. Istina devastira. Neka “svijet” i njegovi dušebrižnici uđu u svaku poru privatnosti i intime i neka istu trgaju što oštrije mogu, neka se naslađuju i neka ono što je banalno i svakodnevno estetiziraju niskim i podmuklim konotiranjima, metaforama i naravno upadicama koje svode čovjeka na objekt javne observacije. Detaljno, precizno, redovno i kao što stih Edina Osmića kaže, neka „…svi ti ljudi tebe gledaju, svaki potez budno čekaju …“.

Vremenom, krunjenje intime, čovjeka utjeruje u njega samog, tako, dok pošten čovjek gleda da intimu čuva za sebe i za bližnje, “svijet” ulazi u intimu i ruje po njoj poput vepra ostavljajući na sistemu vrednota u koje čovjek vjeruje i sa kojim se identificira, žive rane.

Vrijeme, podsmijeh i uvrede koje se čuju kao distorzirani odjeci čine da duhovnost, koja je urođena svakom po na osob, počinje da mijenja agregatno stanje i postaje kamen. Tako se rađa novi sociopata. Niski udarci koji dolaze iz ne tako isturenih komandnih mjesta, bole. Sve to traje, dok bol ne ostane kao stanje svijesti kojem vrijeme i nešto meni još neobjašnjivo, ne donese tačku totalnog mira (lično sam osjetio taj momenat, nije trajao više od dvije tri sekunde, a znam i neke druge ljude sa sličnim iskustvima).

Poštenog čovjeka izloženog nakaradi isprva će početi ostavljati njegovi neprijatelji, potom kvazi prijatelji, dok na poslijetku ne počnu odlaziti i prijatelji koji suosjećaju ali ne podnose nemoć da pomognu. “Svijet” je sila. Na kraju, kad zlo itself protutnja kroz čovjekovu suštinu, on ostane sam. Tad javne observacije prelaze u javno sažaljevanje i dušebrižništvo pri čemu je sažalitelj/ica i dalje prisutan/prisutna u formi distorzirane jeke, i ima toliko razumjevanja da publika prosto počinje da se identificira sa njim/njom. Tako jedan bijesan pas zasjeni svu dobrotu koje je jedna životinjska vrsta dostojna. Neko će nekad i mene da doživljava kao bijesnog psa. Jednog dana.

Čovjek usamljen i izolovan – u državi od milja nazvanoj korumpiranom i u nepotizmu odkiseljenoj, jednom riječju na vezama i štelama zasnovanoj – ima idealno okruženje da bude tvorac, autor, samostalni generator kako fikcije – koja se danas jako dobro prodaje ako imaš vezu – tako i ralnosti – koja se danas prodaje podjednako dobro kao i fikcija ako imaš vezu i ako je ono što stvaraš korisno za nomenklaturu – dok svo to vrijeme, njegov katil u svom tom stvaranju, znalački čita i uzima ono što mu odgovara, prodaje to kao svoje i  dok živi u okruženju rahatluka, imanja i blagostanja, naprosto fascinira svojom inventivnošću, susretljivošću, osjećajnošću i smislom za solidarnost sa fukarom. Naravno sve pod izlikom individualističke spike, da je sve što stvori plod njegove egocentrizirane i do autizma genijalizirane jedinstvene ličnosti iznikle naravno iz njega samog.

Ne, nema tu, svemira, nema drugih ljudi, uglova, mišljenja, nema misterija, nema ni okolnosti, nema ničeg vanjskog. Kod individualista je sve u njima, sve je njihovo i jedino kad sve bude naplačeno, svijet će biti ekonomski opravdan.

Čovjek, sam samcat, kao laptop bez mrežne karte, bez satelitskog prijemnika/predajnika. Romantičar, čovjek kojem je osnovno pravo na socijalnu vezu voljom sile uskraćeno samo zbog toga što sterilni svijet administracije unije sociopata, kojoj više ni ime ne treba, još uvijek nije ustavno regulirao prijatelja, kao kategoriju društvene konstrukcije.

Pravno gledano prijateljstvo i drugarstvo ne čine društvo. Društvo čine usamljeni revnosnici i usamljene revnosnice, politikom okrenuti jedni protiv drugih a prirodom upućeni jedni na druge. U međusobnoj zavadi i mržnji, tiho čeznu za fikcijom eksploatisanom u formi dobro producirane serije ili ljubavnog filma sa sretnim završetkom.

Sve izvan – do autizma – individualizirane usamljenosti, je korupcija, a sve familijarno je nepotizam. U tom pravnom okviru živi čovjek čiji jad je jezgro javnog vica i zajebancije, sve dok mu ne pomogne onaj ko je i kumovao njegovoj mizeriji. E, sad treba prići psihički nestabilnom vuku i ponuditi mu spasa ruku 🙂 . Naravno ima i izuzetaka, čovjek od kako postoji preživljava zato što se prilagođava, na drugoj, meni dražoj strani, čovjek vlada, jer odbija da se prilagođava. Jedno je sigurno, nedala priroda, da psihički nestabilan vuk, u životu, nekom za nešto zatreba.

Na vrhu svih socijalnih ljestvica su usamljeni sociopati i izopćenici koje možda jedino njihova plaćena okolina uzima zdravo za gotovo, sve ostalo je vic, javna zajebancija, marketing i ucjene. Nikom šefovi društava nisu u stanju demokratski da narede ništa. Naravno, tu su poluge sistema koje su u stanju da zanemare sve i jednu nepravdu koju tvore svojim neznanjem. Tu su i demokratski instrumenti koji služe da čovjeka sa početka priče kad treba izoluju i unište istinom, pravom svijeta da zna, ciničnim komentarima, ironičnim konstrukcijama, drugarskim podjebavanjem, indirektnim ponižavanjem, drkanjem uma i sociopatskim kroćenjem bitisanja čovjekom, sve dok šutka ne postane normalna.

Šta li je samo niklo u grotlu kotline, kad vidim kakvi vukovi napuštaju svoja prirodna staništa? Šta je proizvelo ovakvu tišinu nakon onoliko godina distorziranih odjeka u kojim je prdež poštenog čovjeka bio nacionalni problem. Čega se cinici iz svojih – ne tako isturenih komandnih mjesta – ovoliko plaše? Na kraju, ‘ko ubi pojam i zašto?

Na pijedastalu je varijabilan ego, sociopata, čovjek sa nevjerovatno puno vremena i samo jednim opterečenjem: kako ne dozvoliti poštenom čovjeku da odživi život vrijedan življenja, okružen familijom, društvom i prijateljima iz kojih proizilazi on sam. Ne. Sociopati i kamarili plačenih skorojevića ne odgovara društvo, svemir, zakoni prirode i okruženje… Sociopata ne živi od velikih konstrukcija, industrije, fabrika i rada, ne, sociopata živi od izolovanih poštenih ljudi čijim životnim tlapnjama maliciozno i iz daljine kumuje.

Naravno da sociopati pare ne znače ništa, pare su tu da bi bile problem drugim ljudima, posrednicima, višoj srednjoj klasi zaglavljenoj u dugovima, nadničarima i fukari, onim koji misle da ima smisla pošteno raditi, od rada živjeti i u udruženju sociopata zvanom država čekati da ultimativni ucjenitelj počne da ih sažaljeva kako bi prikazao sebe kao dobročinitelja, filantropa, dušu od čovjeka, merhametliju našeg dragog. A kontam nešto, šta bi bilo da nije njega?

Jadokratija

koferce
“dze'š?” by author

Kome nama? Očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma? Puni praznine jurišamo prema finalnom ishodu priznanja, milovanju glave, prema mikrofoniranoj pozornici sa koje stvar svodimo na tačku nepobitne ironije koju armiramo paradoksom kao neupitnom istinom.

Reflektori su uključeni i peglaju bore i ostale nesavršenosti na licima iza kojih se akumulira beskraj razočarenja. A onda, glas distorziran tremom, nesvarenim zalogajem, piva nikako da napusti želudac, sve je u nekakvom maglovenju zgombano u trenutak tišine, trenutak u kojem „mi“ gore definirani, poklanjamo pažnju samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma očajnika ili očajnice ogrezlog ili ogrezle u individualiziranom pravu na samoživost i bitisanje odabranim od strane onih kojima je dato da proberu i to biranje još naplate, masno.

Najbolje je čutati i raditi, zamisliti koncept toliko dalek i nezamisliv skorojevištvu današnjice. Prepasti se sam vlastitih misli i provesti godinu, dvije, tri, koliko treba u pokušaju da se iz vlastitih misli pobjegne. Sredstva su raznolika, nekad je to bila privilegija umjetnika ili umjetnica, absinth, opijum, konkretne stvari, seks sa ovom ili onom, življenje u polju socijalne neodgovornosti i konzumiranje svega što srce poželi.

Ali skorojevištvo raste nezaustavljivom brzinom. Na vrhovima marketinški ustrojenih legija vazda jedni te isti paraziti očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti prodaju jednu te istu stvar. Sve u fazonu: „vidi mene kako ne radim ništa za pare dok ti ne radiš ništa i nemaš para“, iz čega samo jedna poruka proizilazi, mislim, nema koja druga. Parazit na čelu marketinške piramide ima veću svrhu nego onaj trudbenik ili trudbenica koji pokušavaju da pobjegnu od vlastitih spoznaja potaknutih okruženjem u ekonomiji zasnovanoj na proizvodnji čežnje.

Trebaće godina i godina da se trudbenici i trudbenice smire. MTV više ne može da se gleda koliko je sve skupa napunjeno očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma. Jadna ona djeca bogataša, jadne one kćerkice zakucane za ekran najnovijeg samosavitljivog mobilnog kompjutera. Jadan sav onaj svijet koji te iste samosavitljive telefone nije u mogućnosti da kupi i na koncu konca, jadni svi mi koji moramo da gledamo kako su oni jadni dok naplačuju prodaju našeg kolektivnog jada.

Osjećam kako patetika otima prostor za ispravljanje kičmene moždine. Desnica hrani ljevicu i to prema usaglašenim mjerama i parametrima za finansiranje mišljenja. Patetična je argumentacija zgurenih analitičara koji već godinama svode sve svoje observacije i socijalno nedokazive relativizacije političkih javašluka na apsurde.

Rastu nove generacije. Prije petnaestak godina gledao sam starce koji su se jagmili za vlast bez ikakve namjere da iza sebe ostave prtinu, nekakvu logiku, nešto slično konstruktu, nekavu vrstu temelja, nekakav šalung, neku drenažu, nešto na čemu bi danas moglo da nikne nešto, nešto inspirativno, ne. Sve ove godine stvarana je čežnja, argumentovana paradoksima u nadi da će trudbenici i trudbenice znanje i htjenje da spoznaju isključivo besplatnom i golom glupošću, javašlukom, kriminalom, marifetlucima, bešćašću, uzajamnim laganjem, varanjem i mržnjom. Tako se ovdje očitavaju lekcije među generacijama, hiljadu puta sam čuo rečenicu: „najbolja su djeca alkoholičara“ valjda zato što spoznaju sve što trebaju tako što vide vlastite roditelje, starije generacija.

Najbolja je škola, škola u kojoj se konsekvence svih lekcija uče na vlastitoj koži, i najbolje ti se kaže kad ti se sve samo kaže bez da iko i jednu progovori. Ta vrsta škole košta, moneta u kojoj se plača zove se bol. Nakon te škole, ode štitna žljezda, ode želudac, ode vala i pankreas, nekog počnu rano zezati i leđa, prostate, jajnici… Na kraju te škole ostaje prazan stomak i prepuna glava, ostane nervni sistem raspupao kao behar grana i ostane ono nešto u očima. Nekakva bistrina. Oči pune koncepta i mozak koji se vlastitih misli plaši. Mnogo ih padne, mnogi i mnoge odustanu od te škole, okrenu se ništavilu, marketinški napuhanom balonu ekonomije čežnje. Mnogi i mnoge u svemu nađu nekakav, za život, podnošljiv položaj, za njih kažu da su se prodali, oni trpe, glume da se dive zamuckivanju i distorzijama, prenemaganju i beskrajnoj kreativizaciji patetike vlastite nesposobnosti, nezaježljivim finansijerima koji odgovaraju nezaježljivim finansijerima, koji su direktno odgovorni jednom dugom lancu kreativnog parazitstva koje se multiplicira svaki put kad jedan trudbenik ili trudbenica izlane nešto što bi moglo proizvesti kretnju u totalnoj statičnosti nedokučivosti ultimativnog parazita sa ekrana ili panoa koji očima poručuje kako je umoran ili umorna od ničega.

Diktatura relativizatora

dsc_0055-2
Mozaik “Frajko” by author

Kao kad otvoriš vrata životnih mogućnosti – koja se katkad odškrinu – čisto da bi oportunisti vremena mogli da se hvale kako su ih sami teškom mukom odškrinuli, i,  onda, kad ih otvoriš i pogledaš u taj drugi prostor, zapljusne te nemjerljiva količina relativizacije svega mjerljivog, rečenog, nerečenog i promišljenog. Jedna nevjerovatna gomila pitanja, nad svakom činjenicom i neupitnošću se poput šlajma po krajnicima, polijepi po duši i traje sve dok um sam ne shvati da se zajeb'o što je uopće gled'o u te nove prostore, inače rezervirane za oportuniste o kojima uglavnom nema šta da se zna.

Nakon što um ustukne, nakon što mu se vlastita ambicija zgadi, na scenu stupa instant rješenje problema, izmirenje svih relativizacija, mir i ljubav, opuštanje i finalni rezultat. Diktat koji izlazi kao da je uvijek bio tu. Na dohvat ruke. Ultimativan, pravi pravcati diktat, proizašao iz demokratskog gušenja svakog mišljenja i to demokratskim metodom, pitanjima i podpitanjima o pitanjima koja, nakon četvrtog nivoa, naprosto počnu sama od sebe da se postavljaju, da bi sa druge strane ostalo još samo odobravanje i lagano povlačenje u prethodno stanje i nekakav osjećaj nedorečenosti, potrebe da se prihvati vlastitost kao nepodopština i na kraju krajeva glupost. Eto tu se završava debata sa diktatorom koji jedino sebe nikad neće relativizirati. Ima tu nečeg sociopatskog ali ima i nečeg što je za žaljenje, neka vrsta igre zatvorenosti u otvorenosti.

Defragmentacija realnog i valovi relativizacije koji imaju snagu tek na kraju, raznose poput uragana. Dok su u usponu valovi se prazne i prosto nije moguće sakupiti dijelove bilo kakve ideje ili bilo kakvog koncepta. Svaki dio, svaka misao, svaki komad jednostavno nailazi na raspršujuću relativizaciju njegovog bitisanja, i nakon svega ostane praznina i osjećaj nepodopštine, nekakvo neznanje šta je uopće tema razgovora a kamoli šta je ideja ili ambicija ili zamisao.

U tom haosu jedino je tvorac istog jasno određen i siguran u potrebu za diktatom kao rješenjem. Nudi ga prijateljski. S vremena na vrijeme proveje lijepa misaona konstrukcija, postoje s vremena na vrijeme i zanimljive zamisli koje naravno nema ko da provede, ali sigurno je jedno, na kraju, sve se rasprši u jednom lijepom sjećanju.

Eto tako izgleda genije kad mu se da da bira svoje radno mjesto. Kao nekakav vrtlog svega i svačega u diktatu ljepote ničega, bez odgovornosti za smisao, ogrezao u smislu za slobodu, njegovu jedinu. Bore na licu otkrivaju svijest o prevari, težak za shvatiti a ipak lagan u relativizaciji, diktator pokriven krinkama oportunista, relativizator otkriven licima svojih žrtava, pacijenata, učenika, robova i instant snobova.

Nezgodnost nosi kao pravo, kao nekakva sjena, tu je i ta potreba da se bude spremno na neposluh i relativizaciju svakog pravila bez bilo kakvog traga i smisla da se iza pravila vlastitog diktata stane, ne, nema stajanja iza pravila, sve je instant, sve je završeno odmah čim je iz grla izašlo. Ili znaš gdje je izvor ili idi u pičku materinu, tu se završavaju svi kontinuiteti i tu počinju svi diskontinuiteti kontinuiteta. I njih bi bilo dobro relativizirati, s vremena na vrijeme, čisto da se ne zaboravi, gradivo i diktat ničega na čelu relativizacije svega.

Buntovan i umoran od opće samopotvrđenosti, diktator ne vidi prodaju koja mu predstoji, i raduje se blagostanju, i raduje se uspjehu, i raduje se ljepoti i diktatu bez odgovornosti. Bez relativizacije sebe, diktator ubrzava relativizaciju i kao u bob stazi: … nek’ ti je na znanje, sila masi daje ubrzanje, i što je više tema, to je više relativiteta, i što je više relativizacije, to je diktat precizniji, a tamo negdje u preciznosti momentuma u kojem čeka stara dobra raja, valja znati, sebe izbjegavati, u vremenu, prostoru, i naravno, relativizaciji.

Generacija ogrezlih u ljubavi

dsc_0014
shadow of the moon by author

Kako opstati u ljubavi?  Kako li je ljubav itself – i ono što ona formatira u međuljudskim odnosima -zamislila da ju ljudi prihvate kao osnov života? Dobro, mržnja zasnovana na definiranoj argumentaciji i opravdanom strahu od onih sa druge strane je jasna. Moglo bi ju se logički polarizovati i pronaći konture ljubavi. Međutim, kako u ljubavi živjeti? Zanimljivo je to sjećanje, na nikad minule godine, prije mržnje i straha.

Razmišljao sam o generacijama kao o slojevima i o tome kako su one dolazile, vremenu prkosile, prolazile i iza sebe tragove ostavljale, kao neke godove. Stvar je relativna. Nema govora, bez daljnjega. Generacija koja je ogrezla u ljubavi preko noći je pronašla argumentaciju za nepovjerenje, bilo je tu i tamo poticaja sa strane, bilo je i salonskih intelektualaca, „naprednih inovatora“ onog na čemu su „napredni inovatori“ sa početka dvadesetog stoljeća polomili zube i sve skupa je postalo mrak, mržnja, strah i najprimitivnije zlo. Zlo od kojeg se okreće želudac. Zlo sa kojim se nije lako identificirati.

Sjećanje na ljubav i mir, težnje i bezbrižnost, misli su koje generaciju o kojoj je riječ čine istovremeno usplahirenom, ponosnom i beskrajno tužnom. Oni u sebi nose političko iskustvo kakvo nigdje do sad nije zapisano. Iza sebe ta generacija ogrezla u ljubavi a ostarila u mržnji ostavlja enciklopediju pitanja. Što je najgore, većina stvari u Bosni i Hercegovini se – onom koji to poželi – kaže sama, a evo i kako: postoji nekakvo mjesto, kao, nekakva stolica koja je na vrhu nekakvog ringišpila, i, logično, ta stolica se za razliku od ringišpila ne okreće, ona uhom, okom i intuicijom, hvata sve što se dešava prije nego se desi. I, onaj ko sjedne na tu stolicu, dobije priliku da sluša sve što ta generacija koja se vrti na ringišpilu ima da kaže vremenu. Ne može svako sjesti na tu stolicu, znanje koje se sa nje ponese se ne dokazuje nikom, nije to znanje nikakva privilegija, to su gomile polomljenih spoznaja i snova, ljubavi, razvoda, ratnih, izbjegličkih, logoraških iskustava, nepregledne količine razočarenja u sve u šta se imalo kad u ljubavi vjerovati, kad ti je ljubav osnov odnosa.

Ta generacija koja je ogrezla u ljubavi a odrasla u mržnji odlučuje ko će sjesti na stolicu, kome će biti otvorena vrata savjesti prokletih. Ne može to svako ni odslušati, ne radi se tu o akademskoj tituli, ne ne radi se ni o radnom mjestu, ne ne radi se ni o parama, ni o vlasti. Radi se o nasljedstvu, o gorkom predanju za koje se niko ne otima, predanju koje se daje onom koji posljednji dođe na red, onom kojeg uporni i ambiciozni, pravedni i prodorni izguraju, isprva na marginu a potom na kraj. Radi se tu o znanju i mogućnosti da se gleda kroz kretnju.

Iz sjećanja, na ljubav kao da se podižu talasi koji lome prioritete, realnost se nekako izokrene, ljudi se svedu na uloge koje su igrali i svi krive tog nekog koji je sjedio na toj stolici prije tebe, valjda im je to najlakše, ta svi su mu rekli šta su imali da mu kažu. Patnja je daleko lakša kad je čovjek dijeli sa nekim, to je jasno, to ti je ta stolica, stolica supatnika, stolica sa koje ti se sve samo kaže, stolica na koju sjedneš a najradije bi da je bilo ko drugi na nju sjeo. Nema tu bijega, nekakvog kajanja, povratka. Kad tišina progovori hiljadama glasova ogrezlih u ljubavi a odraslih u mržnji.

Nekako je nemjerljivo i neobuhvatljivo osjećanje. Toliko je knjiga napisano o patnjama, toliko puta su mudri ljudi upozoravali na krhkost ljudskih duša i psiha, toliko razmjenjenih misli koje iz same razmjene proizilaze, nemaju autora. Misli upućene na vrh ringišpila, misli koje se talože kao slojevi uljane boje na slikarskom platnu, ostavljaju tragove jedna na drugu. A onda muk i intuicija počinju da plešu valcer. Sarajevski valcer, prepun patine antikviteta i osjećaja prevarenosti.

Generacija ogrezlih u ljubavi, sijedi, pogurena, hramlje, rekli su što su imali, simbolički dokazali, matematički izračunali, riječju, pjesmom i slikom prenjeli predanje, spoznali prirodu i svoje slabosti, spoznali razloge svoje zablude, spoznali sve istine koje su se mogle spoznati, sve to rekli u nadi da je na vrhu ringišpila sjedio neko ko je slušao, pamtio, mislio, mapirao, slagao, arhivirao, katalogizirao, promišljao i iz svega učio.

Ogromna je to količina informacija izgovorenih brzinom iskrenosti, ogromna tuga sakrivena od svega i svakog u nadi da je dušmanin ne čuje. A, ne zna se ko je dušmanin, ne zna se ni ko je prijatelj, ne zna se ko kome vjeruje, samo se zna zašto se ne želi poniziti, ne želi se pasti pred vlastitim pobjedama i priznati poraz pred ljubavlju. Valjda je lakše mrziti. Argumentovano, ćutati, prezirati, nastojati zaboraviti, što više, ljubav, osnov, mržnju, zlo, sve što može da se zaboravi, treba da se zaboravi, da se gurne pod tepih.

Samo nekad, pojedini koji imaju hrabrosti da sjednu na ringišpil progovore okrenuti prema osovini iskreno i bez ustezanja, ono što sami sebi još mogu u ogledalo da kažu. U polu snu, u nekakvoj borbi protiv sna, prkose suštini sebe i pokušavaju da zavole mržnju u kojoj pronalaze načine da mrze ljubav, pronalaze činjenice, argumente, tuđe greške, međusobne izdaje, međusobna razočarenja, prevare, laži, sitne zamjerice. I, sve se to tako sabira i baš kao u nekakvom ringišpilu ponavlja i vrti u krug, odjekuje, sve do vrha osovine, do onog koji sjedi na stolici i sluša, jer mu nema druge, jer mora, jer su ga ambiciozni snalažljivci izgurali iz reda, pod izgovorom da je htio da sazna ono što niko nije imao hrabrosti da traži, ono što se među generacijama ogrezlim u krvi i odraslim u čežnji za ljubavlju podrazumjeva.

Kolektivitet žrtava zločina kolektiviteta žrtava

kolektivitet
putanje by author

Dobro bi bilo spoznati odgovornost za kolektivitet koji negira vlastitu jezgru ili kulturološki habitus. To bi vjerovatno učinilo prosvijetljen um sposobnim da gleda, vidi, misli i vodi prema brižljivosti, uzajamnom poštovanju i osjećaju ispunjenosti i realiziranosti.

Čini se nemogućim, ali, na sonu su dva kolektiviteta istovremeno spojena i razdvojena uzajamnim dejstvom. Oba su “samonikla” i u svom habitusu potpuno neodgovornno prema vremenu, njeguju dva dijametralno suprotstavljena sjećanja na jedan te isti događaj.

Kolektivitet broj jedan, konstituiran je na samom zločinu i zakonu čutnje o uzajamnosti odnosa unutar činjenja tog zločina. Nešto kao omerta. Najčvršća je veza dvoje zavjerenika ili kriminalaca koji zapravo prestaju da egzistiraju u momentu kad jedan drugog odaju, to je veza kojoj je tajna temelj a čuvanje te tajne zapravo egzistencija. Možda bi bilo dobro istražiti interpersonalnu dimenziju takve vrste „mobilizacije“ ili „kolektivizacije“.

Na drugoj strani, razumije se, konstituira se kolektivitet broj dva, kolektivitet žrtve pomenutog zločina. Trivijalno gledano, kolektivitet žrtve je kolektivitet argumenta općeg prava na istinu i pravedništvo. Položaj tog kolektiviteta je daleko otvoreniji, inspirativniji, prisutan, analiziran, predstavljan, komentarisan, žrtva je razapeta preko kompletne medijske realnosti jer iz nje proizilazi pravo na bitisanje kolektivitetom, ili možda je bolje samo reći pravo na bitisanje.

Svaki oblik „mobilizacije“ ili „kolektivizacije“ počinje od žrtveništva a svaka diskusija na jedan zanimljiv način zamukne u trenutku pomena žrtvovanja nevinih. Kolektivitet žrtve je kolektivitet koji se multiplicira daleko brže od kolektiviteta zločina. Dok jedan krije lice drugi uporno u javni prostor izlazi sa otvorenim ranama. Skoro je nemoguće pronaći osobe u publici koje javno suosjećaju sa kolektivitetom zločina. No za kolektivitet zločina nije bitan zločin, bitna je tajna da je isti počinjen.

I jedan i drugi kolektivitet razvijaju odnos zasnovan na uzajamnom potvrđivanju onog što i jedan i drugi kolektivitet međusobno uskraćuju da priznaju jedan drugom i tako omoguće kolektivitet sposoban da događaj razumijeva bez stega kolektiviteta i habitusa njegove identifikacije.

Zanimljjiva je „savjest kolektiviteta“, zanimljivo je i traganje pojedinaca za načinom da iz kolektiviteta – bez obzira kojeg – iziđu. Da se bude individua, da se veže za neku drugu karakteristiku, da ta identifikacija prestane da bude identifikacija sa bilo kojim kolektivitetom.

Tu dolazi do različitih studija slučaja, generacije i generacije – bez obzira kojeg kolektiviteta – ulaze u borbu sa „identitetom vlastitog kolektiviteta“, kriza identiteta je uočljiva na svim poljima i pojedinačni slučajevi istupaju iz vlastitih rodoslova, šalju sve u pičku materinu i odlaze u daljinu, u nepoznato, mijenjaju jezik, narode, pripadnost, žene se i udaju, vlastiti narod doživljavaju kroz prizmu sramote i radije pristaju da igraju ulogu nekog ko kulturološki nisu, nego da nose breme preteško da ga nosi individua a prelagano da ga spozna kolektivitet, breme za koje nove generacije nemaju okrvavljene ruke ali im se uporno pod nos gura prošlost njihovih predaka, zarobljenih u klinču disfunkcionalnog braka u kojem muž ili kolektivitet zločina, prebija svoju ženu ili kolektivitet žrtve, potvrđujući sebi nadmoć  i dominaciju. Muževo kriminalno djelovanje unutar njegove savjesti nikad ne smije biti dovedeno u pitanje, jer to je tajna na kojoj je njegova egzistencija utemeljena.

Žena je predugo žrtva da bi imala način da halali, položaj u kojem se nalazi i kompletan komšiluk može da posvijedoči njenim patnjama, poniženjima, modricama i tako dalje, njoj kao da bude lakše dok sve to pokazuje i dokazuje i zgroženim civiliziranim komšijama na izložbama izlaže. Ona vjeruje da će brukom potaknuti svoga zločinca – čiji se kolektivitet i gnjev na taj način samo jača i učvršćuje – na pokajanje, na neku vrstu samožrtvovanja. Sve može da se desi osim odustajanja od egzistencije, sve može da se dogovori osim poraza. To zna svaka žrtva, to zna sve i jedan zločinac.

Sve aktivnosti na fonu zaštite fundamentalnih habitusa dvaju pomenutih kolektiviteta na sonu su od strane samih kolektiviteta finansijski i svakako drugačije potpuno opravdane i podržane. Infrastruktura za zaštitu i finansiranje tajne u jednom i istine o žrtvi u drugom slučaju prepuna je najodanijih sinova i kćerki, svi su listom situirani, poznati, realizirani u životu, baš nekako fini, duševni ljudi, na ranu da ih priviješ, dobri ko hljeb, ispravni, u kravatama, kompletićima, politički korektni i neupitni, odani svom kolektivitetu, šatro desni, šatro konzervativni a dobro je poznato šta to oni i one konzerviraju i za koji kurac. Zatvorena je to konstrukcija unutar koje se pika samo ono što se desilo u jednom momentu sjećanja koje je zbog svoje polariziranosti progutalo svu prošlost, sadašnjost i naravno guta svakim momentom po treptaj budućnosti, as it comes.

Uloge su podjeljene i svako ide svojim putem, kolektivitet žrtve i kolektivitet zločina u jednom te istom čabru, prodaju si međusobno sami sebe u nadi da će nakon stotina godina čekanja kolektivitet žrtve prestati da vida svoje rane nabijajući svijetu na nos sve što mu se desilo i na čemu je zasnovan a da će kolektivitet zločinca da se pretvori u kolektivitet koji poštuje čistotu vlastitog ugleda u očima onog koji ga podsjeća na to da je zasnovan na zločinu o kojemu jedino kolektivitet žrtve ima autorsko pravo na „istinu“.

Dok god su rane i argumenti za identifikaciju kolektiviteta žrtve vidljive i dokazive i na kraju krajeva dok ih je moguće artikulirati kroz poeziju, film, muziku, historiju, povjest, istoriju upisanu u kamen, žrtva će biti uzvisivana kao model kulturološkog habitusa kolektiviteta.

Kad se žrtvi da ultimativno pravo, vremenom oko nje svi ostali postaju njene žrtve, jer njeno pravo proizilazi iz njene žrtve, na drugoj strani kad se žrtvi negira pravo čini joj se zločin.

Sve vezano za žrtvu i zločin biti će arhivirano. Ne pita se tu za pare. Na toj jednoj ultimativnoj sramoti, pred oltarom vremena, biti će zasnovan odnos tog kolektiviteta sa svim drugim kolektivitetima uopće. Dok su jedni to i to, drugi su gledali, treći su navijali za one što su to i to…, a količina neprijatnosti i tišine biti će parametar mjere tolerancije koja se generira i akumulira u kolektivitetu žrtve. Sve to dok uzvišenost žrtve ne stvori dovoljno prostora da se pronađe slabost novog kolektiviteta, nekakav „manjak uzvišenosti“,“nebesnosti“ „pijeteta“ ili slično, čisto da se stvori jedan novi kolektivitet zasnovan na žrtvi, kolektivitet na kojem će se iskaliti akumulirani gnjev i da se iz tišine  habitusa sjećanja na vlastitu žrtvu, stvori kolektivitet spreman da okrvavi svoju savjest krvlju nevinih i da se vlastitim lažima brani od sebe.

Tako se postaje „veliki“, onaj kojeg „politički razlozi“ žrtvuju, onaj koji ima razloge koje niko ne želi da čuje, onaj koji je sam, u svojim uvjerenjima, vezan povjerenjem utemeljenim na zločinu, onaj koji čitav život čeka da ga neko, od nekud, iz nekog, samo njemu poznatog razloga napadne. Eto tako izgleda veliki ili velika, kao nekakva ogromna gomila zabluda koje imaju okolnosne razloge za povjesno-historijski debakl i gušenje u vlastitoj savjesti, političkoj paranoji, socijalnoj anarhiji, tehnološkoj nepismenosti, administrativnom javašluku… Tako veliki ili velika okružena ili okružen svojim žrtvama sa svježim ranama živi u uvjerenju da je i sam žrtva, sebe, drugih, onih sa druge strane, kao muž koji tvrdi da je žena kriva što je on postao zao, nasilan, ambivalentan, alkoholičar, narkoman, propalica, kockar i što je primoran da je bije.

U klinču sa svojom žrtvom zagrljena, velika, mala moja – što bi rekao drug Sarajlić – pljušti uzajamna bruka i sramota, komšiluk gleda i ibreti se, danas normalna, sutra u zabludi, prekosutra se kaje, zaksutra se miri, glumi, plače, prolazi kroz špalire i zasjede, donira nekakve pare, ponižava, taktizira u duhu nekakve strategije zbog koje na sred groblja kolektiviteta žrtava ne razumije zašto niko ne vidi nju kao žrtvu, ne vidi da njene žrtve rastu i srastaju, postaju ona sama.

Velika a svakim danom sve manja i manja, isprva u očima njenih žrtava a kasnije i u vlastitim očima, sve manja i manja, slabiji i slabiji, stariji, siromašniji, odbačeniji, usamljenija. Dece nema a zubi koje je nekoć pokazivala svakom ko se drznuo da joj se prikaže kao autoritet sad su obična škljocavica, ona zvecka – škljocavica – a ne oruđe. Bolest je neumoljiva i počinje da poprima karakter zasnovan na sjećanjima o životu provedenom u zabludi, političkom klinču i činjenju zla slabijem od sebe ili ne činjenju ničega da isto bude spriječeno (što je još gora politička sramota za jedan kolektivitet koji će za milion godina htjeti nekom očitati lekciju o kozmopolitizmu).

Da, baš tako se postaje velika, okružena radosnim susjedima, osigurana njihovim povjerenjem i poštovanjem, baš tako u okruženju srastaju kolektiviteti zasnovani na brižljivosti, znanju i čestitosti. Kad na obzorju poraza nestane priče o časti, prvi koji dođe da ti čestita je komšija, a ako nema komšije onda si “pobijedio”. Samo kažeš sam sebi da nisi radio ništa zbog čega ćeš se sutra kajati, odeš da tihuješ jedno deset godina i sačekaš da autosugestija počne da djeluje.

Kad pravnici utihnu

maska srama

Doneseni su zakoni, pravilnici, podzakonski akti i uredbe. Država je pravno osigurana, utemeljena na rezultatima sile prilika utemeljene na krvoproliću i ultimativnom porazu razuma. Država je utemeljena na neprikosnovenoj sramoti. Ma bravo.

Država je to koja nije u skladu ni sa zakonima prirode i čovjekovih spoznaja i priznavanja tih zakona, ne nije u skladu ni sa čovjekom i zakonima njegovih potreba ili težnji, nije, nije ni u skladu sa idealom ili idejom, ne, država je utemeljena na jalovom kompromisu krvnika koji su počeli da je kolju pa su iz simboličkih razloga stali kako bi valjda svijetu očitali lekciju o monstruoznosti čovjekove gluposti i kako bi produžili agoniju crkavanja. Potom su najboljim mikrofonima ozvučili krkljanje intelektualaca te nedoklane države i snimili sve njihove priče o ludačkoj košulji, o prošlosti, o zajedništvu, o ljubavi, jedinstvu, bratstvu, ideji, socijalnoj pravdi.

Sve se to dešava u nekakvom produžetku agonije, u nekakvoj sudijskoj nadoknadi u kojoj koljači koji i dan danas, pred očima svijeta, gledajući se preko nišana i nabijajući na nos svi svima sve nepravde koje im padaju na pamet bitišu mrcvareći tako novo tkivo koje po prirodi stvari stasava i zbog radoznalosti pokušava da pronikne u ultimativnu sramotu niza degeneracija koje se diče osvojenom teritorijom, grobljima, statistikom i busaju se u prsa dok im narodi u nekakvom političkom poludelirijumu vjeruju da sve što kažu ima smisla, da sve što im prešućuju ima razlog i da je svrha njihovog žrtvovanja bolji život u realnosti koja počinje kad ova prestane. Kad nadležnost potonjih prestane. Sve skupa je umotano u estetsko-dramsku konstrukciju i nekakav narativ koji podsjeća na filmove Rambo 1, 2, 3, 4, gdje Rambo živi, normalno, svoj život isposnički, radi teškaške poslove pošteno i časno i onda ga napadnju “anamoni” a on se junački odbrani i sve ih redom pobije. Pa za koga narod da glasa ako ne za Ramba.

Doneseni su zakoni, pravilnici i uredbe. U skladu sa sramotom i najvećim porazom čovjeka, ratom. A rat u divljacima traje i živi, jedan se drugim izbija dok se za mir nema ko zauzeti, nema pičkica i miševa, pobjegulje su pobjegle, ostali su ljudi da se brane od ljudi, da se uzajamno mire, veličaju, miluju po glavi i diče svojim čojstvom do u beskonačnost. Dok poput nule ne ponište sve što pokuša da se sa njima množi.

Na osnovu zakona i uredbi, sudi i tuži ko stigne koga, na osnovu ultimativne sramote, kao na osnovu iskrivljene realnosti viđene kroz nekakvu izvitoperenu dioptriju i nekakav puknuti cilindar. Nepravde se multipliciraju geometrijskom progresijom. Sudovi grcaju. Krvnici na čelu sistema zadovoljno tvrde kako je agonija krkljanja opravdana, ima svrhu, doktorati se brane na primjeru nedoklanosti države, inteligencija je davno bila svjesna poraza, dugo je krkljala na seminarima, okruglim stolovima, fokus grupama, dugo je nesebično svjedočio i narod o svojoj žrtvi, uzaludni su bili apeli da se zaustave procesi izgradnje nakarade utemeljene na ultimativnom porazu civiliziranosti i smisla koji je ustuknuo pred silom prilika utemeljenoj na krvoproliću prvog do sebe. Krvnici su jedini logični, njihovo djelovanje i okvir za političku tendenciju ultimativnog kraja krkljanja jedini su logičan slijed stvari, najinteligentniji ishod trenutne situacija je da se ukine država, da se zametu svi tragovi djelovanja krvnika, da se njihovi dugovi otpišu a infrastruktura privatizira prema principima etničke podjele nasljedstva.

Kristalizacija koja ponovo silom prilika na čelna mjesta postavlja najčistije i najodanije i najlojalnije na skoro fenomenalan način uspostavlja rodoslov degeneracije na ozakonjene disfunkcije nakarade kojoj krvnici stalno šalju nekakvu bezvrijednost (dug) za koju degeneracija misli da je vrijedna žrtvovanja prvog do sebe. Tako se puše balon poraza i dugova koji se interpretiraju kao pobjede i zarade sve dok ne pukne balon, a kad pukne svakako će neko drugi morati da se jedi zbog poraza i da radi zbog dugova.

U skladu sa državom, nikle su i institucije, nakrivljene, besmislene, disfunkcionalne, provizorne, privremene, tu su da bi kroz njih prolazili dugovi onih koji su preživjeli ultimativnu sramotu na kojoj je utemeljena država i svi njeni zakoni i podzakonski akti.

Kao u ludilu, luđaci nesposobni da prihvate svoje ludilo vjeruju da je logička realnost unutar koje je sve savršeno opravdano, složeno i jasno, istinito. Realnost je sve samo ne logična, osim naravno u filmovima, bajkama, reklamama… tamo, razumije se, ima scenarista ili scenaristkinja koji/a dobija platu da izmišlja, razmišlja, umišlja.

Ogromna je količina nepravde proizvedena u proteklih dvadeset i kusur godina, čitava moja mladost potrošena je na objašnjenja i gledanje u nekakvo naguravanje dva ovna. Inteligentan svijet čeka da se ta dva ovna umore, da gurajući jedan drugog crknu, da ih vrijeme skameni i da njihova glupost konačno posluži svrsi spajanja različitosti koja je u skladu sa prirodom i njenim zakonima za razliku od države koja je u skladu sa ultimativnom sramotom čovječanstva, sramotom koja je „samoizolovana“ od strane razuma koji je priznao poraz pred arhitektima koji zidaju na živom blatu.

Tako dok se jedni kunu u ujedinjenje ili smrt i evo stotinu godina bi kao da se ujedine a eto stalno im svi brane pa stalno moraju da se žrtvuju ultimativnom sloganu umrlih degeneracija ostavljenom živim degeneracijama čisto da imaju za koji kurac da crkavaju u mržnji, drugi u svom jedinstvu života crkavaju u svojoj nemoći da se odvoje od prosjeka i umru kao posebni,  i tako svima njima a i meni sa njima, demokratski, malo po malo, računi utemeljeni na usluzi institucija koje nemaju drugu funkciju osim ozakonjene naplate disfunkcionalnosti, generiraju sudske presude u skladu sa zakonima utemeljenim na ultimativnoj civilizacijskoj sramoti. Ma bravo.

Ekonomija koncentracionog logora

Buchenwald
Buchenwald – Foto by: Author

Koncentracioni logori su u suštini sistemi eksploatacije, a organizacione fragmente tih sistema ponekad je lako prepoznati čak i u pojedinim nacional-ekonomskim domačinstvima današnjice. Suština je zapravo organizacija same suštine koja mora biti nivelisana i ne baš vidljiva kao cijelina. Bez nivoa ili elita, organizacija sistema eksploatacije prosto nije moguća. Reklo bi se, naravno kolokvijalno: da bi meni svanulo, nekom drugom mora da se smrkne, u protivnom svima ne gine viječni sumrak i neodređenost.

Svanuće ili smrknuće se u startu zapravo uvjetuje. Način nije toliko bitan, čak je simpatično metaforički ga relativizirati. Uvjet ili pravilo za ostvarenje bilo koje čežnje je instrument nivelacije koja je uvjet organizacije eksploatacije. Zapravo, eksploatacija je uvjetovanje. Jednostavno zar ne?

Uvjetovatelj / Obersturmfuerer / banka / konzorcijum / viši nivo u multi-level-marketinškoj strukturi demokratski postavlja pravila i uvjete i samim tim vlada. Zanimljivo je kako jedino unutar koncepta koji je zasnovan na uvjetovanju, jedna mala grupa ljudi može da vlada i uvjetuje i gospodari samokonstruiranim čežnjama jedne velike grupe ljudi, demokratski naravno.

Preko čežnji većine, stvara se sistem interesa a sistem interesa formira cijenu ostvarenja uvjeta. Jedini način da jedna mala grupica ljudi vlada nad velikom grupom ljudi je taj da velika grupa ljudi sebe ne doživljava kao veliku grupu ljudi već prije kao posebne individue – otuda individualizam čak i tamo gdje mu nije mjesto – kojima je potrebno zagarantovati „jednaka“ prava na tržišnoj „utakmici“ egzistencije.

Ovaj sistem pada onda kad padne sistem pravednosti, konkursa, natjecanja, kriterija. Sistem uvjetovanja i eksploatacije pada onda kad se pojavi najnormalnija, autohtona, ljudska korupcija. Nered, odsustvo sistema, haos, anarhija i tako dalje. Sistem organizacije eksploatacije zapravo se samo zbog tog razloga kloni društava u kojima je evidentna korupcija. Bosna i Hercegovina bi crkla pod jarmom kapitalizma da joj nije korupcije.

Poštenom ekonomisti i uvjetovatelju kapitalisti vjerovatno nije jasno zbog čega ta evidentna korupcija u Bosni i Hercegovini permanentno biva tolerisana od strane onih koji treba da ispune uvjete koje im postavlja red himself koji ne bi bio red da mu nije pravila uvjetovanja. Narod je navikao da zaobilazi pravila. Narod je fasovao od strane vlastitih pravila. Narod se tukao sa prvim do sebe zbog pravila uvjetovanja i nivelisanja individualnosti. Narod je živio u sivilu sumraka i neodređenosti socijalizma, potom je počeo da se niveliše, da bi na kraju završio ili pod zemljom ili u klasičnom koncentracionom logoru polu-otvorenog tipa, zatvoren dugovima, aspiracijama da bude otvoren, ograničen informacijama, dezavuisan šundom i trivijalnostima, u mozak ubijen cinizmom, vezan vlastitom depresijom, opterećen međusobnim sitnošićarskim zamjericama i međusobnim čekanjem da onaj drugi dođe na zicer da mu se konačno najebe matere, i jedino što je tom narodu ostalo i što mu je merak je da krši pravila bez obzira ko ih postavio.

Pred narodom unisono zvone glasovi racionalnih uvjetovatelja i osloboditelja koji postavljaju uvjete i traže pravila u šatro borbi protvu nepravde, korupcije, nepotizma, unakrsnog štelovanja poslova i funkcija 🙂 , mislim pogledaj na šta liče sindikati u zemlji dembeliji, pogledaj koliko samo su uvjetovatelji do sad učinili na polju zaštite od eksploatacije. Seru uvjetovatelji sa vremena na vrijeme, naravno solidarno, iz daljine, kako promjena ili rješenje problema jednog nivoa, klase, rase, naroda, kurca palca mora da dođe iz nje/ga same/og. Istovremeno isti ti uvjetovatelji, finansiranim kampanjama o individualizmu razbijaju bilo kakav razvoj kolektivnog identiteta. To se zove idalsociološko čerečenje. Međutim i prije nego logoraši/ce uoče problem, neko mora da sprovede jasnu nivelaciju, postavi uvjete konkursa kako bi se formirala cijena ostvarenja uvjeta i kako bi se zapravo konačno počelo sa smislenom eksploatacijom logoraša/ica.

Reklama nivelacije provizorno podrazumjeva distinkcije koje lome sivilo sumraka. Tako neko može a neko ne… Favoriti su na platnim spiskovima privilegovani kao kolaboracionisti u koncentracionim logorima, doušnici i tako dalje. Vazda su u pravu, opravdani i obično uopće nisu prisutni u logoru, rijetko ih se viđa osim na zabavama i konferencijama. Analitika raščlanjuje članove na atome i bozone, na svakom koraku različit pogled na iste stvari, pozitivci se kunu u individualnosti, a na obzorju inercija suštine organizacije suštine eksploatacije melje sve što se usprotivi savršenstvu „pravedne“ podjele svačije čežnje.

Zanimljiva je i eksploatacija uvjetovana napuštanjem logora, oslobođenjem kojim logoraš/ica odlazi u „slobodu“ u kojoj je sve poznato, uvjetovano, organizovano i na kraju krajeva nivelisano. U „slobodi“ koja je vlasništvo uvjetovatelja je eksploatacija totalna. Primjerice, izbjeglice iz rata u Siriji jebu mater i proklinju dan kad su došli u Njemačku, tvrde da bi im bilo draže da su se udavili u moru, nego što su došli i vidjeli „slobodu“. Ne svi, samo neki, većina šuti i radi.

U „slobodi“ postoji sistem kojim se mrtvim ljudima koji su svoje živote posvetili robovanju nivelaciji, uvjetovanju i eksploataciji ljudima koji su i sami bili eksploatisani na sve moguće načine plača i korištenje onog što su eksploatacijom u vremenu u kojem su eksploatisanjem eksploatisali unutar sistema uvjeta stvorili. To se zove zaštita intelektualnog vlasništva.

U prvom planu stoje dostignuća koja se vječno plačaju i eksploatiraju. Ima naravno i onih – kao na primjer Nikola Tesla – koji “odbiju” procenat 🙂 . Njemu se kao sviđalo da hrani golubove na tavanu u New Yorku. Tako kažu ONI. Na njegovom primjeru se najbolje vidi licemjerje koncentracionog logora polu-otvorenog tipa. Ostalo mu je bilo da pred smrt kaže: sadašnjost je NJIHOVA a budućnost moja,  i onda je umro, a ONI evo i danas žive u sadašnjosti. Nivelišu, eksploatišu, uvjetuju i mudruju, laganini podgrijavaju peć, povećavaju pritisak, bruse dijamante, prodaju ih, samo tako da niko ne može da ih kupi, jedino ih tako valjda ima smisla imati.

Da stvari ne bi bile isuviše očigledne finansijska sredstva se salijevaju i kruže u samo jednom te istom krugu ljudi koji se bave DEZAVUIRANJEM i naravno ŠOU BIZNISOM. Tu se pare ne mogu sakriti, turbo-folk industrija je hermetički zatvorena piramida sa jasnim nivelacijama i pravilima i naravno uvjetima koje treba ispuniti. Logoraši/ce unutar ovog sistema su ti koji se vide i koji su zapravo tu da bi bili nedostižni. Njihovi turbo životi prikazani u savršeno tehnologiziranoj estetici, pumpaju malo zavist a malo motiv da se oproba i uhvati u koštac sa uvjetima organizacije eksploatacije. Tako eto, svako malo takmičenje za glas ovoga i za vokal onoga u beskonačnoj redundanci. Kao neki naduvani DJ koji je utačk'o i ostavio narod/publiku/nafrakane curetke da stari/e u nekakvom loop-u. U šou-biznisu počinje i završava život i slobodna misao civilnog društva.

Kao i u svakom normalnom koncentracionom logoru razlike među logorašima/cama su naizgled minorne, iz njihove perspektive zaista je teško objasniti cjelinu sistema i razlog robije. Možda treba ilustrirati. Da bi neko bio „slobodan“ i konstruirano slavljen, pravljen, omiljen, u pravu, bogat, pametan, lijep, zdrav, gore dolje… potreban je prije svega logor i potrebno je da minimum jedan million logoraša/ica bude poniženo, srušeno, omrženo, u krivu, siromašno, glupo, ružno, bolesno i dolje gore. Za jedne zvijezde sjaj, treba platiti milion štitnih žljezda.

Sve traje, osim pravila eksploatacije. Ona su izvan vremena. Logoraši/ce okreću glavu od suštine nepravde života unutar kojih robijaju i konzumiraju. Poenta je u konzumiranju zasnovanom na uvjetovanju. Egzistencija je to zbog same konzumacije, multiplikacije i produkcije neutažive želje za nedostižnim konstruktima predproducirane vizije koja tvori čežnju za …  Konzumacija je daleko bitnija i jednostavnija od eksploatacije unutar okolnosti haosa i korupcije. Konzumacija je to koja tvori dug. Tako pada istočni blok. Dug tvori uvjet a uvjet daje vlast koja nakon što organizira uvjete, eksploatira, stvara i rješava probleme, vedri i oblači.

U koncentracionom logoru postoji Obersturmfuerer ili upravnik logora za kojeg znaju svi /e logoraši/ce, i ko je i šta je, i kakav je. Također opće je poznato da muku nije stvorio on, on pokušava da odagna jad i čemer, da vaspostavi red, zapravo je pravi gospodin, iz fine kuće… Logoraši/ce znaju da njihova demokratska volja – dok su god u logoru – ne znači ništa, to je demokratski problem, a demokratija nije savršena, kao što rekoh, radi se o sistemu koji egzistira privremeno, dok se ne nađe neko bolje rješenje. Ima evo pedeset godina kako se nije našlo bolje rješenje. Sistem je to koji kao što rekoh funkcionira jedino tako što svi vjeruju u isti i dok ga svi poštuju logor će biti i imati smisao.

U demokratskim logorima polu-otvorenog tipa, teži se ka „otvorenom“ sve dok se ne stigne u „zatvoreno“ i u žice ograđeno „otvoreno“. Ne zna se ko je upravnik jer eksploatacija energije i konzumerizam logoraša ima difuzan karakter tako da se finalni proizvod, recimo bombona,  ne koristi samo od strane jednog oficira, proizvod je usmjeren na potrebe kreiranja prohtjeva strukture nižerangiranih ucijenitelja koji su naravno ucijenjeni i uvjetuje im se tačno ono što im se konstruirano servira kao potreba ili čežnja ili motiv kako bi ih se motiviralo da uvjetuju i eksploatiraju… i tako to ide.

Na kraju demokratskog logora polu-otvorenog tipa je logoraš/ica koji/a radi i ćuti, tako dok ne crkne, malo više bezobrazni/e logoraši/ce ga/je ne prate u tom radu jer vide da samo što nije skiknuo/la, njihovi pogledi i njihova logika je usmjerena ka kolaboracionistima koji su uvjetovani sistemom privilegija, jer, to je život. Privilegije. Tako, sve do stražara koji šetkaju svoje pse uokolo, duhoviti su i prijatni, š'a će? I oni su nečija djeca, moraju, rade taj posao, stoje na bedemu logora, privilegovani su, zajebavaju se i šatro paze da potkupljeni licemjeri/kinje – nesvjesne/i potrebe da oni/e sa dna lanca eksploatacije prežive – nekog slučajno ne izguraju, vani, u slobodu, da čovjek ne najebe jadan.

X % raje i Ostali

tvrdjava u oluji
Ulje – “Tvrdjava u oluji” – by Author

Desi se to kad udariš na prvog do sebe, najsličnijeg sebi, najbližeg, onog u kojeg se uzdaš i kojem vjeruješ, onog koji o tebi zna najviše i na onog o kojem ti znaš najviše. Rane nanesene krvnički, psihopatski, bole poetski jer su nanesene iz pouzdanog zaleđa. Tako nastane zid blizak oku a dalek mozgu. Prvi do tebe je ranjen, nevjeruje ti, mrzi te. Ali dobro, za neodgovornost nitko nije odgovoran 🙂

Desi se to kad se penjući po socijalnoj ljestvici nove sredine koja drži do … stalno pozivaš na svoja prava i ugroženost i na to kako si zanemaren u odnosu na ovo ili na ono. Sredina ti vremenom, malo po malo da poziciju, ugled, pare, privilegije i tako postaneš onaj ili ona koga je ili koju je gladan kurac napravio, ona/j koja/i sve što zna je da gleda preko plota i traži za sebe, jagmitelj/ica bez odgovornosti, kičmene moždine i bilo kakvog izgleda da će nekom nekad nešto dati, da će nekad prestati da se smatra ugroženom ili ugroženim. Malo je mačku i teleća glava.

Desi se da vremenom oni koji drže do … odu u beskraj i iza sebe na najodgovornijim funkcijama ostave gomilu privilegovanih jagmitelja/ica, njihovih rođaka, sestrića, jarana i jaranica čije odgovore na novonastalu situaciju tek trebamo čuti. Evo ja sam već naperio uši. Njihovi razlozi za kolaps svake logike aparata za koji su nadležni/e siguran sam da će zvučati kao neka jadikovka, nekakvo cviljenje iz dubine duše koja sve što zna je da se bori za svoju guzicu, treba podsjetiti da: ko ne zna sebi ne zna ni drugome, glasila je i glasi parola koja je davno iz provincije donesena na pijedastal kako Bosne i Hercegovine tako i dunjaluka.

Nikome privilegovana elita nije zahvalna ni za šta, niti će ikada biti, vidi se iz priloženog, vidi se iz cijene rada u vremenu njihovog vladanja, vidi se – dobro sad, statistika muči ali –  iz broja srčanih i moždanih udara, broja dijabetičara, vidi se i iz naučnih dostignuča, i iz broja proizvedenih aviona, automobila, usisivača, pretis lonaca, ugaonih garnitura, vidi se po broju modnih revija, broju prozvedenih čačkalica i šibica, po broju proizvedenih jahti, solarnih kolektora i sofvera, po broju koncerata, autorskih teatarskih predstava, po broju knjiga, broju odmarališta i izletišta, vidi se po putevima, željeznicama i minskim poljima, po invalidima, narkomanima, po kriminalcima, po broju saobračajnih nesreća, po izbjeglicama, po dijaspori, nezaposlenosti, vidi se po prihodima i rashodima, po rebalansima, po poreskoj politici, po stanogradnji, po redovima ispred javnih kuhinja, po redovima ispred kontejnera. Vidi se po broju onih kojih nema.

Desi se i sasvim je izvjesno to da kad raseliš x stotina hiljada radno sposobnog i educiranog stanovništva, od kojih x hiljada budu akademski obrazovani građani i građanke i to obrazovani tako da drže do …, da živiš u neznanju da si od x miliona radnika i radnica napravio x stotina hiljada ratnika i jadnica, x hiljada ucviljenih starica i x hiljada psihički neuravnoteženih staraca. Desi se to da od x hiljada mladih ljudi koji se razumjevaju, druže i furaju na Guns and Roses ili NKOTB stvoriš x hiljada razočaranih i hiperdestruktivnih osobenjaka od kojih je x stotina njih spremno da se međusobno ubijaju, x njih da se međusobno mrze, provociraju, od kojih x njih siluju i ponižavaju i da na poslijetku x njih završe na klinikama za psihijatriju ili na odvikavanju od teških narkotika. Dobije se tako, i nikako drugačije x hiljada novih vukova u ovčijoj koži koji po kladionicama tragaju za parama kao za mladim mesom, nafurani na sintetizirani ritam hiperproducirane trivijalnosti. Ali ne treba biti negativan, stvaaarno.

E sad u zemlji koja raspolaže sa x izvora pitke vode, x građana i x građanki od kojih je x sa završenom x stručnom spremom, istu nemaju jer x razloga govori u prilog x podatku da spadaju u x grupu koja živi u jednom od x naseljenih područja koja u narednim godinama prema parametrima populacijske politike najvjerovatnije neče egzistirati jer je u njima  zabilježeno x djece. Obradive površine veličine x km2 pripadaju x stanovnika x starosne dobi i u prosjeku prozvode x organski prozvedene hrane od koje je moguće izvesti x procenata svake od evidentiranih kultura. Šumsko dobro koje obuhvata x  km2 raspolaže sa x km2 mladica a da bi se zadovoljile potrebe x stanovnika i x stanovnica, potrebno je zasaditi x km2 i tako obnoviti šumski fond dostatan za proizvodnju kisika kako bi populacija u godini x imala šta da diše. Statistika pokazuje da bi x nezaposlenih muškaraca x starosne dobi i x nezaposlenih žena x starosne dobi edukacijom iz x naučne oblasti moglo pronaći zaposlenje…

Pred očima se kao vatromet u daljini rasprše sva ljudska prava u koja je – dok su egocentrici prtili put za vlastitu guzicu – uvedeno sve što je dokazalo svim svojim djelovanjem da nije čovjek. E, kad to što nije čovjek počne da cvili i da za srce ujeda u borbi za svoju guzicu i egocentrični pogled na svemir, prirodu, stvaranje, organizaciju, čovječanstvo, pare i sve druge pojave do kojih civiliziran svijet želi da drži, tek tad će svi moći da vide kako je samoživi egocentrik ili samoživa egocentresa došla do rahatluka.

Vladajućoj eliti, napirlitanim funkcionerima/kama, multi-level marketinškoj klasi, kvazi intelektualcima, kriminalcima, ananalitičarima, uvaženim sileđijama i sociopatama, kriv vam je drug Tito.

Teško je vaspostaviti red stvarajući nered, teško je biti solidaran i socijalan ako se vjeruje da je samo i jedino vlastito dupe vrijedno suosjećanja i uvođenja u pravo. Teško je biti dobar svima a htjeti biti dobar samo sebi, teško, evo ja gledam šta rade od sebe svi oni koji su stajali na čelu pogroma vlastitog naroda koji ih je izabrao da stoje na čelu tog pogroma samog sebe u ime istorije, historije i povjesti, u ime budućnosti i djece u mudima. Svakim danom, svakom riječju sve se više od vlastitog rada i odgovornosti udaljavaju, šveraju se po funkcijama sistema unutar kojeg je sve manje odgovornosti a sve više prava, po uzoru na način na koji su i sami došli do privilegija nad ostatkom onog za šta znaju da nije narod, da nije ustrojeno, da nema odgovornosti, da ne želi da radi, da ne želi da misli, da ne želi da se obrazuje, čita, vježba, uživa, sjedi na konju a ne ispod konja. Baš kao stara narodna poslovica kaže: kakav narod takva vlast, daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti tko je.

Sve privilegije sveli su na skupocjene limuzine kojim se vozikaju po gradu pod pratnjom policije koju btw. plačaju ispod svakog nivoa dok od istih očekuju da stavljaju svoje glave u torbe kako bi od onih koji nikako da naprave pravi izbor u životu, branili njihove samosvjesne egocentrizirane i u jagmi izbirikane guzice.

Prettiest Train – Cities and Memory

Part of our Prison Songs project – see www.citiesandmemory.com/prisonsongs for full details.

Reimagined by Haris Sahacic.

“It is a collective spirit that makes this sound event truth. I decided to distinguish all the sound sources and to „clean“ them out without changing the length of the recording or touching any bit of the tempo and the perfect rhythm. I believe that any change on this recording would just damage the impression of the truth. It is a document. So I just created one small difference between the leading voice and the chorus. In order to headline the rhythm I also isolated the sound of shovels.

Of course train is symbol of movement and freedom, in Bosnia we use sometimes the term “train” as a metaphor for a chance or a woman: „either you catch that train boy or you stay alone“. The original recording was made in the field, but what I am missing are all those sounds of the field. That is how I found the space to play decently with the silence between the lines. I imagined the band of field insects that are improvising uninvited on the prison jam session in the field.

In order to make the symbolic connection to the train, I organized the contributions of the „band“ sounding like an old train from 1940. I played a little with surround sound so that „band“ is all around. In one appropriate moment, I added the sound of the Mississippi Dove that is characteristic for the area where original recording was made and the bird sounds – when the male is inviting the female – like old train whistling, I found one short recording of this sound in the www and arranged it a little.”

Certainly I recommend to everybody to hear also all the other contributions by visiting http://citiesandmemory.com/2016/04/prison-songs-launching-today/

Klovnokratija

paravans

Sve je teže spustiti nogu na zemlju i stati. Planeta zemlja ili barem njena litosfera kao da se pretvorila u cirkular koji se nekad davno okretao toliko lagano da je stavljenje noge na isti bila jednostavna stvar. Danas se cirkular okreće takvom brzinom da reže sve što mu se primakne.

Hrabrost da se javno primijeti očigledno nije sporna, ipak svaki ozbiljan pokušaj da se spusti na zemlju i pri tome u društvima bez ukusa artikulira to očigledno, osuđen je na individualni poraz, zbog toga svaki istup individue u javnom prostoru ima krinku cinizma ili ironije unutar koje je najprozaičnija razočaranost.

Cinizam i ironija ili klaunovska krinka samo su taktika koja omogućava izlaz iz neminovnog individualnog poraza. Na kraju, kad pilula počne da gorači.

Onda kada se iskrenost u javnom prostoru pojavljuje pod krinkom lude ili klauna, tada se u javnom prostoru stvara “opće mjesto za ironično-cinični diskurs” šaljivđija o smrtno ozbiljnim stvarima, diskurs koji stvara privid da se svaki šaljivđija može baviti najozbiljnijim pitanjima i pri tome od strane ostalih šaljivđija biti prihvaćen kao ozbiljan društveni čimbenik ili čimbenica. Zapravo, na taj način se najozbiljnije stvari obezvrijeđuju do te mjere da postaju predmet zajebancije svake vrste.

Izmaglica ironično-ciničnog diskursa koja u javnom prostoru popunjava prostor za ozbiljan demokratski sukob ili ozbiljno razumjevanje ozbiljnih životnih stvari se – klasičnom zajebancijom unutar koje postoji jako puno prećutnog odobravanja javnosti koja se tako guši u vlastitoj zajebanciji i pojednostavljenosti najkomplikovanijih životnih pitanja – stvara dojam da javnost ili narod „zna“ u čemu je problem i na jedan „uzvišen“ način putem klovnova ukazuje na isti. To je diskurs koji politički počinje i završava u ambalaži. Niti postoji jasan ozbiljan problem, niti postoje ozbiljne konsekvence tog problema, niti se iste shvataju ozbiljno nego je rješenje tog problema da se eto „naš narod“ koji je ralno sakupio sve probleme svijeta, dugo proveo bitišući problemom svijeta – dakle problemom svakog i svega samo ne sebe – na vlastiti račun „šali“, jer je „duhovit“ kao niko nigdje.

Šaljenje kao psihološka terapija za individualnu transformaciju uznemiravajuće i obično bezizlazne perspektive možda je i univerzalan način da se svi problemi sagledaju sa vedrije strane. Ironija i cinizam su u tom smislu neizostavni faktori sadržaja i pogleda na stvari. Uvijek je moguće reći e ja ne samo da sam govorio o tom i tom problemu, ja sam se čak javno zajebavao o tome, ali mene niko nije shvatio ozbiljno, zapravo shvatili su me ozbiljno kad su shvatili da se ja ne zajebavam nego na taj način alegorijsko-metaforski komuniciram taktikom koja mi omogućava izlaz iz neminovnog individualnog poraza.

Neki članovi umjetničkog ansambla Top lista nadrealista i dan danas tvrde da su se zajebavali, neki jasno govore da se nisu zajebavali. Malo ‘vamo, malo tamo, malo ‘vako, malo ‘nako, možda prođe, možda ne prođe, ono, na?

Šala u javnom prostoru na račun ozbiljnih stvari tj. stvari koje i same ljude koji se bave tim stvarima principijelno mijenjaju – kao što vlast mijenja čovjeka i sve njegove karakteristike odjednom dobijaju sasvim druge forme, zbog čega se između ostalog ljudi i organiziraju u funkcije a potom oblikuju funkcije u okvire pravila i odgovornosti – mijenja te ljude a samim tim mijenja se i njihova vlast, samo, pazi jednu stvar dečko, vlast voli biti bez kontrole, vlast je vlast, ona je izvan funkcija,veća i jača od bilo kojeg funkcionera, bilo kojeg čovjeka, ona je između pravila i odgovornosti i obično niti ima karakter niti ima smisla za šalu.

Zajebancija sa vlašću završava tako što vlast ostane bez ljudi sa kojima se šaljivđije uz aplauze “duhovitog” naroda zajebavaju. Tako se smanji broj funkcija, pravila i odgovornosti. To vodi u nepoznato. Na kraju ostane šaljivđija i narod, oči u oči. Narod koji je naučio da se smije kao beba kad joj se šuška sa zvečkom i da ozbiljnim problemima daje ambalažu ironično-ciničnog diskursa te da svog šaljivđiju koji „ne samo da sve zna, već se i sa tim što zna zajebava“ razumijeva kao nekog tko želi preuzeti odgovornost za svoju zajebanciju, i šaljivđija koji se klasičnom taktikom izvlačenja brani od neizbježnog individualnog poraza. Neke šaljivđije su se zajebavali a neke i nisu ili možda jesu ili bi se jebali sa ultimativnom planetarnom kurvom a da im ne uđe ili da ne uđu, zavisi kako ko.

Narod “duhovit” kakav jeste, šali se, i neko vrijeme smije zvečki, tu i tamo se zaista pojave ironično-cinične šaljivđije, nije da nisu smiješni i zabavni. Privid zajebancije u javnom prostoru stvara dojam da „narod zna“ i fakat zna, čak se zajebava i guši u vlastitoj “duhovitosti”. Vlast stoji kao i svaka kurva na čoškovima između pravila i odgovornosti i čeka nadobudne koji ne vide cirkular. Narod se šali i čeka da ga šaljivđije uhavizaju i uhasure a šaljivđije se sve manje i manje šale a sve više i više sakrivaju od “duhovitog” naroda kojem je ostalo još da pogleda sam sebe u oči i da shvati u kakvu se kurvu pretvorio i kome planira da naplati šta.

Račun za ništa iz date godine

DSC_0111
Foto by Autor

 

Sredinom maja nastupam na ročištu ili raspravi o sudskoj parnici kojom – prema riječima aktualnog Premijera vlade KS – paralizovani sustav komunalne privrede KS, pokušava da ženu koja me je rodila i odgojila  predstavi kao dužnicu i da joj sudski odredi kazneni iznos kako joj više nikad ne bi palo na pamet da ne plati uslugu velikog Ništa koju paralizovani sustav komunalne privrede KS velikodušno pruža svojim građanima i građankama putem svojih i naših polu privatnih polu bezpilotnih firmica i poslovnih sistema za izbjegavanje rada i istovremeno opterečavanje pravosudnog sustava u pomenutome kantonu a i šire ako treba.

Zapravo ovaj model satiranja bilo kojeg poretka i istovremene naplate za uslugu pružanja Ničega svim pravno obezglavljenim građanima i građankama unutar sistema koji zbog paralize nije u stanju ni da reaguje, ni da zaustavi procese, niti da ih ubrza, ni gore ni dolje ni lijevo ni desno jedinstven je na planeti i kao takav vrijedan analize i opservacije. Došlo je do zaglavljenja u sistemu i sad teško da će se naći odgovorno lice ili odgovorna strana.

Pljuštati će optužbe sa svih strana, izmišljati će se afere, krize vlasti, koalicije, izbori, amandmani, statuti, prijedlozi, rebalansi. Zavod za statistiku će mudro da muči, odgovorni će biti pozivani i na krivičnu odgovornost, kao da podatak o rezidentnim i ne rezidentnim građanima i građankama ne može da se prikaže odvojeno kao dodatak sveukupnoj slici podataka koju svaki etnos ima pravo da tumači na svoj način. Ako rukovodstvo jednog etnosa ima potrebu da laže vlastiti etnos sasvim je uredu da to i čini, sve dok to ni na koji način ne dotiče drugi etnos. Ali nije fol u tome, fol je u nečemu daleko gorem, fol je izgleda u „naučnoj istini“, pa ti laži koliko god hoćeš.

Sve skupa me podsjeća na crtane filmove kad Miki Maus nečim zaglavi neki klip u parnoj mašini i ona onda počne da se guši, dim izlazi iz svih otvora, mašina štekće i naravno pred sami kraj, prije nego što će da eksplodira, Miki podvrisne: oh ne! Ili nešto slično a potom slijedi boom, svi komadići sistema i njegove logike se rasprše po scenografiji a glavni junak ostane u oblaku prašine i kašljuca.

Taman sad nekako sistem komunalne privrede trenutno opterečuje pravosuđe koje je ionako pod pritiskom i baš kao parna mašina počinje da se guši i grca pod morem tužbi i presuda i pravnika, advokata, sudija, interesa, političkih mahinacija, raznoraznih situacija, malverzacija, brojeva predmeta i tako dalje.

Žena koja me je rodila i odgojila i koju po defaultu moram da poštujem igrom slučaja strastveni je kolekcionar uplatnica koje sakuplja redovno od pamtivjeka, valjda žena zna sa kim ima posla. Jedna od ekspozitura paralizovanog aparata komunalne privrede (koju nemam namjeru ni da imenujem) drznula se i pokrenula tužbu za neplaćanje pružanja usluga Ničega i to za period iz 2004 pa onda nekoliko mjeseci iz 2007 pa nekoliko mjeseci 2009 i tako.

Po defaultu predložena je i presuda, ima u Sudu i odjeljenje koje to sve samo provlači na traci a stotine hiljada pravno obezglavljenih građana i građanki gubi parnice jer bacaju uplatnice ili ne kontaju o čemu govori sud, to se onda sve skupa nabeša i građaninu i građanki ne ostaje ništa drugo nego da dva tri i ako treba sto hiljada puta plati jedan te isti račun. Po defaultu.

Ja ću gospođi sudinici postaviti jedno jednostavno pitanje: U kakvom pravnom odnosu smo ja i dotična ekspozitura paralizovane komunalne privrede dotičnog kantona? Taj odnos ćemo polovinom maja da raščlanimo na svaki pojedinačni paragraf i da ga definiramo jednom za svagda kako bi utvrdili postoji li osnova za protutužbu.

Sigurno je jedno, neće se naći niko odgovoran da stane iza svojih postupaka. Odgovorni se mijenjaju svako malo, tu su i VD-ovi ima i pokoji direktorčić, aparat je providan, elastičan, prilagodljiv, zapravo savršeno okrenut profitu i boljitku neodgovornih.  To su zakonitosti paralize sistema za koju naravno niko nije odgovoran a koja se – biće dokazano – najbolje razbija o glavu građanima i građankama.

Svedinom maja gvotlu pavalizovanog administvatvinog apavata najavio je posjetu i pvvi čovek u histoviji/istoviji/povjesti pvavosuđa kojeg su izbacili iz zatvova. Čovek koji svojom posetom jasno povlači liniju iskušenja i kao i svaki dvugi ekstvem-egzibicionista želi da iste one gvađane i gvađanke koji su ga odgajali da bude to što jeste, a koje je btw. dotični ekstvem-egzibicionista dugi niz godina izvvgavao najgovim ljudskim mučenjima i ponižavanjima, za kraj izvvgne dilemi kako bi mogli da se dvoume o tome imaju li „kičmenu moždinu“ da mu kad dođe pvivede „toplog zeca“ i da tako celom svetu bude pokazano „pvavo lice“ njegovog vodnog gvada, kao što je to isto lice nedavno pvikazano na komemovaciji u Srebrenici, ili su oni zapvavo „beskičmenjaci“ koji će mu se gostopvimljivo obvadovati i možda sa njim u ugodnom časkanju utvvditi, na primer, besmisao pvolaznosti vvemena i tako svim onim belosvetskim sociopatama i vucibatinama koji planivaju da u budućnosti povobljavaju, muče i u zdrav mozak jebu gvađane i gvađanke šeheva na Miljacki bude nedvosmisleno pvikazano kako je to u njegovom vodnom sado-mazo gvadu moguće vaditi bez pvestanka, vaja je evo pvimjevice danas u stanju plačati vačune i iz 2007 i 2008 i ako tveba iz 1945 i od kad god ko hoće, po nekoliko puta ako tveba, a vazda nekom tveba.

Kruženje

DSC_0047
najbolje je apstrakciju udarit’

Promijeniti će se ljudi, ne politike, one će ostati iste, nema teorije da se promijene, dok god postoji dominacija, postojati će i diskriminacija, poniženje, motiv za suosjećanje, manipulaciju i dominaciju.

U koncentričnim krugovima, stvari se postavljaju same od sebe. Ljudi se promijene i prilagode novonastalim starim navikama i odnosima. Tako se to sve skupa vrti u čevrntiju, kao u nekakvom mehaničkom satu, i stalan je taj osjećaj nepotpunosti i nerealiziranosti. Osveta nikad nije konačna, uvijek ostane nešto malo na tanjuru da se hladi, da služi kao artefakt prošlog vremena, emocija, potsjetnik, argument, dokaz…

Možda su krugovi manji, artefakti neostvarenih partikularnih osvetica kao da se ni ohladili nisu. Nerealiziranost kao da je postala uvjetovana neosvećenjem. Ljude kao da su prokleli njihovi preci, ljudi koje su prokleli njihovi preci i sve tako do ameba.

U međuvremenu, mir, toleracija i trpljenje, plejada spočitavanja i negiranja, spinovanja i dokazivanja, ponižavanja poniženih koji se za ponižavanje svete i ponižavaju dalje i dalje. Sve dok ih budućnost ne bude proklela. Kad se kletve predaka susretnu sa kletvama naraštaja desiti će se nemoć da im se čovjek suprotstavi. Kao neki teatarski čin, nekakav vrisak, nekakvo slanje u pičku materinu i prošlosti i ameba i svega novog i budućeg i futurističkog i štajaznam. Jebati će sadašnjost svima sve, eto to je to prosvjetljenje. Bez okolišanja. Dejstvo mora doči samo od sebe. Kao zakon prirode.

Ljudi se promjene i prilagode se politikama sjećanja zasnovanim na artefaktima poniženja. Tehnologija pamćenja poniženja je uznapredovala, savršeno se zna, krug osvetništva više nije svako dvije stotine godina, nije ni svakih pedeset, nije ni svakih dvadeset, krug osvete se dešava u trenutku osvete. Osvetnik se – proklet prošlošću i budućnošću – sveti sam sebi. Bez mogućnosti da sam sebi bilo šta oprosti. Zašto li je samom sebi najteže oprostiti bilo šta?

I mene je neko u ove misli utjerao, neka pička (kao karakterna osobina) koja je znala manipulisati ljudima koji znaju sklapati okolnosti onih koji su prinuđeni da… A nije da ih u ovim okolnostima života “u nas” a i drugdje nema. Brzo se nakon rata koncentrisala vlast i novac na neka sumnjiva mjesta. Kad sagledam sudbine nekih ljudi osjetim da su potezi povućeni od strane ljudi koji nemaju potrebu da račune bilo kome polažu. Nemaju vala ni interese, nemaju ni nekakvu posebnu ideju.

Ljudi su to koji su se promijenili, ljudi koji su prihvatili plamen starinskih ideja – otvoriš malo istoriju/historiju/povjest i izabereš fino period koji ti se sviđa i stranu koja ti se sviđa – ljudi koji čuvaju artefakte i spisak poniženja poniženih kako bi isti imali pravo i ponižavali i stvorili prostor za suosjećanje, manipulaciju i dominaciju.

U krug, koji se sve više sužava, kao nekakva opruga koja klikne i ponovo pokrene krug i klikne i ponovo pokrene krug i tako nekako prođe vrijeme, ja napišem ono što neko drugi odmuči, da se nebi kompromitovao, da se nebi nekom zamjerio, jer vazda ima kreativaca koje izopćiš, daš im samoću, sereš kako bez nje stvaralaštvo nije stvaralaštvo, uzmeš im šta god požele da ostvare, onda time mašeš kao svojom stečevinom, u njima proizvedeš osjećaj poniženja koji potom vremenom potakne neke dobre ljude na suosjećanje, potom poniženi počne da manipuliše suosjećanjem dobrih ljudi, isprva je pravedan nije da niiiije, da bi na poslijetku poniženi dominirao i počeo da ponižava.

U krug, u krug. Politike ostaju iste, mijenjaju se ljudi, postaju zli, postaju nepodnošljivi sami sebi a potom i drugima. Čudno je, lijepe žene i lijepi muškarci nemaju šta drugo nego da budu jedno drugom nedostižni, kao tvore čežnju koja umjesto u želju i ljubav, marketinški sustavno konstruirano na precizno definiranim tačkama nedostižnosti počne da prelazi u zavist i poniženje .

Bosna i Hercegovina je prema mom skromnom mišljenju zemlja ljudi koji još nisu ni svjesni sa kakvim oblikom neprijatelja imaju posla. Ja te ljude vidim kao da su im zavezane oči i stoje na jednom mjestu okrivljujući jedni druge za poveze koje imaju na očima. Tako mašu rukama, sa vremena na vrijeme se sudare i psuju jedni drugima i tako u krug nekakve negatiiiiiive kojoj stalno fali još malo da bude potpuna i da u tanjuru osvete sve bude pojedeno, da ne ostane ništa nedorečeno, da se sastavi vrijeme i mjesto u čovjeku i njegovom razumu i da sam sebe na kraju prokune. Eto taj tip neprijatelja ima Bosna i Hercegovina, njena prošlost, njena sadašnjost i njena budućnost, njena ideja i njena jedinstvena duša srpsko-hrvatsko-bošnjačko-slavensko-germansko-tursko-romsko-rusko-rimsko-jevrejsko-jugoslovenska.

Mentalitet došmanina

owsome pic
Rat je sponzorirana komunikacija

Na kraju, na obzorju, kao nekakav razred sastavljen od kulturoloških jahudija kojima koliko god nebesa para doznačila, kako bi rasfarbavali ono što su istini za volju nebesa sama – čisto da imaju novim naraštajima čime da opravdaju nerad, neznanje, nehtjenje, nemanje i na kraju krajeva ništavilo koje iza sebe ostavljaju – kulturološki i zafarbala, ono jahudijama bude malo.

Nekako kao da stanoviti i utemeljeni anonimni otimači mira, života, para, rada, sreće i odgovornosti polako pokušavaju da instaliraju nešto bolje, a šta realno može biti bolje od života, para, rada, sreće i odgovorenosti? Da nije možda ovaj umjetničko-kulturološki opus radova na teme: rat, smrt, bijeda, nerad, agonija i kreativno izmišljanje sila koje su se usmjerile i od nekud došle i nešto hoće i kao trebamo da se branimo, da nam ne otmu sav ovaj jad i neimaštinu, svu ovu neodgovornost, neznanje i idimidođimi bez kojih život uopće nebi bio inspirativan.

Koga zapravo „duh umjetnosti“ – kojeg očigledno nema ko da vidi – ove brdovite ledine smatra odgovornim za ovo čime je i sam inspirisan i zašto mu kao kakvom razredu jahudija vazda anonimni otimači mira, života, para, rada, sreće i odgovornosti finansiraju arhiviranje hronologije rabota za koje već dugi niz godina niko ne preuzima odgovornost? Šta zapravo hroničari gluposti i izbjegavanja odgovornosti misle kome oni pjevaju i sviraju. Da nije kurcu?

Fotografije su sve veće, izlaze iz okvira magazina, tableta, pametnih telefona, mali su postali i bilboardi, rezolucija je sve perfektnija, trenutak savršenih linija na platnu preko čitave zgrade, preko čitavog grada, preko čitave brdovite ledine, jedno te isto lice, ogromno, viori na sjevercu koji duva i kroz mozak pronosi hvalospjeve ničemu.

Nismo mi toliko kulturalni niti smo čega konstitutivni, koliko smo o/Ostali u izmišljenoj ironiji kontekstualne umjetnosti. Što je platno veće to onaj što projicira na njemu nezaježljivo želi da ostavi što veći uticaj, veliko platno, velika slika, veliki redatelj, veliki glumac, velike riječi, veliki kurac palac, ogromni razglas, penetrantni reflektori i na kraju mali čovječuljak u publici sa viškom vremena i poderanom ulaznicom od toliko i toliko maraka. Uticaj. Onaj što ostaje preko više stotina godina, to mi daj sestro-brate, uticaj na koji se svako malo neko osvrće, uticaj koji se citira, kopira, reproducira i elaborira. I platno, a ono je vazda malo, ocam’ vazda treba veće, vazda bolja rezolucija, a sve košta, ali ništa kao savjest i anonimnost.

Košta i nekako kao da preleti preko naroda kojeg se ionako sve skupa ne tiče. Narod plača poreze i plača i plača i plača da na platnu kojim nebesa sapiru svoju savjest i čekaju da im se postave pitanja na koja imaju spremne i ironično uzvišene odgovore, u fazonu,  oni su iznad ogromnog projekcionog platna nadvijenog nad brdovitom ledinom. Realizovani kroz sistem selekcije, audicije i odabira najboljih od najboljih rođaka, ufurani u beskonačnost nedostižnu poreskim platišama, kao nekakva nadljudska stvorenja pred kojim bi trebali klečati oni koji tim nadljudskim stvorenjima plačaju da ih truju izmišljenim kontekstima koji vazda nekako imaju onu seljačko-političko-ideološko-istorijsku notu „u šali pa privali“ ili „kćer karam a snahi prigovaram“ stratešku komunikaciju. Estetski kod svih tih radova je jednak i isti i determiniran, i beskompromisan, i uzvišen, i ideološki nema dalje. Ko nije cool neka ne gleda, ko ne gleda nije cool, nije raja, nije naš.

  1. Brdovita ledina, ima jednog pisca, jednog pjesnika, jednog režisera, jednog fudbalera, jednog gitaristu, jednog bubnjara, jednog glumca, neprikosnovenog ovog onog. Nema drugog osim u slučaju kad treba biti gori. Čisto radi demonstriranja sile.
  2. Brdovita ledina ima publiku kojoj stalno treba spočitavati ni manje ni više nego kompletan sistem vrednota, ili još bolje kompletan „mentalitet“. Možeš li zamisliti zemlju u kojoj jedino ljudi koji su došli sa strane valjaju a sve što je dio „mentaliteta“ te zemlje ne valja? Možeš li zamisliti dušmanina koji mrzi tvoj „mentalitet“? Bolje reći došmanina koji te do te mjere javnom brukom i ismijavanjem hinjski ponižava, liječivši tako anonimno i kroz javni prostor svoje komplekse, i to dugi niz godina, da počneš da misliš da ti stvarno nešto nije u redu sa „mentalitetom“, sa nekakvom suštinom kulturalnosti. Jebote dokle to ide. Mislim, hajde da se nekom ne sviđa priroda, ili prirodni resursi pa nešto, ili da se nekom ne sviđa fizički izgled pa ono… ali da neko ima problem sa mojim „mentalitetom“, pa jebote. A ja vrata otvorio, ja bujrum, ja fino…
  3. Na kraju krajeva brdovita ledina ima anonimne sponzore, sistem za preprodaju preprodanih kopija magle. Kod njih se stvari dogovaraju, sve je neko platio, sve košta.

Tako scenografija nebesa nad brdovitom ledinom funkcionira, bez ičega estetski novog, ili McLuhmanovski shvaćeno „vrućeg“, neka nama hladovine, nemoj samo da slučajno neko uključi svoj mozak, svoj „mentalitet“, svoje vrednote, btw. one iste zbog kojih se žrtvovao mir, život, rad, pare…, ima ko će da misli, živi, zajebaje se, biva profesionalno realizovan i kad mu se pokloniš možda te i potapše po ramenu, možda te i spomene u intervjuu ili kroz kontekst.

Nove su to hijerarhije. Tako to ide, svakog neko nekad negdje pomene, pa mu se nekako sreća osmjehne, u drugom planu prošeta se logotip, pare eto nekako stignu, neki se ljudi pomjere, neka se mjesta otvore i sve je više gotovanluka i potrebe za slobodom i tako nekim modernim idealima.

Fabrike su zatvorene, narod besposlen, opterećen vremenom i vlastitim rezervisanim nadgrobnim spomenicima/nišanima koje nosi i koji ga kad – u samoći slobodarske individualnosti – lipše pod jarmom anonimnih sociopata, samo poklope kao neka istina, dobra za scenarija, dobra za realiziranje ideologije parazitstva koja danas obitava na tronu investitora i sponzora otkupa prava na reklamiranje besmisla.

Visoko iznad platna, sa one gornje strane, tamo gdje se projicira negativ da bi se udaralo na savjest neodgovornih ucviljenika i politički korektnih izopćenika, kako bi se nalazile pare za projiciranje “pravednosti i istine” onim koji gledaju odozdo, sa zemlje, krvlju i znojem natopljene, brdovite ledine, kako bi se njima opravdala trampa u kojoj su mir, život, pare, sreća i odgovornost zamjenjeni za rat, smrt, bijedu, agoniju i da prostiš inspiraciju.

Birokratija velikog čopora

thebigpac7

Poput silovane žene koja svaki put kad se susretne sa silovateljem – bez obzira na kontekst, bilo da se radi o snu ili javi – iznova proživi silovanje, i svi psihološki procesi se iznova pokrenu, a tijelo i duh još jednom kao da zamru od osjećaja koji eufemistički možemo nazvati nelagoda, tako isto, svaki pojedinac ili pojedinka koji/a je preživio ili preživjela napad pasa lutalica, svaki put kad vidi psa lutalicu isposnika proživi identičnu situaciju u svome tijelu i u svome duhu.

To nema veze za sedativima, autosugestijom ili saljevanjem strave. Čak i ljudi koji su napad posmatrali sa strane ili na televiziji čuvaju u podsvijesti emocionalnu sliku situacije. Ona naravno nije toliko intenzivna kao kod osoba koje su to doživjele u prvom licu. To su hemijski procesi koji nastaju u tijelu kad je isto izloženo takvoj jednoj situaciji. Žljezde luče a teško ih je kontrolirati sviješću. Psihologija i te stvari.

To svakodnevno ponavljanje „preživljavanja“ politički možemo nazvati i oguglavanje ili tolerancizacija građana i građanki na odsustvo socijalne odgovornosti nadležnih i nedostatak sistema za odbranu od terorističkih napada isfrustriranim životinjama.

Ko je godinama kotio i frustrirao pse? Ko je pustio isfrustrirane pse da napadaju prolaznike ili ljude koji nisu u mogućnosti da si priušte automobile i da se vozikaju po gradu? Kome je u cilju ovaj oblik torture i mrcvarenja građana i građanki?

Medijskim kampanjama – koje pravo puno koštaju – napadnutom stanovništvu je polarizovano mišljenje. Pro psi i kontra psi. Nešto slično „ne napadaju vas psi lutalice nego vam se to samo čini oni su zapravo slatki, pomozite nam da ih steriliziramo, polahko“.

Medijska kampanja je imala za cilj predstavljanje klasičnog terorističkog napada na građane i građanke puštanjem hiljada isfrustriranih pasa na “slobodu”, kao častan i ljudski čin pri čemu teroristima nije bilo dovoljno što od rođenja torturom frustriraju pse nego su kao rješenje napuckali te pse da izbace svoju frustraciju na građane i građanke koji nemaju novac da se vozikaju u limuzinama nego hodaju trotoarima i šetalištima.

Isfrustrirani psi su – nakon što su pušteni – zauzeli svoje teritorije, parkove, dječja igrališta i napuštene prostore i polako formirali čopore. Istjerana je sve i jedna mačka koja nije ništa manje životinja od bilo kojeg psa i koja za razliku od psa lutalice nema svoj fond, administraciju i PR. Mačke u lancu ishrane rješavaju problem miševa koji su poznati nosioci zaraznih bolesti a u istoriji su poznati između ostalog i kao direktni uzročnici kuge, tako sad čekamo eto polahko taj srednji vijek. Ja još uvijek nisam siguran da mi je jasna uloga pasa u lancu ishrane osim što imaju ulogu najboljeg prijatelja ljudima koji svoje najbolje prijatelje vuku na uzici.

Formiranje čopora je sociologija za sebe. Meni je u tom procesu najinteresantniji pristup čoporu. Patnje kroz koje prolazi cuko koji tek treba da se dokaže da je vrijedan čopora. Pitanja na koja cuko mora da odgovori u predpristupnom procesu. Cuku novajliju čopor ponizi do anuliranja. Cuko novajlija cvili, satima, danima, sedmicama, gledao sam taj proces sa prozora, od tih zvukova nije se moglo spavati. Komšiluk je bacao vodu, petarde i tjerao čopore. Dugo nakon što bude prihvaćen, ponižen i ismijan od svih, novajlija trčkara oko čopora i hvata viškove donacija.

Vremenom, čopori su napadali organizirano i naišao je talas napadnutih ljudi koji su se u hitnu pomoć javljali zbog rana nanesenih u tim terorističkim napadima neodgovornosti odgovornih i javašluka neodgovornih finansiranih sredstvima odvojenih od stomaka pasa lutalica iz inostranstva. Nekako mi je u sjećanju ucrtana ostala djevojčica sa Vratnika kojoj je konstatovan dijabetes kao posljedica odlaska u školu.

Obamrlost aparata da zaštiti građane i građanke sporadično je proizvodila izljeve bijesa kod ljudi koji su pse trovali, ubijali, tjerali, evo baš čitam kako je u komšiluku jedan pas nedoklan pa su ga dvije djevojčice spasile od… Svi ti izljevi bijesa uredno su pohranjeni u izvještaje koji su otišli u administraciju velikog čopora kako bi se pripremila predpristupna pitanja i kako bi se obrazložila sredstva za kupovinu infrastrukture za tretiranje životinja čiji životi su upotrebljeni za torturu građana i građanki kao i proces njihovog oguglavanja i tolerancizacije na nerad, nesposobnost, nehtjenje i neznanje kako sadašnjeg tako i bilo kojeg budućeg aparata.

Zanimljiv je i period u kojem su procurile informacije da psi lutalice nemaju isti tretman u svim kantonima, čak je bilo i – doduše neprovjerenih informacija – da se međuentitetska razmjena pasa lutalica intenzivirala. Sve u svemu psi su hvatani i u kombijima izbacivani u Sarajevo. Odatle su po potrebi – npr. u vrijeme posjete Pape Franje gradu Sarajevu – psi odvoženi na druge lokacije. Nove teritorije, nove lutalice, novi napadi, međusobni obračuni između čopora starosjedioca i čopora nedavno izbačenih iz kombija, ljudi prestravljeni, zaobilaze pse i ulice u kojim ih mogu sresti.

U nočnim satima proces pristupa proizvodi iznova cviljenje novih članova čopora. Na opskurno osvjetljenom mostu koji vidim sa svog prozora a koji btw. nema ime, svako malo obračun, lavež, cviljenje… podsjećanje na prisustvo i prirodni i životinjski nagon za dominacijom nad teritorijom.

Kontejneri su otvoreni i privlače vrane, gladne građane i građanke i pse lutalice. Mačke već odavno ne viđam osim kad odem oko Begove džamije. Taj dojam da se svjesno zanemaruje ekologija i kako stvari idu „po prirodi stvari“ zapravo je najstrašnije što može da se primjeti danas. Dok gledam kako da izbjegnem čopor, iz krošnji čujem kreket vrana koje su uznemirene i samo čekam kad će uslijediti napad iz vazduha.

Napadnut sam kao i hiljade drugih građana i građanki, od tog napada ali i od nezaposlenosti, izolovanosti, političke svijesti i prirode ličnosti koja na sve to reaguje, od oguglavanja i tolerancizacije dobio sam i šećernu bolest i povišene masnoće. Svaki put kad vidim psa osjećam nelagodu. Svaki put tolerišem emocionalnu sliku koja proizvodi povišen šećer, pijem tablete a znam kako sistem ubija.

Radim za miniminimalac ali sa smislom, među osobama sa kojim dijelim slične poglede na svijet, da ne bi bio besposlen, da ne bi bio izolovan, da ne bi vremenom oguglao na pakao koji znam da je plod neodgovornosti, javašluka i zla koje u ljudima koji su nezaposleni, izolovani i gladni tinja i tinjati će sve dok ne postanu socijalno neodgovorne sociopate, hladne, sive, bezlične i bezobrazne kao i birokratija velikog čopora, jer izgleda jedino takav alfa mužijak ili alfa ženka mogu da odgovore na sva predpristupna pitanja i da me uvedu u …

Rat blamažama

DSC_0045

U zemlje uvjerene da im blagostanje proizilazi iz stepena zaštite ljudski prava i sloboda pristižu izbjeglice, dobro, ljudi, i to sve sa njihovim pravima i slobodama koje nose u svojim zavežljajima i kultur-političkim identitetima.

Ljudska prava i slobode zapravo su privilegija koja košta. A mjeri se u eksploataciji, obično ljudi, ponekad i prirodnih dobara, ali možda je najbolje reći – kao što je to lijepo objasnio el presidente Mujica – u eksploataciji vremena. Bez eksploatacije tuđeg vremena nema viškova a bez viškova nema …

Zemlja koja na bilo koji način krši bilo koje ljudsko pravo osim naravno prava na slobodno vrijeme, vrlo brzo se nađe na nišanu političke kritike ili diplomatske blamaže zemalja visokog stepena zaštite ljudskih prava. Taj stepen, tim zemljama, daje političkih kredibilitet da sebe smatraju nositeljicama civiliziranosti.

Ljudska prava, njihovo definisanje i politička težnja ka osiguranju istih svim ljudima podjednako, zadatak su jedne specifične grupe ljudi koja se bavi eksploataciom vlastitog vremena za potrebe dobrobiti svijeta. To su ljudi koji istražuju i sakupljaju argumentaciju za blamažu i obaranje bilo kojeg oblika poretka, društvene organizacije ili organizacije društva, koja nije zasnovana na osiguranju ljudskih prava i sloboda. To jest tom njihovom privatnom biznisu za dobrobit svijeta. Taj poredak zapravo, onako kako je formuliran nije uspostavljen niti na jednoj jedinoj tačci planete zemlje. Jedino tako taj poredak je zanimljiv, globalan, nedokučiv i beskonačno neupitno upitan.

Iz zaštite ljudskih prava i sloboda proizilazi svaka politički argumentovana pobuna koja vodi do nemira, anarhije, haosa, mrtvih, silovanih, izranjavanih, izbjeglih i na kraju do opće bespomoćnosti i patetičnosti unutar koje ne postoje više nikakva prava, nikakav poredak i na kraju, uglavnom nema odgovornosti.

Nakon anarhije i haosa najglasniji su vapaji za ljudskim pravima, idealom koji nije zagarantovan niti na jednoj tačci planete zemlje. Stvar je samo mjesta kojeg su se snavezali oni koji teže osiguranju ljudskih prava i sloboda te ga koriste kao specimen za svoje zahtjeve prema svima onima koji tek treba da dokažu svoj odnos prema ljudskim pravima i slobodama koja nameću svugdje u svijetu gdje treba politički argumentovana pobuna iznutra, jer valjda su tamo svima ta prava zagarantovana i nema problema.

I to što ja imam pravo da serem o ljudskim pravima i onim koji seru o njihovoj zaštiti je moje ljudsko pravo. Samo nisu svi kao ja, ima ljudi ili čitavih zemalja čije politike ne vole biti objektom istraživanja demokratičnosti i procjenjivanja stepena zaštite ljudskih prava i sloboda i diplomatske blamaže, te zemlje ne pišu izvještaje, oni jednostavno na jedan interesantan način, analitiku problema ili problem analitike premjeste u dvorište analitičara.

Na EU sceni je politika nacionalcentrizma a rast nacionalnog ponosa i istovremenog osjećaja individual-nacionalne uzvišenosti prema općem planetarnom jadništvu koje „zbog svoje neciviliziranosti“ mukom dolazi da nađe utočište i prosv(i)jetljenje baš u “nacionalnoj sadaki domaćina”, u direktnoj je vezi sa padom političkih poredaka usljed globalne blamaže zbog neosiguravanja ljudskih prava i sloboda.

Veoma je važno podebljati ulogu domaćina koju nacionalcentrizam zastupa i iz koje proizilazi jedan specifičan jauk, jedan ton koji će vremenom početi da zvuči kao nekakva patetična tlapnja “nacionalkozmopolitizma” i koja će vremenom proizvesti infantilno pitanje ekonomske isplativosti ljudskih prava i sloboda samo ovaj put u vlastitoj avliiji: npr. „a zašto mi da plačamo zaštitu njihovih ljudskih prava i sloboda?“.

Vremenom, kad ugrožavanje ljudskih prava bude vidljivo na svakom pločniku ispred svakog doma za ljudska prava u svakom dijelu ulaštenog kontinenta zasnovanog na spočitavanju ugrožavanja ljudskih prava svim svojim bivšim i sadašnjim kolonijama, iz kojih je eksploatisano sve što je moglo da se eksploatiše, pitanje zaštite ljudskih prava doći će kao bumerang tačno tamo odakle je i krenulo, instituciji čovjeka, koji ni sam nema pojma šta je, i u skladu sa čim je, u skladu sa svojim pravom koje mu je propisao biznismen za dobrobit svih ili u skladu sa…

Koliko košta produkcija jedne radio knjige?

kako je ubijena radio produkcija

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

S ljubavlju prevedeno i posvećeno posustaloj radio produkciji podrazumjevajućeg govornog podrućja.

Izvor: http://www.words-and-music.de/index.php?artikeldetail=15

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Vjerovatno ćete se zapitati koliko košta snimanje jednog čitanja knjige. U nastavku slijedi jedan kratak i precizan odgovor. To u potpunosti zavisi od onoga što želite. Produkcija jedne radio drame može koštati čak i više od 15.000 eura, čisto usporedbe radi, troškovi produkcije radio drame „Gospodari prstenova“ su iznosili oko 500.000 eura. Jedan veliki dio ovih troškova odlazi uglavnom na prava na licence, glumačke honorare i na najam studija. Ipak nije nužno snimiti odmah jednu radio dramu ovakvog okvira. Ponakad je daleko zanimljivije raditi na manjim zvukovnim igrokazima nego na takozvanom mega-eventu.

Ono što je najvažnije je da trebate biti načisto sa time koliko novca želite da investirate u jednu audio produkciju. Postavite si ispred sebe jedan preciziran budžet a potom počnite sa kalkulacijama. Koliko će šta i koliko šta smije da košta?

Na osnovu dolje navedenih podataka biti ćete vrlo brzo u mogućnosti da uspostavite svoj individualni troškovnik. Jednostavno pokušajte:

Troškovnik produkcije zvukovnih igrokaza, radio drama i radio knjiga

1. Tekstualni podložak

Za čitanje jednog, za produkciju zrelog A 4 courier new standard scenarija fonta 10 pt sa razmakom između redova 1,5 pt od strane jedne osobe biti će potrebno ca. 8 minuta studijskog vremena, što znači da po satu može biti pročitano, snimljeno i obrađeno 7, 5 strana. Ovo je nakon korektura, uređivanja i montaže jednako dvijema minutama materijala za emitovanje.

Za CD-ove važi jedna vrijednost prema kojoj se može ravnati: maksimalna dužina CD-a odgovara 30 strana jedne knjige.

1.2 Opseg teksta u vremenu za snimanje i u vremenu emitovanja

10 do 15 stranica ca.     80 do 120 minuta 1,4 – 2,0 sati ca. 40 do 50 minuta
15 do 20 stranica ca.   120 do 160 minuta 2,0 – 2,7 sati ca. 50 do 60 minuta
20 do 25 stranica ca.  160 do 200 minuta 2,7 – 3,4 sati ca. 60 do 70 minuta
25 do 30 stranica ca.  200 do 240 minuta 3,4 – 4,0 sati ca. 70 do 80 minuta
30 do 35 stranica ca.  240 do 280 minuta 4,0 – 4,7 sati ca. 80 do 90 minuta
35 do 40 stranica ca.  280 do 320 minuta 4,7 – 5,4 sati ca. 90 do 100 minuta

Kod scenarija za radio drame računajte sa dvije minute dužine radiodrame po stranici (Normalna stranica sa 30 redova u svakom po 60 slova. Dakle 20 stranica traju ca. 40 minuta produkcije, što naravno može da varira u zavisnosti od oblikovanja i režije.

2.0 Studijski troškovi (uopćeno)

Dnevni paušali za tonski studio se kreću od ca. 265 eura do 550 eura, što pretvoreno u sate znači od 45 eura do 70 eura po satu. U sve cjene treba uračunavati i PDV. U skladu sa volumenom produkcije česti su dogovori sa posebnim klauzulama. Često cijene sadržavaju puni angažman tonmajstora/inženjera.

3.0 Honorari za glumce i glumice

Faustovsko pravilo (metoda za brzo računanje neke matematičke ili tehničke vrijednosti): Vrijeme za snimanje glasa se procjenjuje kao polovina vremena utrošenog za cjelokupnu produkciju.

Djeca, mladi ili studenti glume – 1 sat ca.  a  50 eura
Rutinski radijski voditelj – 1 sat ca.  a 150 eura
Prominentni studijski voditelji ili glumci – 1 sat ca.  a 300 eura
+ PDV

Honorar za rukovoditelja snimanja, produkcije i režije (uopšteno)

1 dan (dnevnica – paušal 8 sati) – ca. a 480 eura
1 sat – ca. a 60 eura

I ovdje su obzirom na opseg produkcije (nakon 80 minuta snimka) mogući posebni dogovori, naravno moguće je dogovoriti i paušal koji bi ovisio o cjelokupnom projektu. Ovi podaci ne podrazumjevaju nikakve autorske honorare, u slučaju da je potrebno sastavljanje tekstova ili obrada istih. Navedenim honorarima treba dodati PDV.

Nakon normalnog studijsko-režiserskog angažmana izvan studija slijedi akustično proračunavanje svih tonskih traka izvan studija i u konačnici sastavljanje jednog master plana montaže. Vrijeme potrebno za ove radnje je snažno ovisno o kvalitetu glumca ili spikera kao i o cjelokupnom opsegu audio projekta.

5.0 Završnica /PredMastering / Mastering

Nakon završetka snimanja, eventualnog dizajna šumova i njihove obrade ili ukoliko to nalogodavac želi, ubacivanja muzike, reza i fine montaže, eventualnih korektura nalogodavac dobija proizvod “na mišljenje”. Na kraju slijedi pozicioniranje polaznog koda. Posljednji korak je ubacivanje nečujnog koda i (ISRC) informacije u snimak i stvaranje predmastera odnosno mastera u formi jednog CD Rom-a od strane jednog iskusnog ton majstora.

6.0 Troškovi grafičkog dizajnera

Tarifni ugovor o naknadama za oblikovanje se pokazao jedan od najznačajnijih dokumenata kako za oblikovatelje tako i za njihove poslodavce, jer pomaže prilikom proračunavanja cijene rada i pruža svim u posao uključenim subjektima orijentaciju i već godinama se pokazao kao sjajan alat.

7.0 Troškovi štampanja

Troškovi štampe za sastavljanje jedne audio-produkcije ovise o mnogim faktorima kao što su npr: količina, tip medija, oblik pakovanja i materijal, boje omota kao i ostali posebni zahtjevi vezani za štampu. Ove troškove je najbolje dogovoriti na licu mjesta sa štamparijom, osim toga za potrebe eventualnih predračuna poslužite se on-line kalkulatorima troškova jedne od štamparija: http://www.brickhouse-media.com/page/kalkulator_start.php

Primjer kalkulacije

Studijski snimak 154 stranica dugog scenarija sa dva glasa kategorije 2.

Opseg teksta ca. 154 stranica courier new, veličina fonta: 9 pt. razmaka između redova: 1,5 pt.
trajanje/vrijeme reprodukovanja: ca. 310 minuta, to odgovara za 4 Audio CD-a dužine po 77:50 minuta

Posebnosti: Sa režiserom je moguće dogovoriti paušal koji se odnosi na cjelokupan projekat. Oba spikera se slažu sa jednim honorarom koji iznosi 50 eura/satu. Studio traži svoju uobičajenu tarifu sa snimanje govora u iznosu od 60 eura/satu ipak nudi za sve radnje vezane za montažu tarifu od 50 eura/satu.

Honorari za spikere

2 profesionalna radio spikera ca. 20 sati x 50 eura/sat 2.000 eura

Troškovi za studio

ca. 20 sati x 60 eura/sat 1.200 eura

Troškovi režije

(honorar u skladu sa dogovorom) 1.000 eura

Akustični proračuni i majstorski plan montaže ca. 10 sati x 50 eura/sat 500 eura

Realizacija majstorskog plana montaže u tonskom studiju uključujući i rez i fino oblikovanje reza sa post-produkcijom i akustičnom obradom, završnim radnjama i sačinjavanjem pred-masteringa proizvoda što između ostalog traje ca. 10 sati x 50 eura 500 eura

Suma (bez PDV) 5.200 eura

DaDa Sounds – Cities and Memories

Part of our Dada Sound project (February 2016) – see more at http://www.citiesandmemory.com/dadasounds By Haris Sahacic.

“Papst Franziskus visit to Sarajevo was definitely „the event“ of the year 2015 in Bosnia and Herzegovina. Security measures where on the highest possible level and all together created a specific atmosphere in the town that remembers sounds of war very well.

I did not need to do anything accept to hear sounds, that where btw. unignorable, record them, think about the “sound semiotics” of the flow of these sounds and recognize one dadaistic comment in the contextual – time and space – moment and conceptual story behind this spontaneous “sound symbolism” that enabled a short travel trough memories of Sarajevo:

Sarajevo – 1992 …– … out of nowhere religions rights came up … – … unpeaceful artists started to make… – … noise … – … words of war…

Sarajevo – 2015… – … church bells announce from the distance… – … unpeaceful birds start to make … – … noise because of helicopters… –… at the end I just glued the words spoken by Papst himself saying: “Mir vama” /Peace to you/ as contrast to sounds that were created (in fact that is my minimal but effective intervention).

This field recording is one collage of sounds that are conceptually symbolizing social and political events of the past of this particular place. To me it was one – probably unwanted – public sound event with one conceptual message. Recording was made from the balcony at the 12 floor of the building; I recorded with TASCAM DR1, the helicopter flayed ten meters from the microphone and created by that this nice multidimensional approaching sound picture. ”

Obdukcija duše

just sayin'
Nema ravnoteže bez kajle, ne-ma, cccc

Ne dolazi se do duše tek tako. Njoj je iskrenost vazda bila bitnija od istine. Istina je prostoti i jednostavnosti manje bitna. Sve iz nje može izaći i'zev duše. Bez duše nema ni nje, to bez daljnjega, al’ bez nje, čini se kao da na vrhu svijeta, tik ispod dna nebesa, nečeg bitnog, prosto kao da nema. E, sa te tačke bi trebalo krenuti lagano niz stranu, sići ravno do dna, obgrliti taj nemir duše posljednji put, i prodati ga.

Bez osvrta na brojeve i statistiku, zamisliti se nad dojmom. Oslikati u duši priče, priču o duši, a ona je prisutna, kao osjećaj, kao savjest, nije da nije, sva sazdana od treptaja, a treptaji od pamćenja, i vazda izgleda kao prošlost, kao priča koja je doživljena. Tako ona traje do pred momenat kad se naliv pero spusti na hartiju i tintom ostavi trag, onda stane, čeka trenutak da se desi pamćenje. Bosna. Kao trakavica, prepuna sramote usađene u najintimniju vlastitost od koje nema bijega. Košmari. Rakija, artani, parkopani, leksilijumi… Duša je nemirna i nije je teško uočiti, ali, teško je sa njom sjesti, teško ju je slišiti. Čuti njene damare, s njom otplakati njene taštine, nositi je u toalet da povrati izgubljene godine. Ma šta da ti pričam, znaš i sam, živ si samo da bi mogao da se jediš.

Od treptaja prije nego mastilo ostavi evo baš ovaj trag, pa unatrag, svjedočanstvo se odvija i tako razvija poput neosvjetljenog filma. I dok u retrovizoru gledam konture prošlosti duše Slovena koja mi je svakim trenom gledanja u budućnost te prošlosti bliža nego što mi to vid očinji dozvoljava pojmiti, gledam kroz istinitost, razmišljam, da li da usporim dok rušitelji poretka te duše istu pretiču ili da ubrzam dok iza rušitelja njenih, slabi narodi i narodnosti nestaju? Proste mi moje duše izbjegličke, sveden sam na cjelovitost, jedinstvenost i nedjeljivost. Nije to slučajno. Privilegija je to. Ne možeš opisati dušu a ne biti i sam sveden na nju i ne možeš se svesti na nju, sve dok ti je neko ne opiše. Moje bi trebalo biti da prostim riječima, prostim ljudima, prosto kažem ono što nije rečeno u procijepu između neproživljenih godina, između mrtvih ljudi, između redova uzajamnih kletvi i nedorečenih istina, na koncu konaca, između svih poraza brižljivosti i čovjekoljublja, a toliko ih je. Prizor mi postaje sve jasniji. Mijenjam medij, razumjeti ćeš zašto.

Sa platnom počinje da se stapa crna podloga. Na crnom se najbolje vidi, Bosna. Tama je osnovni ton na kojem njen svod počiva. Strah je temeljan, intenzivan osjećaj unutar kojeg drhtavom rukom slikam konture, kao neki karakter naslikan u nekoliko kratkih i nesigurnih poteza. Tu, u tih nekoliko poteza, rečeno je sve o prostoti i ljepoti jednostavnosti duše o kojoj je riječ. Tih nekoliko poteza su bijeli ali nekako slučajno razljeveni, namjerno nesigurni, kao da žele reći, karakteri su svačiji, promjenjivi i ovisni o svemu ostalom što ćeš da skontaš, čitajući ovaj pokušaj da riječima naslikam nešto vrijedno gledanja, jer sve dok to ne budeš vidio ti, mir ni meni neće imati, oblik.

Tako, dok od sredine namjerne nesigurnosti ka periferiji slikam krugove kao simbole beskraja nepostojećeg savršenstva, ostavljam dojam kretnje. Krugovi kao da tvore godove, tanke kao paučina, hipnotično, koncentrično, taj detalj kao da konceptualno tvori vezu između sredine u tmini zarobljenog karaktera i neuhvatljive igre svjetlosti periferije koja prosvjetljava. Tu, u tom hipnotičnom viru, u toj dinamici kojoj je sam karakter težište, minimalistično, u nijansama crvenila, u estetici semiotike ja ostavljam poruku za sve one koji se budu usudili da bulje u hipnotični vir sve dok više ne budu u stanju razlučiti šta je crveno a šta crno.

I dok takvi hipnotisani budu tragali za spektrom svjetlosti periferije, a vir crvenila im bude sužavao i odnosio pogled u nesigurnost karaktera, stapati će se sa osjećajem djece vojnika i to u onom treptaju dok su ta djeca izvršavala ono što im je rečeno. I dok se oni, hipnotisani, budu borili da iz vidokruga izbiju purpuran vir – kao i svi oni koji su pucali pored, u nebo, negdje u stranu ili svi oni kojima je pištolj stajao na potiljku, naredba odzvanjala u srednjem uhu a oni razmišljali o grudnjacima i najlonkama – polako će da shvataju zašto su oni koji su, umjesto prema igri svjetlosti periferije, išli prema tmini oblika namjerne nesigurnosti sredine i hrabro pokušavali da poprave tuđe nesavršenosti. U tim godovima, gdje se gube želje, životi i čast, ostaju nepravilnosti, kao refleksije karaktera duše, tu spava savjest. U tim godovima, ostaju generacije „nesavršenih“ karaktera. A onda, laganim potezima, kist kao da sam od sebe slika dalje, čujem ritam i počinjem ples sa slučajnim oblicima i njihovim težištima, prema periferiji, prema nekakvoj sferi istosti.

U toj istosti, oštrim linijama kist koji mi diktatorski vodi ruku jasno razgraničava oblike koji se kreću od manjeg prema većem, bez imalo oscilacija u omjerima, kao da se guraju jedan preko drugog i tvore nekakve strukture koje, što ih je više kao da se gube u količini, kao strukture, koje, što ih se više gradi to ih se kao sve manje mora doživljavati, da bi ih se uopće moglo doživjeti, kao pokušaj istosti da bude. Bez različitosti, sama od sebe, da bude. Kao prizori koje gledaju generali dok stoje pred postrojenom vojskom. Sve precizno, sve čisto, jasno, definirano. Na sve strane osnovne boje kao okovi u beskrajno redudantnoj dosadi. Kao nekakav beskonačan labirint sačinjen od ljudskih tijela koja u labirintima nacija sama postaju labirinti izgubljeni u sebi i sve je više istovremenosti u identičnosti a nema se u zatvorenosti sebe šta više spoznati. Čak je i trajanje sve više upitno. U toj istosti statičnosti čistote čak ni život nije uočljiv. Kao nacionalno isprane tamnice, ćelije, svaka ćelija kao čovjek, svaki čovjek kao spavač, kameni spavač, po na osob, zatvoren u sebi u svojoj ćeliji čeka istinu, kao optužnicu. Dužan sebi, opterećen svojim traumama, pijan, drogiran, na lijekovima, u potrazi za dušom na koju mora da se svede.

Osjećam kako me kist pušta da granicu periferije sfere istosti ostavim mistično neodređenom. Dok kome vid očinji dozvoli, da detalj granice istosti uvidi, neka ga vidi. Granica zavisi od ugla gledanja, od toga gdje se svjetlo prelama. Teško je prikazati tu granicu, težak je taj prelaz iz zatvora istosti sebe u razumjevanje subjektivnosti svoje suprotnosti. Ta sila premreženih oštrih linija i čvorišta razgraničenih istosti kao da se u jednom trenutku razliva i kao da svjetlost izbija preko uglova gledišta. Kakva kompozicija!? Uokolo, po obodu, i kako svjetlost ulazi preko različitih uglova, tako ti uglovi prelamaju zrake i spuštaju ih prema sredini. Kist miluje platno i tvori svjetlo. Rijetko koja zraka dopire do oblika namjerne nesigurnosti karaktera. Čudno, ali kao da postoji nekakvo težište strukture koje unisono obasjava sa svih strana. Iz pravca Rusije, iz pravca Kine, iz pravca Ujedinjenih Arapskih Emirata, iz Sjedinjenih Američkih Država, iz Europske Unije… Toliko je boja, toliko nijansi koje se prelamaju kroz refleksije svjetlosti koje probijaju labirinte istosti i jedna drugu dodiruju, nježno, kao lezbejke kad se upoznaju.

Ogromna je to svjetlost koja sa svih strana prolazi i samo zbog ugla preloma tvori drugačiju boju i u toj prizmi živosti, u sredini sredine dubine, tamo negdje na trećini trećine u odnosu na karakter, gdje zavoj prema početku toka kretnje kista završava, sjedi duša. Vidim je. Zastajem, kao da me strah da je naslikam. Gledam je, rukom stišćem kist kao knedlu u grlu. Ispred nje, prostrt stol, sjedi zagledana u čašu punu vina crvenog i smije se, osjeća poglede prijatelja što je stojeći sa ispruženim malim prstom lijeve ruke okružuju, kao da se njenom iskrenom radošću hrane. Sve je nekako slojevita cjelina koja stoji ali se zbog logike svjetlosti kreće i mijenja. Iskrenost je tu da bi hranila, iskrenost je vazda bila najbitnija. Nju ljudi smatraju ljudskom, a baš je nadljudski medijalna i svaka iskra vezuje i stvara, nova stvaranja.

Toliko toga podsjeća. Nije isto, samo podsjeća, pa da, duša je intuitivna sugestija karaktera. U tom podsjećanju sva je svrha putovanja u trenutak prije nego se desi sjećanje i prije nego se proba obuhvatiti duša. Ja sam je riječju pokušao naslikati, tačno sam je vidio kako gleda u sredinu, u onu tačku obskurno naslikanog karaktera i kao da sam joj misli mogao čuti, kao da je šaputala nešto nejasno, o nekakvom dijamantu koji je ostavljen nesavšen samo da bi onaj što ga je stvorio svim ostalim „majstorima“ što njegovo djelo pokušavaju brusiti ostavio nedvosmislenu poruku da mu -jer je najtvrđi – ništa ne mogu. Taj karakter konzerviran u sredini dijamanta, svi, baš kao i ja, mogu samo sa knedlom u grlu gledati. To je karakter duše koja prelama svjetlost i to tako da od zatvora i premreženih oštrih ograda istosti, sred svemira, stvara spektar slobode različitosti. Bez nje se insan nema na šta svesti i sa čim izmiriti i ako ona ovom dunjaluku ne fali, onda ništa.

Simptom

newyear

I preljeva se, iz čovjeka u čovjeka, odlazi uvijek tamo gdje je otpor najslabiji. Niz ulicu, niz odvode, niz stranu. Tako, bez otpora, ostaje nevidljivo. Nema identitet, nema boju, nema kožu i nema volju, kaže ne treba mu. Prolazi brzinom života. Uhvatljivo je jedino oku kroz koje prolazi i koje koristi dok iz njega ne isisa svu boju pogleda.

“Savršenstvo” odbija, drži, brani, ucjenjuje, mrzi i uči samo sebe da prezire. Iz čovjeka u čovjeka. Bez otpora. Kad napušta, sa sobom ponese sjećanje na nevinost a ostavi bezbroj razloga za nova stradanja.

Provalači se između redova svih sustava ugnjetavanja i ponižavanja, nestaje pri prvoj pojavi otpora koji rađa varnice istine. Onda se ponovo vaspostavlja kao nepravda davnina, sa sobom reinkarnira sve razloge koje i vrijeme zaboravlja. Ponovo počinje da živi, kao dosada, sveprisutna, razočarenja postaju arhivirana argumentacija životnih spoznaja do kojih se možda nije moralo ni dolaziti.

Vrijeme od Bosne i Hercegovine okreće glavu, ima li gore uvrede? Sva ta nemoć i utrnulost volje samo je vještački nametnut tv program, neka jeftina marktinška kampanja, nekakva laž da se ostane ispred ekrana i dozvoli podjarmljenje, javašluk, i mentalna polucija.

Ipak. Tu negdje u dubini iskrenosti, negdje daleko u dubini crnila zenice jedinog oka na svijetu koje još uvijek ima boju, živi ponos iz kojeg otpor samo što nije buknuo. Kamo puste sreće da mozak zna. 🙂

Tek sad. Nakon izljeva gluposti u mozak kao da beskonačnost potvrđuje svoj oblik i to tačno na mjestu gdje se spajaju svijetlo i mrak, u sredini spektra boja kao da je došlo do momenta nesigurnosti. Autohtone BiH nesigurnosti. Nesigurnosti koja proizilazi iz nakaradne potrebe da se pogledu čistote deteta da oblik, forma i uzde. Nema Bosna i Hercegovina niti jednog jedinog čovjeka kojeg poštuje. Jer ne zna se rašta bi se poštovati trebalo. Što je najgore čvrsto se vjeruje da je svaki oblik ismijavanja bilo kakvog pogleda potreban, nužan, autohton i „opravdan“. Imaju li „prvi mačići“ pravo na apelaciju, na advokata? Smije li se „nadrasti radijator“?

I kad bi svi optužili sve, i kad bi otišli na sud da se sude, svi bi rekli da su sudovi korumpirani, svi bi završili kažnjeni, zatvoreni u zemlji nevidljivih granica, žedni u zemlji izvora čiste vode, depresivni u zemlji najsmiješnijih viceva, osuđeni na samoću u zemlji najboljih derneka, na nemoć u zemlji koja nije ni nego je i, na nesigurnost, mržnju, prezir i nekakav zadah davnina koji se prenosi iz čovjeka u čovjeka, koji odlazi uvijek tamo gdje je manji otpor, širi se poput kuge i sa sobom nosi nove forme ponižavanja i uništavanja svega što mu stane na put. Kao spirala zla.

Hajd’ sve, ali kad se taj smrad koji je suština eksploatacije energije čistote nevine dece i njihovog kapaciteta za slobodoumlje, poštenje i radost instalira na vrh prosv(i)jetiteljstva onda je to simptom.

Ko taj simptom toleriše nema pravo na slobodu.

Multikulti dezerter

jadran

Da skratim, stavljeno mi je to do znanja, davno. Postoji čitav niz razloga zbog kojih nemam kredibilitet da bilo šta kažem.  Ni tu gdje sam rođen, ni tamo gdje sam prognan, ni ovdje gdje sam se vratio, ni onamo od kud sam se vratio. To bi vjerovatno trebalo da bude jasno svakom muškarcu koji napusti kontinuum svoga života i počne da živi negdje drugo, sa one tamo strane ograde kultur-političkih predrasuda. Za žene ova pravila jednostavno ne vrijede.

Sve i jednom muškarcu koji je napustio svoju životnu sredinu mora biti jasno da se više nema pravo osjetiti suverenim bilo gdje, uključujući i životnu sredinu koju je napustio. “… ko jednom ode nek’ se ne vraća…” kaže jedna ljubavna pjesma od sarajevskog benda Konvoj.

Nema suvereniteta iz prostog razloga jer izbjeglica ne raspolaže sa kredibilitetom da bude lojalan bilo čemu ili bilo kome, čisto zato što nije iz tog miljea u kojem se nalazi i u kojem jeste. Na drugoj strani, izbjeglica je i dokazani izdajnik, dezerter, pobjegulja i miš. Osoba koja nema pravo da bude suverena tamo odakle je pobjegla. E sad, čemu služi suverenitet, čemu zapravo služi kredibilitet, čemu služi lojalitet? U šta se pretvori čovjek kad ostane bez pomenutog? Globalno? Lokalno? Glokalno?

Ispostavilo se nažalost da je multikulti priča zapravo samo priča, zajednička težnja, EU, BiH, Distrikt Brčko, Jugoslavija, UK ili Sjedinjene Američke Države… Ono, ako prođe prođe. Da se ne isplati i da je najbolje držati se svoga plemena, naravno ako te to pleme u međuvremenu nije žrtvovalo i poslalo da pogineš zbog nekog srednjevjekovnog ideala ili dokazivanja lojalnosti plemenu kako bi generacije koje ti nećeš tehnički ni napraviti, bile suverene i lojalne zastarjelom idealu.

Priča o Multikultiju (to je maskota čovječanstva) priča je koja nema kraj, nema ni početak, ona zapravo samo ima konotaciju, nema ni sadržaja kako treba. Ipak, da bi multikulti priča uopće imala slušatelje potrebno je stalno multikultizirati sredinu. Pokrenuti mase, neka idu pješke, bez cipela, mase prepune priča, mase prepune doktora, mehaničara, tehničara, arhitekata, glumaca, ljudi koji prestaju biti to što jesu i postaju jedno. Izbjeglice. Ljudi bez kredibiliteta, identiteta, političkog suvereniteta i naravno lojaliteta bilo čemu.

“Neko” drugi će vremenom da ih prepoznaje iz mase i da im povremeno uz prisustvo budnog oka kamera i predstavnika komercijalnih medija, sa gospodske visine, potvrđujući svoj suverenitet, gostoprimljivo udjeljuje dostojanstvo koje im je “neko” oduzeo kako bi uopće došao u poziciju da javno prezentira svoju “ljudskost” u vremenu tuđeg jada, za koji razumije se nikako da se nađe “neko” odgovoran. Ja nekad mislim da je prvi “neko” iz ovog pasusa zapravo povezan sa drugim “neko”. Čudo je to kako ljudi koji se bore za pitanja identiteta u svojoj borbi obično nose fantomke ili maske.

Kad se sve to nadigne i krene masa, onda oni kojima je – da bi se moral-politički uzdigli – potreban kredibilitet više, počinju da pričaju priču o onima koji nemaju ni ciglu na cigli a kamoli da osjećaju lojalitet prema toj cigli na cigli, a o suverenitetu tih ljudi da ne gubim vrijeme. Zapravo koga bi mogao zanimati suverenitet tih jadnika koji su izranjavani, sami, napušteni, depresivni, osakačeni, nacionalno isfrustrirani i seksualno degradirani? Hoće li oni biti glave nekakve porodice koja će biti dio nekakvog multikulti društva? Hoće kurac. Pitajte ucviljene desničarske bakice šta će za tri generacije biti izbjeglice. Ta tiha degradacija o kojoj bakice šapuću je u slobodarskog Francuskoj rezultirala onim čime je rezultirala, o tome najbolje govore baš treće generacije Frankoafrikanaca, Frankomarokanaca…

E, tako sad njih koji su ušli u EU ima 1.000.000 spremnih na jaram bez suvereniteta, bez dostojanstva i bez kredibiliteta, trebaće im dakle tri generacije da popizde. Do tad njihovo je da šute, da se provlače kroz socijalne zakone, da rade za minimalne nadnice, da se prave da ne znaju i ne razumiju i kad znaju i kad razumiju, da dvore podobne, da se sklanjaju lojalnim i suverenim, da budu Sejdić i Finci i svi Ostali. Kozmopoliti, multikultiji, izmišljeni ostaci priče bez kraja i početka, bez sadržaja.

Ako im slučajno padne na pamet da se vrate, u po frke i asimilacije ili štajaznam, da ih iz nekog razloga deportuju natrag u zemlje iz kojih dolaze, čeka ih to da u svome plemenu budu Sejdić i Finci zajedno sa komplet svim Ostalim, da se provlače kroz socijalne zakone, da rade za minimalne nadnice, da se prave da ne znaju i da ne razumiju i kad razumiju, te da dvore podobne, lojalne i suverene, socijalno povezane, bogate i pune raznoraznih uticaja a istovremeno, po potrebi, siromašne i merhametli prema najugroženijim populacijama, prepune razumjevanja i nemoći da bilo kome iz'ev sebi pomognu.

Na kraju se svakako sve relativizira, tik prije nego se otvore vrata Oza. Izbjegli shvate da na svijetu nema granice iz'ev one koju stvore oni koji ih protjeruju, popljačkani shvate da je to što su mislili da je njihovo, zapravo oteto i prokleto tuđe otajstvo, suvereni shvate ko su i zašto su tu gdje jesu, i svi, tek u nekakvoj staračkoj nemoći da promjene stvari, prije ili kasnije shvate da je to bilo to. Proš'o voz. U prošlosti se neko dobro nasr'o prošlosti a neko se iste dobro najeo. Sad je najbolje da se svi okrenu budućnosti.

Bila je to 2015-ta. Bio je to svijet prepun ljudi bez trunke samopouzdanja, dostojanstva, kredibiliteta i suvereniteta, svijet izbjeglih i protjeranih, poniženih, uplašenih i rasijanih, propalih, silovanih, svijet sa žicama na markiranoj teritoriji, svijet gramzivih bogataša i usamljenih siromaha, na koncu, bio je to svijet, kao i uvijek što je bio.

Čovjek u haosu

Istina
Šehidsko mezarje na Kovačima

Onaj ko određuje početak vanrednog, vlada. Potvrđuje suverenitet nad redom i pravom. Vanredno je stvar reda a ne onog čemu je isto vanjština. Stanje koje izgleda slično haosu ali to zapravo nije. A haos ima tako mnogo oblika. Haos je uvijek prisutan. Prisutni su i regulatori istog. Regulatori koji reguliraju vanredno. Čini se – a vjerovatno je i dokazano redom i pravilom davnina – da jedino oni koji odluče da obore pravila vlastitog postojanja mogu sebi dozvoliti luksuz autorstva nad haosom i svakim drugim redom koji nakon haosa iz svega proizađe.

Država bez reda i prava nije država već gomila i svaki pokušaj da se gomila oblikuje unutar pravila, stvar je metodologije otimačine slobode “da se  drugi i drugačiji kvazi zaštiti od haosa”. Kako plemenit ideal, isn't it? Pogotovo ako se gleda kroz prizmu privilegija ili polarizacije vladajuća nomenklatura kao jedni i narod kao drugi i drugačiji. A vazda je bilo i vazda će biti ili si vlast ili si narod.

Pitanje dobronamjernosti i zlonamjernosti i nenamjernosti i popločanja namjera općenito, vezuje se za regulatore a regulatori se vezuju za vlast. A za koga bi drugo. Narod? Narod nikad nije imao vlast, narod nema vlast i narod nikad neće imati vlast. Ni u Bosni i Hercegovini, ni u Srbiji, ni u Francuskoj, ni u Albaniji ni u Rusiji. Osim u momentu vanrednosti i jurišanja na red. Osim u momentumu haosa, momentumu anarhije. Momentumu. Ne trajanju, ne stanju.

Kao što je davno rečeno, analizom komunikacije analizira se odnos, analizom odnosa analizira se moć a analizom moći analizira se red, njegovo odsustvo kao i vanrednost.

Cilj ovog prije svega umjetničkog projekta bio bi da se predstavi sva jedinstvenost ali i univerzalnost neznanja, dezinformiranosti, ega i na kraju krajeva straha koji su zapravo bili smješteni u jednoj zanimljivoj dimenziji komunikacije predraćja. Operativnog početka. Materijali i audio zapisi koji bi bili korišteni su dio fonoarhive Haškog tribunala. Ideja bi bila da se umjetničkom konceptualizacijom autentičnih i originalnih audio zapisa prisluškivanih i snimljenih razgovora nosioca vlasti u BiH u godinama predraćja prikaže nastanak vanrednog koje je vodilo do ultimativnog, determiniranog, militarnog, zatvorenog i totalitarnog nepromjenjivog.

Tako, ako saslušamo prisluškivane razgovore nosioca vlasti u Bosni i Hercegovini iz vremena početka vrtoglavice ‘90-tih godina, moći ćemo otkriti, predstaviti ili barem auditivno skicirati jedan radiofonijski portret gospodina Haosa koji se bio razmahao u godinama koje su prethodile autostradi pakla i stradanja.

Vrtiti se u toj potrazi i umjetnički, filozofski, kozmopolitski tretirati odsustvo reda ironično ismijavajući rigidizaciju pravila represije i ozakonjenje otimanja svakog oblika slobode kako bi se konačno vladalo haosom i stvaranjem privida sigurnosti, nekako kao da mi ne otvara nikakav prostor za novost. A htio bih da mi umjetnička inovacija prenese estetiku poruke. Zbog toga mi je šmek bosanskohercegovačkog haosa sa početka 90tih interesantan i jedinstven. Siguran sam da je uporediv sa mnogim drugim haosima koji predstoje vanrednostima bilo gdje u svijetu i siguran sam da bi ovakav individualiziran ali bezidentitan pristup razumjevanju vanrednog mogao baciti svijetlo na temu čovjek u haosu. Tu bi se vjerovatno kuratori i kritičari umjetnosti mogli raspucati do bezumlja i nazad.

Današnji instrumentarij represije je tradicionalan, sistem nadzora i opravdavanja isključenja ili uključenja u vanrednost ili “stavljanja na mjere” tehnološki je doveden skoro do “savršenstva”. Čovjek u haosu je čovjek u staroj filozofskoj dilemi koja glasi: Koliko slobode moramo da žrtvujemo da bi bili sigurni?

Sama “namjera” nikad do sad nije stvorila ni tračak sigurnosti koja joj je u habitusu aspiracije, nije se vala ni javašlukom i razmahivanjem koje u habitusu svoje aspiracije čuva “slobodu” stiglo dalje od vlastite spoznaje onog “do čega se može doći” – obično do druge istosti – ipak, Goethe je davno rekao da nema porobljenijih ljudi od ljudi koji misle da su slobodni i tu mu se nema šta reći.

Tješim se činjenicom da bez mraka nema svjetla i obratno. Evo “mi” npr. smo na čelne pozicije postavili “najbolje” među “nama” i opet nismo u stanju da se pomaknemo sa mjesta. Na drugoj strani, dok su “nama” upravljali “loši” ljudi, narodi i narodnosti su bili/e “napredniji”.

Jesmo li “mi” ovo i od kad u statičnom stanju vanrednosti i ko “nas” je do vražjeg vraga stavio na mjere? Tko vlada “našom” isključenošću? Ne znam, nisam pametan.

Selbstbearschung

kužina de la mama
umjetnička intervencija u materinoj kužini

Nemac u mome identitetu bi rekao, die Gesammtheit der Funktionalität eines Lebewesen kann einfach nicht auf die Interaktion des physisch wahrnehmbaren und messbaren Funktionen reduziert werden. Nema teorije. Sve je jasno što može biti jasno, bavljenje stvarima koje nisu jasne kao da više ne ostvaruje efekte. Wir haben herausgefunden was unser Verstand begreifen kann. Tko ili što upravlja razumom? Interakcija fizički percipljivih i mjerljivih funkcija koju nazivamo život? Das kann einfach nicht sein. Znam onoliko koliko mi vlastita čula daju da znam. Ko je ovdje reduciran a ko reducira i kontrolira redukciju znanja? Alles nur rethorische Fragen.

Tišina dolazi u talasima. Die Welle der Stille bringt mit sich die Gedanken über die Präzision. Mahala mi se žali da se promjenio mentalitet. Sjećam se vremena nekih – u retrospektivi ostavljenih – petnaestak godina. Svi pa i sama mahala se nešto na mentalitet žalila. Nije valjao, Ivi, Meši, Branku, nije valjao ni mlađim od njih, mentalitet valjda nije valjao nikom. Jetzt ist alles in Ordnung. Es gibt kein Mentalitaet. Ili ga nema ili nije ničiji. Mentalitet. Eine kleine Apstraktion.

Jedno je biti u međukulturalnosti a drugo je interkulturalnost istraživati sa kulturološke distance. Teoretizirati, sjediti na teraci, dok zalazi sonce a more mu samo pomaže da se prije nego nestane iza horizonta malo ogleda i uljepša.

Die Zwischenkulturalitaet ist eine Qual in einer Zeit der kulturellen Distanzierungen die eine Bedingung sind für Kulturtheorien des Interkulturalität. Zeit der individuellen Sebsbstbeaerschung. Teza po teza nižu se kao gutljaji kvalitetnog misnog vina, tu je i tanjirić sa maslinama i malo sira intenzivnog okusa i mekane konzistencije. Tamo negdje u pogledu. Wo sich Menschen wegen Identitaet und Kultur gegenseitig quälen. schwimmen die Theorien ueber Mentalitäten und warten aufgegriffen zu werden. A muka boli. One tamo iza, preko sedam brda i sedam planina, sedam dolova i sedam mora, kroz snove sedam sinova od sedam kćeri rođenih u istoj boli.

Warum ist die Kultur das Problem der Zeitraum? Podgrijavanje će nas jednog dana skuhati. Eines Tages. Seitdem ich Klänge isoliert höre, seitdem ich Weimar eingeatmet habe. Kao da sam na vrhu talasa tišine. Na njemu kao da jašem. Jako je malo rečenog. Kulturzeitraum. Krieg aufs rat na Krieg na rat. Ohne Stille. Pausenlos. Strah. Keine Zeit, kein Raum, kein Problem. Nur Kultur pur. Nur pur. Nur zynisch und ohne Rücksicht. Komično.

Međukulturalnost je muka. Iz nje izbija sv(i)jetlost nasušna. Es ist eine Frage der Dosierung, der Mass, der Wahrnehmbarkeit der Interaktion von etwas mehr als physischen Funktionen des Verstandes.

Znam ko sam.

Ekranizacija Subjektivizacije

This slideshow requires JavaScript.

Nakon neodoljive potrebe da rastavim stare računarske monitore i epohalnog otkrića metoda razbijanja katodne cijevi  a da pri tome vakumirani ekran ne eksplodira, došao sam na ideju da ekrane koji inače raspolažu sa pozamašnim zadnjim trapom suzim sve do nosača koji su ugrađeni na samoj površini ekrana i savršeno odgovaraju za potrebu postavljanja stanjenog ekrana na zid.

Sužavanje zadnjih trapova ekrana je proces koji je mukotrpan i zahtjeva koncentraciju jer je debelo staklo potrebno grickati klještima koja se uglavnom upotrebljavaju kad je potrebno porubiti pločice. Kad se dobije finalni proizvod, dakle nepravilno izgrickan ekran. Onda se pristupa konceptualizaciji LED rasvjete što je zapravo poprilično komplikovano raditi jer su ekrani okrenuti na pod i ne vidi se šta će se prikazati nakon što se rasvjeta ekrana upali. To je nešto što treba biti u stanju pretpostaviti.

Tako sam proizvoljno ubacio nekoliko rengenskih snimaka, nekakve plastične regulatore, razvaljene katodne cijevi, bakarnu žicu, neke grafike koje sam odštampao na foliji i komade nosača matičnih ploča iz ekrana. Sve skupa sam pričvrstio jedno za drugo, silikonom i sekundarnim ljepilom a na obodima sa unutrašnje strane sam provukao LED rasvjetu u nadi da ću proizvesti interesantne sjene i apstraktne i nepravilne prelome svijetla. Nakraju sam sve skupa prišerafio na zid.

Sad za sad sam nezadovoljan i razmišljam o slikarskim intervencijama s tim da slikarski moram intervenirati tako da u postojeće vizuelne forme koje postaju vidljive kad se upali rasvjeta integriram forme koje se trebaju vidjeti kad je rasvjeta ugašena tako bi se jedinstvena slika dobila tek kad se rasvjeta upali po danu. Ne znam, nisam pametan.

 

Ugrađanjenje

DSC_0075

Neće biti tek tako prosto od isposnika kojemu se muka prodaje kao svrha postojanja i kojemu se svakodnevnica nudi kao estetizirana realnost stvoriti građanina koji ima plan, dostojanstvo, volju i sredstvo da u vremenu i prostoru bitiše.

Nije njegovo, nije ni njeno da gleda sa onu stranu ekrana i vidi estetiziranu sugestivnost, skupo plačenu imaginativnost kvazi talentovanih eksploatera isposništva i muke drugih ljudi.

Mučenje ničim kao da nagovještava dolazak banalnosti na naplatu. Prosto a nerazumljivo, kao da natjeruje um na dovijanje nepoznatom realnom ničemu koje stoji sa one strane ekrana bez velike potrebe da ga se smješta u kontekst vremena i kurira.

Vazda sam bio bolji, i sad sam bolji i siguran sam da ću i dalje biti bolji od svega onoga što skupo plačaš i svega onoga čemu se lažno diviš i što sa razlogom prezireš. Ja sam izvan gabarita kurirane ljepote, izvan smisla besmislenosti i skupotinje okovane odnosima hipokrizije i hijerarhijom dvorskog poltronstva koje svakim danom sve više upada u besprizornost banalnosti.

Sa otklonom prema trivijalnosti i gnušanjem, biranim riječima, mic po mic, kao da tragaš za sarkazmom, znam ja, metafora je sve manje, jer ništa nije ničemu nalik, meni nije problem, samo kažem.

Dok hodam ulicom, razmišljam o iskrenosti, kako je samo periferna. Ja ju prepoznajem, prepoznajem ja i laž. Živim. Kao u nekakvom polusnu, pokušavam da morališem, da govorom promijenim stvar, demokratski, hehe, a nekakav stršljen mi se non-stop odbija od naočale i baš čujem kako svaki put kad se zaleti udari od staklo naočala, odbije se, ja ga još gurnem rukom i on se opet vrati i direktno u staklo i tako sve dok se ne probudim. Potom razmišljam o političarima. Nije mi od svega toga ništa čudno, ali šta ja imam da morališem. Šta iko ima od moralisanja? Čemu moralista? Odakle je? Iz kojega plemena? Ima li prezime? Ima li kakva imena? Isposnik nadojen estetiziranom realnošću. Cinik. Ja.

Na jednoj strani postajem neuhvatljiv a na drugoj se samo nižu porazi. Starim. Meni je jasno ono čemu najinventivniji umovi današnjice teže i to čemu oni teže meni izgleda shvatljivo stvorljivo i dovoljno daleko da za njim nemam rašta težiti. Dođe tako vrijeme kad prošlost postane bitnija od budućnosti a budućnost poželi da se u prošlosti ostvari kao estetizirana realnost protjerana banalnošću sadašnjosti, vrijeme kad se i prošlost i budućnost ubrzaju i svakodneviziraju do te mjere da se sve mjere relativiziraju osim jedne, one za koju nije jasno odakle je, iz kojeg plemena, ima li prezimena, ima li kakva imena.

Individualnost je bitna izgleda jedino onim koje valjda zbog para, poltroni ne ostavljaju na miru. Od okruženja zavisi izgleda i težnja i iskrenost i moral. A zavist i prezir ispadaju kao novčići iz probušenih džepova, reakcije odaju namjere i sve se vrti u nekakvoj čevrntiji, banalnoj i na zor estetiziranoj ništici koja bi da je kurira neko sa one strane ekrana i učini iskrenom, vrijednom časti i poštovanja.

Pijedastal dvojstva

DSC_0067

Pijedastal na koji je izdignuto egzistencijalno socijalno pravo postao je nedostižan i vrijedan čežnje ideal mladog Bosanca i Hercegovca kojeg dvojstvo socio-političkog konteksta života istovremeno ignorira i sažaljeva. Stara narodna poštapalica kaže: burek pita zeljanica, vlast ima dva lica.

Zvuči paradoksalno ali dvojstvo kao politika permanentne usporedbe viđena je i ranije, pogotovo u zemljama Južne Amerike, u vremenu kad su osvajači tih „novih svijetova“ dolazili da „civiliziraju“ domicilno stanovništvo. Uvijek je ta vrsta politike dovodila do zavađenih koji su se uvijek počinjali ponašati suprotstavljeno i iz „neobjašnjivih“ razloga zavađeni, nisu imali kulture dijaloga ni seminara o istoj, te su pristupali argumentu sile čime su u očima „civilizatora“ bili neprosv(i)jetljeni divljaci koji se kolju oko – „civiliziranom svijetu“ – neobjašnjive mržnje.

Ukoliko u google translator ukucate njemački pojam za ovu specifičnu vrstu političkog ponašanja „Zweitracht“, kompjuterski program će se našaliti i izbaciti prijevod „dva Bavarca“. Interesantna kompjuterska šala.

Nema reda u koji mladi Bosanac i Hercegovac može da stane i dobije svoje ljudsko pravo da se educira, ne nema reda u koji može da stane i da traži radno mjesto, ne nema ni reda ili spiska za stanove. Sve navedno je ideal vrijedan čežnje, nedostižno pravo koje je izdignuto na pijedastal manipulacije poznate kao mrkva i štap. Osnov političke manipulacije zapravo je dostižnost nedostižnog koje je pravo svih a ne privilegija pojedinih članova.

Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti da funkcionira bez korupcije i nepotizma, bez potkupljenih i bez članova partija koje partije imaju u šahu, bez dužnih bezdušnih. To je rafiniran sistem koji je star desetinama godina. Bosna i Hercegovina i sve ono čemu je ova složenica pokriće za poslovanje, je firma koja posluje isključivo i jedino ukoliko zaobilazi zakone koji su joj nametnuti. Što je više pravila i zakona za suzbijanje korupcije i nepotizma to je pijedastal nedostižnosti na ljestvici potreba i vrijednosti visočiji i samim tim manje dostižan, tako taj ideal i postaje skuplji i vrijedniji.

U životu, članovi stranaka rješavaju egzistencijalne probleme jednim telefonskim pozivom, dok svi ostali, čeznu za stanovima, edukacijom, zdravstvenim osiguranjem, penzijama, poslom i tako dalje, gomilaju svoj gnjev pišući tekstove upravo ovog tipa, čute i zagledani u daljinu planiraju svoj odlazak od svega, neki analiziraju propast društva i predstavljaju je kao akademski argument za učenje, istraživanje i napredak „civiliziranog svijeta“. Ono što je možda najinteresantnije je to da su ulogu dvojstvoraca civilizatora ili kao što bi se računarski program našalio dvojice Bavaraca uzeli domaći kadrovici partija i citatori, intelektualne praznine koje prazne i ničim popunjavaju ništavilo.

Zweitracht nije ni zamišljen da proizvede rezultat, to je specifična politika koja tvori razdor gdje god ga je moguće stvoriti. U akustičnom smislu to je buka unutar jedne konzerve (države) koju prave sve razlike unutar jednog društva, najdominantnija buka je ona koju proizvode one razlike koje su u mogućnosti da u skladu sa „duhom demokracije“ (sa)kupe najviše članova. Najdominantniji problem u takvim akustikama je obično onaj najbanalniji, tipa problem nacionalnog identiteta. Ta buka je danas u Bosni i Hercegovini najskuplja. Ta buka pokrije sve ostale šumove, pojedinci se nadaju da su u mogućnosti pojačati neke druge šumove i tako prekriti osnovnu buku, lično mislim da to nije moguće.

Problemi ili razlike prosv(i)jetljuju citatore i observatore a u životu tvore beskonačne provalije iznad kojih stoje ljudi bez izbora, ljudi koji čeznu za svojim pravima i ljudi koji ljude vide kroz njihova prava a ne njihova prava kroz spoznaje o ljudima. Kao da je prvo nastalo njegovo pravo, pa tek onda čovjek. Ili čovjek tek treba da nastane?

Mora da kad bi svi ljudi imali znanje, posao, stan, zdravlje i dostojanstvo, težnja ka onom o čemu se danas još jedino sanja, nebi egzistirala, kako bi onda postojala današnja Bosna i Hercegovina, generalni sponzor svih ovih ekonomski “isplativih” zabluda?

Island of sonic imagination

This slideshow requires JavaScript.

Understanding of the sound experiences is subjective testimony that looks for diversity and exchange of any kind. That is diversity that creates exchange and exchange that creates diversity. At the same time, it is the shortest way for sonic imagination to touch the infinity, it questions the reality, perspective, moment, quality, place and time. It goes into the nucleus of the perception. Sonic perception. Perception that is extended by technology, by microphones and headphones, perception that is additionally extended by focused ears gathered to listen and to hear.

As a measure of movement, time was always an inspiration for a creation. Time is integrated in every creation and every creation is an artifact of time. In fact, time is creation created by creations.

The search after one clear insight into the sound of time starts where silence gets some feedback, reflection from the architecture. To be more precise, it starts on places where architecture conserves time, where time can be heard trough hearing the compositions of the architecture.

Architecture is waiting, to be heard, to be understood and not reshaped by historical and/or art discourse theories. Architecture itself is a unique peace of recording that never stops playing, it always combines and recombines variations of movements measured by time. Sometimes it is an echo of a beautifully round shaped sound of thunder that – for a moment – fills all the corners of stone streets. Sometimes it is a bell from the church tower that leaves a sound sounding around behind for a long period of time, but most of the time there is a strong feeling of presence of the silence it is a presence of the best place to record the story and to create the composition that can be heard and understood as a recording of time that is conserved trough architecture.

Deep above, between sonic perceptions, a specific sound is created. Sound that unifies and determinate all silences that are surrounding every subjective sonic testimony. Echos are like humans, alive in halls and church towers, old, slow, clean, defined, very conservative, but very interested in new movements that are always measured by time. Architecture is standing still for centuries, it does not move anywhere, time is standing just behind it, it reflects the stillness and silence and only change that can be recorded is change that creates change by creation that is just an artifact of time.

There is a mathematics in every measure, in every stone, in every shape. There is a clear distortion in simple creations of old stone masons, like an obvious but still obscure communiqué: let the time put the final brilliance on walls and streets of this timeless sound sculpture called Faros.

Kutak za akustični trenutak

noises

Ipak nešto ostaje, u kotlini, vraća se, ne baš kao bumerang, prije bih rekao da se taloži, u njedrima Trebevića. Tu je, s vremena na vrijeme prestane da šušti ali ne zato što nestane, već samo zato što dobije nove karakteristike, forme, nove uglove refleksije, nove rezonance i nove disonance. Šum. Nije ritmičan, on je stalan i predstavlja život, stalnost promijene.

Teško da je bilo tko ikad bio svjestan tog šuma koji ulazi u karakter, ulazi u svijest i ostaje u podsvijesti. On, šum, provlači se kroz haustore koji ga na nekim mjestima pojačavaju, daju mu nekakvu jeku. U nekim ulicama namijenjenim za opuštanje, čini se, kao da su austrougarski oblikovatelji davnina gradeći javne prostore za odmor, namjerno komponovali muziku sastavljenu samo od šumova. Vilsonovo šetalište je savršen primjer takve jedne umjetničke intervencije. Zvuk šuštanja Miljacke koja protiče je šum koji je duž cijelog šetališta dominantan i stalan, u kombinaciji sa mirisom lipe i kretnjama krošnji ova umjetnička instalacija zvuka u javnom prostoru grada Sarajeva zapravo opušta. Naravno ako izuzmemo kreštanje vrana i lavež pasa lutalica ali one/i su dio ove savremenije gradske nomenklature.

Ipak taj šum Miljacke samo je jedna boja u zvučnoj slici kotline Trebevića. Toj boji dodati su mnogi drugi šumovi, manje ili više nježni, decentno dodati na određenim visinama, iza određenih ćoškova grada. Svi kao u nekakvoj kompoziciji nekakve šarene magle kao da naseljavaju svaki budžak u gradu. Valjaju se tako treptaji, miješaju, odbijaju od arhitekturu, od zdanja sačinjena da bi bila kao kapital znana.

Ako staneš na to i to mjesto, a toliko je tih mjesta u gradu, mjesto koje bi moglo da se zove „kutak za akustični trenutak“ i sačekaš da čuješ slučajnost akustičnog trenutka, ako se usudiš da svoje čulo sluha treniraš i uštimaš na kompozicije Sarajeva, ako stisneš petlju da čuješ kompozicije obertonova kako zvižde usljed kočenja ovih novih SATRA tramvaja i svega onoga što se u to zviždanje slučajno zakači i integrira, možda ti se vremenom počne činiti da čuješ ritmiku, ne samo ritmiku zvona sa crkvenih tornjeva, ne, ritmika je to koja nastaje slučajno, ali joj je oblik tako lijepo sabran, matematičan, pravilan, slučajan, isprva nastaje kao iznenađenje, neočekivan. Ne pita može li se pojaviti. Ne govori, ne romori, ne pjeva, već sam od sebe nosi poruku estetike slučaja. Svaki oluk, puknut ili plastičan, svaki korak štikle na trotoaru, role, automobili, trolejbusi, autobusi i na kraju krajeva ljudi, život, ljudi i svi oni zvukovi koje ljudi proizvode dok žive, svi su dio kompozicije.

Koliko je samo ljudi recimo potrebno da bi proizveli ono što zovemo tajac. Oni, svi moraju biti prisutni da bi stvorili tajac. To je taj zvuk ljudi, zvuk njihovog prisustva, kad čute. To su ljudi kad ih grli arhitektura grada. To su građani i naravno građanke, svojim prisustvom dio su grada, jednog ogromnog procesora buke. Svi u tom procesoru tvore dio boje šuma koji se šeta prostorijama, hoda kroz strukture zidova, bili oni betonski ili od čerpića, to je taj šum, taj fascinantni duh koji se zavlači u loge pišoge, u haustore, fura kroz mahale kao dječak na bmx-u, odjekuje kroz školska dvorišta i obdaništa, tu je i vibrira u rahmetli hašinom dvorištu, u njenim šupama, obara stotine njenih tegli i flaša, taj duh koji ima nekakav običaj da stane na nekoj nadmorskoj visini i ne znam na kojoj se tačno čuje koja boja tog vela koji kao da leluja na vratu neke slatkice i nikad ne miruje.

Šta je to što se čuje i zašto se čuje to što se čuje? Subjektivno je. Vezano za okolnosti. To što se čuje namijenjeno je da se čuje, ponekad je najbolje praviti se gluh. Ipak, duh ili šum je i u svemu onom što i gluh osjeti. Rovari, odbija se od kosti i mišiće, probija kroz salo i škembiće, uznemirava, smiruje, zeza i provocira. Tu je, egzistira, a nema ga. Kakva moć.

Ljudi, životinje, arhitektura i priroda participiraju htjeli oni to ili ne u onome što se zove harmonija šumova grada, eter te šumove i to treperenje na različitim frekvencijama posloži na različite nadmorske visine iznad kotline i tako je začepi, ima to veze i sa atmosferskim pritiskom, i sa kretanjem šumova kroz zrak i sa vlažnošću zraka i sa načinom na koji su koncipirani trgovi, ulice i „audio kanali“ gradova kroz koji se šum valja i od koje se šum odbija, dok stvara podlogu za slučajne prekide unutar kojih se čuju slučajne kompozicije zvukova.

Oni nastaju tako što se sabiraju treptaji koji se odbijaju od arhitekturu, eter ih odbija jer nema kad da ih uvalja i od njih napravi šumove koje bi imao gdje da smjesti, oni se vraćaju, odbijaju od grad i ljude, životinje, arhitekturu i prirodu i vrte se u čevrntiju, ne znaju gdje će, nisu prispjeli ni ovamo, ni tamo, u maglu, tako lutaju mahalama i sintezom zvuka sabiraju treptaje, pravi novu nijansu boje u koju se utapaju i postaju neka nova magla sve dok ih eter ne smijesti na visinu na kojoj im je mjesto, na visinu iznad kotline, tu ostaju, trepere, čekaju grom ili neku promjenu, čekaju prirodu, reakciju, neku vrstu smislene reciklaže zvuka. Sarajevo, kad se malo bolje oslušne šušti, poprilično ugodno, čuje se taj nekakav život. Ne znam, nisam pametan, čuje li ba ovo šuštanje iko? 🙂

Sys.error u industriji kulture

klatno

Isto kao i svaka druga, tako i industrija kulture ima jedan nukleus koji istovremeno predstavlja i pogon za generiranje potrebe za javnom komunikacijom ili za komunikacijom javnosti. Da bi se taj nukleus „uhvatio“, da bi se shvatio, potrebno je analizirati sadržaj javne komunikacije. Analiza komunikacije je analiza moći a odnosi moći nisu ništa drugo do jedan – manje javan – odraz onoga o čemu „savremena“ umjetnost u Bosni i Hercegovini govori. Rat, socijalni paradoksi, apsurdi politike, socijalne nepravde, silovanje razuma, nasilje u svakodnevnici…

Kao u satnom mehanizmu, sve osovine/institucije jednog sistema/sata i svi zubčanici/umjetnici/ce su međusobno povezani/e. Bilo direktno, bilo preko posrednika/ca, bilo preko sile/moći/života. Sila je istovremeno i moć i ona je vezujući „subjekt“ sistema. Onaj tko ima moć, ima i vezivnu silu da pokreće „stvari“/ljude/pitanja/zubčanike…

Ništavilo

Postoji ništa i unutar ništa, postoji jedan spektar nezadovoljnih ljudi sa njihovim pravima na… Ništa je dimenzija za sebe i u toj dimenziji egzistira pritisak sile/moći/života. Sila/moć/život je ili tu ili tamo, kod jednog ili kod drugog zubčanika, ili negdje između. Teče.

U jednom satnom mehanizmu koji je odavno djelomično popljačkan, uništen a djelomično ostao zaglavljen, cjelokupna sila sistema  bez prekida pritišće samo jedan zubčanik. Pritisak postaje neizdrživ i sa vremena na vrijeme, zubčanik pukne. Pritisak u tom trenutku prelazi na drugi zubčanik koji stoji odmah kraj ovog prvog, taj drugi zubčanik potom postaje izložen jednom još većem pritisku sile/moći/života, nego onaj raniji što je puknuo. Na ovaj način se ponaosob slamaju entuzijasti umjetnosti, odnosno industrije kulture.

Sila/moć/život koja/i predstavlja esenciju sistema se tako na interesantan način pretvara u “subjekt” razaranja samog sistema. Zbog čega je to tako, pokušaću objasniti u nastavku.

Jedan prorok koji je ovu zemlju proklinjao u vremenima koja su ostala u pluskvamperfektu iza nas vjerovatno je govorio ovim riječima:

„Kad svi zubčanici popucaju,
međuljudske veze nestanu,
kad se brakovi bez razloga sklapati i rasklapati počnu
i svi generacijski konflikti među generacijama ostanu,
kad svi poslovni ugovori propadnu
i sav rad na robovlasništvo da podsjeća počne,
kad svi budu toliko mrzili ali snage nemali da si međusobno nešto nažao urade,
kad sve obitelji osjećaj rodbinstva izgube,
jedna čudna tišina ostati će u satu da se čuje
a sila će bez ikakva otpora i trenja proticati sistemom.
Svi će biti u stanju da osjete prisustvo sile sa osovine
ali niti jedan čestit zubčanik neće htjeti sa njom išta imati.“

Danas, čini se, kao da u satnom mehanizmu sve teče bolje nego ikad prije. Činjenica da sat ne pokazuje vrijeme i da se pri tome sila/energija/moć samo uzalud rasipa, je činjenica, a činjenice cinizmu za volju, u svako doba, uz pomoć medija, mogu da se izvrću i relativiziraju. Tako zapravo i nastaje sadržaj ništavila.
Trenutno, u viziru, stoje polupolomljene osovine industrije kulture, same, kao vertikale koje pozivaju na moral, kao spomenici ili napuštene zgrade sa novim novcijatim fasadama/licima. Snaga teče. Industrija kulture stvara ništa i unutar ništa postoji jedan spektar nezadovoljnih ljudi sa njihovim pravima na…

Početak kraja početka

Na kraju sve počinje. Inovacija/informacija/svijet/. Novost je imperativ koji tržištu daje smisao/snagu/moć. Tržište privredi daje smisao/snagu/moć, privreda radu daje smisao/snagu/moć. E, ravno 500 000 radno sposobnih a nezaposlenih ljudi u Bosni i Hercegovini već 18 godina samo čeka na smisao/snagu/moć.

Inovacija/informacija/svijet/novo – posebno u umjetnosti – znači nedoživljeno doživjeti, nenaučeno naučiti kako bi se na novo naviknulo i kako bi se ka novim navikama težilo. Inovacija stvara i biva stvorena. Ona nastaje iz okolnosti društvenog života i kasnije sama postaje okolnost života. Jedna nova navika prema kojoj se teži. Navika koja stvara nove navike. Inovacija ne trebuje oblikovanu reklamu, ne treba joj maltretiranje javnosti, ne treba joj ispiranje mozgova. Ona se sama od sebe prodaje, ona olakšava put do nove inovacije/informacije/svijeta. Najvažnije kod jedne umjetničke inovacije je zaštita njene supstance i njene aure.

Osovina/institucija za pr(i)epo)znavanje inovacije u umjetnosti u Bosni i Hercegovini je slomljena. Ponekad imam osjećaj da takva osovina/institucija ovdje nikad nije ni postojala. Ja jednostavno nisam u mogućnosti da iznesem bilo kakav dokaz njene egzistencije. Ali reći ću, bila jednom jedna institucija… Sve što se desilo sa inovacijom/informacijom/svijetom nakon uništenja te osovine/institucije je jedan kontekst povratne sprege. Kontekst bezvlasništva/bezidentitetstva/bezlalalalalatstva.

Jedna umjetnička inovacija/informacija/svijet trebuje barem poštovanje. Zašto? U zemljama gdje je umjetnička kao i svaka druga inovacija cijenjena, ljudi znaju zašto znaju to što znaju i od kud znaju to što znaju. To je jedna velika stvar. Ostatak svijeta čini se živi u samostvorenom ništavilu samo zbog tog razloga, jer ne zna od kud zna to što zna. Tamo gdje smisao/snaga/moć teku i bivaju protraćeni, postoji čak potreba za zaduživanjem. “Privrednim” zaduživanjem, sve do u beskonačnost protraćenosti odnosno beskonačno stvaranje ničega.

Svaki zubčanik u tom satnom mehanizmu se okreće ili stoji bez da zna ka čemu i zašto. Zaduživanje teče bez otpora i trenja – dok god trošiš moje pare na moje proizvode, račun za zaduživanje kod mene ti je otvoren – sve do u beskonačnost političkog besmisla/nemoći/muftaćluka. Snaga/moć/… teče kroz sistem bez mnogo smisla, ove kretnje su ponavljanja izžvakanih sadržaja koji u javnosti ne ostavljaju nikakve tragove, poruke, inovacije/informacije/svijetove. To su sadržaji koji politički, društveno i psihološki bez prestanka opterećuju potsvijest svakog/e pojedinca/ke. Rat, ubistva, glad, pljačke, prevare, nepravde, silovanja, socijalni paradoksi…

Najzdravije što sebi publika u takvoj jednoj situaciji može dozvoliti je da ignorira umjetnost/“novost“/vrijeme. To se zapravo i dešava. Sve skupa onda vodi direktno do praznih teatara, kina, galerija, muzeja kroz šta snaga/moć/… svih osovina/institucija umjetnosti opada sve dok potpuno ne nestane: ne postoji infrastruktura za stvaranje umjetnosti, nema otvorenih ateljea, rezidencijalnih programa, otvorenih studija za eksperimentisanje sa zvukom, ne postoji elektro-akustični koncert za zvuk, nema finansiranja životnih troškova za vrijeme stvaralačkog procesa, nema finansiranja za materijal, nema socijalne kase za umjetnike/ce, nema kritike, nema obrazovnih institucija za “nove” medije. Oblikovatelji/ce mreža, oblikovatelji/ce zvuka, programeri/ke, 3D oblikovatelji/ce, konceptualni/e umjetnici/e nisu priznati kao profesionalci/ke, u osovinama/institucijama države/sata nema sugovornika/ce za ove probleme… dakle ništavilo, što automatski kao u jednom satnom mehanizmu, stvara okolnost unutar koje interes publike odnosno kulture za umjetnost/vrijeme nestaje. Na taj način zapravo umire jedna kultura. Kad u nukleusu javnog života, kreativnost prestane da bude uočljiva. Na ovom mjestu bi bilo lijepo postaviti jedno pitanje: šta takvo jedno društvo uopće stvara?

Omjeri znanja

Kreativnost kao fundament inovacije/informacije/svijeta sadržava kao vezivno tkivo maštu (tekst je prevod sa njemačkog jezika u kojem se za ovaj pojam koristi složenica : Vorstellungsvermoegen = Kapital imaginativnosti). Ja lično vjerujem da je ova vrsta kapitala jedini stvarni i istiniti kapital, mašta.

litl painter

Ipak, mašta treba okolnosti za razvoj i rast. But check this out. Jedan prepun život, kao jedna puna stranica, ne ostavlja mnogo prostora za kreaciju. „U konforu nema ideja“ glasi parola formulirana od strane NIKOGA inače rodom iz NIŠTAVILA.

Ništavilo je za umjetnike/ce raj, oni još samo moraju biti pr(i)epo)znati kako bi bili u mogućnosti biti ono što jesu. Kreacija traga za javnim prostorom unutar kojeg je moguće prizvati u život inovaciju. Osim toga, inovacija permanetno traga sama u sebi za plamenom svjetlosti u tami cjeline ništavila. Ovaj plamen svjetlosti nije nikakvo ludilo (možda je blizu ludila), ovaj plamen ovisi samo o mašti, o kapitalu imaginativnosti, da ponovim, kapitalu, kapitalu, kapitalu.

To je jedno „mjesto“ na kojem se nalazi umjetnost/vrijeme u svoj svojoj relativnosti. „Umjetnost“ je stvarajuća gubitnica u borbi protivu vremena. Osim prostora/sna, umjetnost nema ničega, više od toga joj možda i ne treba. To je ono što umjetnost stvara. Prostore/snove koji sakupljaju originalnost, inspiraciju, intuiciju, životna iskustva, životna očekivanja, maštu, hrabrost i energiju kako bi u život prizvali trenutak. Taj trenutak je inovacija/informacija/svijet. Razlika. Kontrast bez kojeg ne bi bilo moguće shvatiti smisao ni cjeline ni njene supstance. Koraci koje „umjetnost“ čini nemaju pravila. Ne mogu biti procijenjeni ili predviđeni kroz neki NGO projekat. To su nepredvidljivi koraci koje samo „umjetnost“ osjeća i sa vremena na vrijeme podijeli sa javnošću, a javnost, javnost je stanje svijesti a ne mjesto.

Ipak, koraci koji na tom putu bivaju napravljeni su mala iskustva koja također predstavljaju inovaciju/informaciju/svijet. Mala umjetnička djela koja inspiriraju nova umjetnička djela. U tom pogledu istorija umjetnosti odnosno ono što je u historiji umjetnosti ostalo zaglavljeno kao norma ili kanon nema ništa sa parametrima stvaralaštva savremene umjetnosti. Posebno ukoliko je riječ o tehnologiji i „novim“ medijima.

Svaka analiza koja bi upućivala ili bila zasnovana na „diskursima umjetnosti“, stvara za samu savremenu umjetnost jedan spektar normi/kanona i „(pre)poznavaoca/teljica i vrednovatelja/ca umjetnosti koji o umjetnosti ne znaju ništa više do ono što su raspoloživi, u prošlosti dogovoreni i za prošlost bitni omjeri znanja ostavili iza sebe. Jedino savremenost u umjetnosti može da propituje omjere stvaralaštva same sebe. Sve drugo je prošlost, ne sadašnjost. Zbog toga savremena umjetnost mora živjeti inovaciju/informaciju/svijet i obratno, inovacija/informacija/svijet moraju živjeti savremenu umjetnost. Ona, savremena umjetnost mora biti slobodna, neovisna i do vražijeg vraga sve do njenog tvorca/kinje i vlasnika/ce prepoznata i priznata.

Umjetnost je vezivno tkivo između ničega i svega. Njena zaštita mora biti podrazumijevajuća. Na ovom mjestu bi bilo dobro postaviti jedno pitanje: kako i od strane koga nešto treba biti prepoznato, priznato i cijenjeno kad se tomu nečemu ne zna tvorac/kinja?

Satni mehanizam života

Zamislimo li jedan satni mehanizam unutar kojeg stalno „nastaju“ novi zubčanici. Novi zubčanici su sve manji, njihova je funkcija sve specifičnija, sve „manje“ važna za cjelokupnost sistema ili za sam satni mehanizam. Oni su sve samostalniji. Ipak, oni inovacijama/informacijama/svijetovima rafiniraju sistem.

ociscen sat vanzemaljci

Bez ovih malih i novih, mladih zubčanika, satni mehanizam bi ostao primitivan i često netačan. Bez pr(i)epo)znavanja, vremenom, mali i novi, specifični i za cjelinu „nevažni“ zubčanici postaju frustrirani i počinju da stvaraju frustrirajuću umjetnost, počinju  da se bave frustrirajućim sadržajima, posvećuju se opterečavajućim temama kao što su rat, nepravda, silovanja, socijalni paradoksi…

Problem satnog mehanizma počinje dakle njegovom netačnošću a onda preko površnosti – „nevažni“ mladi novi zubčanici bivaju ignorirani – završava pravo u besmislu/nemoći/muftaćluku. Tako satni mehanizam završava na početku, u tami ništavila, a priča o inovaciji/informaciji/svijetu koja/i stvara, počinje iz početka.

Agonija iskorištavanja

Svaki sat trebuje silu/smisao/moć. Samo je pitanje doziranja, ne previše, ne premalo, dostatno, jedino dostatnost stvara preciznost i jedino preciznost ima smisao/snagu/moć. Pitanje omjera je pitanje svih odluka. Onaj ko ima moć/silu/smisao, ima i vezujuću i pokretačku funkciju da pokreće: stvari, ljude, pitanja. Kao što sam na početku pomenuo, u jednom satu nepravde u kojem ja kao oblikovatelj medija pokušavam da živim, sila/moć/život pritišće samo na jedan zubčanik/umjetnika/cu po na osob, sve dok ga ili ju ne slomi.

Obernepravda ili fundament nepravde ili barem njen smisao/moć/snaga je iskorištavanje. Jedini način da sistem iskorištavanja eksploatira kreativnost je ukoliko inovacija nije zaštićena. Jedan sistem u kojem nitko ne zna zašto on ili ona zna i odakle zna to što zna, jedan sistem za stvaranje beskonačnosti besmisla/nemoći/muftaćluka, jedan sistem u jednoj zemlji u kojoj je pitanje identiteta dovelo do reinkarnacije nacionalizma i to bez konkretnog i u tvoraštvo istog uvjerenog vlasnika/identiteta, je daleko veći problem od bilo kojeg raspada bilo koje političke koalicije. Ponovo paradoks. U okularu je vidljiv jedan sistem za stvaranje ništavila kojeg nitko izuzev (ne)priznatog „sojđije sa puno kapitala imaginativnosti“ nije u stanju ni da vidi. Možda je do okulara. Ništavilo je to, iza kojeg nitko ne želi da stoji.

Taj nitko je zapravo kolektivno „mi“ koje samo sebe ne poštuje, jer iza identiteta sistema moraju da stoje sve razlike, dakle svi zubčanici/osovine/opruge/klatna/federi/… kako bi sistem mogao stati iza svih zubčanika/osovina/opruga/klatna/federa/… Tako funkcionira kontekst povratne sprege. Samo zbog toga što moj identitet ovisi o pr(i)epo)znavanju od strane drugih i drugačijih i obratno. Bez kontrasta – osim za (ne)priznatog „sahađiju sa mnogo mašte“ – u vidokrugu nema ničega. Zbog čega onda drugi ili razlika koja u vidokrugu stvara, biva mržena, ubijana, uništavana, ignorirana i sa nulom multiplicirana? Onaj tko nije u stanju da pr(i)epo)zna identitet razlike, ne može očekivati pr(i)epo)znavanje njegovog identiteta. Od kud bi u protivnom pr(i)epo)znavanje trebalo doći ako ne od razlike? Logičnije od ovoga ne ide.

Akceptiranjem iskorištavanja kreativnih potencijala inovacije/informacije/svijeta, satni mehanizam/sistem počinje da potsjeća na lanac preživljavanja u prirodi. Pri čemu najkreativniji zubčanici bivaju ostavljeni u životu, ali na najnižem nivou sistema, sa jednom svrhom, da bi njihova kreativnost mogla biti kreativno eksploatirana. „Jedino tako“ umjetnost/vrijeme u ništavilu na najbolji način formulira ono što narodu leži na srcu. Na taj način i nikako drugačije govori “duh naroda” „slobodno“. Svi drugi zubčanici predstavljaju sistem eksploatiranih eksploatera. Što se zubčanici u hijerarhiji sistema eksploatacije nalaze više, više bivaju plačeni, više im se „divi“, više ih se pita, pr(i)epo)znaje…

„Zubčanici dna“ tog satnog mehanizma nepravde se nalaze pod permanentnim pritiskom života. Poruke njihovih radova pogađaju u sred srca društva ali njihov otpor/egzistencija/identitet bivaju ignorirani. Sadržajno gledano, njihovi životi su čista muka i umjetnički formuliran poziv u pomoć. To su stvarni robovi nepravde i jedini put za sve njih da se iz toga izkobeljaju je:

a) da inovaciju/smisao/snagu/moć od nekog drugog – obično mlađe/g – eksploatišu,
b) da sve što stvore stave javnosti na raspolaganje taman crkli od gladi,
c) da prestanu da stvaraju,
d) da svim eksploatisanim eksploaterima, kao (ne)priznati prorok, pokažu put u pakao.

Autor ovih redova je zaokružio opciju „b“. Umjetnička djela generiraju takt javne komunikacije ili komunikacije javnosti. Na ovaj način vaspostavlja se jedan privid pri čemu „zubčanici dna“ viruju da mogu da utiču na javnost, a preko javnosti, na stvarnost društva i politike. Što je veći pritisak života unutar satnog mehanizma nepravde prema mladim umjetnicima/ama to glasnije i preciznije pogađaju poruke njihovih djela stvarajući materijale za političare i dobro plaćene reklamne agencije ili pr menadžere koji maštu kao potencijal jednostavno sakupljaju i kao pr(i)epo)znate figure javnosti procjenjuju i prodaju.

To od stvarnih umjetnika/ca čini svijetleća dešavanja u tmini ništavila. A scena podjarmljene savremene umjetnosti Bosne i Hercegovine potsjeća na galaksiju u kojoj je sve u nekakvoj vezi jedno sa drugim i unutar koje se sve vrti oko koncepta samoga sebe. Perfektno zatvoreno. Pitanje je šta stvara koncept „ničega“ koji u Bosni i Hercegovini već 25 godina pripada „nikome“?

Kao da se radi o nekakvom mjestu transcendentalnosti, mjestu bez informacije/vremena/sna/prostora, mjestu gdje rad/kapital/vlasništvo nemaju nikakve snage/smisla/vrijednosti.

Prije ili kasnije svi zubčanici/osovine/opruge/klatna/federi će zakucati na frekvencije (ne)priznatog „urara sa mnogo mašte“.

Da li će im eksploatisati misli i bol?

Da li će popravke uraditi besplatno?

Da li je predao nadu ili će kao (ne)priznati prorok – jednostavno kao i mnogi prije njega svima pokazati put za pakao?

Sarajevo, 05.05.2014

Muk samoživosti

mustra

Ima ta neka izreka, kad želiš da otkloniš eventualnu tremu dok si na sceni, samo zamisliš da su u publici svi potpuno goli i kao poslije toga stvari poprime drugi oblik a trema kao da bude rukom odnešena. Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme sve mi se više čini kako sve ljude koje vidim, počinjem da doživljavam kao ljude koje je neko prevario. Jednostavno kao da su prevareni. Oni koji to znaju sramota ih je to priznati i čute a oni koji to ne znaju, vjerovatno su sretniji, kao ljudi, bave se stvarima kojim se već bave. A prevara je tako egzistencijalna i ultimativna. Once for the life time fraud.

Transformacija nivoa svijesti iz kozmopolitske i na socijalnoj pravdi utemeljene u sitnošićarsku, uskogrudnu i krajnje egocentričnu rezultirala je i redukcijom vrednota zajedništva, vrednota uz pomoć kojih društvo oblikuje svijetonazore a tako i potrebe pojedinca. Nije pojedinac raspadom sistema hajrov'o više prava i vrijednosti, već je kriterij potreba reduciran. Svaki pojedinac ima svoje potrebe i sam je nadležan da oblikuje svoje svijetonazore, on ili ona tako imaju mogućnost da odluče žele li da oblikuju društvo u kojem žive ili ne. Tako oni odluče da ne žele da oblikuju društvo u kojem žive, nego žele da se primjerice posvete istraživanju vlastitih tjelesnih otvora. Na kraju krajeva svako ima demokratsko pravo da bude u krivu. 🙂 Šta onda?

Sistem vrednovanja pojedinca ili pojedinke i njegovih ili njenih zasluga za nakaradu koja je pomenutom transformacijom nastala a u kolokvijalnom smislu se smatra „društvom“ nema ko da vaspostavi. Svaki roditelj dobrano oblikuje svjetonazore nosioca budućnosti i u tom kontekstu ima potpuno pravo da traži posebno priznanje današnje nakarade koja se skriva pod pojmom „društvo“. Zvuči paradoksalno. Ko je na vrednotama nevaspostavljena nakarada da vrednuje? Pojedini roditelji se do te mjere posvete svom umjetničkom radu da na poslijetku stvore sjajne osobenosti, prepune kvaliteta bez kojih prethodno pomenuta nakarada ne bi imala nikakvih izgleda. Jedna strukovna organizacija koja bi vrednovala i isticala roditeljie i to prema jasnim i strogim kriterijima ima više smisla nego sve današnje individue koje tek pred kraj balade vlastitog života počnu da lamentiraju nad sudbinom nakarade koju su stvorili odbijajući pravo da je oblikuju.

Postoje roditelji koji su odgojili čestite ljude i vrijedne radnike i radnice, intelektualce, umjetnice i tako dalje, obično su oni i one suština svakog društva. Zašto nema strukovne organizacije roditelja? Zašto ne postoje kvalitativni parametri odgoja? Zašto je tako malo konteksta u javnom prostoru u kojem se spominje roditelj? Šta je sa kolektivnom sviješću o roditeljstvu? Imaju li roditelji nekakve posebne potrebe? Šta im tačno fali kako bi iza sebe ostavili umjetnička djela vrijedna divljenja? Šta je sa penzijama za tu umjetničku disciplinu? Roditeljstvo. Odgoj.

Kad malo bolje pogledam, osim što individue lamentiraju nad činjenicom da nakarada koju sačinjavaju a koja se bajdvej sakriva pod pojmom „društvo“ od njih pokušava da u perspektivi napravi jednočelijske organizme koji se valjda razmnožavaju uz pomoć stepena posebnosti svojih prava i sloboda  🙂 , raspolaže sa čitavim sustavom metoda za indirektno i politički najhinjskije što sam ja do sad vidio, spriječavanje ne samo oplodnje, već i interakcije među polovima. Treba sjesti pa razmisliti na koji način se današnja nakarada zvana “društvo” odnosi prema odnosima među prirodom datim različitostima. Da li je ljubav “stvar” marketinga?

Crni se i zatamnjuje i briše most između polova. To je suština strateške i političke kontracepcije – pored one strategije slanja oploditelja u rat, pa se oni ne vrate a ako se i vrate nije im ni do sebe ili silovanja žena da im se pomisao na muškarca zgadi ili udara na plodnost alkoholom, cigarama, drogom – to je suština grada bez ljubavi i svih njegovih – u strukovna udruženja – začaurenih individua što stoje u redu da dobiju priznanje da su istaknuti stvaraoci vrijedni penzijskog i socijalnog osiguranja. To je korijen bele kuge o kojoj se čuti, to je tišina koja nastane kad se svijetlo ugasi i kad se krene spavati, tu se čuje sav muk i praznina akustike dvorišta bez djece i na kraju krajeva tu se vidi ta grozomorna ekonomska isplativost zatiranja sjemena. Jedino tako sve što je tom sjemenu bitno pa i ono za šta se ginulo prestaje da ima smisao.

Ali kako objasniti ovo višedecenijsko razvaljivanje društva i njegovih uticaja kako bi se isto svelo na individue, usamljene u sitnošićarskim interesima i u međusobnoj egocentriziranoj zavadi koje onda nakon svega toga takve kakvi su treba učiniti zaslužnim za nakaradu koja se skriva pod pojmom „društvo“? Da nije možda to proces demokratizacije? Pri tome te iste individue nisu zainteresovane za drugo i drugačije, same su sebi dovoljne i bitnije im je od same reprodukcije to da u kontekstu na nakaradu zvanu “društvo”, budu u pravu, cool, strategizirani i distancirani. Te čangrizave individue koje i počinju i završavaju u sebi i oko sebe i za sebe i koje dejstvuju samo i isključivo u svom interesu, čije teze i sva zalaganja počinju od njih samih a nikada od cjeline – šta god ona bila – pojam „društvo“ koriste isključivo kako bi nametnule sebe kao specimen svega što se u tom istom „društvu“ dešava. To nije individualizam, to je egocentrizam. To nema veze sa demokratijom, to je najgori oblik autokratije, pitanje je samo imena i prezimena do danas sakrivene individue po čijoj mjeri se tvori današnja nakarada.

Razuman i racionalan roditelj koji danas ne samo da nema posla i para, već ima problema koje rješava nadljudskim naporima, danas čeka da nekom kretenu ponovo padne na pamet da ispred zastava postavi sebe i svoj jad kao specimen propasti nakarade koja se skriva pod pojmom „društvo“, da sa sobom na stradu pakla i stradanja povede nepregledne rijeke ljudskih sudbina i da od društva stvori… evo baš ovo. Kreten bi još i da u istoriju, historiju i povjest ode kao heroj. Malo spin, malo odvojene perspektive, malo vrijeme, malo relativizacija, malo zatrto sjeme svijedocima i tako eto.

Planktonizam

experimentalfoto4

Demokratska većina misli da je dovoljno zaokružiti jedno ime ili skračenicu i nastaviti baviti se dokolicom, tv sapunicama, izborima za najbolji glas ovoga ili onoga. Tako nekako je država demokratski odlučila da se o svom trošku i u korist duga raznese i uništi. Za razliku od ove današnje prosvijetljujuće, na praksi i konsekvencama vlastitih grešaka utemeljene didaktike za koju prosvjetitelji nikako da preuzmu odgovornost, u vremenu najrigidnijeg i najzloslutnijeg i najcrnijeg – i ja ne znam šta više još – aparata, barem se znalo kome se ne smije psovati majka, otac i tako dalje. Danas se ne zna kome se treba psovati majka, otac i tako dalje ali ne zna se još mnogo toga bitnijeg. Mudri ljudi su davno rekli da vođa može bez naroda ali narod bez vođe teško. Najbolje je demokratskom većinom izabrati tegobu i onda tu tegobu gledati sa distance, gledati kao tuđi problem.

Prisutna je neviđena, mas-hipokrizija kojom se „zadramljuje“ nedostatak argumentacije kojom bi se ostatak svijeta potsjetio na pravo nezainteresovanog i krajnje neproduktivnog planktona – nanesenog životnim i nomadsko-ratničkim strujanjima imigrativno-emigracijskih procesa proteklih vijekova na poluotok zvani Balkan – na to da bude nezainteresovani i krajnje neproduktivni plankton a da se pri tome uredno hrani onim što mu je nasušno, dakle vlastitom i tuđom glupošću, prosto je počela da evoluira i postaje čvrsta materija, kao realnost, kao istina, kao kulturološka tekovina, tradicionalna vrednota.

U proteklim tekstovima sam protegnuo tezu 🙂 da je genijalnost fundamet i substanca nacizma. Nacizam ili nacionalizam je prirodna bolest od koje sa vremena na vrijeme oboljevaju narodi koji svoju argumentaciju o tome da su nadljudi temelje na dostignućima “njihovih” prirodnih izdanaka. Međutim možda je bolje propitati definiciju genijalnosti. Dobro razmisliti o tome šta je genijalno? Tko prosuđuje o genijalnom? I na kraju, zbog čega postoji ta kategorija vrednovanja?

Talenat je onaj koji savršeno poznaje suštinu detalja kojeg stvara, a genije je onaj ili ona koji/a raspolaže sa cjelinom svih detalja. Genije je konceptualni umjetnik i neprikosnoveni vlasnik svoga koncepta. Genije je kurator ili redatljica. Talenat je dobar strugar koji je u stanju da sačini savršen zubčanik a genije je urar koji tom zubčaniku da svrhu. Tako nekako, oko toga se vrti priča. Ni meni nije potpuno jasno.

Genijalnost zvuči tako pitomo, čak i kao riječ, tako je opravdana, ulijeva nekakvo pouzdanje i sigurnost, zaslužuje poštovanje, zaslužuje priznanje i sve ono što iz njega proizilazi. Genijalnost je ultimativna vlast, a vlast, e to je malo drugačija slika stvari. Tko bi trebao uručiti priznanje i ultimativnu vlast geniju, da stvari jednom krenu? Gdje su mu talenti koji poliraju zubčanike? Kako bi to trebalo biti izvedeno? Demokratski. Ha 🙂 , da bu međunarodni olajavatelji vlastitog nerada koji se predstavljaju kao zajednica nečega što bi da ga se uvažava kao nešto što se dešava među narodima, mogli sve skupa da okarakterišu kao dovoljno civilizirano. Postoji li uopće genije za ono što bi moglo da se smatra cjelinom Bosne i Hercegovine? Europe…? Postoje li talenti koji poliraju zubčanike? Postoji li urar? Postoji li koncept?

Planktoni bi – prema mišljenju međunarodnih olajavatelja/ica vlastitog nerada koji se predstavljaju kao zajednica nečega što bi da ga se uvažava kao nešto što se dešava među narodima – trebalo da promjene suštinu vlastitosti, da evoluiraju iz organizama u kojem im osim gluposti za egzistenciju ne treba ama baš ništa drugo, u organizme kojima je za egzistenciju zapravo potreban i ajfon i tablet, auto, priznanje okoline, atraktivan partner/ica i pun kufer drugih drangulija i koji su ovisni o skoro svemu što sukcesivno svojom egzistencijom lagano uništavaju, primjerice prirodu… Pitanje je tko je glup? Čijom glupošću se tko hrani? Tko svijesno poklanja šta? Zašto?

Ne znam, ja prosto nisam involviran u te stvari, mene spopadaju ovi moji iz kućnog savjeta da se prepucavam sa aparatom koji niti ima početak niti ima kraj. Ipak, nivo indiferentnosti demokratske većine postaje svakim danom sve više činjenica koju nedefinirani etnosi ovih prostora prihvataju kao tradicionalnu vrijednost. Nekad možda i sam shvatim da je najbolje težiti planktonizmu i probati hraniti se glupošću autocentričnih organizama koje priroda  sama od sebe uništava, pročišćavajući tako vlastiti sistem i pripremajući ga za neke promjene koje ljudi nisu u stanju ni da zamisle. Možda nisu u toku, nisu involvirani, informirani. Ljudi.

Quasiland

DSC_0220

Kao da se radi o nekakvoj provjeri čistote i odanosti nečemu što još nije utvrđeno, nekakvom sistemu vrednota koji tek treba na osnovu preživljene patnje i ultimativne nepravde da bude rehabilitovan. Više je nego očigledna mutacija manipulacije i njena legalizacija. Sve podsjeća na neki okvirni sporazum o međusobnom prešućivanju uzajamnog istrebljivanja prekarijata, ali ne do te mjere da isti u potpunosti nestane. Ne. Postoji ovaj i onaj prekarijat. Zavađanje jednog prekarijata i drugog prekarijata je grozomorna kalkulacija da minus i minus tvore plus. Mislimo pozitivno i krećimo se ka pozitivnom, sve vrijeme je tendencija, kredo ili lajtmotiv za borbu “pozitivnih” da pomognu “negativnima” da nestanu i uzajamno se istrijebe.

Najteže pada aktuelnost, odabrane teme. Odabrani ljudi, odabrane okolnosti, odabran izbor fraza i odabrana očigledna i uglavnom nepobitna argumentacija. Aktuelnost je proizvod izbora odabranih. Za šta tačno, glavni i odgovorni urednici misle da su oni zapravo odgovorni? “Mi” se kao nekakva zadeverana javnost ovako (ne)efikasno možemo baviti i problemom opskrbljivanja pariškog Diznilenda električnom energijom. Analizirati hipotetičke konsekvence po Paju patka, Raju, Graju i Vlaju, po Šilju i Mikija i Mini naravno, radi gendera. Možemo ulaziti u detalje, analizirati iste, doći do zaključaka, svesti stvar na njenu prostotu, ispasti duhoviti i završiti tamo gdje smo bili na početku.

Ovo što je prisutno, daleko je veće, tajnije, ozbiljnije. Tu je, ono regrutira bez razloga, iz daljine, bez jasnog smjera, bez motiva. Izoluje, difamira, ponizi, raspameti, isprepada i na kraju ostavi da samo isplivava. Ako ispliva, neka je živo, sigurno nije normalno, niti će ikad biti, ako ne ispliva, nije trebalo ni biti regrutovano.

Dok traje izolovanje od najdražih, dok traje bruka i difamacija kojom se hrani svaka šuša koju istina niti ne zanima već joj je podjebavanje slabijeg i onog koji ne može da se brani, duhovna hrana, dok traje igranka koja za cilj ima ponižavanje, dok traje raspamećivanje pri kojem zdrav razum bježi i bježeći – bez da to zna – hrani duh podjebanta dajući mu nove razloge za ponižavanje, dok traje sve to i više od toga, dok traje prepadanje koje završava u agoniji koja traje dok se duh ne preda, onaj koji to preživljava se drži svoje vjere u ultimativno nepoznato jer mu jedino ona ostaje da mu čuva njegovu suštinu.

Dok traje sve to, ispred nosa stoji veliko pitanje, pitanje svih pitanja, pitanje zašto? Gomilaju se odgovori, čovjek ih crpi iz svih pora svoga duha, iz svih lekcija života, iz svega što zna i iz svega što može da zamisli. Tako kurvini sinovi od nevinog čovjeka prave umjetnika kojeg kao strvinari obilaze, mimoilaze, u parabolama kritikuju, u metaforama upozoravaju, u hiperbolama ismijavaju a u i kroz međuređe ubijaju, prate i iz njegovih spontanih postupaka crpe inspiraciju za dalje, skriveni iza fantomki, snajpera ili pseudonima, potpuno je svejedno.

Ono pitanje, zašto, ono je ključno, ono čovjeku koji sve to trpi, sa vremena na vrijeme pomogne da dodirne vlastitu dušu, jer nema čiju drugo, kurvini sinovi su svoje duše davno izgubili. Još dok su nevini čekali ultimativnu nepravdu da im se dogodi, pitajući se zašto. Niti koga poštuju niti su kome za bilo šta zahvalni.

Danas pod maskom dobrih domaćina, sa osmjehom hipokrizije žele svakom sve najbolje – otvorenih srca i osmjeha prepunih karijesa ali i iskrene radosti što znaju da više nemaju šta da izgube – sve što im treba, sve što uistinu žele, sve što ih na životu drži, je: izolovanje nevinih, njihova difamacija, ponižavanje, raspamećivanje, prepadanje i analiziranje njihove propasti u pokušaju da je prikažu kao svoje novo umjetničko djelo, koncept koji će im omogućiti viši nivo kredibiliteta u latentnoj igri nenasilnog uništavanja svega što pokuša da ih shvati i da im se približi. I onda – da zaključim konstrukciju – stoji pitanje zašto? Za potrebe rehabilitacije nečega što tek treba da uspostavi pojam časti? Ne, izolovanje, ponižavanje, difamacija… se ne dešava ljudima koji nisu bili izloženi opsadi, ponižavanju, raspamećivanju, prepadanju, to se dešava samo onim koji pokušaju da shvate kurvine sinove kao i regrute koji to tek treba da postanu.

Ako nema hljeba jedite reklame

DSC_0003

Tako je privatizacija ovjenčana spregom svih protiv svih. U zdravoj i naprednoj konkurenciji, finansiranoj od strane… nastali su klanovi koji su doveli do korupcionih reciprociteta unutar kojih vlada zakon: ja čutim o tvojoj, ti čutiš o mojoj… Ukratko, karteli i klanovi na vrhu kojih sjede prodavači ničega.

Na obzorju lokal-direktorstva i global-funkcionerstva više nema ljudi, ostali su još samo logotipi i s vremena na vrijeme pokoji potpis. Vlada treća ruka. Nametnuta je i šeheru i kasabi kompletna logika. Ni-za-šta više ni-koga, nema ko da smatra odgovornim. Niti ko sjeda niti ko ustaje. Horizontala.

Običan puk je dao što je mogao, dok je davao, vjerovao je da daje za plemenitu svrhu. Plemenitim ljudima. Čistuncima i ljudima bez mana. Sad kad mu treba, nema. Niti ima pravo da traži da mu se da, jer mu treba, niti je plemenita svrha bilo kome više bitna. Stid ga je onih kojim nije dao a pravi se da ne zna kome je dao, šta god da je dao, čak i prednost ponekad može postati privilegija kojom se može trgovati i steći materijalna korist.

Korupcionerski reciprociteti uzajamnog imanja “u šahu” zaustavili su zapravo sve procese kretnje novca kroz sistem. “Krvotok” je opterečen i začepljen uzajamnom ucjenjenošću. Ne samo “krvotok”, odnosi su zaglavljeni. Ne dam ti, ne daš mi. Ali desi se to uvijek kad neki kreten počne da misli da može da ima ono što pripada svima, da ukine sve malo po malo, hinjski, kao parazit, da se ne primjeti, radničko pravo po radničko pravo, nije to prvi put, bilo je toga i prije, priča uvijek i svugdje završi isto, giljotinom.

giljotina

Več čujem kako umjetnik na sred Skenderije od drvenih greda kuje prototip Guillotine de la Bosnia. Kao to je njegova umjetnička kao reakcija na aktuelno stanje u oblasti socijalne pravde, kao on nešto reaguje. Na vrhu piše kao natpis: „ako nema hljeba jedite reklame“. A nema dozvolu od Grada, od Općine, nema dozvolu za intervenciju u javnome prostoru. Nema ni sponzora, umjetnik bez portfolija.

Obično kad generacija koja je vjerovala u plemenite ciljeve shvati – uglavnom pred vlastitu smrt – da je prevarena i da još ima snage da završi otvoren posao sa “uspješnim poslovnim partnerima”, desi se taj radikalni i totalno nedemokratski čin, na sveopće zgražanje cjelokupne međunarodne „zajednice“. Ipak, čin je to bez kojeg ni u Francuskoj nije moglo biti građanskih prava i demokratije. Giljotina je čini se alatka za utjerivanje građanskih prava i nesmetan prelazak iz kvazi plemičkog u republičko uređenje, giljotina a ne seminar.

A nije vala da se ne zna ko ima i što ima, nije. Prodaje se tuđe a tvrdi da je svoje. Napuckavaju se oni kojima je uzeto sve, na one kojima je uzeto sve. Eliti se serucka sa visoka da slučajno neko ne bi pomislio da je došlo do pomanjkanja duha. Citati pljušte, marketing duva u ista jedra i misli da se ne vidi zašto. Sve u skladu sa moralom jer dok se sjedi na vrhu sistema kockarnica – bez da se to zna – ne vidi se interesna sprega kvote nezaposlenosti i rezultata derbija.

Dvije ljute gnjide nadvile su se nad šeherom. Isprva seru o individualnim vrednotama a kad od socijalnih stvorenja kakva su ljudi inače po prirodi, naprave samotnjake, ranjive i nesposobne, onda prodaju i kupuju narodno i to narodnim parama i brane narod od samog naroda. Ne lažu. Govore čistu istinu. Zato im taj isti narod vjeruje. Raspolažu sa argumentacijom “svih strana”, zapravo jedni druge provociraju kontekstom, trgaju sa gladnih ljudi i posljednji dronjak da bi te iste gladne ljude nahuškavali jedne na druge kako bi ih „kotarisali njihovog belaja“ i što je najvažnije kako bi kotarisali sebe njih kao belaja.

Najbolja je istina ona koja se ponavlja kao nenaučena lekcija u moduliranoj realnosti koja je uvijek tako predvidljiva da se čovjek ponekad zapita, dal’ se išta u životu mijenja.

Svo to gnjilo i učaureno gnojivo ne osjeća. Odraslo u samoživosti, po tisuću puta dokazano da je nesposobno da od išta stvori nasušno, a kamoli od ništa da stvori potrebno, ta gangrena koja se vaspostavila na vrhu svih procesa privatizacije onog što su stvarali “izdajnici” a danas prodaju kao svoje samo oni koje je vrijeme, hipokrizija, egocentrizam i glupost u uskoj suradnji uspjelo da izbaci na vrh, živi i kao i svaki parazit čini sve da “organizam – domačin” ne crkne brzo, već polako, na tenane, da ni ne osjeti.

Autonapad sujete

Ljepota, ljubav, sloboda… o i oko njih se u umjetnosti vrti šta god da se vrti. Do njih se popne, njih se opiše i njima se zakiti. Lezihljebović, prevarant, umjetnik. On bi kao da prisvoji ono do čega se sklanjajući se od života uzdignuo. On bi da ubere. On bi da se obre u onom što je svačije a nije ničije, prevarant, lenjivac, kafanska posvuduša. On bi da nametne svoje bjegove, djeci u školama, studentima na fakultetima, intelektualcima po kuloarima. On bi da mu se, dok je živ, pomogne da se visoko uzdigne, da se iz tog uzdignuća, oglasi i svima profanim, vrijednim i pristojnim, on bi da priopći štoriju o ljepoti, ljubavi i slobodi. Potom bi da teatralno umre pet šest puta, čisto da bi pristojan svijet mogao da obrati pažnju na njegovo prenemaganje i prevarantsko samozadovoljavanje svojatanjem onog do čega se sklanjajući se od života uzdignuo.

Umjetnik, čovjek koji i u svemiru pronađe marginu na koju se sam izgura, teatralno, da svi vide i čuju, on se svaki dan skida go bez da to iko od njega traži, sa vremena na vrijeme, hipersenzitivan, hiperemotivan, hiperaktivan, neuhvatljiv okom, kao da pokušava sam sebe da sauliše, u borbi, nekakvoj, na prekretnici, nekakvoj, negdje gdje on nikom ništa ne mora da objašnjava i gdje ga razumiju svi, gdje on ne razumije nikoga i ništa. E tu prevarant čuči i nešto se zamjera svemu ostalom što mu je poznato.

Sa vremena na vrijeme, on uspijeva da uhvati reciprocitet, uzajamnost odnosa, tu se onda kao kakva zaujelost zakači i ne pušta, ne prestaje da insistira, na pravdi, na istini, na ljepoti, ljubavi, slobodi. Onda se kao uljez uglavi među njih, prodaje ih kao svoje, prodaje sebe kao njih, smatra se mjerodavnim. Lezihljebović, nitkov, prevarant, umjetnik, samozatajni očajnik kojem nije ostalo ništa drugo nego da sam sebe reklamira dok reklamira reklamu od koje živi. Nije mu ostalo ništa drugo nego da sam sebe ufura da je vrednota, ljepota, ljubav, sloboda, lučenoša.

Sve se to događa u unutrašnjosti njega samog, dok sa margine pokušava da prokomentariše vlastite poraze. Sam je sebe utjerao u istjeranost, sam je sebi ufurao da je vrednota. Dobro, najbolje se prodaje, glave su to postavljene na banknote, ulice su to koje nose imena samoreklamatora vlastitog propadanja. Kad nemaju kome šta da naplate dok su živi neka onda barem ostane naplata nakon što umru.

A sve je u nekakvom prividu, međuprostoru, sve iziskuje vrijeme, sjedenje, surazmišljanje, suosjećanje, su… Sa margine svemira sve izgleda jasno, dovoljno je prostora, niko nikom ne smeta, čak i zgužvani gradovi podsjećaju na žljezde. Bitno je osigurati protok, razmjenu, sve bi trebalo da ima neki takt. U skladu sa plimama i osekama, u skladu sa nekim kretnjama koje su osigurane zbog nečeg neobjašnjivog.

Kao neki planinski potočić kojeg nije lako preći i onda svaki planinar kad krene tim putem ostavi po jedan kamen, tako se kamenje nagomila i stvori most. Tako nastaje grad. Umjetnik je onaj koji se uzdigne u jadikovanju zbog nemanja mogućnosti da pređe potočić i u svom jadikovanju prisvoji pravo na stvaranje. Eto šta su umjetnici. Obični lezihljebovići koji bježe od stvarnosti jer su lenjivci i prevaranti sposobni da cijene jedino i isključivo sebe.

I u tome gore, dolje, ovamo, onamo, dok se umjetnik-prevarant okrene oko sebe u to prođe voz. A golema je to stvar, taj voz. Golema je jer prođe, a nema odakle da se sagleda. Nekako kao da ostane nedorečena ta stvar oko koje se vrti to oko čega se vrti šta god da se vrti. Možda je umjetnik-prevarant u pravu. Možda to što on pokušava da prevari i treba varati. Bez obzira na okolnosti, prevarant ako išta, ono barem zna da vara isprva sam sebe a na kraju i ono što ga je svo vrijeme pokušavalo prevariti. Njegov vlastiti Život.

Prvomajski Radio Uranak

NIMES 413

 

 Zahvaljujući uskoj suradnji između

STUDENTSKOG eFM RADIJA,

CENTRA ZA KULTURNU I MEDIJSKU DEKONTAMINACIJU,

UDRUŽENJA ZA KULTURU I UMJETNOST – CRVENA

kao i (ne)sebičnom odricanju kolegija

metaRADIJA

slušajte i ibretite se prvomajskom radio uranku

u petak, 01.05.2015 u 10:30 h pa sve do 13:30 h

u sklopu jutarnjeg programa “Roditeljska pažnja” na valovima Studentskog eFM radija 95,2 MHz FM – ili online (u pretraživač ukucati http://www.shoutcast.com/  nakon toga u kvadratić za pretraživanje ukucati pojam “studentski”, pokrenuti pretragu, kliknuti na ono što pretraživač izbaci i to bi bilo to)  🙂

Pravo na volju

DSC_0003

Već duži interval vremena, ovog ciklusa procvata i propasti kojeg skeptici zovu životom, skoro da i nema dešavanja vrijednog kritike i pomena. Sve i kad bih htio biti u pravu, po pitanju ovoga ili onoga, ne mogu. To ti je kad društvo ne teži, već se utapa u statičnost koja gravitira svojoj središnjici. Najbliži sredini, koja nije nužno umjerena – čisto da ne pomiješam pojmove sredine i umjerenosti – su egocentrici. Oni vjeruju da osim što sami moraju da teže vlastitosti i ostatak življa koji još nije shvatio nadljudskost egocentrika treba početi da prihvata njihovu logiku stvari, jer nije svakom dato da…

Vrijeme mi je da pobijegnem u apstrakciju. Tamo mi je najbolje. Nikom ne smetam. Niko se ne buni. Možda je to rješenje svih nagomilanih društvenih problema. Apstrakcija. Svakom potrebna, dovoljna, neshvatljiva, očaravajuća, apstrakcija, ukratko, žena.

Gipka kretnja koja nečujno prolazi kroz procjepe svoje volje i taj prolazak naziva životom. Sve pa i ta gipkost i nježnost i nečujnost i mističnost, sve, ima svoj početak i svoj kraj. Jako malo tih gipkosti i nježnosti i tako dalje, pridodaje važnost svojoj volji. Nevjerojatno je kako tu svoju volju ostavljaju nekom drugom, još gore, okolnostima procjepa kroz koje se provlače i koje mirno sa osmjehom na licu, kao da se ništa ne dešava bezuspješno ignoriraju. To je taj izraz lica sve i jedne gipkosti i nježnosti ovih prostora. Istovremena tuga što se ne može biti drugačijom i sreća što se ipak uspijeva, zbog gipkosti i nježnosti, proći kroz procjepe volje. Gipkost i nježnost nije moguće uočiti ako nema kretnje a kretnje nema jer nije svakom dato da…

Kao mjauk, prigušen lavežom, na nekoj višoj frekvenciji tona, glas gipkosti i nježnosti kao da pokušava da otpjeva neku pjesmu milosti milu. Dramatična je to situacija, prepuna lokalnog kolorita i vijekovne nepravde. Eto gdje se nalazi odnos. Eto zbog čega one koje su zle imaju čitave arhive prepune argumenata da tvrde da im je jedino nepovjerenje i ignorisanje ostalo kao mehanizam zaštite od onoga što se prodaje kao ljubav a završava u nemoći da se ima volja, nemoći da se krene provlačiti kroz procjepe volje, jer nije svakom dato da…

Gipkost i nježnost je u stalnoj defanzivi, nekakvom gubitništvu, nekakvom stalnom trpljenju, davanju i žrtvovanju za još goru poziciju, ako se to što se gipkosti i nježnosti nudi može nazvati pozicijom, jer nije stvar u poziciji, stvar je ljepoti bezpozicionosti, drugim riječima ljepoti bez kontrole. Ljepota može bez kontrole, podjednako kao i gipkost i nježnost. Njih se ne može stavljati na tas spolnosti, one kao i mnogo toga ne mogu biti uokvirene u zakonike i zbog toga ih se ne može pripisati bilo kojem pravnom konstruktu. Postoji svijet i beskraj spoznaja koji egzistira izvan zakonskog okvira, izvan spoznaja svih pravnika svijeta. U tom beskraju dominiraju “parametri” ljepote, gipkosti i nježnosti koje su u stalnoj kretnji i promjeni i ponovo ih ni svi fizičari svijeta, ni svi umjetnici svijeta i vijeka nisu u mogućnosti uhvatiti, jer nije dato svakom da…

Ovo o čemu ja pišem se zapravo ne dešava, zamračeno je, marketinško-medijskom aparaturom i voljom onih kojima je dato…, jednom riječju, nema potrebe da se zna. Ipak ja ću da napišem, jer kao što negdaj napisa pesnik i kompozitor Stefanovski: „pravih se reči, uvek kasno setim“. Jednog dana sve će da izgladi jedan menadžer kojem je dato da… On će da ispravi sve nepravde, obriše gumicom sve arhive zla, stvori pravni okvir za investicije i pokrene proizvodnju u zemlji bez volje, u zemlji koja gravitira svojoj središnjici na čelu sa egocentricima kojima je dato da…

Gipkost i nježnost se namjerno drže po strani i gledaju dan da izguraju, kerovi laju, ponekad imaju i razloge za to, mjauk gipkosti i nježnosti je toliko prigušen i toliko pravno, zakonski, institucionalno i etički formaliziran da se pretvorio u bešćutnost it self, dosadnu i samoj gipkosti i nježnosti. Ljudi jednostavno nemaju pravnog osnova da vole. Ja bih eto toliko, nebih da se ponavljam, ima i drugih i drugačijih od mene pa neka i oni nešto primjete, 🙂 .

Balkanalizacija

DSC_0011

Nisam imao kad da ih upoznam, ne vjerujem da bi bili očevi, ne vjerujem ja više u bajke. Statistika prirodnog priraštaja je neumoljiva. Ja se samo nadam da me ultimativno nepoznato ne prezire isuviše, jer taj osjećaj mržnje, postao mi je toliko prisan i poznat da ga doživljavam kao autohtonu svojstvenost svoga duha i da budem iskren do kraja, ja bih – ako nije kakav problem – da se u dogledno vrijeme, toga kotarišem.

Mrzitelji mrze jer čeznu za ljubavlju, to je barem uočljivo, mogu da je se sjete ali ne mogu da je dotaknu. Čak i ako joj se približe, mrziteljima je mržnja bliža, lakša, podnošljivija. Zapravo jedino argumentacija mržnje njima ima smisla. Nakaradna je to logika. U grotlu kotline se mrze i oni koji nisu imali kad da se upoznaju. Nisu imali gdje da se upoznaju.

Hipokrizija produkata 🙂 25-godišnje kuknjave nad samoproizvedenom kataklizmom, 25-godišnjeg prezentiranja tuđih pobjeda kao svojih a svojih poraza kao tuđih podmetanja, spinovanja do suštine savršenstva ili sve do savršenstva suštine, kao da prekriva mjesta u tami na kojima bi možda moglo doći do kratkih spojeva, nekih varnica, nekih iskri, neke svjetlosti.

Na kraju – kojem u grotlu kotline nema kraja – pripiti moralista u odjelu od 1000 KM javno lamentira nad svojom sudbinom i neimaštinom drugih, prikazujući sebe kao žrtvu koja unatoč svoj toj nepravdi na osnovu koje i sama živi svoju licemjernu egzistenciju, arhivira pobjede, činove, komplimente i provincijalistički poriv da se bude iznad svih. Na kraju – kojem u grotlu kotline nema kraja – beskičmenjaštvo i hinjsko sakrivanje iza tuđe plemenitosti i časti u kombinaciji sa indirektnom optužnicom usmjerenom svima onima koji nisu uz gazdu.

Pred očima naroda i narodnosti, kao sedativ, dešava se renesansa javnog blaćenja i upumpavanje kroz međuređe upakovanog provincijalnog “svijetonazora”, stasava neka specifičtna vrsta “modernog novinarenja” u formi verbalnog sileđijstva kapitalističko-marketniške-postwar-wannabe-hero gnjide koja bi da gazduje informacijom, da bude na čelu medija bez organiziranog sindikata i da istovremeno kao ueberpravednik lamentira nad svima koji ne žele da povlađuju i govore, rečenicu: tako je gazda.  Sve istovremeno, može naravno jedino u grotlu kotline, u zemlji Dembeliji, gdje se ne zna čemu služi pamćenje, gdje je sukob interesa pravna egzotika a korupcija način poslovanja. Gadosti se svojstvo zgadi kad vidi ko gazduje nad narodima i manjinama koje kleče i mole.

Pregusto je ovo živo blato – koje je btw. časna i vajna ostavština lamentirajuće gnjide u odjelu od 1000 KM koju nije moguće zadovoljiti, jer ju je gladan qurac napravio, a da joj nije bilo rata nebi imala za graha – da bi u njemu plivao, jedva da sam u stanju pomaknuti se, a sve mi se više negdje ide, urlam, derem se, nešto o nekakvoj slobodi kretanja, neka prava, nekakve slobode, sam sa svojom savješću, naučno nedokazanom.

Neke stvari prosto postanu toliko iste, da ih zapravo nema smisla uočavati. Odatle vjerovatno proizilazi uzajamno mass-ignorisanje. Istost je ta koja je socijalno prihvaćena i utilitarna, istost čini fundament prihvaćenosti i u istosti niko nikog nema raaaašta uočavati. Ako hoćeš da preživiš, radniče budi isti gazda, ne razlikuj se! Egzistiraj u istosti ako možeš. Ako ne možeš, sakrivaj svu svoju različitost i teži ka istosti. Ako te gazda provali biti ćeš izbačen na marginu, ali nema veze, potrudi se da postaneš nešto što nisi. Potrudi se da budeš isti gazda. Jedino tako možeš egzistirati u neegzistenciji istositi gazdinske hipokrizije. To je ono stvarno poništenje, zatvaranje argumentom sile provincijalnog kompleksa a ne oslobođenjem sile argumenta znanja.

Može li se podnijeti još jedno razočarenje? Ima li smisla biti nezadovoljan? Gledam zahrđale kolosjeke kako čekaju da ih neko dekonstituira i odvoji od smisla, proda u staro željezo, unovči i propije.

Nemogu da se sjetim da je neko rekao: “Dosta je više bilo duranja drugog i vođenje nekakvih tuđih (gazdinskih) ratova i bitaka, dosta se ovdje ginulo zarad tuđih iščašenih časti i dišpeta, vrijeme je da se svi predaju, sa bijelom zastavom izađu jedni pred druge, vrijeme je da se prestane ginuti radi onih koji su ginuli zbog onih koji su ginuli. Uskoro neće imati ko živjeti za one koji neće živjeti jer nema ko da živi za one koji bi da žive, a to je pravi kukavičluk, daleko veći nego izaći pred neprijatelja sa bijelom zastavom.” Slave se i dalje neke druge gazdinske rečenice.

Besmisao ima svoju vremensku dimenziju, kad je se malko bolje sagleda, stvari počinju da dobijaju razloge a sa razlozima i besmisao počinje da poprima oblik nečeg što ima smisao. Bez vremena, besmisao u svojoj prostornoj dimenziji može samo da se beskonačno multiplicira. Sve dok prostor ne postane isti, po mjeri gazde. Neprimjetan kao Balkan, kao hipokrizija, kao spin i zabluda, kao agonija radnika/ca.

Ja sam živi svjedok vremena u kojem su ljudi ginuli zbog greške politike, ja sam svjedok da je to vrijeme zavšilo salvama nepravdi koje su se obile o glavu svima koji su preživjeli političku grešku. Politika se naprosto izgubila u svojoj nedosljednosti. Pretvorila se u šuplju priču. Bure bez dna. Mehanizam kojeg stalno moraš navijati da bi radio. Čitava se država pretvorila u takvu vrstu mehanizma, stalno neko stoji u redu i išće od stranaca da ga (mehanizam) vrti da bi funkcionisao.

Kako učiti? Ako narod neće knjige, ako neće savjet starijeg i iskusnijeg, ostane mu opcija da uči iz svojih grešaka. Šta ako je to bila logika nekog zlog čovjeka sa kraja osamdesetih godina? Šta ako je ovo kroz šta je demos prošao – a poznato je kroz šta je prošao, zapravo demos sam od sebe zna kroz šta je prošao, ponekad mislim da je to sve što demos zna – LEKCIJA?

Može li se narod sa Balkana riješiti balkanalizacije a da to ne bude prosvjetljenjem? Da li je, iko, išta, i iz čega, naučio? Zao čovjek, sa kraja osamdesetih godina održao je lekciju ne samo novim generacijama naroda i narodnosti naseljenih na balkanskom poluotoku već i lekciju vascijelom dunjaluku. Sve pod izgovorom, da ti isti narodi i narodnosti drugačije ništa nebi naučili, ništa nebi shvatili. Pitanje je samo za šta je svijetu i vijeku potrebno ovo iskustvo? Zao čovjek, naoružan vlašću bez odgovornosti, baš kao gazda, okružen istomišljenicima i armijom bez kodeksa principijelnosti. Gazda. Zao čovjek, alternativni prosvjetitelj mraka koji je sam u sebi stvorio, osvetnik svih osvetnika. Ja ne znam ko je, samo osjećam da je to đubre još uvijek živo i da gazduje, pragmatično i sa svrhom.

Distorzija iskona

experimentalfoto2

Riješiti će se problem Bosne i Hercegovine sam od sebe, vremenom. Eto ugasila se i ona jedna lampa na mostu Ars Aevi. Sad je sve u redu. Sve se samo od sebe riješava. Ignorancijom. Ultimativna glupost za koju niko nikad nije htio preuzeti odgovornost a rezultirala je ovim čime je rezultirala, stvar je same sebe. ONO ŠTO SE NIJE SMIJELO DESITI NIKOM, DESILO SE SAMO OD SEBE, NAMA.

Produhovljen um ju je (glupost) pustio da sama sebe spozna i da sama od sebe vremenom počne da korigira samu sebe i tako vaspostavi vrednote vlastitosti i nekad izađe na svjetlo. Trajal bu to. Kao ideja, transcendentalno, teorijski, a praktično, negdje na pola teorije nestal’ bu svrhe ili same potrebe za spoznajom svjetlosti.

Ako je to već sad uočljivo onom koji gleda i iz najzlobnije potrebe da bude negativan i na ovom blogu piše samo zlobne misli, onda je pitanje daljine horizonta – koja odlučuje i sam uvid i trajanje do vidika – pitanje spoznaje istine. Možda je bolje sačekati da se glupost desi, skloniti se, a onda udariti po ishodu koji je sam po sebi predpostavljiv da predpostavljiviji nemože biti.

Najbolja pozicija je pozicija javnog natrljavatelja konsekvenci neodgovornosti na nosove svih, i to po mogućnosti za pare, da bi apsurd bio potpun, onaj ko obično plaća je odgovoran ili plaća jer teži odgovornosti. Što više baciš pogled u visine neodgovornosti i što složenije i umjetnički ciničnije upakuješ svoje natrljavanje na nosove svekolike javnosti to postoje veće šanse da zaradiš više. Dozvoljeno je, čak i poželjno svekolikoj javnosti nabijati na nos kompletne historije, istorije, povjesti.

Čini se kao da je tvorba ovapločenja univerzalnog dušmanina u stvarnom vremenu, zapravo strategija odgovornih da neodgovorne nauče odgovornosti. Samo se čini. Iza svega stoji nekakav proces infantilizacije javnosti. Priča o babarogi sa one strane vidokruga i tako te stvari. Neka nama prošlosti, tu smo svi u pravu, svi sigurni, metiljamo po činjenicama i zauzimamo strane. Vazda optužujući one druge sad kad su već odavno mrtvi.

Javno natrljavanje na nos se dobro prodaje i ima prođu samo ako natrljavatelja/icu ne spopadnu ništavila puna para bez imalo kredibiliteta da u javnosti bilo šta kažu ili da odgovore na pitanje odakle im te pare. Ako se oni pojave, a ima ih svugdje, onda natrljavatelj/ica može računati i na to da će probati da ga/je razapnu, čisto da bi javno dokazali ironiju nepravde sa svrhom prikupljanja argumentacije za javno opravdanje ili općeprihvaćenu tezu: “niko se nije obogatio dajući drugom” a “država je kriva što se tvorila mogućnosti da društvena imovina postane državna a državna da postane privatna”. Prije ili kasnije ostati će samo jedno pitanje koje će svi građani i građanke unisono ponavljati, dže su pare?

Izbjegavanje ovog pitanja na podium zvani medijsko-mahalska polu-javnost čiji su pomenuti/e natrljavatelji/ce sastavni dio, uvodi raznolike i izuzetno kreativne taktičke prezentacije socijalnih polarizacija, nekulturno-zabavnih interaktivnih sadržaja i tako dalje. Tu su i mediološke konstrukcije kojima su mediji sredstvo a čiji sadržaj nije ništa drugo do olajavanje. Tako i nikako drugačije zvuči i  izgleda specifična i za lokalni kolorit i podneblje autohtona komunikacija kontekstom i međuređem:

Dajte jednom djetetu sve, a drugom ne dajte ništa, otmite mu i ono što ima, obečajte mu sve i učinite da zbog uvjeta ne dobije ništa, analitički pristupite najbanalnijim detaljima, čisto da vidimo šta će da se desi, komentarišite, obavezno koristite lokalizme. Budite cool, stavite sunčane naočale čak i kad nema sunca i reflektora. Dokažite koliko je nepravda univerzalna, igrajte na prepoznatljivost, parabole, hiperbole, metafore, saznajmo zajedno od kojeg djeteta ćemo više misli ukrasti, koje djete će više novog stvoriti i agonijom kojeg djeteta čemo se više nahraniti. “Mi”. Molekularni nesporazum kosmosa. Distorzija iskona. Poremećaj nesposoban da sagleda dimenzije samog sebe. Nesposoban da spozna vlastitu dušu.

Sve mic po mic, bez velikih poteza, ništa značajno, neka se kruni, neka se nečujno topi i nestaje kao ledena kapa sa polova, dobrota, ljudskost i ljubav. Neka se od djece tvore monstrumi kad ih već nije moguće kao takve roditi. Neka se talože smicalice, neka sitnih podbadanja, neka malog stresanja duha, pravde, savjesti i odgovornosti, sve to ulazi u duh generatora molekularnog nesporazuma kosmosa. Tako nastaje nova inspiracija za novo natrljavanje na nos onom ko poželi da bude odgovoran u prostoru – da citiram Aliju Izetbegovića – „kojim niko nikad nije vladao, već mu se to samo priviđalo“, prostoru bez mjere i principa, bez ugla svijesti i savjesti.

Ipak je možda najbolje da se svi prihvatimo mikrofona i da zapjevamo pjesme davnih vremena, vremena kad je bilo malo manje jeda, zavisti, zla i taloga argumentacije za mržnju, vremena kad se moglo disati i kad se moglo o ljubavi pisati a da to ne boli kao živa rana. Ionako, kad malo bolje promislim, ko pjeva ne misli.

Glupo doba

glupo_doba

Od kud dolazi ta potreba da se bude negdje drugo? Pametni telefoni su eto stvorili tehnološke uvjete za opću odsutnost i površnost.  Tako i nikako drugačije, možemo do mile volje glumiti nezainteresirane i rezervirane ljude. Ljude koji imaju i pametnija posla nego da budu tu gdje jesu, da se posvete osobi sa kojom su ili barem da se posvete mjestu na kojem se nalaze. Vazda ima nešto pametnije, bitnije, bolje…

Ljulja se stvarnost, ljulja se vrijeme, ljulja se prostor i pitanje je kad će početi da se ljulja i sam čovjek. Šta se dešava sa pamćenjem, sviješću, kognitivnim procesima, koncentracijom, psihološkom ravnotežom? Pojavljuju se dvije realnosti, realna realnost i virtuelna realnost. Uz pomoć pametnih telefona i odsutnosti, realna sve više zavisi od virtuelne dok se virtuelna sve više oslobađa od realne. Virtuelna zavisi od tehnologije koja je odavno u ofanzivi i tako zabija golove tradicionalnim vrijednostima – koje su btw. direktno odgovorne za to zbog čega je čovjek ovo što je, ma šta bio – da to više nema smisla brojati.

Jednog dana će ti golovi da ukinu realnu realnost, ostati će samo robstvo virtuelnoj realnosti, individualnost će do te mjere biti konkretizovana da će svako u svojoj virtuelnoj realnosti moći rahat da se ako treba na dnevnoj bazi, za dišpet svima i o svom trošku spoznaje i tako bude dovoljan sam sebi i naravno virtualnosti kao – od strane „tehnologije“ diktiranoj – jedinoj realnosti. To su dugoročni ishodi. Sve u tom pravcu se odvija sporo, taman tako da ostaje neprimjetno. Uostalom koga zanima?

Poenta je jasna, nenasilno i neprimjetno uništiti bilo koju osnovicu za socijalni kontakt koji nije kanalisan, arhiviran, kodiran i katalogiziran uz pomoć „mreže“. Tek kad „ljudi“ budu komunicirali isključivo preko mreže biti će moguće pratiti i predpostaviti svaki njihov korak, biti će moguće razvijati njihove želje, oblikovati njihove potrebe i na koncu konaca biti će moguće „prema potrebama tehnologije statistike“ oblikovati budućnosti svakog pojedinca. Čovjek će biti pojednostavljeni dio sistema prirode tehnologije ili tehnologije prirode.

Tako odsutnost zbog potrebe da se bude neko ko ima i pametnijeg posla nego da bude tu gdje jeste postaje osnovica odnosa tog “mjesta” prema toj osobi. A ima to svoje zašto, ima ta istančanost veze sa definiranjem odnosa, sa onim „ko si ba ti da ja sa tobom ovdje gubim vrijeme“. Ima ta istančanost veze sa potrebom čovjeka da se drugom čovjeku nametne kao “veličina”.

Odnos zasnovan na poluzainteresovanosti omogućava reciprocitete polovičnosti odnosa koji sam od sebe vremenom postaje poluodnos. Čak i kad pukne, ta veza ne ostavlja neke dublje interpersonalne tragove. Dan po dan prolazi, a među ljudima nema razmjene iskustava, emocija, medijalnosti iskrenosti…

Poslije dužeg vremena, razočarenje se multiplicira i osoba je depresivna, sama, zainteresovana za poluzainteresiranost drugih ljudi do kojih joj zapravo nije ni stalo. Kakva praznina, kakva bljutava banalnost, kakva platforma za ustroj zasnovan na potpunom odsustvu osobnosti kojoj stoje na raspolaganju sva sredstva tehnologije da komunicira sa svijetom, a kad bude malo bolje razmislila, ne samo da neće imati šta da kaže, nego neće biti nikoga da je razumije. Tu pomažu kućni ljubimci, cuke ili mace, čovjek je primoran da stvara odnos zasnovan na prisutnosti sa životinjama kad to već nije moguće sa drugim ljudima. A još davno je rečena lijepa definicija: zlo je odsustvo suosjećanja. Pitam se, zašto svi čekaju da se iza brda pojavi zli konjanik i kaže e ja sam zlo i došao sam da vas uništim? Mora li kostimografija biti baš ta, formatirana u bajkama, filmovima i teatarskim predstavama?

Bez intenzivne interakcije i razmjene među ljudima, bez iskrenosti i razumjevanja, ljudi će formatirati svoje misli prema parametrima virtuelne realnosti koja će im zapravo, kroz interakciju, nametnuti čak i parametre samopouzdanja, forme i oblike “normalnosti” ako ne i ideala, sve na principu ogledala koje laže i ne preuzima nikakvu odgovornost već stvara zabludu da je sve što vidimo i doživljavamo plod nas samih.

Doslovno razumjevanje demokratske potrebe za individualnošću, privatnošću, autorstvom i – neizbježnim generatorom nacizma – genijalnošću, mic po mic tvori one koji tehnologiju koriste i one koje koristi tehnologija. Dakle nije stvar između 99% siromašnih i 1% bogatih. Pitanje je vremena kad će se baterije pametnih telefona puniti životnom energijom čovjeka (Qi). Blizu smo da postanemo baterije za održavanje „mreže“. A „mreža“ sve zna, „mreža sve pamti“, „mreža“ služi nama, i „mreža“ je besplatna, što je najvažnije 🙂 , imal’ kod vas WiFi? Mi smo dio „mreže“ a „mreža“ je ogledalce svih naših dostignuća, nesaglediva istina. Najnasušnija. Ona pripada onima koji koriste tehnologiju a ne onima koje tehnologija koristi.

Jednostavnost i praktičnost tehnologije ubija prirodu komplikovanog čovjeka, na kraju se čovjek do te mjere prilagođava jednostavnosti tehnologije da praktično postane rob “nečega” što nikad neće moći razumjeti, samo ne zato što je to “nešto” do zla Boga komplikovano, nego zato što je on pojednostavljen, zaglupljen, sam i poluzainteresovan.

QPQ

309922_10150976718459293_1704011007_n

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

…človek, tvoje je “samo” da od pakla stvaraš raj…

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Umjetnički je to koncept, čudesan i u potpunosti prkosan čovjekoljublju i brižljivosti. Povratak divljaštvu korjena. Sve počinje i izgleda nikad ne završava zavjerom koju je – dok o njoj i u njoj svi muče – moguće sagledati jedino analitikom reciprociteta principa uzajamnog osvećivanja.

Osveta je ona koja otvara uvid u logiku principijelnosti zla. Isprva se rodi želja da se bude drugačiji. Negdje u kuloarima umjetnosti. Prostorija je zadimljena, stolovi su veliki – da se prisutni nebi mogli preko stola za vratove dohvatiti – i okrugli, zbog privida civiliziranosti.

U jednom trenutku, pojedinac, nadahnut mišlju, ustaje i na glas govori emocije za koje vjeruje da su uzvišene. Popilo se. Odgovor vispren, prizeman, stiže iz smrdljivih usta brzinom svjetlosti. Poniženje se prosu kao lavor hladne vode  po usijanoj glavi umjetnika koji u stavu “avaj”, naglas, težiše. U trenutku nestade nadahnuća a uvreda sjede kao „šamar budali“. Rodi se zamjerica, palanka odzvoni, svaka anonimna šuša ču, odjeknu kotlinom bruka i sramota a podsmjeh se zakovitla kroz čikmice i mahale zabadajući čavle u dušu svakog onog koji se usudi da suteži.

Na uvredi i provali niče drvo zla. Živo i prirodno. Raste sve dok mu izdanak ne izmili iznad Trebevića. Tad počinje analitika odjeka, sramote i nekakvog poriva za poniženjem svakog pojedinačnog podsmijeha što se kao čavao zabio duboko u dušu. Ja nemam dokaze ali vidim da je umjetnost podijum sumnje. Ja to vidim kao što vidim dan bijeli. Kad odvojim izbjegle i prestravljene radnike koji su ostavljali poslove i slijedili instrukcije sistema, kad odvojim djecu koja nisu ni glasala ali su prema instrukcijama sistema – kojeg nisu ni birala – par godina docnije pucajući na svoje vršnjake ginula, kad odvojim vojnike, obične, one iste koji su prema instrukcijama sistema vojovali, kad odvojim policiju i svekolike vlasti poluge koje rade ono što sistem nalaže, kad odvojim političare obgrljene sjenkama duhovne obavještajne i kontraobavještajne fukare i bagre koji su prema instrukcijama sistema u skladu sa vlastitom saviješću donosili odluke, kad izuzmem polupismeni narod, hajde što vidim nakaradu zvanu sistem ali u svemu mi ostanu da strše “umjetnici” koji su bili svugdje, samo nešto kao da i jesu i nisu bili ozbiljno shvaćeni, istovremeno, kako ko, kako kad. Ostanu “umjetnici” da se i dan danas jedni drugima svete i svijetskom brukom jedni druge – kao kurcem gloginje – mlate.

Postoji uvreda na relaciji pojedinac koji se izdvaja i masa, postoji odjek – kao povratna sprega – kojim masa pojedinca od sebe izdvaja, ekskomunicira, ponižava, podjebava. Potom slijedi osveta pojedinca masi, i to za sve uvrede koje „proizilaze iz vijekova ponižavanja“, da bi na kraju svega, ta ista masa ostala u potrazi za razlozima koji nakon određenog vremena prestaju da imaju uporišta. Jer životni vijek čovjeka je daleko kraći od vremena sa kojim raspolaže arhiv mržnje i zla kojeg ljudi zovu historija, istorija, povijest. Na kraju ostaje logika reciprociteta osveta, koju insan današnjeg vremena ne može da pojmi.

Sujeta je majka svih balkanskih idiotluka. Sujeta goni socijalno i politički infantilnog zanesenjaka da kormilari brodom u sred oluje i to tako da ga boli neka stvar za posadu. Kapetan je ili usamljen ili okružen nekakvom vrstom informativne hipokrizije i svjestan je toga. Ali osim da vjeruje vlastitoj sujeti i zabludi nema kome drugom. Svi tragovi i indicije vode u beskonačnost izgubljenosti. Nema pojedinca da povratnu mržnju prihvati. Eho je to koji u kotlini odzvanja od praiskona. Stariji od starosti, a uvijek mlad i sviježe obrijan. Reklo bi se golobradi pjesnik koji pripit ustaje i izgovara istinu koja pogađa i koju sujeta kompletne birtije više ne može da izdura. To je taj krug. Sve nakon toga je potraga za skloništem od javašluka, prljavštine, mržnje i tihe zavisti, nekakvog jeda kojeg sujeta – kao benzin sagorjevanje – pojačava. Savremena ratna tehnologija u službi izgubljenog „čovjeka“.

Uvreda nije kritika. Kritika je nasušna potreba sve i jednog umjetnika, kritika je put do uvažavanja, poticaja i sistema spoznaja koje već postoje, kojima ne treba dekonstrukcija. Ipak, u birtiji, sve se svede prije ili kasnije na golobradog pjesnika, njegovu ranjenu dušu, njegovu povjeđenu sujetu i pristup oružju za vijekovnu osvetu. Ni cuga ni vjera nemaju nikakve veze s tim. Samo kuloar i akustika kotline.

I dan danas, sve je isto. Eho i dalje šeta, kroz haustore i mahale kroz institucije države, i dalje je prisutan zadah alkohola i mutan pogled poniženog čovjeka koji je učinio sve za raju a raja ga izdala, raja se sa njegovom najintimnijom emocijom šprdala.

Eto, ipak, ostaje pitanje da li je zavjera imala svoga direktora? Da li je, dok su padali stubovi državnog poredka, bilo nekoga ko je znao gdje će pasti glavna konstrukcija? Kotlina je akustična, to definitivno treba biti jasno svakom ko poželi da propjeva, akustična i poprilično zapaljiva.

Sad kad nema pjesnika, nema njegovog nadahnuća, nema kritike i polupijanog alkoholičara. Kao da su ostale još samo hijene kojima je kao kod klovnova na licu ostao naslikan podsmijeh. Ostali su namjerno ostavljeni da se do kraja svoga vremena cere i iz nutrine žderu. Nemaju hrabrosti da ustanu i da se dreknu jer znaju kako zvuči jeka kad je kotlina vrati. Nemaju kuveta da se pravdaju, da krivu Drinu ispravljaju. Nadaju se da niko ništa nije vidio, da su marionete „okolnosti“ koje su pobjedile sve izborne krugove, skršenom čovjeku ovih prostora dovoljne.

Kako ti meni tako ja tebi. Principijelnost reciprociteta međusobnog poniženja. Između „grada“ i „umjetnika“. U vremenu čutanja i straha od povratnih refleksija. Umjetnost bi kao da bude ozbiljno shvaćena, a na licu joj još uvijek stoji osmjeh nacerenog klauna.

“V”

muralzvukaKad se prepustim stvarima velikim, kad ostanem da čekam, da oni što su zatvoreni u svojoj sramoti požele promjenu, i kad shvatim da ću čekajući tako, kad tad vidjeti njihovu tugu, beskrajnu. Osjetim kako imam vremena.

Ne znam mnogo o umjetnosti konteksta, ali sam saznao ono što me zanimalo o kontekstu savremene umjetnosti na potezu od tačke A do tačke B. Lijep je to svijet. Kao da traga za prostorima, insistira na novim, jer jedna mala novost koju taj svijet sebi priušti, stvori nevjerovatno puno malih promjena. Tako se stalno stvara potreba za novitetima. Jasno mi je. To je stvar potrebe. Ne stvar prodaje a o stvari ponude da ne govorim.

Most Ars Aevi iz nekog razloga još uvijek ne raspolaže sa legendom o sebi. Meni je baš zbog toga što sadržava konceptualizovane svjetlosne kao i instalacije oblika i mustri koje su promjenjive i u zavisnosti od ugla gledanja tvore nekakve kretnje, najljepši. Njegova komunikacija je čulno interaktivna i most komunicira sa onim ljudima koji tu komunikaciju osjete. To je baš lijepo. Kulturološki i arhitektonski gledano svojevrstan je to frajerluk. To je ta scena koja govori bez da ju je iko išta pitao, bez da joj je iko išta rekao. Ne osjećaju svi isto. Ne znaju svi isto. Nisu svi isto.

Isprva nisam ni primjetio ali  sam vremenom razmišljajući o tome zašto je šta gdje na tom mostu postavljeno sam sebi ufur'o da je osvjetljenost tog mosta zapravo daleko fundamentalnija čak i od same njegove svrhe, dakle tog nekog prelaska sa jedne na drugu obalu. Onda sam u prizor samoufuravanja uveo kontekst, samo, ušao sam u nekakvo razmišljanje o mjestu gdje taj most stoji. Nebrojeno puta sam čuo ljude dok komentarišu kako bi bilo “pametnije” da je taj most napravljen da omogući prelazak automobila sa jedne na drugu obalu Miljacke. Ipak, nešto kontam, romantika je to, ova savremenija. Most Ars Aevi je statement. To je most za šetače, za one koji žive isuviše brzo da bi žurili.

Kad je dockan a noćca izgleda kao da je mlada, lijepo je dogovoriti susret na tom mostu. Još dok je bilo svjetlosti postavljene na sva četiri stuba, komunikacija je imala puni smisao. Bila je potpuna, jedino tako, poruka je mogla biti tu a neprimjetna. Ja sam je sam sebi ufur'o dok sam jednom prilikom slučajno zastao tačno na poziciju metar pred sredinu mosta. Ispred mene pružilo se veliko slovo „V“ napravljeno od moje sjenke. Kritičar u meni je odmah tvrdio da je tema ove svjetlosne instalacije mosta dualizam individue. Odvajanje od svojstvenosti kroz objektivizaciju, uz pomoć svjetlosti. Uz pomoć ugla.

Što sam se – koračajući unatrag – više udaljavao, sjenka je bila bljeđa i bljeđa, instalacija mi se nedvosmisleno obratila stavom da se od teme (dualnosti individualnosti) i samim tim od sredine i težišta snopova svjetlosti ne treba udaljavati. A onda, igrom slučaja, na mostu se pojavila jedna druga osoba, kao što to obično biva, imateljica ženskog identiteta, zgodna i slatka, kao neki dio moje duše koji je odbjegao i ima svoju objektiviziranu svojstvenost. Stao sam ponovno, skoro na sredinu mosta i gledao šta se dešava dok mi je ona prilazila, i kad je stala na polovini mosta, potpuno nezainteresovana za mene, vidio sam u našim preklopljenim sjenkama jednu sjajno izvedenu poruku sa izuzetno visokim stepenom estetske informacije. Udahnuh duboko miris nezainteresirane imateljice ženskog identiteta koja je stajala preko puta mene i pustih tako da mi nešto njeno dotakne dno pluća. Meni, ufuranom kritičaru suvremene umjetnosti i impresioniranom esteti, poruka je bila jasna, romantična, politička, substancijalna i naravno umjetnički neprikosnovena. Zamišljao sam scenu, kao završetak nekog filma. Kamera bi se podigla i prikazala preklopljene sjenke iz ptičije perspektive, pri čemu bi zbog ugla gledanja, tijela koja bi jedno nasuprot drugog stajala, naprosto nestala.

Danas, dok gledam kako tri stuba mosta emituju mrak, a jedan, ironiji za volju luč, vidim svoju sjenku kako mi ukošena i nekako sama prkosi dok razmišljam kako svemu što vidim, fali smisao. Dok sunce zalazi, obično sjedim na klupi i promatram most, gledam boje kako se slijevaju po mustri ograde i kako sunčeva svjetlost određuje nekakve optičke kretnje neuhvatljive mustre ograde, i most živi. Čak i takav, živi. Nije u redu. Ali, opet mislim, nije u redu ni kad je u redu. Mnogo toga inače nije u redu. A živi se. Čak i kad taj most, ta instalacija, ta kozmopolitska komunikacija nije ničija briga. Čak i kad se odjednom štedi elektrika i javna rasvjeta, taj most govori i komunicira sa ljudima koji tu komunikaciju osjete ili barem mogu da zamisle. To su ljudi koji čekaju na novost, njome se hrane. Novost je stvar njihove potrebe. Oni koji su zatvoreni u svojoj sramoti i sakrivaju se u istosti mogu to činiti i biti i bez nje, i bez umjetnosti doba, u dobu umjetnosti, u gradu bez furke i bez sna.

Kontraevolucija

DSC_0007

Neko će djeci morati objasniti detalje. Odnosi su to, zasnovani na nepriznavanju ičega vezanog za konkretan rad, odricanje, vrijeme potrebno da se neophodno i uradi. Ogromno je to nerazumjevanje potrebe za stvaranjem detalja, potrebe za ostankom i brižljivim odricanjem na stvaranju i identifikaciji sa stvorenim. Nema se izgleda vremena za vrijeme. Ponekad razmišljam o tome kako da proniknem u tu vrstu rezona.

Rad je zasnovan na vrednovanju istog a vrednovanje istog je zasnovano na parametrima zahvalnosti ne samo za rad, već i za vrednovanje istog. Nažalost, parametri vrednovanja su nestali, nisu nadomješteni, nema razloga da budu, jer “nema potrebe za zahvalnošću vrednovanjem niti za vrednovanje zahvalnosti.” Postoji samo potreba za vječno uvlačenje u otvor debelog crijeva onom ko ima ono što pripada svima. Kako ja da pojmim tu vrstu rezona?

Kad se ne vrednuje rad, ni znanje više nije parametar. Znanje tu ili treba ignorirati a kad treba uzeti i prodavati kao svoje ili potpuno zanemariti sve dok ne zatreba za potrebe vlastitosti. Davno su stvari počele da se okreču u čudnom smjeru. Dovoljno je samo malo više vremena posvetiti promatranju i pravac se ukaže. Sam od sebe. Zabrinjavajući je. Odnosi su to koji završavaju na uzviku ojha! Na nekakvoj dreki nekakvih razularenih grla koja pozivaju na obračun.

Možda bi bilo najbolje našaliti se, pronaći pečinu, negdje u planinama, potpuno odvojenu od svijeta. Pokušati živjeti kao divljak, pokušati shvatiti poruke prirode, pokušati odgonetnuti tok razvoja i naravno pokušati odgonetnuti kraj onoga za šta još nije ustanovljen pojam, recimo, kontraevolucija čovjeka. U šta bi se čovjek mogao pretvoriti ako sa aspekta današnjih spoznaja pokuša odustati od onog što je čovjeka istini za volju i oblikovalo, alata? Odustati od tehnologije pa se patiti mehanizacijom starijih vremena, raditi najprimitivnijim alatima, loviti divlje zvijeri i na kraju ih termički i bilo kako drugačije neprerađene, jesti.

Nema potrebe za vrednovanjem, bitno je istupiti ispred svih i lajati na ono što te nije naučilo vrednovanju zahvalnosti. Bitno tako na tragu kontraevolucije vremenom prestaje biti bitno. Tako je najbolje. To je progres očekivan toliko dugo. Jednom kad se političkom voljom zatre ono što priroda ušteluje jer ima razlog, razlog prirode je neupitan. Razlog politike na drugoj strani, nesmije biti upitan. To je razlika. Ono što ne pobije bratoubilačka zavist i želja za dominacijom, ono što ne pobije licemjerje, pobiti će nepravda i lomovi krivih srastanja na stazi vaspostavljanja pravde, a ako nakon toga ostane nešto živo, biti će ogrezlo u mržnji zbog međusobnog spočitavanja uzajamnih nedostataka i na kraju krajeva prirodnih karakteristika. Tako će se protiv bijele kuge boriti dizajneri putem django plakata finansirani od strane nove klase koju radi njihovog prava na seksualno opredjeljenje treba zvati aseksualci, dok će protiv nepravde koja je vazda sa one strane velike i nepregledne planine, u bezdan skakati oni kojima vrednovanje zahvalnosti i zahvalnost za vrednovanje neće ni trebati. Izgleda apokaliptično, ali nije. Sve što je odvratno i ružno pokriti će fikcija i zanos, metodologija zatiranja ostati će poznata samo onom malom broju ljudi koji prežive glupost.

Zadnji su problem postali narkomani. Dileri. Problematični tipovi, lopovi i kriminalci. U fazi vaspostavljanja pravde, gola nepravda frca na sve strane, melje svoju dijecu a nakon svega toga, onima koji budu prtili stazu za “izlaz”, priča o vrednovanju zahvalnosti u vremenima prošlosti koja će u budućnosti postati prilično aktuelna, će izledati predaleko, tako to obično biva u zatvorenim “društvima”. Stalno se nešto ponavlja, stalno profesionalna kuknjava i besprizorna diletantska naduvavanja klasične ekscentrizirane egocentričnosti uobličene u umjetnost dekadencije. Sve je skuplja aparatura “neovisnog” provjeravanja datog “povjerenja”. Demokratija je lažljiva kuja koja zna zbog čega nikom pod nebeskim svodom ne vjeruje. Lako je lajati na onog ko te nije naučio zahvalnosti i vrednovanju iste, vrednovanju rada kao suštine. Pogledam li malo na margine, vidim začuđene kako čekaju nekog da im jaram skine. Ni sami ne znaju kako se robom postaje. Dok tambura svira, u srce me dira a plakati šapuću kako klizište odnosi komšiji kuću i sve je više teatra na pločniku i sve su uži prolazi ka svemiru kao da krila imaju akustiku. Najlakše je sve, svesti na apstrakciju i graditi fikciju. Graditi fikciju, za novu generaciju.

Istomišljenici željni sebe

capit1

Troši se i posljednja kap ljudskosti kako bi se zatomila potreba da grana na kojoj se sjedi pukne. Savršenstvo kao cilj do kojeg se mora doći po svaku cijenu i besprijekorno posložen jad kao argument opstanka. Kao po naredbi, ljudi pristaju da budu politički prevareni.

Niko ne voli biti prevaren jedan na jedan. Tad poštenjačenje ide do u najsitniji detalj i vremenom, ako na tom najsitnijem detalju dovoljno dugo ostane, ono tvori pravdu i fakat tvori mir. Na velikom planu, politički, prevara kao da ima opravdanje. Neka je uzeo, neka je jamio, tako nam i treba ili meni omiljeno opravdanje, ko ne zna sebi, ne zna ni drugome. Evo ima deset godina, čekam da vidim kako oni koji su znali uzeti sebi – i to kao da će živjeti tri života – sad konačno daju ostalima. Ne mislim na Ostale ostale,  Ostalim niko ništa ne da, Ostalih zapravo nema, tek tu i tamo neki sporadičan seminar na kojem se onim koji su Ostali priča o tome kako su Ostali politički jadni, njihov jad je savršeno i besprijekorno posložen, kao argument, za novu donaciju, za seminar za Ostale o diskriminaciji Ostalih.

Jednom kad lopov ukrade nečiju imovinu, jednom kad on pretrpi sve strahove koje sa sobom nosi taj stari zanat i kad konačno uzme to što je namislio da uzme, sakrije sve, izbriše tragove, kad pusti da protekne vrijeme, da se zaborave stvari i tako dalje, e tad nema smisla očekivati od tog lopova da tu nečiju imovinu vrati. To se jednostavno neće desiti.

Na početku se činilo da stvarno nema ničega, bila je nekakva gungula, ušlo se u crveno, isplačivalo se 40 ličnih dohodaka, kupovale su se marke i preprodavale pred “Evropom” i ispred apoteke “Kod orla”, otvarale su se videoteke i zelenare, proradili su komisioni i duty free shop-ovi, ubrzani su bili svi poslovni aranžmani, sve je manje smisla bilo u stvaranju i otvorila su se vrata ratu, najboljem načinu da se sakriju tragovi kapitala. Ko je pratio igru, ko je vukao konce, ko je vodio rat a kome je rat bio brat?

Imalo se više nego što se znalo da se ima a stvorena je iluzija da se nema. Sve dok se nije uzelo što se imalo. Dok su jedni vjerovali da brane nacionalnu čast, drugi su branili žive glave, neki su prodavali vijesti a oni koji su iznosili, danas žive daleko od očiju i od srca. Rat je zameo tragove i otiske prstiju. Ponekad mislim da mu je to bio jedini smisao.

Ali to podvlačenje pod tuđe skute odgovornosti, pa čak i po cijenu jada, savršeno i besprijekorno posloženog kao argument za poštenjačenje, taj panični strah od imanja mišljenja i stava, to bjesomučno skićanje pod jarmom tuđe nedosljednosti, koja je istini za volju opravdana, jer ko ne zna sebi ne zna ni drugom. Drugim rečima, daj me više ugrozi da imam rašta da cvilim i kukam kako mi je loše, jer svi ostali pačenici bi uskoro mogli pomisliti kako je meni bolje nego njima. A vidite me kako sam jadan, jadan sam toliko da bi mogao celom svetu bukvicu da očitam, jer moj jad je najjadniji, samo što to niko ne želi da mi prizna, jer svakom je njegov jad bitniji i jadniji. Uostalom najjadniji jadnik ne treba jadnicima očitavati lekciju o jadu, najjadniji jadnik treba da očita lekciju onim koje opravdava jer znaju sebi i boli ih neka stvar za druge, a posebno ih boli neka stvar za drugačije.

Tako jadnik jadi jad svoj nasušni, tako on živi život svoj. Nema tu šta da se doda, u potrazi za dušmanima, slabijim od jadnika a jačim od sebe, nema tu šta da se nađe do beskraja strahovanja od većeg jadovanja. U statičnosti jada, svaka kretnja je poezija. Sve bi da nešto ali da ništa 🙂  .

I sad treba neko ko zna sebi i praktično jedino što zna je zna sebi, treba da podjeli sa svim onim koji nisu ni učestvovali u pljački nego su sve mirno promatrali sa sigurne distance, poštenjačili, naricali nad vlastitom sudbinom, cvilili i kukali. Njemu, lopovu, koji je osjedio kradući treba sad valjda da proradi savjest i on kao treba da sve što je nakrao vrati onim koji nisu ni prstom mrdnuli. Pa šta ovi jadnici misle? Od kud nekolicini ljudi onoliki multimilioni? Do kad „međunarodna zajednica“ misli da treba soliti more? Može li se u miru krasti?

Cjelina se vrti, proizvodi nešto, teško je sagledati, ima to negdje u nekom pogledu nekakvog smisla, nema govora, siguran sam. Kakva užasna perspektiva, kao u sred fildžana, ostanu ti nebesa da gledaš. Svi su ovdje u kotlini, upali. Upali u smog, smeće, kreket vrana i lavež pasa lutalica, svi bez razlike oglezli u neprepoznavanju sebe u ogledalu, svi stranci u zastranjenosti od sebe samih. Svi željni sebe.

Nije ovdje ukradeno samo ono što može da se mjeri novcem, ovdje više nema vezivnog tkiva međuljudskosti, neke vrste estetike međuljudskih odnosa. Da, ovdje nema estetike međuljudskih odnosa, koja po prirodi stvari prenosi konsens ili razumjevanje i tako hrani duh kulture. Ali treba biti dobro jadan pa ovo ne vidjeti. Treba biti dobro bezobrazan pa ovo ignorisati.

Ovdje je taman tako, na jednoj strani je masa jadnika koja poštenjači, gleda dok pljačka traje, cvili i kuka nakon pljačke i čeka da joj lopov udjeli njen dio ili porez na čutnju o pljački, a na drugoj strani, krajnje samoživi skorojevići, potpuno oslobođeni od socijalne svijesti i savjesti, puni para, uticaja, kupljenih poltrona i istomišljenika što im svojim kikotom tvore aureol beskrupuloznosti dok ignorišu i govore ko da baci kamen prvi.

Money just left Bosnia and Herzegovina!

Zvuk vremena

000015

U vidokrugu presjek stvorenog, u kontrastu onog što tek treba biti. Onog što će i bez mene biti. Nemoć je poražavajuća. Istovremeno ona je i utjeha. Najljepše se na duši čuti priroda. Prepuštanje njoj. Ženi. Prirodi. Čudesan oslonac u oluji, dok uplašen grlim kormilo i vjerujem da mi je jedino ono ostalo. Žena ostane na kraju, kad se vali sudare i kad se svi zvukovi sa gromovima stope i sve postane nekava tutnjava koju čulo sluha isključi, od straha ignoriše. Iznad svega, u nemiru nemira, vlada žena. Sve ostalo je mrak. Sve ostalo je more. Sve ostalo je nemoć.

Nema koračanja mrakom bez onog što se u glavi poput filma na bijelom platnu vrti, nema. Postoje ti nekakvi ciklusi koji su predugi i preveliki da bi ih se sagledalo. Pračenje tih ciklusa prenosi se sa koljena na koljeno. Procesi koji bukvalno imaju intergeneracijski karakter. Ciklusi koji insistiraju na kontinuitetima. Najrigidnijim i najkonzervativnijim kontinuitetima. U skladu sa zakonima koji su fundament unutrašnjosti.

Jasni su mi oni koji pračenje tih ciklusa čuvaju daleko od očiju i ušiju onih koji su dokazali da sve čega se dohvate mora da ode k vragu. Prepuni nekakvih razloga i nekakvih isprika i nekakvih teorija propasti i nestanka svega, i sve u vremenu kad je „stvar“ bila pod jurisdikcijom anamonih. Sve dok je bilo mene, stvar je radila a sad kad ste vi evo šta ste napravili. Sve ona priča sa podignutom gornjom usnom, tipa: „hodate po svijetu, kamčite neke kredite, išćete milostinju, da vam se plati vlastita neodgovornost i nesposobnost da očuvate i s koljena na koljeno predate plamen tradicije a ne da sa koljena na koljeno predate sprženu zemlju, ranjenike i izbjeglice, pepeo i prah, mrak i na njega kao argument, natakarenu dogmu.“

Postoje kontinuiteti, zakonitosti, ciklusi duži od trajanja života. Postoje informacije što se slažu kao lazanje i postoje zaključci unutar kojih stoje informacije koje poput DNK-a nose karakter. Nevjerovatno je kako arogancija jedne čitave generacije koja vjeruje da je samo zbog njih svijet postao i da samo zbog njih svijet treba da nestane, može da zatvori uvid u pamćenje, uvid u substancu karaktera.

A onda sekvence jednačina, brojevi, odnosi, mjere, logika. Sve stopljeno sa estetikom momenta. U gro planu usta besprijekorno našminkanih sredovječnih gospođa, jedu, žderu, piju, loču, histerično, razgovaraju i puše, smiju se kao da poziraju, sve skupa podsjeća na nacistički kupleraj improviziran za potrebe oficira poslatih na istočni front. Interijer uzaludnosti kao da melanholično šapuće, citiram: „sve je ovo sine, predstava za tvoje oči, sva ova dekadencija kontrast je neophodan da vidiš korijene hipokrizije nadmenog čovjeka i njegove dokolice“

Čini mi se da staroj gospođi nije bitno da li je vole ili mrze, čini se kao da staroj gospođi ne smetaju ulizice, navikla se valjda. Iza nje ostaje svijet prepun mreža i razgovora, riječi bez odgovornosti, osmjeha zbog momenta. Patvorenosti i taštine. Ostaju sve te greške napisane naopako, čisto da ih se tek u retrovizoru može pročitati. Greške koje nema smisla sa koljena na koljeno prenositi, greške koje više nisu ničije.

Ne moram se ja maknuti sa mjesta da znam da se ono što me na mjesto ostavilo, bez mene, sa mjesta maknuti neće. Ne moram ja gledati iz bliza i u gro planu zube na kojim ostaju listići zeljanice. Nisam ja željan a vjerujem nije ni stara gospođa, vrednovanja vrednovanja. Ja nisam kralj deponije vrednota. Koliko košta sva ta šarada, kad cuga ruku za jednu te istu tipku na klaviru zakuca, koliko košta košmar koji svoju misiju nastavlja i poslije buđenja? Zna stara gospođa, nije ona mahnita. Ona je na čelu svih razloga. Spremna. Žena, puna svih balkanskih kontinuiteta, i ogorčena i vedra i cinična i puna nade i ironična i optimistična. Žena koja zna zašto su milioni muškaraca – uz zvuk vremena – nestajali u najgorim mukama, bez prava da to bilo kome nabiju na nos i naplate i bez želje da ih se – kad se dignu vali vremena i more zapjeni kako bi taklo nebesa – bilo ko sjeti.

Autorsko pravo na treptaj

DSC_0009

Odavno mi se mota po mislima, teorija kretanja, zapravo, teorija prakretnje. Ne mogu da je uhvatim. Sve se, hteo nehteo, kreće. Kretnju je izgleda najlakše dokazati na molekularnom nivou. U nekakvoj polu- imaginaciji. Od kud treptaj? Ciklus periodične pojave u jednoj sekundi, jedan Hz. Treba ići dublje, treba ući u razgovor o treptaju. U treptajima treba tragati za … Ne u substanci materije, već u razlogu kretanja substance. Treptaji trepere, to je jasno, treptaji trepere i u tom svom treperenju tendiraju iz haosa ka harmoniji a potom iz sebi znanog razloga, ta jedinstvena periodična pojava, ponovo počinje da tendira ka haosu. Tko li se bavi time? Ima li kakvog hajra od toga?

Čuo sam da se time bave mali ljudi iz radija. Ljudi koje privuče kutija u kojoj spava demokratija i koji kad obole od samoće, pored što puknu, vremenom postanu odlični radio voditelji, oni, naprave iskorak prema prostorima definiranim nevidljivošću i imaginacijom dokazivom matematikom i fizikom. Ne svi, samo neki. Ne postoji šareniji svijet od svijeta koji živi između etera, radija, antene, predajnika. Niko nije bliži slobodi i treptajima harmonije koji teže disharmoniji i onda ponovno ka harmoniji. Sve je tu, sve što ima smisla razumjevati, sve o čemu ima smisla razgovarati, sve što ima smisla probati kužiti i sa ostatkom svijeta podijeliti. Kad se počne od te spoznaje, jasne budu sve iščašenosti političke civilizacije utemeljene na adaptaciji nasilju i volji jačeg.

Prelijep je taj prizor reda, i ugao, u kojem se taj red pretvara u haos da bi na kraju pogleda u daljinu, u dubinu, u širinu, taj haos počeo da se slaže u harmoniju. Ironiji za volju. Ne trebaju ljudima danas ljudi koji žive u kutiji u kojoj spava demokratija. Demokratija treba da se trebuje, da se želi, da bude marketinški isplativa, politički eksploativa. Demokratija je lepa samo dok se čeka, na livadi cveta dva… 🙂 Ljudima trebaju oni koji će da im ponavljaju ono što oni već znaju.

Vrijeme i sve što traje i živi će da prolazi, a ljudi će svojom voljom težiti statičnosti. Prosto neobjašnjivo. Bez imalo stida, ponavljači poznatog će stajati u redu da naplate svoje paušale, dnevnice, refundacije i dohodke. Kao u nekakvom košmaru, većina će da se povinuje volji manjine koja samo zbog teatra glumi neslogu. Čim se svijetla kvazi koloseuma ugase, ta nesloga će ponovo da se pretvori u povjerenje ravno još jedino savezništvu u zločinu. Nesloga tako ostaje prenesena kroz eter do u domaćinstva većine koja se povinuje neslozi i disharmoniji. Većina je to koja čuje samo disharmoniju i živi svoje vrijeme osječajući samoću, osječajući potrebu da napravi iskorak prema prostorima definiranim nevidljivošću i imaginacijom dokazivom matematikom i fizikom.

Čemu bavljenje onim što svak’ zna, onim što je svakom na dohvat ruke, onim što ne iziskuje nikakvu odgovornost pred svjetlošću i vatrom? Čemu ta sila nesloge i sve te kanonade udara što prebijaju citat o citat?

Gord je korak uplašenog što korača stazom mašte i osjeća strah iskona, dok traga za smislom, prvog treptaja. Treptaja zasnovanog na privlačnosti različitosti. Eto odakle izlazi kretnja svih kretnji. Iz privlačnosti proizilazi bre … Ne iz definiranosti. Iz privlačnosti bre, proizilazi sve. Njoj se svi moraju povinovati bez obzira na socijalne uloge, uzuse i kanone tradicije, mentalitete i opredjeljenja.

Čemu to uporno koračanje i finansiranje jednog te istog puta? Jedne te iste staze, staze kojom su prošli i drugi prije “nas”? Čemu ta potreba za investiranjem u investirano pod krinkom, nema potrebe da izmišljamo toplu vodu? Čini se kako je jedino što je sigurno – u koraku koji činimo koračajući tom prtinom – to da postoji mudrac koji „zna“ kuda koračamo. Jedino tako taj mudrac koji nas je doveo ovdje gdje jesmo ima šta da kaže a da to ne zvuči cinično ili ironično. Moram li da ga slušam? Ima li išta drugo da se vidi, čuje, istraži i spozna osim onog što je upisano, kao pravilo. Bez da se spoznao smisao, u ovom slučaju, smisao treptaja. Ima li uplašeni šetač uopće pravo na utjehu?

Od nekud mora početi da proizilazi kretnja, od nekud mora početi da proizilazi sigurnost i povjerenje. Ako niodkud, ono iz nutrine, kao refleksija što svijetlost prelama i tako distorzijama tvori spektar boja, tonova, nijansi… Sve iz harmonije u haos pa ponovo u harmoniju, u nekakvom ritmu, periodičnom ciklusu neuhvatljivom u svoj njegovoj sporosti. Ritmu u kojem se sve desi između. Ritmu dovoljno dubokom da u njega mogu da zaronim i sve do samog dna vidim, čisto i bistro. Ohridsko jezero.Vidim i svoje ruke, vidim i svoje tijelo, smršao sam, nema više stomaka, nema ni grama viška. Pretvorio sam se u tekučinu, poslije toga, pretvorio sam se u vibraciju kojoj ta tekučina paradoksalno pruža otpor, pretvorio sam se u treptaj i konačno sam slobodan i neuhvatljiv oku iskusnog i situiranog mudraca, praplagijatora sa autorskim pravom na sve prošle i buduće spoznaje.

Mjera za čvrstoću

experimentalfoto3

Eksploatacija je nasušna potreba. Radi se o izrazu volje da se pređe granica vlastitih mogućnosti i da se za potrebe vlastitosti koristi drugi ili često drugačiji. Nasušna potreba korištenja tuđih sposobnosti za potrebe vlastitosti, od koristioca, trajanjem, tvori specifičnu vrstu ljudi. To su paraziti. Viši sloj, privilegovani, povlašteni i oni koji tek treba da probaju ono na što misle da rođenjem imaju pravo. Da, i oni su kategorija parazita, s tim što oni nekako zauvijek ostanu u tom stanju “tektrebadaprobaju”. Skorojevići. Vječiti skorojevići. Paraziti su dakle svi oni koji imaju mogućnost da legitimno zagrabe u sposobnosti drugih i koriste te sposobnosti za svrhe vlastitosti svoje nasušne.

Na startu maratonske trke zvane život, priroda stvari nije obezbjedila svima iste karakteristike, uslove i mogućnosti. Čak ni staza nije protkana istim preprekama, zapravo, osim nekoliko – od strane ljudi – izmišljenih pravila trke, u životu nić ni ravnopravno. U kosmosu nić ni ravnopravno, ku'š dalje? A od čovjeka, ili preciznije, od pravnika, napredna civilizacija danas, očekuje pravdu, ravnopravnost. Očekuje se nekakva istost ali i različitost u isto vrijeme. Ne zna se, šta se zapravo očekuje. Možda se može reći da se očekuje srednja vrijednost. Nemci bi rekli Mittelmass. Argument kritičara da kažu kako onaj ko nam mukom svojom nudi srednju vrijednost kao polaznu tačku za ravnopravnost, nije u stanju biti precizan. Kako biti precizan kad je polazna tačka u odokativnosti?

Tako, u težnji ka činjenju odokativnosti preciznijom, kote se kompleksi, nezadovoljstvo, ponovo pljušte doktorati, gomile privilegovanih poluparazita spremnih u svako doba dana i noći da eksploatiraju za potrebe vlastitosti svoje nasušne. Za odbranu privilegija.

Tek kad bara presahne, na dnu ostaju skoreni najtvrdokorniji, oni koji se nemaju gdje pomaknuti. Od težine i pretilosti, ljenosti i nehtjenja. Prekomjerna eksploatacija tvori parazitstvo, a parazitstvo je zasnovano na konzumerizmu. A konzumerizam? E, konzumerizam je zasnovan na ekonomskoj isplativosti ljenosti.

Parazit je klasičan oblik profinjenog konzumenta koji zna (i to je od prilike sve što zna) ugoditi svojim primarnim nagonima kojima btw. marketinški kanali, tehnologijom podražaja, vispreno upravljaju. Parazit nema spol i kao takav, sam je sebi dovoljan za konzumerizam. Parazit kad je na vrhu lanca ishrane jednog konzumerističkog komunikacijskog sistema on konzumira samu komunikaciju. U njegovom okruženju on je jedina novost, sve ostalo je njemu podređeni sistem povlađivanja i eksploatacije komunikacije.

Najgora spoznaja parazita je spoznaja da se i njega eksploatiše. To je spoznaja koja boli. Tad parazit prestaje biti lenj. Pretvara se u hiperaktivni akcelerator gorčine, neznanja i nasumične repeticije bjesomučne i samodopadljive komunikacije koja bez imalo smisla izlazi iz usta parazita i truje eter greškama koje potom postaju osnova poruge i prvi znak mini parazitima da je vrijeme za osamostaljivanje.

Tek kad od jednog parazita nastane deset i kad svaki od tih deset počne da insistira na svojim pravima da bude parazit i da, vođen tehnologijom podražaja, trči za zadovoljenjem potreba vlastitosti konzumirajući ono što je navikao, tek tad se razvija pravi konzumerizam. Tek tad starom parazitu stvari postanu jasne. Tek tad on počne sa samosažaljenjem. Sve skupa zvuči kao nekakva tugaljiva serenada. Tako, kad se deset parazita istovremeno i instinktivno usresredi prema jednom te istom dobru ili izvoru, tad se stvara prsten. Prsten oko dobra ili izvora, koji zbog istosti prava na dobro ili izvor, tvore paraziti koji ne odustaju od svog prava na eksploataciju. Na kraju krajeva radi se o nasušnoj potrebi. „Iskonskom pravu“. Paraziti okupljeni oko izvora kojeg „s pravom“ i u skladu sa prirodom stvari eksploatiraju, ne odustaju ni pedlja, ne pružaju jedan drugom ni tren prednosti. Usmjereni prema izvoru, guraju. Troše svu svoju energiju. Ne odustaju, i dok rame uz rame guraju prema izvoru, prsten postaje sve čvršći i čvršći. Prsten istosti u kosmosu neravnopravnosti. Zar ga ne vidiš? Kakva groteska. Ravnopravnost je moguća. Samo, čini se kao da nije u rukama, već u nekakvim silama, na koje paraziti ne mogu uticati jer su istovremeno samostalni i ovisni. Zvuči paradoksalno, ali paraziti kao da su u sredini, stoje kao katalizatori između slobodne svijesti i ovisnosti o ljenosti.

Na kraju, ne prežive svih deset parazita. Tek jedan, dva. Možda tri. Tek toliko da se priča nastavi. Teško je predpostaviti, obično se desi da izvor presuši, tad se i prsten istosti u kosmosu rasprši. Ostane mnogo jeda, ostane nekakva gorčina. Osjećaj da se potrošila energija, osjećaj da se bilo eksploatisano. Teško je tad objasniti parazitu da je svoju energiju trošio uzalud. Da je sve što je stvoreno, stvoreno da bi se od svojstva rastalo i tako u nedogled. Teško je i ekonomski praktično nemoguće objasniti kratku slast eksploatacije drugog ili često drugačijeg, koja vazda završava u ljenosti a iz ljenosti tako nečujno i nežno prelazi u ovisnost o eksploataciji drugog i često drugačijeg. To je ta čuvena ovisnost o težnji da se bude slobodan, da se bude. Jer od bitisanja nema dalje.

Adaptacija međuređu

evolution

Ključ opstanka vrste je prilagodba. Čemu? Naučnoj istini? Prirodi stvari? Subjektivnoj percepciji? Intuiciji? Najglasniji su oni koji tvrde da se treba prilagoditi Istini. To je Istina kojoj ne treba laž da bi bila dokazana. Istina kojoj i u koju se vjeruje bez da ima potrebe za bilo kakvim dokazom. Da li su ljudi bili svjesni gravitacije i prije nego što je ista definirana i od strane zvanične nauke prihvaćena?

Stvar je u zakonitostima prirode. Zakonitostima unutar kojih je vrsta postala. Sve ostalo je istraživanje prirode stvari uz pomoć subjektivne percepcije i intuicije kako bi kao naučna istina ostalo zapisano za nove naraštaje. Istina međutim podrazumjeva nešto drugo. Istina je polazna tačka traganja vrste kako bi vrsta bila u stanju da spozna prirodu stvari uz pomoć subjektivne percepcije i instuicije i kako bi Istina, podjednako kao i naučna istina bile osnova opstanka. Kako bi vrsta znala da se prilagođava.

Čemu? Naciji? Vremenu? Modi? Pravcu? Diskursu? Sve same izmišljotine dokolice. Čini se kao da je dio prirode koji je vrsti dokučiv podjeljen. Nemoguće je izaći iz prirode i reći, e ja više stvarno ne želim biti ovo u što se vrsta kojoj pripadam po prirodi stvari pretvorila. Bilo je primjera, nije da nije. Vrsta bježi u vlastite zakone, zakone koji nemaju uporište u prirodi stvari niti u naučnoj istini već su neka vrsta neodređenih varijabli koje se prilagođavaju „slobodnoj razmjeni“.

Bez „slobodne razmjene“ unutar – od strane vrste postavljenih – ograničenja nebi bilo ni vrste, navodno, jedni bez drugih nismo u stanju egzistirati, zapravo reprodukcija je do te mjere ovisna o različitosti da je prosto nemoguće izaći iz egzistencijskih načela reprodukcije i reproducirati se.

Nauka je i tom zakonu prirode dohakala. Da li se kloniranjem duplicira i subjektivna percepcija koja kao osnova istraživanja prirode stvari vodi ka naučnoj istini koja kad se sastavi sa Istinom tvori spoznaju trebalo bi pitati sve one koji smatraju da individualizam ima prednost nad univerzalizmom? Stvara li se tako istost različitosti koja bi trebala da bude substitucija različitosti univerzalnosti koja je politički sporna? U političkom smislu sigurno ne. Kako onda da opstane vrsta? Kad nije u stanju da spozna čemu treba da se prilagođava. Prirodi stvari i Istini ili naciji, modi, diskursu, pravcu, vremenu?

Kad se naučna istina i Istina sastanu i međusobno potvrde stvari postaju mirnije i dogme koje tvore ratove odahnu, svaki predstavnik vrste nađe svoju ulogu i svrhu u sklopu vlastite spoznaje nastale na osnovu spoznaje Istine usklađene sa naučnom istinom koja je istražena subjektivnom percepcijom i intuicijom i zapisana olovkom kako bi bila smještena u diskurs vremena i postala moda i pravac kojem teži nacija. Tad sve suvišno gubi svoju ulogu a teret dokolice postaje kolektivna sramota vrste.

Da, nekad je vrsta vjerovala da je planeta ravna ploča, nekad je vrsta vjerovala da joj jedino rat može omogućiti opstanak, nekad je vjerovala da može da se duplicira i sama sebi amputira univerzalnost individualnosti. A danas eto, vrsta je okrenuta jednom sitnom partiklu prirode koji je vrsta podjelila ili bolje reči osvojila.

Vrsta se pati zbog nemoći da egzistira jer joj je priroda neisplativa. Priroda o kojoj vrsta jako malo zna. Priroda o kojoj je vrsta ovisna sad je u rukama … Pitam se vidi li nacija koliko je sićušna? Nemoćna, nekako nikako dostatna da bi se na nju bilo ponosno. Očajnički traga za medaljom na globalnom vašaru taštine. Trebalo bi da mi je žao, svih nacija jer ne tvore, već im se nameće, nebitno da li mir ili rat. Da, meni je žao svih nacija svijeta jer su svedene na defanzivne odluke i brane se kao i priroda protiv ekonomske isplativosti i političkog uticaja. Brane se protiv medija i njihovih kvota gledanosti.

Vrstu oblikuje ono što je oprašuje i reproducira, to je barem sigurno. Eto paralela sa orhidejama što liče na one životinje sa kojima dođu u kontakt. Vrsta bi da bude orhideja duh. Ona što podsjeća na odraz ženstvenosti u samoj sebi. Kao u onom filmu „Adaptacija“.

adapt1

Problem je u istosti različitosti. Nisu bitni detalji ako nemaju provaljivu kontekstualnu poruku, i tako vazda svaka štorija tendira da se svakom kaže sve, a da se niko ne zamjeri nikom.

Dosta mi je više međuređa što se ne da dokazati bez poznavanja kontekstualne poruke velikih majstora „istine“ koja niti je naučna niti je Istina. Ona nije utemeljena na subjektivnoj percepciji, ne, ona nije utemeljena ni na čemu, ona je rečena u međuređu, ona pomjera i priziva da je se slijedi da je se propituje, u nadi da će nekad da je se standardizira i dovede u pravilo, ispita i naučno dokaže i na kraju da se sa Istinom uporedi i stopi.

Ali ne lezi vraže, majstori „konteksta istine“ koja šeta po međuređu – uh kad te se dohvate, pa kad ti mladost opterete egzistencijalnim problemima do kojih ne samo da nisu u stanju da dohvate već to priroda stvari ne da – sve što imaju je jedna golema potreba da se natakare na kosti nekom ko ih sluša i da isprave sve svijetske nepravde tako što će da mu očitaju lekciju života, sve kroz međuređje. Da se ne zamjere. Ne prihvati se svako u godinama krize srednjih godina, benda, poezije i stihova, masa je onih koji se tek tad prihvate politike i iz nekog čudnog razloga imaju potrebu da svijet oblikuju. Po stare dane oplođuju.

Ka brižljivosti

Fundament. Stremljenje ka brižljivosti. U tome je sva iskustvenost. Na brižljivost se možda najlakše naviknuti, svojstvena je podjednako i ženama i muškarcima. Oko nje se mnogo toga okreće. Kad ona skrene pogled, dešavaju se propusti i greške, kardinalne greške, greške na kojima se potom zasnivaju teorije koje proučavaju greške da bi iste ostale u pamćenju kao iskustva. Kad bi u svemu što činimo bilo dovoljno brižljivosti, stvari bi se dale uskladiti, brižljivo. Funkcioniralo bi to. Pod okriljem standarda brižljivosti. Nije samo stvar u obziru. Ne. Radi se zapravo o pokušaju razumjevanja brižljivosti. Brižljivost stvara ogromna prostranstva za razumjevanje, međusobno uvažavanje i naravno, kulturu odnosa zasnovanih na obziru.

Proučavanje grešaka navodi na zaključke, međutim greške se ponavljaju, zaključci se ponavljaju a potreba za proučavanjem jednog te istog prosto gubi smisao. Teško je posvetiti se nečemu što nema smisla, još teže biti brižljiv u svojoj posvećenosti besmislu. Zvuči komično. Kako li izgledaju ljudi koji se posvete gluposti? U brižljivosti je sve definirano, sve zvuči kao picikato na violini i nema odvlačenja u sfere nesigurnosti i šatro slobode. Sve se u slobodi zna, jer se u slobodi ništa ne zna, a tu, na stazi brižljivosti, nema grešaka, i sve je u miru promišljeno.

Naravno da nije bilo drugog načina da se lekcije prenesu sa koljena na koljeno. Naravno da lekcije nije trebalo da spozna svak’. Naravno da nije bilo drugog načina da na sceni zasjaju izdajnici brižljivosti dovedeni pred zid. Krkani. Kakva scena. Zavezanih očiju stoje okrenuti zidovima koje su njihovi poltroni sazidali oko njih, ogradivši se, i ogadivši se jedni drugima, i onim za koje zidaše i sami sebi. Osvijetljeni svim reflektorima svijeta, izdajnici ne znaju kuda dalje, premali su i savijeni da bi sazidali novi red cigle u avliji kojom su se ogradili od sebe, od čovjeka u sebi i na koncu konaca od svetinje, od prvog do sebe.

Sad stoje sami, okrenuti nebu i reflektorima i bore se protiv svake riječi, bore se protiv pokude, protiv konstruktivne kritike, protiv zahvale, bore se protiv slobodne misli, bore se protiv dugova, neosnovanih optužbi, laži, podmetanja, sitno-šićarskog poltronstva, bore se protiv spinova i fantomskih e-mailova, virusa… Šta ima tko da misli i piše – kupi sve današnje novine rekla bi Nušićeva „Gospođa ministarka“ – obori sve servere rekla bi … 🙂

A gore visoko
među stepenicama etera,
mreža do mreže ispletena,
u spektru međufrekventnosti i nedodirljivosti,
struje u distorzijama haosa,

TREPTAJI

iznad mašte svih kupljenih hakera,
što bi da se uhljebe i ožene,
što bi da prate ko je šta lan'o,
ko je šta rek'o
u prostoru gospodnjem.

Ja sam misao. Realna i brižljiva. Dematerijalizovana. Ništa i'zev toga ti o meni ne treba. Mene nije stid toga što sam. Misao, na birou za zapošljavanje. A šta ćeš bez mene, jaranice. Na kraju lekcije, sve će biti jasno, nije bilo drugog načina da se nauči ovo što se tako savršeno zna. Slobodna i „nezavisna“ jaranice. Mora li se stvar vratiti na početak, mora li se osjetiti stisak verbalnog delikta protiv kojeg je misao, na ovim prostorima davno s pravom ustala.

Najbolje bi bilo početi od onog čega se svak’ po na osob stidi, brižljivosti. Sve je manje brižljivosti, tog laganog i tihog pogleda. Pogleda koji brižljivo korača kroz duše, brižljivo misli, brižljivo radi, brižljivo govori, brižljivo vlada.

Iznad svega brižljivost pulsira, u savršenom taktu, iznad zidova grešaka i savršeno posloženih lekcija, u labirintima dokaza, mišljenja i naizvrat okrenutih laži, stoji u kamenju uklesana statistika, kao argument brižljivosti kojoj su krkani robovali i što je najgore, još ništa o brižljivosti nisu skontali.

Radiotalasna oluja snimljena u “stvarnom vremenu”

uho

Prvi put od kako se astronomi bave snimanjem enormnih radio talasnih udara uspjeli su – u stvarnom vremenu – snimiti jednu oluju, čime nas astronomija dodatno približava razumjevanju iskona ovog radiotalasnog fenomena.

Ove prolazne erupcije, nazvane oluje brzih radiotalasnih udara ili FRBs (Fast Radio Bursts) zapravo su jedan zaista bizaran kosmički fenomen. Unutar jedne milisekunde, oluje brzih radiotalasnih udara emituju toliko radijacije koliko emituje sunce u milion godina.

Ipak, za razliku od drugih super-luminarnih dešavanja koja se dešavaju unutar raspona različitih valnih dužina – udari gama zraka ili supernove, na primjer – oluje brzih radiotalasnih udara emituju svu tu energiju u tankom pojasu radio-frekvencijskog spektra svijetlosti. Mistike radi, treba dodati i činjenicu da su oluje brzih radiotalasnih udara zapravo rijetkost za vidjeti. Od kako su prvi put viđene 2007  i  to uz pomoć Australia Parkes Teleskopa, identifikovano je deset oluja s tim da je posljednja zapravo prva koja je zabilježena u stvarnom vremenu (što se kaže real time).

“U stvarnom vremenu” ovdje znači – čim oluja radijacije stigne na planetu zemlju. Daniele Malesani, ko-autor novog Dokumenta o otkriću, tvrdi: “Eksplozija se zapravo desila davno, jer je radijaciji trebalo određeno vrijeme da dođe do nas. Ovo kašnjenje je uobičajeno za sve vrste svijetlosti koje emituje oluja, tako da ako na drugoj valnoj dužini ima radijacije, mi smo sad u mogućnosti da je uhvatimo.”

 

Profil intenziteta brzog radio udara sa vremenskim prikazom na X skali Slika: Malesani/Petroff
Profil intenziteta brzog radio udara sa vremenskim prikazom na X skali Slika: Malesani/Petroff

Drugim riječima, šta god da proizvodi ove brze radiotalasne udare je vjerovatno proizvelo i druge vrste svijetlosti. To je razlog zbog kojeg Malesanijev tim, koji vodi Emily Petrof sa Swinburne Univerziteta za Tehnologiju smatra da je esencijalno uhvatiti oluju na djelu. Na ovaj način, drugi teleskopi bi mogli trenutačno snimiti lokaciju oluje i uhvatiti više energije talasne dužine prije nego se oluje ne rasprše.

“Prije naše studije, podaci su bili mjereni instrumentima, u to vrijeme niko nije primjetio da su se oluje dešavale sve dok nije bilo kasno da ih se analizira tako da nismo mogli tražiti odgovarajuće djelove na drugim talasnim dužinama,” objašnjava Malesani. Sada je situacija drugačija, softverski program kontinuirano prati i analizira podatke u vremenu kad su zabilježeni i pri tome bilježi bilo koji novi radiotalasni udar. U ovom slučaju udar je identificiran samo deset sekundi nakon što je stigao na planetu zemlju.

Prva brza obrada podataka je proizvela nekoliko interesantnih rezultata. Najznačajniji je da podržavajući teleskopi nisu pronašli odgovarajući spektar talasne dužine. Malesani kaže kako se u ovom slučaju vjerovatno radi o maleru: „Ovo je bio naš prvi pokušaj da lociramo udar na drugoj valnoj dužini, tako da bi u svakom slučaju trebali pokušati ponovno.

Ono što je tim također pronašao je da je svijetlost udara bila kružno polarizovana oko 20 procenata, što znači da se svijetlost rotira u dva pravca. Ovo zagonetno otkriće sugerira da udari proizilaze iz izvora sa nevjerovatno jakim magnetnim poljima. Na primjer, oni bi mogli biti proizvedeni podvračanjem neutronskih zvijezda, koje inače imaju najjača magnetna polja poznata u svemiru ili zvjezdotresima prilikom rekonfiguracije površine istih. Također intenzivna magnetna polja koja okružuju crne rupe mogu stvarati ovakve kratke radiotalasne udare.

ESO_L_Calçada
Konceptualni crtež zvijezdotresa, Slika: ESO/L. Calçada

 Zagonetka oko ovih radiotalasnih erupcija je daleko od rješenja. Malesani i njegove kolege su svojom studijom koja je objavljena u The Monthly Proceedings of the Royal Astronomical Society zasigurno suzili opcije. U dodatku novim otkrićima tim je potvrdio da su ova dešavanja enormna, katalizmična i preko 5,5 milijardi svjetlosnih godina udaljena. Ipak kako bi se dobila potpuna slika, astronomi će morati nastaviti tragati za drugim radiotalasnim udarima kako bi proširili set podataka o ovim čudnim kozmičkim pojavama.

“Trenutno je samo nekoliko brzih radiotalasnih oluja otkriveno,” kaže Malesani, “Ipak, vremenom imaćemo ih još a njihova distribucija po nebu biti će alat za razumjevanje njihovog porijekla.”

Dostojanstvo jada

New Year

Možda je najbolje vidjeti onako kako je. To bi trebalo najviše da košta, to je najteže. Istini za volju, nitko danas nema ništa protiv pozitivizacije i ružičašćenja stvarnosti, dok se na drugoj strani „napredni i uspješni“ zalažu protiv crnjačenja. Negativa i preuveličano prikazivanje stvarnosti kao beznadežne, čini stvarnost beznadežnom zato što smo sastavni dio sistema emitovanja negativštine podjednako kao što smo dio sistema emitovanja pozitive i ružičašćenja. Možda je najbolje vidjeti onako kako je. Bez filtriranja i bez čišćenja tendencije.

Kontekst je toliko bitan da zapravo određuje karakter viđenog. Kontekst tvore oni koji ne žele da se zna da to rade. Mistično. Prosto kao oboljenje. Ako je makroekonomska strategija prosjačenje, svako na svojoj strani, onda treba uzeti u obzir i ostale prosjake. Što je narodu gore to je prosjacima lakše argumentirati i slijediti postulate makroekonomske strategije. Ne znam zašto je problem otvoriti prostor i Ostalima da prosjače. Kod svojih sponzora.

Pljušte naučni radovi, doktorati, analize i traktati, pesnik reće još davno: „…trudimo se znanstveno da propadnemo dostojanstveno…“. Radovi su to koji obuhvataju strukturu naučne logike, matricu prezentacije, argumente statistike i u preambuli, alineji ili premisi, jad. Za jad se pobrinulo društvo, sve ostalo je stvar akademštine. Prvo treba neko biti jadan da bi akademska zajednica mogla da ga ubroji u zvaničnu statistiku jadnika kako bi zbrajanjem problema proizašlo mišljenje. Mišljenje je opravdano i akademski priznato. Na osnovu njega se razrađuju studije zasnovane na činjenicama a na osnovu činjenica se osmišljavaju strategije i programi koji taman kad se osmisle više nikog ne zanimaju.

Golema je to i krajnje transcendentalna tvorevina, Bosna rekti. Niti koga priznaje, niti ju itko priznati želi. Ništa njeno, nije njeno a stvorila je sve što nema. Kao kakva zagonetka, Mistično. Nikom zahvalna čeka zahvalnicu za bitisanje, čeka nešto kao starosnu penziju. Nije čudo. Bosna rekti. Nije moja, nije tvoja, nije svoja, bila pa prošla, pošla da bude pa nije, otišla pa se vratila, kao kakva furija, ljuta. Ona traga za sobom, ona traga za zemljom kojoj treba biti majka. Ona je Bosna rekti.

Davno je sve poslala k vragu, a ni vrag njoj nije dužan ostao, pa joj je, ne tako davno sve skupa vratio. Ipak joj u sjeni žive toliki šaptači, ipak se jedino papci množe. Jedino oni se isplate svima i jedino su oni nepromjenjiva konstanta, vektor, istina… Bosna mre, bre. Ono što iza nje ostaje su paraziti navikli da hajruju bez da rade. Paraziti što čekaju zahvalnicu za bitisanje, zahvalnicu od države koju su… ili tek trebaju da je…

Kad domačin umre, što se zbog navodne političke korektnosti uporno odgađa, paraziti moraju da traže nove domačine. Inače i oni odumiru. Pitanje je, znaju li to dekonstitutivni paraziti? Ja mislim da znaju, znaju to i njihovi potencijalni budući domačini. Nisu mahniti. Zbog toga se „zalažu“ za Bosnu rekti. Čini se kao da ovaj umor odgovara svima.

Dakle, živa je Bosna rekti, ne trza puno, od prodaje jada njenoga, dobro se živi i što se sitnije izračuna i predstavi jad to su veće šanse da se u'ćari kakva lova. Dok je živa, nitko od novih domačina ne mora da žuri da preuzme komad jada i da ga kao mater ili otac finansira i primi pod svoje skute.

Golema je to tuga i jad. Bosna više nije mala curica, mlada i jedra, nevina djevojka. Bosna je stara kebara, puna spletki, prevara, jada, nepravde, frustracije i zla, spremna na osvetu u svako doba noći i dana. Ona je sve samo nije bezbrižna. E, sad to treba finansirati jarane moj, i jaranice moja. Za tu Bosnu rekti treba otvoriti vrata, uvaženi komšija i štovana komšinka. Ta Bosna rekti se danas predstavlja i djeluje pod pseudonimima tipa Republika Srpska, Federacija Bosna i Hercegovina, Distrikt Brčko, Ovaona županija, Distrikt Srpska Sutorina, Distrikt Sutorina Federacije BIH, Sutorina Distrikt Ostalih BiH, međutim suština joj je ista.

Vidi nasljedstva. Ba. Hoćeš teritoriju? Eto ti je! Ori! Hoćeš Bosne rekti, nemoj čooopat’, uzmi, vruće je. Tako ona ja'na, bogata a fukara. Korača dolinom sjena sama, svi znaju o njoj više nego ona o sebi sama. Svi je se klone i – al’ pod uvjetima naravno – na derneke i život dostojan življenja pozivaju. Svak’ je sebi u bradu optužuje jer samu sebe nije spoznala. Da se spoznala barem bi sponzora imala. Sama u sebe kao u strah utjerana. Bosna rekti. Ni gladna ni hladna, preljepa, sa patinom tuge u očima. Neodoljiva, slobodna.

Šta god da si ti, ja sigurno nisam!

dream

Vazda ima jedna strana koja se za_ebava i druga strana koja trpi za_ebanciju prve strane. Kad drugoj strani dodije da trpi za_ebanciju, ona obično insistira na totalnom poniženju prve strane, jer prva strana nije učinila ništa da sa drugom stranom iskomunicira išta drugo osim poniženja. Eksperti za sitno-čaršijsko-bockanje koje kao izvor – s pravom – moram da sakrijem, kažu da za_ebancija mora biti nemilosrdna da bi se izvšio potpun transfer kompleksa.

Postoji toliko vrsta i podvrsta za_ebancije, međutim najbolja je ona prosvjetiteljska, ona koja sa sobom ponese i neke poruke koje vremenom učine da nestanu predrasude. Ta za_ebancija je prava mirotvoračka i ona uvijek kao da savršeno korespondira trenutku u kojem se nalazi. Ona nije u kontekstu nečega, ali može postati kontekst nečemu.

Ipak, transfer kompleksa kao i sam kompleks ima svoj korijen. Korijen kompleksa je sujeta. Ona je u direktnoj vezi sa posebnim profesijama današnjice. Koje su to profesije, trenutno i nije vrijedno pomena. Sujeta je đubrivo koje poboljšava rast kompleksa koji je generator za_ebancije koja ima za cilj poniženje drugog i drugačijeg ili ako ćemo slobodarski, svega i svakog.

„Svatko“ ima pravo da se za_ebava sa „svakim“, „svatko“ ima pravo da nenasilnom za_ebancijom, iz ništa, tvori čisto nasilje i zlo. Sve dok je „svatko“ u okrilju nenasilne za_ebancije, sva su poniženja dozvoljena. To stoji u Povelji u uzajamnom pod_ebavanju Raz_ebanih naroda član 55 stav 2. Ono što nije dozvoljeno je, nasiljem i zlom odgovoriti na poniženje i tvorbu konteksta unutar kojeg strana koja je na udaru za_ebancije proživljava čisti, konceptualizirani i kontekstualizirani pakao. To je svojevrsno testiranje tolerancije “malog brata” provedeno od strane “velikog brata” i funkcionira na principu:

Ja ču da te _ebem u zdrav mozak dok god mogu, nenasilnom za_ebancijom, prazniti ću svoje individualne komplekse nad tobom i spolno ću ti općiti sa svim, sve do spoznaje i u rikverc, čisto da ti dokažem da mogu da te ponižavam jer mi se može. Ekonomski je isplativo. Zapravo ja zarađujem hljeb od toga, školujem svoju djecu, vodim ženu na more i na skijanje, sve, sve, sve ja to od za_ebancije tebe, tvoga roda, tvoga soja, tvoje vjere ili čega god hoćeš tvojega, sve, jer mi se može. Čovječanstvo nebi bilo u stanju da se nasmije da nije mene i mojega pod_ebavanja tebe. Ogromno je to dostignuće slobode. Na koncu konaca, da nije tebe ja ni samom sebi nebih bio smiješan, ipak, cilj svake za_ebancije je smijeh publike, izdizanje sebe iznad “problema” koji nekom znači sve što ima i ponižavanje drugog i drugačijeg metodom kojoj je taktika nenasilna ali je zato strategija siledžijska.

I dok svijet tone u takav ekonomski očaj da mu kretenizam iskompleksiranih otvora debelog crijeva postaje ekonomski isplativ, potpuni zanesenjaci uljuljkani u finansijsko blagostanje, pod velom umjetničke sujete, sa visine koja im društveno „pripada“  vrše veliku nuždu po ljudima kojima nije ostalo ništa pod nebeskim svodom osim vjere u …

I opće tako zanesenjaci, sve dublje i šire, bez iole pijeteta i milosti prema onima koji su izloženi ratu, nemiru, samoći, nesigurnosti, neznanju, besperspektivnosti, bezdomovinstvu, bezdržavnosti i kojima ništa drugo sem te vjere – ma kakva ona bila – nije ni ostalo. Možda upravo zbog toga ti ljudi svoju vjeru shvataju ozbiljno.

Bez te vjere, ma šta ona bila, ti ljudi se pretvaraju u streljačke vodove. Iskompleksirani zanesenjak zezancijom liječi svoju sujetu i komplekse i ruga se suštini ljudskog identiteta objekta njegove zafrkancije, ruga se tom jedinom utočištu tih ljudi – jer mu se može – zanesenjak tako briše tu suštinu ili moral ili blokadu koja kod normalnih ljudi stoji u glavi prije nego pokrenu horoz, i upravo tako, sam samcat, tvori vlastitog katila. Njegov katil nije naučio da mrzi tamo gdje se uči pucati. Mržnja se uči godinama, kontekstom, sitnim pod_ebavanjem, socijalnom diskriminacijom, krizom identiteta, zezancijom… – katil uzima kalašnjikov, puca u kompleksaša sa olovkom i geopolitički interes dobija medijske polove. Ne samo polove, pune se rezervoari argumentacije za sukob, nasilje, podizanje utvrda i nepovjerenje. Na jednoj strani mrtva usta koja ne crtaju a na drugoj strani mrtva usta koja ne pucaju. Sve se transponuje na global-politički nivo, na scenu izlaze međusobne optužbe, a najvispreniji optuživači i advokati vraga dobijaju kredibilitet i mikrofon. Dobijaju moć. Socijalne mreže se tresu, tabori su poznati i tako… Najradikalnije je vazda najsočnije i mic po mic, nažalost sve završi slično Bosni i Hercegovini, zemlji gdje cvijetaju apsurdi a paradoksi služe da bi se izmjerila neodgovornost.

Publici zasigurno ništa od svega toga nije smiješno. Ja u zezanciji na račun kulturološkog, vjerskog, nacionalnog ili bilo kojeg drugog identiteta nikad nisam vidio ništa smiješno, još manje slobodarsko ili prosvjetiteljsko. Obično je to za_ebancija kojom kompleksaši vođeni sujetom definiraju svoju nadmoć, svoju superiornost ili uzvišenu poziciju u odnosu na onog ili onu na čiji račun se za_ebancija usmjerava.

Da, za_ebancija može biti silovanje, može biti i metod političke konsolidacije redova. Na kraju te vrste za_ebancije ne ostaje smijeh, već krvave redakcije. Na kraju te vrste za_ebancije čuju se razne poruke, sućut. Čini se kao da se medijski prostor popuni oblicima koji podsjećaju na Orijent i Okcident, dva stara znanca, koji se pipaju, propituju, ideološki raspravljaju. Očigledno je da tom istom Orijentu i Okcidentu više nego išta, danas treba dobar prevodilac. Neki dijalog. Jer uzajamne razlike, neznanje, predrasude, krv i politička konsolidacija redova u kombinaciji sa ekonomskom isplativošću ratova mogu da stvore samo jedno.

Sigurno je da ono što su mladi Francuzi sa kalašnjikovima uradili svojim sunarodnjacima sa olovkama nije imalo nikakve veze sa vjerom, isto tako kao što ni ono što su njihovi sunarodnjaci sa olovkama radili sa vjerskim identitetom mladih Francuza sa kalašnjikovima nije imalo nikakve veze sa novinarstvom.  

Popis otpisanih

Pa i to što plaća nije redovna, dostatna za osnove potrebe, pa i to što je ista otanjila kao motivacija za rad, kao i to što više i nema toliko potrebe za dokazivanjem na radnom mjestu – bolje se laktati, međusobno jagmiti, cinkati i spletkariti – osim toga nema potrebe za individualnim doprinosom boljitku sveukupnog ili općeg kad ionako doprinosiš profitu a profit je privatnikov, pa i to što nema odmora – samo ne dok traje obnova, nego –  dok si živ/a, možeš da se zahvališ – ne tome što imaš sterilan sindikat u svom entitetu (šta god to značilo), nego – tome što u životu imaš malo više ljudi koje izbjegavaš i mrziš nego ljudi sa kojim rado dijeliš čašicu razgovora i koje voliš, sa njima, dakle ovim koje izbjegavaš i mrziš treba da živiš određeni period još.

Čak i to što su principi finansijske kolonizacije stvorili zakonske okvire za moderno robovlasništvo i što je sitnošićarski papanluk i malograđanština dočekao momentum mogućnosti za preticanje preko ljestvica društvenih vrijednosti, preko kojih se nekoć davno prelazilo jedino trudom, radom, odricanjem i koncenzusnim mišljenjem svih članova/ica komisije za unapređenje. stvar je odsustva … I danas se zna tko vrijedi za šta, samo to više nema tko da vrednuje i prizna. Daleko je bolje muljati.

Dok se živjelo u zajednici socijalno opredjeljenih federalista i uvjerenih republikanaca „J“ugoslovena, živjelo se sa drugim i drugačijim, standardi društvenih vrijednosti su bili viši, a sad, u svom na svom entitetu (šta god to značilo) standardi su se spustili do te mjere da kad drugi i drugačiji iz EU – ka kojoj kvazi „težimo“ – dođe da vidi kakvi su nam standardi vrijednosti, utvrdi da se radi o standardima podobnosti i ne može sebi da dođe. Danas niti smo opredjeljeni niti smo uvjereni.

A i to da je sve manje potrebe za radom a sve više potrebe za funkcijom, sve manje potrebe za smislom i naučnom istinom a sve više potrebe za razvojem metodologije spina, je greška nekih tradicija koje ili su krivo protumačene, ili su krivo prenesene ili jednostavno nisu prenesene sa generacija na generacije. Nije valjda bilo generacije. Nekoliko tehnoloških, a samim tim i civilizacijskih revolucija je preskočeno i sad smo u nekoj vrsti frajlafa (riječ dolazi od njemačkog izraza „freilauf“ koji u prevodu znači slobodan hod). Konstruktivan posao obično teži da izbjegne slobodan hod, obično se gleda – ako se može – da se više poslova završi u jednom mahu.

Nije se mimo dunjaluka samo jer postoje unutrašnji otpori samosvojstvenosti već se zaglavilo u ofsajdu jer se radilo bez da se mislilo ili se mislilo bez da se radilo. Nismo na čisto. Gore od toga ne može. Malo je položaj nezgodan da bi se iz njega moglo vaditi. Nove generacije mladih recimo Arapa naseljenih u Kataru u nasljedstvo dobijaju …, tako isto je i sa mladim Švicarcima ili mladim Dankinjama ili štajaznam. Djeca dobiju tekovinu stvaralaštva i stvaralačko dostignuče, tako dobiju prednost i priznanje svih ostalih.

Novih generacija Bosanaca i Hercegovaca ili Bosanki i Hercegovki zapravo nema. Ima ih toliko da kad bi se iselili nitko nebi ni primjetio. Dobro, sad, koliko ih tačno ima, to ćemo saznati kad bude pogodan politički trenutak za objavljivanje podataka popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. Tehnički gledano, popis je mogao biti izvršen uz pomoć suvremenih tehnologija, elektronskim putem. Naravno, da nas tehnološka revolucija nije preskočila. Svaki popisivač je podatke mogao unositi u jednu off-line softversku aplikaciju na svom laptop-u a svaki građanin/ka je mogao/la da se potpiše na mini-scanner-u. Podaci o popisu mogli su biti dostupni centralnom serveru na koji bi popisivačice na dnevnoj bazi uploadovale kodirane popisne liste. Tako bi svi imali podatke o popisu maksimalno pet dana nakon popisa, nitko nebi morao skladištiti papire, nitko nebi morao štampati onoliko papira onda iste skenirati, pa nositi, pa brojati, onda uz pomoć programa koji kodira skenirane formulare izrađivati podatke i iste potom radi statističkih procjena upoređivati. Evo prošla godina od kako nema rezultata podataka, nema ni papira, nema ni para.

Statistička procjena bi možda mogla biti najbliža naučnoj istini. Ali nije fol u tome da se sazna koliko ljudi živi u Bosni i Hercegovini, niti u tome kojem dekonstitutivnom narodu to stanovništvo pripada, već je fol u tome da se vidi koliko je mrtvih u odnosu na popis stanovništva iz 1991 godine, da se vidi koliko je otjeranih, koje su starosne dobi, koja im je spolna struktura, koja im je vjera/nevjera i šta su svi ti mrtvi i otjerani mogli biti po profesiji da nisu pobijeni i otjerani.

Da se vidi generacija koja fali, da se vidi koje su revolucije preskočene kako bi nove generacije mogle shvatiti zbog čega su u frajlafu. Da se konačno dobije odgovor na pitanje praktičnog razloga, prije nego se djeci kaže da sad treba da počnu da privređuju obrađujući minska polja, podižući iz ništa poljoprivredu, industriju, trgovinu…, da iza sebe ostave čistoću, mir i svijet bolji nego što su zatekli i naravno da pune penzione fondove jer “generacija permanentnih asova” misli da ima pravo na penziju, na funkciju, na političko mišljenje. Zato nam kasne rezultati popisa stanovništva. Jer generacija dekonstitutivnih asova još nije završila sa samouništenjem a istovremeno ne zna sa konfujterima. Sad kad su protračili sve, uključujući i svoj život, ostala im je priča o nacionalnom identitetu kao duda varalica.

Netko sa djecom mora da razgovara i da im se ispriča u ime generacije koja fali, da im pošalje neke poruke osim one da iza brda žive neprijatelji. A za tu priču generacija dekonstitutivnih asova nema politički kredibilitiet.

Pakao je korijen raja

Heidelberg Kirche EMC

Tako. Traje to savezništvo u potkačivanju i ponižavanju, izvrgavanju ruglu i analitici samog rugla sebe i svekolike samosvojstvenosti. Traje, dok se ne čuje karakterističan zvuk grane koja krcka. Oni bliže spoju koji krcka, mijenjaju kurs, čuje se glas razuma. Razumjevanja. Oni što su malo dalje, ne mogu da vjeruju. Nastavljaju. Ponižavanje samosvojstvenosti traje, čak i dok traje pad. Bol kao da nastupa kasnije, valjda od adrenalina, čak i u tom vremenu dok ne nastupi kuknjava, traje cinično ponižavanje. Poslije, kad se tijelo ohladi a duša zagrije, iz grla izlete jata jauka i čuje se nemjerljivi beskraj samosažaljenja i samopodilaznosti svekolikoj samosvojstvenosti. Jauci traju, sve dok grlo proizvodi zvuk.

Prolaze nove generacije, okreću glavu, ne žele da slušaju kuknjavju i samosažaljujuću analitiku koja do u Higgsov bozon detaljizirano analizira i na optuženičku klupu stavlja obično „sve“. „Sve“ odjednom postaje imenica. Ultimativno kriva.

A bilo je lijepo trajati u savezništvu jedinstvene volje, superiornosti, moći… Bilo je lijepo demonstrirati silu. Bio je lep i takt jedinstva. Neupitno poverenje. Bre. Svi koji su se suprotstavljali, govorili su kako režete granu na kojoj sedite. Svi. Svi koji su vam se suprotstavili su pali i svi su vam bili krivi. Svi su bili gorivo za potkusurivanje, anatemiziranje. Svi što su u sebi nosili dobrotu i čast, prokleli su vas. Ne može pojedinac protiv mase, ne može bre Miloš protiv dva loša a kamoli protiv složne mase slijepih podjebanata i podjebantkinja.

O tome i mnogo čemu drugome nema govora. O tome nema dijaloga. U tu šišu se upalo. U šišu samouništenja, svesnog. Stalno nekakve sumnje, stalno nekakvi uticaji, stalno svi protiv “nas” a mi ništa, “mi protiv sebe”, “zajedno smo jači”, “najteže i najčasnije je pobijediti sebe”. Kad pobjedimo sebe, kad optužimo „sve“ da nas je uništilo, kad ostarimo, ogrezli u svijesti da nas nitko ne želi slušati. Iza ugla, možda proviri budućnost, zaključak, odskočna daska. Krvavi smisao.

S vremena na vrijeme, sjećanja pokrenu progresivne snage da odreaguju na tapkanje u mjestu. Reakcija je obično nedovoljna da izrazi gnjev i istovremenu slabost. Dok se bilo sa sobom, bilo se samosvojstveno u borbi protiv izmišljenog sebe. U službi „prijatelja“ sa iskustvom i znanjem o redosljedu koraka prema samouništenju. Na kraju balade obično sve bude jasno, kao da se od samoga početka znalo, izvuče se pouka. Edukacija na početku i na kraju. Edukacija je zapravo sve ono što se između kraja i početka proba. Neko uči tako što mu se ispriča, neko pročita, prepiše, neko mora da ponovi gradivo, neko da vježba a neko tek nakon što prođe kroz pakao vidi čime je isti inspiriran. Edukacija je individualna, nema tu šta da se priča. Nekom sve zamislive greške i to do logike Higgsovog bozona moraju da se razbiju od glavu da omudra. Da se educira. Netko bi da nakon svih tih dugih godina praktične edukacije spinuje zaključak. Pa, prosto je nevjerovatno da i dalje, nakon svih godina živih lekcija koje su podastrte pred raju ima onih koji bi da „iskoriste situaciju“ da ušićare, da spinuju zaključke. Kao da zaključci nisu naučna istina, kolektivna sramota.

Ništa. Cinici će reći ne treba nam više ništa. Sve nam je jasno. Zapravo nam nema šta biti nejasno. Mi smo apsolvirali život. Na kraju studija svi dobiju ono što na početku zaišću. Oni što su na početku bili prazne glave a punog stomaka pa su se – pored stomakom – bavili glavom, dobili su punu glavu i prazan stomak. Oni koji su htjeli raditi i učiti na Okcidentu eno ih rade kao najamni radnici po zemljama uređenog i slobodarskog Okcidenta, koliko je samo raje tamo završilo svoje studije, da nije bilo 90-tih, pojma nebi imali. Nasuprot njih, oni što su imali neodoljivu potrebu za Orijentom, dobili su prostor da se politički egocentriraju i da se tako orijentiraju. Oni što im je trebala vjera da dođu do vlasti, evo, široko im polje da se mole i da vladaju… Oni koji su imali neodoljivu potrebu da kritikuju sistem – sada kada ga više nema – znalački izmiču društvenoj odgovornosti, prave se intelektualci, nešto kao kritikuju društvo, „zajednicu“. Svi su im mikrofoni sveta na raspolaganju a oni čute. Ni jedne da progovore. Oni su mi najdraži. Inženjerima su od tuge pukla srca, a kako i nebi. Arhitekte, ionako odavno nitko ništa ne pita, samo oni što su ogrezli u mitu i namještenim tenderima, „grade“ i broje pare oprane kompenzacijama građevinskog materijala. Zemljoradnici i stočari zatvoreni u nacionalne torove, pokušavaju da izađu na međunarodno tržište. Teritorija je omeđena, nadležnost podijeljena, zemlja minirana, laž – zbog smirenja – ravnopravno podastrta. Raja rastjerana, silovana, osakačena i pobijena. Bez prava na tugu. Evo me već sad zvučim poput narikače, na drugoj strani, ja ne mislim da prepričavam neki film i da sam u nekoj apstrakciji. Ovo je sve ovako. E sad to što nitko neče da se drekne da je car go, to je druga priča.

Može se i u kontri živjeti. Može se i bez saveznika u životu. Može bre. Sveden na sebe. Na svoju nemoć, možeš da veruješ u šta god hoćeš. Možeš i da ne veruješ. „Prijatelj“ sa iskustvom u redosljedu koraka do samouništenja, vidim lagano doktorira. Iz tvog životnog primjera frcaju teze. Sve iz prvog lica, studija slučaja u observaciji poznatog konteksta, sve pod krinkama polovičnosti, demokratičnosti, dileme, sumraka i svekolikog maybe-ja.

Najteže je i najčasnije uništiti sebe. Šapuću budući doktori. Zna to danas svaka šuša koju malko bolucka guza dok ustaje sa poda i briše blato sa pantolona. A čini se kao da su svi dobili ono što su na početku tražili. Samo nekako nešto nije bilo u redu sa onim od koga su tražili, to što su tražili. Čini se kao da ništa ne dolazi toliko besplatno kao nesreća, tuga, iskustvo rata, izbjeglištva, ropstva, agonije dužništva, i ništa drugo se ne plača bolom, kao rafinirana mudrost koja kao da govori iz ogledala bezvremenosti u koje svi moraju dobro da se zagledaju i probaju da izvuku neke zaključke iz nečeg što slobodno treba nazvati: „Studij samouništenja – Visoka škola života – Savezna Republika Balkanija“. 🙂

Diletantizam nije mrtav!

Diletanti koji su zauzeli funkcije u sistemu koji svakim danom sve više dokazuje da zapravo ne postoji – već ga je moguće identificirati prema samovolji diletantkinja koje se suprotstavljaju svemu što nije matični milje tako da zakoni prirode sve više podebljavaju kontraste i sve je manje prostora za marifetluke – kao da su konačno shvatili sa čim zapravo imaju posla.

Sistem se neće postaviti sam od sebe, pogotovo ne onaj koji je funkcionalan, ne, sistem neće postaviti ni oni/e koji/e raspolažu sa sjećanjem na fragmente sistema koji je egzistirao i koji je danom ukidanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ukidanjem Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prestao da ima smisao. Kad su ove “vještačke tvorevine” ukinute onda su one prestale da postoje. Kad se nešto ukine, onda toga nema 🙂 .

Funkcionalan sistem ili sistem funkcije je rafinirani krvotok koji struji izvan pravnog kostura. Ne zbog pravnog kostura. Pravni kostur je oslonac rafiniranog krvotoka sistema funkcije. Sistem je to čija perfekcija počiva na dostatnosti. Razumjevanje dostatnosti je zapravo ključ uspostavljanja sistema. Ukoliko je težnja diletanta/kinje da koncentriše kapital u svojoj sehari i da potom mudruje o problemima nedostatka kapitala, sistem, ne samo da ne može da funkcioniše, sistem zapravo nema raaašta da funkcionira. Tad počinje borba sa zakonima prirode stvari. Imaju li recimo radnička prava smisla u zemlji u kojoj nema šta da se radi. Posla ima ali nema šta da se radi 🙂 .

Dostatnost dotoka i funkcije varijable unutar sistema, ključna je na svim tačkama sistema. To i nije problem razumjeti, ono što je problem, je pravednost cjeline sistema prema svakom partiklu i pravednost svakog partikla sistema u odnosu na cjelinu. Sistem informacija recimo je sistem koji je zasnovan na mehanizmu provjere informacije a sistem provjere informacije je zasnovan na kontekstu, na realnosti koja je promijenjiva, varijabilna i ne može biti vektor. Sve u sistemu je varijabilno i od mjere varijabilnosti zavisi zapravo moć ili sama funkcija a od funkcije zavisi funkcionalnost cjeline sistema.

Bez sistema provjere informacija, sistem informacija ne da ne postoji, on naprosto i kad bi postojao nebi imao raaašta funkcionirati. Za takve sisteme kažemo da su ublehaški a ljude koji su na čelu ublehaških sistema društvenog uređenja zovemo diletanti/kinje.

Diletantkinja sebe doživljava kao vektor unutar sistema. Sve može da se mjenja osim diletanta. Sistem se nalazi u njegovoj glavi, na papiru, sistem se podrazumjeva i on je predmet sporenja među diletantima. Uz malo upućenosti u tehnike spinovanja, diletant/kinja može da se brani od povratne sprege svake pa i najsitnije odgovornosti. To je san o imanju mogućnosti da se utiče na sve bez da se preuzima odgovornost za bilo koju grešku. Diletant/kinja je sebi perfekcija. Ublehaški sistem na čijem čelu je diletant/kinja proizvodi oprečna mišljenja koja u suštini tvore prostor za demokratsku debatu. Tako nastaje diletantska ekspertiza o diletantizmu. Ekspertiza se koristi kao točka ishodišta i tako se diletantizam dijametralnom progresijom multiplicira.

Postoje ljudi koji vjeruju da na debati počiva država. Siguran sam da su u pravu. Međutim sistem počinje negdje drugo. Sistem počinje kad se shvati cjelina, kad se odrede ciljevi i kad se vaspostavi sistem protoka krvotoka zasnovan na mjeri dostatnosti, što je btw. veliki posao, dakle to određivanje dostatnosti. Sve je u dostatnosti. Sve. Tako ljudi koji vjeruju u demokratiju podržavaju debatu diletanata o diskrepancama unutar ublehaškog sistema i nadaju se da će vremenom izaći na vidjelo tko šta zna. Tko ponavlja jedno te isto, tko prati šta i kako tko koga prati i zašto? Kao da onaj tko zna, ne zna, tko ne zna.

Tišina koja ostaje i gorak okus na nepcu mladog čovjeka koji kognitivnim procesima pokušava da razumije logiku odnosa, je univerzalna. Siromaštvo je kao gravitacija. Svemir jednostavno kao da nema izbora. Red je red. Na jednoj strani stoje zabrinuti i ozbiljni mladi ljudi, svijesni svojih mogućnosti i prava a na drugoj strani stoje diletanti koji tvrde da su legitimni predstavnici ublehaškog sistema vladavine. Između jednih i drugih, normalno, usljed nedostatnosti dotoka krvotoka vlada neuravnoteženost, distorzija, disonantnost i buka koja tendira ka improvizacijama u posljednjem trenutku.

Kaos – osim što je popularan u zemljama u kojima se razvijao Punk kao subkultura a koje imaju stogodišnje tradicije njegovanja reda i poredka kako u svojim granicama, tako i po kolonijama – gle čuda, ima tu tendenciju da se širi i raste. Tako korak po korak raste i diskrepanca, neuravnoteženost, razdor, ambis… Balanseri ne uspjevaju da održe ravnotežu i ublehe jedna po jedna poput odjevnih predmeta koji spadaju sa neke mlade djevojke padaju na tlo.

Sistem ne počinje i ne završava, on je kompaktna cjelina, zatvoren i sam, u vlastitoj dostatnosti, poput satnog mehanizma. Nevjerovatno je koliko reda se može pronaći u jednom mehaničkom satu.

Diletantkinja, vjerovatno nikad neće doći na ideju da razmisli o dostatnosti. Diletant mazi svoju seharu i vjeruje da nema potrebe za bilo kakvom promjenom. Diletantkinja je vektor, vječno nedostatan sam sebi i svojoj direktnoj okolici on/a vjeruje da svi treba da se nafuramo da smo vektori i shvatimo kako je jedino on sa svojom seharom pravi a mi svi ostali, patetični individualisti koji vjeruju u štajaznam. Tako i nikako drugačije diletantkinja sa najboljom namjerom, politički korektno i u skladu sa vlastitom furkom potpuno legitimno i demokratski, tvori glupost za koju ne mora preuzeti odgovornost i koju na najprofesionalniji način može da kritikuje/zastupa. Sad to što nitko neće da se drekne da je car go, to je druga stvar. Diletantizam je ekonomski isplativ. Na kraju svega ostane diletant/kinja sa finansijskim interesima karakterističnim za osobe koje je gladan .ura. napravio, koji/a podsjeća na otvor debelog crijeva blago odvojen od piramide govana koju iza sebe u životu ostavlja.

Multikulturalni čovjek neće ništa

Nekako nemam osjećaj da živim u gradu, državi. Nekako imam osjećaj da sam pod nebeskim svodom go. Kao da sam upao u nekakav sistem trulih kompromisa. Kao onaj Multikulturalni čovjek na Trgu oslobođenja grada Sarajeva od fašističkog okupatora koji je, mislim trg, pored tog naziva dobio još jedan naziv, Trg Alije Izetbegovića tako da je igrom semantike i logikom kraćenja ideološko-kulturoloških razlomaka, jedan te isti trg, u raji postao poznat kao Trg oslobođenja Alije Izetbegovića. Slično je i sa Pozorišnim trgom Susan Sontag. Eto to su ti kompromisi, na kraju raja kažu vidimo se kod Narodnog pozorišta ili u parku kod Svijetlosti. Nema veze. Nek’ je živa glava.

Prava multikulturalnog čovjeka u zemlji dekonstitutivnih naroda i od istih oduzetih ostalih, svedena su i razvedena u najmanju ruku na nedorečenost ili preciznije shvaćeno, na kompromis.

Htio sam ja umjetnički intervenirati, ali to što imam diplomu da sam umjetnik ne mora da znači da imam dozvolu da skrnavim pravu umjetnost. Mada  sa diplomom umjetnika danas možeš maltene da izigravaš potpunog luđaka, možeš da pričaš sam sa sobom, na sred ulice, ako si umjetnik, za svađu u javnom prostoru si potpuno legitimno i sam sebi dovoljan, imaš pravo da budeš lud i svi fino kažu da si umjetnik i sve je u redu.

Teorijski, moja instalacija, koja nikada – ni u photoshopu – nije realizirana, je da Multikulturalnog čovjeka opasam bombama, eksplozivom i detonatorom. Naravno da ne bih koristio prave bombe, eksploziv i detonator. Ta nisam lud 🙂 . Samo sam umjetnik. Bile bi to – u izolir traku umotane – rolne od potrošenog toaletnog papira ili u šarenu izolir traku – u duginim bojama – umotane svijeće različite veličine. Sve skupa bilo bi povezano nekakvim žicama i kablovima koji vire i tako. Poruka bi bila: Multikulturalni čovjek – terorista.

Odmah bi se – teorijski – sve moglo povezati sa općom težnjom čovjeka današnjice, ka tom nekakvom samouništenju natenane. Puši se, pije se, krše se pravila saobraćaja, gine se, jede se masno, kljuka se tabletama, antidepresivima, drogira se, ratuje se, mrzi se, uzajamno se nervira, ponižava i to je kao sve život i u redu je, ima taj nekakav mentalitet on je problematičan i šta god bio problem, sve svališ na spoj problematičnog mentaliteta i demokratskog principa da svako ima pravo da bude u krivu i onda je sve u redu, i ja sad kao socijalno osvješteni umjetnik sa legitimnim pravom da se pravim lud, na to kao reagujem, mislim…

Š'a ba današnji čovi'k više hoće sam od sebe? That is the question. Da nestane prije nego što mu dođe vrijeme? Pogledaj samo izvještaje o življenju u BiH koje su isprva pisali promatrači sa plavim šljemovima pa sve do današnjih sofisticiranih analitičara sa pametnim telefonima.

Sad bih ja trebao zvati onog Talijana koji je autor Multikulturalnog čovjeka pa njemu objašnjavati šta ja hoću da postignem, pa onda on počne onu hoću neću priču, pa drži ga nedaj ga, pa kad kaže, hajde eto može – hipotetički – e onda valja otići u nadležnu ustanovu za zaštitu spomenika, pa hajd’ u Kanton, pa hajd’ u Federaciju, pa hajd’ u Grad.

Onda treba njima svima objasniti šta ja hoću da kažem sa umjetničkom intervencijom u javnom prostoru i kako imam dozvolu od autora… a zapravo je nemam. Onda otići u Općinu Stari grad da njima objasnim, onda oni glasaju na Općinskom vijeću, onda meni valja lobirati, onda se ja uvalim u politiku dozavrata a tamo vazda ima jedan koji će reči, e nećeš vala umjetniče pametovat’ taman se ja na glavu nasadio. Te nećeš zbog patriotskih razloga, te nećeš zbog antifašističke tradicije te ovo te ono, te drž’ ga ne daj ga.

U politici svi jedva čekaju nove kolačiće za međusobno podkusurivanje, pogotovo na lokalnom nivou. Svako ima svoga novinara da te javno osudi iz njegovog ugla gledišta. Tebe ocrni a sebe istakne kao prosvijetitelja. Onda prođeš kroz javni špalir, svako ima nešta da ti kaže, odjednom svi kulturni a ti legitimna budala, na kraju to što si htio da kažeš samo proizvede još veći problem, ime ti se povlači po facebook-u, anonimni twiter-aši cvrkuću i ti kao socijalno osviješteni umjetnik sa legitimnim pravom da se praviš lud od svega dobiješ …

Ele’ nema teorije da ja umjetnički interveniram i estetikom prenesem jedan originalan etički komentar na kontekst socijalne realnosti. A zamisli sad da tako nešto još neko finansira, neko od ovih organizacija za demokratizaciju npr. mislim taj novi pravac umjetničkog izražavanja, tu novu tehniku, mislim to ganjanje nadležnih po institucijama i objašnjavanje, zvaničnu prepisku, molbe, dozvole i lobiranje i interveniranje, ili koncept ili ideju ili ono… Kontaš? Mislim, vozdrica ba 🙂 .

Lice mraka

DSC_0251

A onda je progovorilo lice mraka. Faca bez()ličnosti. Faca odlučna da troši „svoj“ novac na zagađenje urbane estetike. Faca kojoj je sistem mraka dozvolio da legitimno zagađuje, mrači i istovremeno samu sebe propagira. Parole što zagađuju svijest, prostor, zrak… izlaze iz prvog „lica“ bez()ličnosti.

„Mudonji“ bi se možda i moglo odgovoriti u facu, kad bi „mudonja“ imao „muda“ da pokaže tu svoju facu. Bez()ličnost marketinga tom jednom parolom kao da najavljuje da narcizam „mudonje“ propituje identitet, facu… Narcizam pokušava da otvori prostor za sebe, za svoju pojavu. Zatvara se krug koji je stvorio mrak, a nizovi parola kao da pozivaju da ih se slijedi. Tako su urbani, tako slobodarski, prijanjaju na odavno praznu i ošmirglanu površinu. U zadnjem trenutku razbija se mistika i “mudonja” prestaje biti čovjek i postaje proizvod.

Ego trip bez()ličnog „mudonje“ samo što se nije izlio pred čula od strane duha napuštenog tamnog vilajeta. Na kraju, sve nas očekuje produkt konzumacije serije uputstava za urbano „življenje“ tj trpljenje „mudonje“ bez face. Dekonstrukcija je to koja poziva da se ostane u vrtlogu obmanjivanja. Dekonstruiraju se mitovi koji su prije samo dva ili tri mjeseca bili konstruirani kao sasvim legitimni ciljevi nekih drugih faca sa imenom i prezimenom sa skračenicom i tako dalje, odlučnih da troše „svoj“ novac na zagađenje urbane estetike i koječega pride. Parole su zagađivale svijest, prostor, vidokrug… samo pod drugom firmom. Međutim „mudonja“ je bio isti. „Mudonja“ bez face, imena i prezimena, prepunog novčanika i nabreklog ega je srao sa svoje udobne pozicije, plaćen da legitimno zagađuje javno mnjenje koje je tokom svih ovih godina odgajao.

Minimalistično, sa najupečatljivijim kontrastom, grad koji nebi trebao da trpi ni najmanji šum u harmoničnosti javnog prostora izložen je labirintu uvečanih oglasnih tabli, kako bi se ostvarila komunikacija sa onom populacijom koja u saobračaju nema pametnijeg posla nego da čita izljeve ego tripa face bez ličnosti koja mrakom zove mrak i ne da provocira, nego bruka inteligenciju sredine koju svijesno, JAVNO i na duge staze truje.

Vazda se propadalo zbog govorkanja inih o anamonim. „Mudonja“ se konačno – bez da je pokazao facu – obračunao sa onim koji govorkaju o anamonim i pri tome ne pokazuju facu kako bi im se u facu moglo reči šta im se inače “govori iza leđa”. Bezličnost face propituje kolektivitet i principijelnost da se hrabro stane ispred face bez()ličnosti i da se toj ličnosti bez face sve saspe u štajaznam šta.

„Mudonja“ bez face treba da zna, sa čim se zajebava. Neko sa oglasnih tabli uvečanog formata za potrebe komunikacije sa populacijom koja u saobračaju nema pametnijeg posla nego da čita „mud(r)ovanje“, šalje poruke koje mu omogućavaju da faćka i vaćari po državnom trezoru, neko preko uvećanih oglasnih tabli prodaje gotove proizvode. Neko skucka neku paru da bi izjavio ljubav. Neko da bi se sjetio poginulog druga. Šta prodaje faca bez face? Svoj ego? Svoje „mudo“?

Slogani, dvije tri riječi, lepršavo formulisani upisuju se u potsvijest i tu ostaju sve dok se ne ukaže potreba da ih se ponovno otpakuje i na pravom mjestu u pravo vrijeme za pravu stvar upotrijebi. To je suština priče. Sve između je formatiranje mentalnog okvira. Inače, “mudonji” bez face vazda nešto smeta naš mentalitet pa svako malo mora da ga formatira.

Ego trip „mudonje“ bez face je tek počeo da se odmotava kao trakavica i da sa mud(r)ostima sačekuje i upozorava iza svakog ugla. Pitanje je kako to da faca bez ličnosti zna da pogodi u centar, da prodre do suštine razumjevanja. Faca je vazda neko „naš“. Sve ostalo su:…

Da li je serija parola davno počela i sad se umjetnička konstrukcija plejadom „urbanih zakona“ zatvara, čisto da bi se uspostavio kanal komunikacije, da bi se održala pažnja, da bi se zahuktala drama, da bi se formatirao um svih onih koji treba da prodaju prvo sebe da bi prodali proizvod i ostali na podijumu igranke ponude i potražnje kao kakvi komadi mraka u sred bijela dana?

Nenasilna agresija

DSC_0277

U ujedinjenim emiratima haturlistana, uzajamnog mobinga i kolektivnog cviljenja pod pritiskom vlastite nemoći, neznanja, kompromitiranosti, nerealiziranosti, duga i novca, najbolje su panorame, prizori daljine i odmaknutosti.

Piti vode sa izvora, jedino je što ima smisla jer mulj javnog mnjenja se barem dvadesetak narednih godina neće izbistriti a kad se bude izbistrio tad će biti kasno, ostati će taman toliko vremena za neku vrstu elektrolize svrhe, čisto da se razmisli o svrsi muljanja javnog mnjenja.

Kako samo jeftino izgledaju ljudi prinuđeni na patvorenost, ljudi koji sami na sebe samo što nisu metnuli cijenu i onu naljepnicu, popust toliko i toliko posto. Guraju u krivinu a u sebi gutaju prirodne otpore koji im dolaze od njihovog vlastitog i ničim nametnutog razuma. Ljudi nisu u vremenu i prostoru, ljudi su u društvu i u sebi. To su parametri. Nevažno je jesu li u društvu sretni a u sebi tužni ili obratno. Vrijeme i prostor nemaju nikakve veze sa tim. Ipak, ljudi guraju u krivinu, pate sebe, pate krivinu, pate druge, šire stres, cvile, svete se mobingom u nadi da će stvoriti nove prostore za hatur. Sve spontano, sve pod velom jaranstva, sve za raju, sve za hatur koji treba da izađe kao kakav poganluk iz onog što nisu u stanju – od vlastite zaluđenosti guranja protivu vlastitog razuma – da primjete da im je autohtono i da su sami od toga – protivu čega se bore – sazdani. Sve spontano, sve pod velom jaranstva, sve za raju.

Nenasilna je to agresija, agresija koja nasilnika pretvara u žrtvu a onda žrtvu u pravednika i pravednika potom u borca za akciju koja nenasilno tvori nenasilnu patvorenost koja je do te mjere patvorena da ni sama više nije u stanju da razluči koja joj je svrha i što je najvažnije, gdje počinje nasilje. Tako patvorenik zna da reže granu na kojoj sjedi ali iz razloga vlastite patvorenosti i potrebe za “nenasiljem” nastavlja da testera. Kako sad pomoći grani, patvoreniku…?

Ko god pomoli glavu biti će proglašen dušmaninom. Snage osvijetljene reflektorima su tokom proteklih godina učinile sve što je bilo u njihovoj moći da isprovociraju porod. Ipak, beba je omudrala čekajući pogodan momenat i sad se teoretizira, relativizira, analizira, fingira, spinuje, drž’ ga, ne daj ga…

Čini se kao zna se šta se hoće, samo se ne smije to što se hoće već se mora ono protivu čega se valja nenasilno boriti. Ono što se hoće rezultat je nasilja. Kakva podvala. Siguran sam da nije jedina, da nije prva i da nije posljednja.

Pokušavam da provalim sa kakvim ljudima imam posla. Siguran sam da nemaju skrupula. Osigurani su na duge staze, sehare su im pune, glume priprost svijet, glume religioznost, najbitnija im je krinka, pr. Osluškuju čaršiju, osluškuju mahalu, posvuda su, čuvaju tajne jedni drugima, njihov kredibilitet i odanost su neupitni, oni su zapravo ti koji procjenjuju odanost, mjere kredibilitet, oni su ti koji bez nasilja nebi ni egzistirali. Sad su nosioci nenasilne patvorenosti, procesa koristi. Na vrhu lanca ishrane, pojedinci, naše dike. Oni su vazda u pravu. Vazda korak ispred svih, prosto dolaze iz drugog vremena, kao neki vanzemaljci. Tako su superiorni u odnosu na sve što je lokalno. Novčanici su im puni rješenja sitnih problema, mobiteli krcati kontaktima koji su zapravo sistemi mreža neupitnih čivija.

Sve što je organizirano omrženo kako bi se vaspostavio duh kolektiviteta, kako bi se omrzilo sve što je vlastito sve što zapravo predstavlja granu na kojoj se sjedi je autohtono i nestaje iz vidokruga, odlazi u tuđe, redizajnira se, mjenja se, jednostavno nestaje. Kad grana pukne a puknuti će nadam se, jer nema smisla da se više savija. Ponovo će ostati patetična i u okrilju mobističkog ganga organizirana gomila, da tvrdi kako je sve tuđe bolje, superiornije i kako su nam prijatelji svi oni koji su nam pomogli da se međusobno zamrzimo, pobijemo, popljačkamo i da sad međusobno u patvorenoj nenasilnosti savremenim metodama mobinga nastavljamo tradiciju uzajamnog podjebavanja i kolektivnog cviljenja pod naletom povratne autohtone mržnje prema vlatitosti i divljenja rezultatu nasilja. To je ona ista gomila koja zbog patvorenosti ne vidi kako je u svom, na tuđem. To je ona ista gomila koja više ne zna ni koga da favorizuje, ne zna ni kome da se divi. Gomila koja se divi i koja robuje mobističkom duhu kolektiviteta, svojoj taštini, sitnim šićarima i prejadnim ritualima zatvorene “povlaštenosti” koja djeluje pod parolom težnje ka slobodi. Prvo netko mora biti zatvoren u svoj tor da bi ga netko mogao iz tog tora voditi ka slobodi.

Ono što je najinteresantnije je to da nije samo nacionalizam okrilje pod kojim se organizira duh kolektiviteta mobističkog ganga. Roblje sa naljepnicom, popust toliko i toliko posto, može da dejstvuje u cjelokupnom spektru rezonantnih i disonantnih tonova i boja, sve dok mu sama suština različitosti ne dođe glave. Tad će biti kasno, ostaće taman dovoljno vremena za razmišljanje o svrsi muljanja po spektru postojanja.

Smisaonizmatičnost cjeline

experimentalfoto1

Najzdravija je dioba na smislene i besmislene ljude. Kad malo bolje pogledam, besmisleni, kao i haos obično imaju tendenciju multiplikacije, širenja, rasta. Sve je više besmisla i njegovom multiplikacijom prosto prestaje da egzistira i sama potreba za traganjem za smislom.

Kakva je ovo zatvorenost? Šta se to pokušava dokazati? Nepravda, očita, unisono potcrtana. Traganje za kolektivitetom, po svaku cijenu, kolektivitet besmisla. Nepravda, jasna i glasna, inspirativna, svakodnevna, prisutna. Mene se opservira. Ja sam objekat analitike, ja i moja patnja, zatvorenost, otvorenost, riječ, moj rad, moj trag, zapravo ja sam supstanca nečijeg doktorata. Osjećam se prljav, ispiraju mi ličnost tuđi pogledi a ličnost mi je čista, sve sam prljaviji zahvaljujući njihovim pogledima. Nije mi jasno kako ni iz kojeg ugla, do mojih ušiju ne dopire pitanje jesam li to ja, građanin, direktno odgovoran za sav besmisao. Njihovi pogledi su profesionalni, gledaju kroz matricu vladavine sticaja okolnosti, stvorenih okolnosti u koje ljudi vjeruju. A šta hoće? Ljudi? Od čega? Od koga? Od života? Od mene? Ne znaju oni, ne znam ni ja. Iz moje golotinje proizilazi takav kontrast, socijalan kontrast, jasan kao odnos smisla i besmisla. Ja sam izložba ničega u kontekstu besmisla i dopisujem se iskrenošću sa refleksijama javnog prostora.

Nižu se inspirativne misli. Sve se više iskrenosti uglavljuje u procjepe daleke jeke. Iskrenost dihtuje. U prostoru, iskrenost odjekuje, bez nje, nema kontrasta. S vremena na vrijeme čujem kako se ljudi uljuđuju, kako insistiraju na htjenju. Uživam u tim momentima preskakanja iz besmisla u smisao.

Od kako postoji globalno selo, ljepota, ljudskost, rahatluk, merak, rasterećenost, balans, mir, ljubav… prosto nisu vijest. I opet neko napada “nas” medije :-). Mi “samo” prenosimo vijest, mi “samo” posredujemo, između besmislenika i njegovog čina besmisleništva i prestravljenog smislenika i njegove razočaranosti zbog nemogućnosti odbrane smisla. To je publika, to je javnost koja se zbog nečeg previše velikog ne buni, to nešto je besmisao.

A onda, poslednji trzaji marketinga i principa kapitalističke konkurentnosti. Meni više nije važno ništa izuzev smisla koji mi besmisao ne može oteti. Sve što besmisao može je da pojača kontrast i tako postane još uočljiviji. Smislu ne treba marketing i divljenje. Ne treba mu ništa osim jasnog kontrasta, jasne diobe. Siguran sam da je ovo nekad ranije od strane nekog drugog istaknuto. Ipak bitan je kontrast između smisla i besmisla. On se pojavi kad se čovjek usudi da promisli o cjelini njegovog dejstva ili njegovog bitisanja. A bitisanje je dejstvovanje.

Kad čovjek proba da svari vlastite domete. Tad nekad postane dostojan cjeline svog dejstva. Unutar te cjeline nastaje prostor smisla unutar kojeg se ubraja sva ljepota koja nastaje od rahatluka, meraka, htjenja, rasterečenosti, uljuđenosti, balansa, ljubavi… Sve ostalo je stvar volje i filtriranja, pravca kretanja informacije, da li će informacija ići od dejstva besmisla i prepadati smisao ili će ići od dejstva smisla i prepadati besmisao. To baš nema nikakve veze sa medijima, oni “samo” posreduju. Iz… u…

Objekat smisla pod opservacijom besmisla, to je ključ momenta i polupijanih profesionalnih pogleda što me prljaju. Možda malo vrijeđaju, dejstvuju u pravcu mojega ja, gube u mojim očima kredibilitet, gube obraz, prodaju sebe da bi prodali proizvod i vire kroz moje kretnje, očekuju iskrenost, pokušavaju da proniknu u moju cjelinu. Ne bi li je prodali kao svoju, kao proizvod. Kako nisko, kako prozirno. Nakaradno i još se širi.

Ja zapravo sebi dugujem jedan odmor, tamo gdje me zaustavi osmjeh na licu neke žene. Tamo ima smisla sjesti i odmoriti se. Biti dio nečije radosti, eto to mi se čini kao smislen životni zadatak.

Pobjeći od ovih besmisleonističkih apsurdizama koji se više nisu u stanju ni sjetiti smisla.

Vonj mentaliteta

 

NIMES 391

Priprostost je valjda ta koja na simpatičan način u odnos dvije nepoznate varijable unosi tzv. duhovnost koja služi kao neka žica za razumjevanje i međusobno oblikovanje uzajamnosti. Kad ta uzajamnost traje dugi niz godina, kad ona postane podrazumijevajuća onda se ona, takva, na priprostosti utemeljena počinje smatrati habitusom kulture iz koje potom – kad se vremenom u bosanskom loncu sve fino obari – proizilaze norme uzajamnosti koje zbog identifikacije sa elementima uzajamnosti i priproste duhovnosti bivaju prihvaćene kao fundament autohtonog identiteta.

Kroz društvene odnose se norme tog tipa provlače bez mnogo analitike i truda, a najteže je razumjeti sebe, svoj habitus. Tako vremenom i priprostošću stasava kolektivitet koji uzajamnu duhovnost i njene oznake prihvata ili odbacuje. Ono što kolektivitet prihvati i zadrži postaje kult, u centru kulta su norme a substanca normi su navike. Valjda tako nekako sistem prihvaćenih navika postaje mentalitet kolektiviteta sa kojim se individue tog kolektiviteta identificiraju i slažu i taj mentalitet tako postaje njihov individualni. To barem ja tako doživljavam, taj mentalitet.

Taj mentalitet je evo ima bar dvije decenije – kako kažu svi od intelektualaca do priprostih građana – kriv za sve. Ja sam eto sve nešto zagledao i osluškivao da saznam šta je taj mentalitet i kakav je to sklop koji je kao pojam kriv za sve što se desilo ovim ljudima. Mentalitet naš je navodno toliko kriv i nakaradan da u njega staje opće odobravanje svih za sve, istovremeno, bez njega, dakle mentaliteta, nije moguće niti biti. Bez mentaliteta nas nebi ni bilo a za to što smo umalo nestali kriv je mentalitet. Eto. Sad je sve jasno.

Da bi se mentalitet valjda promjenio potrebno je onda promjeniti sve. To se jednostavno neće svidjeti skoro svima tako da se tu treba maniti ćorava posla. Mentalitet valjda, tako kažu i rade, treba izučavati i s vremena na vrijeme kroz umjetnost ismijavati. Eto, i to ismijavanje sam sebe je dio mentaliteta. Mentalitet jednostavno nije moguće zaobići. Kakav frikin vektor. Isnt. Svaki put kad napravim neku političku grešku ja imam vadionu, mogu da kažem da je to zbog mentaliteta i svi će se složiti. Mentalitet nam je haveru totalno otiš'o. Svi su haveru bolji od nas, u svemu. Najgore je ba biti mi. Kultura koja vjeruje da joj je suština nakaradna.

Zaboravili smo na okus pobjede, okus ponosa, to je ta neka energija koja prožima kolektivitet koji onda svijetla obraza stoji pred svijetom i ima opravdanje za svoj ponos. Ka toj energiji se kolektiviteti usmjeravaju, to je energija koja od kolektiviteta do individue stigne munjevitom brzinom. Kolektiviteti koji se naviknu na tu energiju raspolažu sa sistemom mjera kvalitete uzajamne duhovnosti i taj sistem mjera kvalitete predstavlja temelj sustava uzajamnosti. U tom slučaju, mjere kvaliteta preuzimaju funkciju priprostosti. Mjere služe da se nepoznate varijable razumiju i da definiraju uzajamnost. Te mjere zovu se standardi kulture. Tako valjda nastaje pobjednički mentalitet. Ono što bi baš bilo fora za saznati je, od kuda Bosancima i Hercegovcima mentalitet? Pa još i pogrešan? Ko kaže da je pogrešan?

Prisustvujemo li konačno trenutku postavljanja pitanja mjere do koje Bosanci i Hercegovci „tolerišu“ bezobrazluk koji je sebi uzeo za pravo da sve što vidi omalovažava, ponižava, kritikuje i štajaznam dekonstituira do te granice da i mentalitet kao esenciju ili fundamet društva smatra pogrešnim. To je postavka koja ne može doći od Bosanca i Hercegovca. To je postavka koja mora doći iz usta nekog ko Bosance i Hercegovce planira da pokori okrečući ih same protiv sebe. Isprva davanjem poticaja za samokritičko ismijavanje samih sebe a potom dodavanjem ulja na vatru.

Razumijem ja kritičara koji kaže, te ne valja ti kako ovo ili ne valja ti arhitektura ili ne valja ti jezik, te ne valja ti muzika, te ne znaš svirati, te pojma nemaš, te ‘vako, te ‘nako ili pokupio si ovo ili ono, ukratko, to je ono doljevanje ulja na vatru, ali da neko može doći i reči ne valja ti mentalitet, ne valja ti suština tebe, neko ‘ko da bi to vidio mora doći od nekud gdje nije tako. Dakle tatrane. Takvog osvajača svijet još nije vidio. To je đubre koje poništava sve do u mentalitet kao suštinu domaćinovog bitisanja uključujući i njegovo gostoprimstvo, isto to gostoprimstvo zbog kojeg je to isto đubre tu. Sve skupa vonja na konstrukciju: ILI ĆEŠ BITI NACISTA ILI TEBE I TVOG MENTALITETA DOMAĆINE, NEĆE NI BITI. Fuj.

Godovi iščašenja

jah

 

Kao neman zavezana na lanac koji niti ne pokušava da prekine, uopće se ne otima, već uokolo hoda i reži, emituje gorčinu, emituje prezir, veliki prezir. Nema kad da ga uobliči i iznese, reži i dere se, neartikulisano. Zvijer mrzi izvan vlastite kontrole i reži dok se glasnice ne poderu. Potom zvijer umukne i vreba, vremenom se osvrne na lanac, na paradoksalan položaj u kojem se nalazi, bljune koju psovku i vrati se u tišinu da mrzi.

Tako razbucane poput zvijezda u tmini nebeskoj, svjetluca individua po individua, bez ikakvog pojma o svrsi svjetlucanja, stajanja, kretanja i bitisanja. Sve je u kotlini rečeno u pjesmi, pozorišnoj predstavi, lirskoj i epskoj uzvišenoj naraciji, filmskoj priči i estetici. Sve političke poruke izgovorene su tako da za njih nema potrebe za političkom odgovornošću.

Doći će dan osvete, momenat anarhije u kojem mržnja dobije priliku da vlada postupcima. Sve počne banalno, kao što je to i Otto von Bismarck znao. Vrata pakla na Balkanu se otvore i iz tog pakla počne da izlazi sve što se nakupilo u grlu zvijeri od kako su zadnji put vrata zatvorena i zvijer u lance okovana. Zato se desi da „zbog starog svata, čitav narod umalo bude istrebljen“ i bio bi istrebljen da se to može namjerom.

Svijet jako dobro poznaje zvijer, toliko dobro da joj tragove arhivira i univerzitetski proučava, potom se naučna istina kao zaključak politizacijom iščaši i od strane svih s pravom i argumentovano kao takva socijalno ignorira. Rad se poništava i to boli. Naučnici/e se nerviraju i vremenom pretvaraju u zvijeri. Zvijeri se hrane detaljima, sitnim propustima, eufemističkim opravdanjima zla, hrane se i svakodnevnim podbadanjem i doskočicama, upadicama, malim humorističnim izazivanjima, cinizmom i ironijom, nehtjenjem, neznanjem, ali povrh svega zvijeri se hrane nepravdom začinjenom tolerisanjem nepravde. Sad bi sve ove sitne detalje trebalo zamisliti kao krugove koji se ponavljaju u ciklusima i koji sami zbog sebe hrane sami sebe dok se vrata ne otvore i dok se sve skupa ne izlije a onda se sve ponovno arhivira i univerzitetski proučava, potom se naučna istina politizira i ignorira. Rad se poništava samo ne kao delanje, već kao smisao i tako nastaje inspiracija za novo umjetničko izazivanje, cinizam, ironiju, pozorišne predstave, lirske i epske uzvišene naracije i …

A koliko frajera je upozoravalo, fakat. Osjedili ljudi. I svi su vazda bili izopćeni, svi su vazda bili u pravu. Nitko ovdje  zbog svoje misli nikad nije dobio stan. Nitko. Količina slobodarske misli sa Balkana je dostatna za pet planeta. Kad pogledaš kroz bilo koji vremenski god ili ciklus i otvoriš nekog izopćenog umjetnika ili umjetnicu možeš pronaći upozorenja, koja umjetnički formulirana govore u alegorijama, metaforama i figurama jednu te istu stvar.

Zvijeri zavijaju i urlaju, potom umuknu i u tišini mrze. Čekaju momenat anarhije. Tad nepogrešivo pogađaju u suštinu duha, jer sve što je bilo problem davnina ostalo je sačuvano u godovima, ispisano alegorijama mržnje i velikog prezira onih koji su znali da su u pravu i da su samo zbog toga izopćeni, svakodnevno ismijavani, podbadani upadicama koje su bile povod i uzrok podbadanja i upadicama i ismijavanjima, ukratko, jednom rječju intelektualnoj papazjaniji slavenskog jezičkog habitusa. Ja drugog objašnjenja nemam.

Nema ovdje nekog uočljivog poštovanja između jednog živog intelektulca i drugog živog intelektualca. Kad intelektualac umre e to je druga priča. Jedino mrtav intelektualac je čovjek koji je „izvršio nemjerljiv uticaj na…“ i naravno neizbježna rečenica, njegov odlazak na drugi i bolji svijet ostavlja „ogromnu prazninu…“ u spektru međusobnog ignorisanja, podbadanja i ismijavanja „zajednice“ intelektualaca ovog predvorja pakla koje se odaziva na ime Balkan.

U istom čabru i po istim stopama, urezanim u iste emocije i mržnju, u istim godovima istih ciklusa prezira, isti nemiri na isti način od istih duhova koji konače u drugim tijelima bivaju proživljavani. Sve to, ali sve se ponavlja zbog jednog te istog razloga, a to je potreba da se naučna istina iskoristi, samo ne za svrhu nje same, već za svrhu „dnevne“ politike. Ta kletva će biti skinuta kad se pojavi živ čovjek koji će biti u pravu i kad mu se to – dok je još živ – bude priznalo. Buahhahhahhahahahaahhh. 🙂

Talentovana služinčad nacionalnog ponosa

dont

Čime danas napumpati nacionalni ponos? Bez njega ne ide. Bez nacionalnog ponosa nacija gubi svaki smisao, gubi beton, vezivno tkivo, gorivo… Za one svijesne svog vrha i svoga dna svaka riječ je suvišna. Ipak, čime homogenizirati naciju ako je blizu dna i duhovnog ili moralnog posrnuća? Talentovana služinčad. Tome služi ne samo sjaj i glamur, već i sam duh internacionalizma koji u svojoj potrebi da pronađe boljeg, jačeg, bržeg i štajaznam generira nacionalizme da bi ih upoređivao. Ideja olimpijade je najnacističkija ideja ikad. Neovisno o novcu i međunacističkom šepurenju talentovane služinčadi nacizama, olimpijade ili nekakva svjetska prvenstva, služe nacijama u pokušaju da same sebe shvate i drugima nekako dokažu to da su zapravo neshvaćeni genije, siroma’, napravljen od krvi i mesa ali okovan okolnostima gluposti i žrtva ispreplitanih geopolitičkih i globalističkih interesnih konflikata.

To je gorka sudbina tog duha internacionalizma i olimpijade. Neka najsretniji pobjedi i neka se najspretnijem posreći. Nema potrebe za guranjem. Ako talentovana služinčad iz koje iskompleksirano društvo crpi gorivo za vaspostavljanje nacionalnog ponosa i samim tim identiteta kojim slučajem zakaže, u publici se rađa mitsko-dramsko sjećanje na istorijske, historijske i povjesne nepravde u egocentričnoj mitsko-dramskoj interpretaciji. To je suština oboljenja. Malo malo i eto ti pojedinca koji se izdigne iznad duha internacionalizma i nametne svoj duh kao superiorniji, čistiji, bitniji, pametniji, spretniji i naravno hop cup, sretniji i hop cup sreća prati hrabre i hop cup skoći sa ruba svemira i hop cup za pare i za logotip nacionalne bitnosti. Ne možemo to svi, valja do gore otići. A onda kad dostignuće ugleda kamera i preko kamere nacija, ponos postaje beton, dobro je biti to što si. Poveznica između nepromjenjivog i nepotrebnog. A nikad ti dosta onog što ti ne treba, stara je marketinška poslovica.

Jedno talentovano služinče medijski može da apsorbira minimalno desetak propalih privatizacija, može da apsorbira čitave salve protesta, nezadovoljstava, kršenja ljudskih i životinjskih prava. Samo metneš pod nos talentovano služinče i onda ga elaboriraš do u Higsov bozon. I svi znamo sve o služinčetu, znamo manje o talentu, o talentu se nema šta znati, imaju tamo vani izvan naše avlije neki ljudi koji vrednuju šta već treba da se vrednuje. Protiv mnogih drugih i drugačijih, tih istih ljudi smo ratovali, nekad, govori povjest, historija, istorija, ratovali smo jer su drugi i drugačiji, jer su oni protiv nas ratovali jer smo drugi i drugačiji, drugačije su nam nacije, e sad oni nama vrednuju nas i našu talentovanu služinčad pumpajući tako naš nacionalni ponos. E hajd’ ti sad budi pametan.  S vremena na vrijeme čuje se i koja prosvjetljujuća misao od tih nosioca bremena mediokritetstva i ništavila poređanog po truhlim granama aparature besmisla. Sve za pare, sve za nacionalni ponos. I čini se kako je možda pametnije slušati tu talentovanu služinčad nego demokratski izabrano ništavilo poređano po truhlim granama aparature besmisla.

Znam ja da sad udaram na državu, primjerice, da je ovo Jugoslavija, davno bih ja ljetovao na nagom otoku. Ali svaki sistem ima svoje mučenike, svoje heroje, svoju talentovanu služinčad, svoje dušmane i one koji nijemo promatraju sve što se da vidjeti, to je ona tiha većina što se ibreti, stalno se nešto ibreti. Talentovana služinčad su pozitiiiiivaaa, stvarno je bezze slušati negativne ljude, baš su bezze. I kad bi naši dojučerašnji dušmani odlučili da iz našeg jata izaberu jednu ptićicu koja veze nema sa pjevanjem i rekli da je genijalna, mi bi zbog potrebe pumpanja nacionalnog ponosa i izgradnje nacionalnog identiteta pristali da slušamo falš i da se furamo.

Nacionalni ponos i nije ništa drugo do toga, furka. Mrkva koja masama koje ostaju bez prirodnih resursa, intelektualaca, fabrika, para, geopolitičkih interesa i što je najgore poslovnih šansi, služi da za njom čeznu. I dok slijede vlastitu čežnju stasava čitava industrija obmane koja mrkvu farba u koju god hoćeš boju, dizajniraju mrkvu, 3D mrkva, okreće se, mrkva u najlonkama, seksi mrkva, mrkva nedostižna, mrkva odbojna, sado-mazo mrkva. Ta industrija košta i u tu industriju je za potrebe demokratizacije neophodno investirati novac, po mogućnosti kreditima.

DSC_0171

To je kreativna industrija, industrija za stvaranje talentovane služinčadi kojoj se ostatak nacije ima diviti. Industrija sastavljena od neviđeno drskih, isfrustriranih, izopćenih i u mržnji ogrezlih profesionalaca koji svu svoju mržnju i nerealiziranost pretaču u koncentrisan bijes koji usmjeravaju prema “stereotipu”. Prema jednom čovjeku kojega uzmu na zub. To je silovanje toliko prisutno u javnom prostoru da se ne vidi. Gnjide su to koje tek u čoporu pronalaze snagu da vrijeđaju onog koji nema snage da uzvrati. Tako izgleda industrija za ponižavanje finansirana od strane industrije za demokratizovanje i dug.

Kad u državi crkne sve, kad odu svi trbuhom za kruhom, kad pognute glave nastave živote u tuđini, u tuđem, tamo gdje će barem znati zbog čega su građani/ke drugog reda, kad uposleni sretnici crknu poput jeftine radne snage praveći puteve za što brži prolazak kroz tamni vilajet, kad od fabrika ostanu samo hrđave konstrukcije i patetična sjećanja na život dostojan čovjeka, rate od kredita će stići na naplatu, dug će biti prebijen pravom na eksploataciju prirodnih resursa i na kraju će ostati roblje i parola u koju više niko neće htjeti vjerovati: Robovi mi nikom nećemo biti.

Postoje te neke greške koje su kolektivne, trebale bi biti dio nacionalnog identiteta jer savršenih nema, osim u bajkama osmišljenim u industrijama za stvaranje talentovane služinčadi koja služi za pumpanje već pomenutih stvari. Greške koje dok si nacija sama sebi ne bude priznala neće biti ispravljene jer ih nema tko drugi ispraviti i dok ih nacija ne ispravi, nacija neće biti priznata od strane drugog i drugačijeg, sve ostalo je suživot sa vlastitim odrazom u ogledalu u neodoljivoj čežnji za kozmetičkom intervencijom ako ne i plastičnom hirurgijom kako bi pumpanje ponosa imalo pokriće i kako identitet nebi bio ono što dušmanin kaže, nego ono što kolektivna savjest – ako je u “naciji” ima –  nalaže i kako bi konačno ovaj falš umuknuo.

Breme vinkla

NIMES 132

Suština je veza koja je živa i dešava se između, u sistemu poznatih i nepoznatih vektora i poznatih i nepoznatih varijabli. Suštinu zapravo rijetki imaju pred očima. Ili je imaju ili je nemaju. Za opravdavanje suštinskog nije potrebno samo razlučiti sastavne djelove, odrediti njihov odnos i donijeti zaključke i onda na kraju te zaključke nazvati naučnom istinom. Logikom. Vektori i varijable su tu od pamtivijeka međutim o njima nema zabilježenog hronološkog reda, nema literature, fus note, nema predanja i što je najvažnije i najbolje, nema zvijezda bez kojih se „ne vidi“ suština, postoji samo takt. Vektori i varijable se tek nakon određenog vremena gledanja u sistem, sami od sebe ukažu.

Na primjer „Međunarodna zajednica“ nije kriva ni za šta. Nje zapravo nema. Postoje neke varijable i između svih njih apsolutno nikakva suština. Na drugoj strani je ono što postoji ali samo kao finalni rezultat i učinak dejstva tih varijabli bez suštine, reklo bi se da su to domaći vektori koji nešto nikako da se pomire sa vlastitim karakterom. Tako nekako se vremenom vizualizira i hinjaluk trećeg lica.  U hinjaluku trećeg lica nalazi se sva strategija, pogotovo ona koja vazda može da se okreće u vlastitu korist. Princip vatre i kiše o kojem ima malo riječi u filmu Crni bombarder. Hinjaluk trećeg lica, zapravo je gradnja vlastite neodgovornosti na osnovu tuđe odgovornosti. Hinja na primjer vazda vrijedi više nego onaj kome se hinja natakarila na kosti. Ali hinja je prevrtljiva zvijer, nema veće gluposti od vjerovanja hinji.

Da bi hinja bila u mogućnosti funkcionirati kao merhametli osoba zabrinuta za tuđe potrebe, neophodno je stvoriti tuđe potrebe. Tako stižemo do gluposti onih koji su davno tvorili potrebe da bi danas hinje mogle biti zabrinute. Na hinjaluku zasnovan sistem odnosa jasno je da mora držati najveću hinju na vrhu lanca ishrane. Potpuno nepotrebna hinja potrebuje nepotrebnost da bi u istoj egzistirala. Hinja trećeg lica osim toga zahtjeva diskreciju. Nemoguće je locirati hinju kad uđe u sferu trećeg lica. Kad dogovara, kad pregovara, kad je sakrivena kurčevima za mlaćenje gloginja nepotrebnosti. Hinja non stop poravnava račune, non stop ispravlja stoljetne nepravde i što je svijetu gore to je hinji bolje. Sve je zabrinutija i sve više hinja se za njen hinjaluk vezuje. Hinja sa čašom šampanjca stoji i vazi o štetnosti šampanjca. Hinjaluk je strategija do sigurnog dobitka. Taktika do na vrh. Hinja čak nema potrebe ni da prihvata odgovornost, ima opciju trećeg lica. Hinja trećeg lica uvijek ima i trajnog neprijatelja koji je konstrukt prije nego insan. Taj neprijatelj je toliko homogenizirajući faktor i vezivno tkivo hinjaluka da mu se ni u kojem slučaju ne smije ništa desiti. Jer šta bi hinja bez svog dušmana.

Kome služi država ako nije hinjama. Visprenim poslovnim hinjama, hinjama zaštićenim i državom i narodom. Hinjama uglavljenim u međuprostor smisla između neodgovornih varijabli. Sad čovjek mora da prati treptaje varijabli i smisao njihovog odnosa koji prečesto nema nikakvog smisla da bi bio u stanju da nasluti logičan slijed poteza i da kaže kako mu je jasna suština. Sve u nadi i vjeri da besmisao ponekad ima više smisla od samog smisla.

Tek kad vidi gdje se tačno nalazi nedostatak bilo smisla ili besmisla promatrač cjeline je u stanju da uzme vinkl i preuzme odgovornost za misao koja u tom trenutku u vezi sa tom praktičnom situacijom izlazi na som. Taj som je zapravo jasan princip u prostoru, vremenu i gravitaciji, taj princip drži onaj koji drži vinkl, jer misao ne drži som, misao drži jebeni vinkl u rukama onog koji vidi cjelinu i drži vinkl svom snagom svog razuma. I znaš li ti kolika gnjida, kolika hinja se mora biti da se onom ko svojim razumom drži vinkl spoznaje, to ne prizna. Fuj!

NIMES 370

Hinjaluk ne samo da se ne priznaje misao. Hinja misao koristi i prodaje kao svoju, hinja sa nulom množi i misao i vinkl i onog koji taj vinkl u vremenu i prostoru drži. Da, hinja anulira i onog koji je očajan jer vidi cjelinu. Zato hinja čuva jedino svoju guzicu, zato je hinja jedino sebi i svojim ambicijama odana, zato je hinja gramziva i egocentrična i samo zato hinja mora jedno i samo jedno. Hinja mora da čuva svoju poziciju u hijerarhiji licemjerja i hinjaluka. Hinja se šepuri i štetka okružena hinjama svijetskog kalibra, hoštaplerima i njihovim nezasitim trebicama i sve to ali sve to ali sve to i sve to još i još toga prepunog besmisla začinjeno je takvim moralnim kurvalukom da čovjeku ostane još jedino da od svega toga kurvaluka i hinjaluka glavu okrene, da od Boga zatraži mir i sabur u duši i da se nada.

Pod staklenom kupolom eksploatacije

 

DSC_0207

Koliko gužve, ljudi sa nekakvim flekama na dušama. Sve neka žuta boja prosuta po obodu kontrasta savjesti i zablude. Bijele i crne. Vrijeme prolazi. Kapi nemira padaju na staklene krovove eksploatacije ljudskosti i sve je više potrebe za alegorijama i apstrakcijama i nekakvim zbijegovima u nekakve raspoređene kolektivitete. Ako nisi raspoređena, gledaj da staneš na jedno mjesto gdje nećeš smetati nikom i čekaj da te rasporede. Čekam da me rasporede. Sve više razloga kreativno upakovanih u eufemizme i umjetnost porođaja preporođaja. Osjećam kako od vlastitog stila nisam u stanju da pobijegnem. Stara sam ja pobjegulja. Jednom počneš bježati od rasporeda i potom te više niko nije kadar rasporediti. Opet će neko od nadležnih ukrasti poentu onog o čemu pišem alegorijski i u dalekim apstrakcijama. Ponovo će nadležni da mi sa malog ekrana maše sa tom poentom zavaravajući tako i sebe i ostatak svijeta i mene na kraju krajeva. Toliko je onih koji su vazda u pravu. Niko ne zna kako, ali toliko je toga izašlo iz vinkla da cjelina gubi oblik, sadržaj, umjetnički štih i na koncu konaca poruku. Teško je identificirati poruku, pogodovo ukoliko je dobiješ ‘nako.

I prije je bilo prije i poslije će biti poslije. Evo ti ljudski govorim da si interesantna. Evo ti pišem. Totalno živ. Odgovoran. Nepriznat. Adekvatan. Perfektno uštiman na frekvenciju slobodarskog dosađivanja. Kao poslije seksa. Povjerenje se nalazi na nekakvom vrhovnom nivou. Postoji nekakva potreba za davanjem. Osvajanjem. Neravnopravnošću i ograničenošću dualizmom slobode. Nekom se svijet svede na jedno te isto i priča bude kao, mi nikad nečemo prestati da jedno te isto… Vjerovatno sam u krivu i treba me osuditi zbog toga. Nitko nema hrabrosti da traži drugačije. Duga. A, duga nije istost. Duga je različitost. Fizikalna različitost. Na granici, u hrabrosti, u ljubavi…

DSC_0221

Nismo spavali. Nije bilo seksa. Nismo razgovarali. Mi se ne poznajemo. Mi jedno o drugom mislimo. Mi mislimo. Mi postojimo. Tako mi postajemo mi. Ograničeni u neravnopravnosti, osvajanjem i davanjem vezani u nagonskoj potrebi. Mi. Boooona. Kažem ti. Interesantna si. Kad se prenemažeš jer te baš briga za uzuse i kanone za koje se svi ostali vezuju i drže kao olupine koje čekaju da ih oluje oslobode veriga i da potonu u daljine modroga groba. Nemoj ti da misliš da te nisam primjetio. Govoriš o dosadnom a ono zvuči interesantno, govoriš a zapravo na glas razmišljaš. Pratim tvoj tok misli. Lijepo mi je slušati te. Sa ove sam strane. Osjetim prekide. Kamera te ne dekoncentriše. Vladaš ti gradivom koje si sama osmislila ali želiš da se prenemažeš. Ti ne potsjećaš, ti si. Na granici ničega. Stanka. Mistika. Kakva noga. Najlonke boje truhle višnje. Sve je u nekakvoj kompoziciji. Pogled skrenut u zidove o koje se odbija slobodan tok misli. Ženske misli, dodale bi feministkinje. Hej, pa to je tek najava. Nikako da se sjetim čega.

Ispunjen pogled. Pitanja postaju sve više suvišna. Tu si gdje želiš biti. Suverena. Na isturenom komandnom mjestu. Obasjana reflektorima i svijesna pažnje očiju koje proždiru. Zadovoljstvo je opaka zanimacija. Nitko se njime ne bavi profesionalno. Sve neki volonteri proleteri. Sve daj šta daš. Na drugoj strani, odmah iza procesora koji preko transformatora treptaja do predajnika pa duž etera oscilira i kad skreneš malo do antene i dekodera a onda pravo preko kabla… Tu sam ja. Ustao sam na noge i slušam, kakav živ rad. Kakva bedra u najlonkama boje truhle višnje. Kakav kontrast, kakva poruka. Ti si… uh…

Stan je osvjetljen prvim zracima sunca i vidi se ples čestica prašine, vidi se spektar odbijen o pepeljaru u kojoj je  neugašena cigareta. Zapravo je ponekad dovoljno i samo prisustvo. Predavanje u povjerenju i grč orgazma i svi neuroni se slože i svi elektroni povežu damar, dva, u jedan trzaj i nehotičan pokret i dodir dlanova. Tu počinje drugačije. Ne u ogledalu. Drugačije nije u vlastitom oku. Drugačije je tamo negdje daleko u bezdanu u koji te strah gledati jer ti nema ‘ko ruku držati, tik tak, tik tak, ruku držati. Vjerovatno moram još odrastati. Nisam dovoljno star da bi bio zreo da budem nadležan i kradem poentu od nepriznatih. Ne mora me se ni pogledati, ne mora me se ni znati. O meni se zapravo ne mora ništa. Jedino tako postajem drugačiji od svega meni poznatog. Jedino mi tako bezdan postaje inspirativan i interesantan. Jedino tako ne đonim a i kad mi đonlijaneri kažu da sam nešto pođonio, ja vazda mogu pokazati bezdan i pitati hoćeš li da ti držim rukicu ili ćeš sama shvatiti razliku između stvorenog i drugačijeg. Razliku između stvaranja i prodavanja. Stila i borbe da se od sebe i svog stila pobjegne.

Jezero na mjesecu

moon

Nema tu kretnje, sve sama statika. Sve nekakvo predstavljanje statike instalirane u prošlosti. Nekakav recycling kredibiliteta zasnovanog na statici davnosti i nekakvoj patnji unutar koje se skrilo nečinjenje. Nečinjenje kao korijen patnje koja mora da stoji, kako bi vječno ostala, da statična nevinost može da je tematizira i pod nos gura svima onima koji nisu u mogućnosti da se zaustave. Svima onima koji nemaju statike već žive živote promjene. Tako varijable trebuju vektor i trebuju njegovu nevinost u statičnosti patnje i identifikacije sa tom patnjom. Nema tu čak ni potrebe da se bilo šta pokrene. Ne. Potrebno je da postoji ono što stoji. Plati statici koliko god hoće da nas potsjeća da vazda možemo biti skamenjeni u tuzi i nevinosti, mišljenja su varijable naše svagdašnje.

U scenografiji mog skromnog pogleda, umjetnica Bosna i njena drugarica Hercegovina samo mogu biti statični vektori koji potsjećaju i upozoravaju na vječitost agonije patnje. Odatle nema inovacije. Vektor je upozorenje. Predstava konsekvenci. Rembrantova slika „Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa“ estetski transponovana kao scenografija patnje vektora među brdima Dinarida i ponašanje varijabli. Patnja je to sa smislom.

Izađe li išta iz Bosne i njene drugarice Hercegovine a da nije patnja, da nije socio-ideološka zamjerka ogoljena do apsurda i zakočena kao paradoks? Varijable su pomalo sado-mazo. Stalno im treba neki vektor da im nabija na nos nešto što ni sami ne znaju da im je nadležnost. Tugaljiva jadikovka sazdana od apsurda i paradoksa. Stalno na jeziku varijabli koje drugo i drugačije ne razumiju, samo se furaju na kozmopolitizam.

Što je patnja intenzivnija i paradoksalnija to je apsurd jasniji i to je komunikacija lakša. Bosna kao i njena drugarica Hercegovina tako na vrhovima prstiju pleše i levitira iznad jezera u kojem se vidi odraz zemlje i dok ona tako u pripitom stanju negira umješanost u bezdan statičnosti mjesta koje opisuje i koje ispod žita pokušava da kritikuje, sve oko njih dvije pljušti od odobravanja varijabli. Tako me ona a i njena drugarica potsjećaju na anemičnu, isfrustriranu, razmaženu, pijanu i drogiranu Mariju Antoanetu od koje krvožedna publika očekuje fajcak da potpali odlagu koja je davno pripremljena. Ono ‘na’, nek’ se nešto dešava. ALI NEMA FRANCUSKE REVOLUCIJE NA BALKANU, NEMA!

300px-Marie-Antoinette;_koningin_der_Fransen

Ne vidi drogirana i do estetike patetičnosti razočarana Marija Antoaneta sa kim ima posla. Ne vidi da su oni kojima ona objašnjava pojam savjesti, istu odbacili prije nekoliko stoljeća. Savjest su te varijable odbacile kao faktor kočenja i usporavanja penjanja uz brdo uspjeha, penjanja preko života drugih.

Kad Bosni i njenoj drugarici ponestane mjesta pod kožom, kad im se objema ukaže kolo u centru kojeg njih dvije levitiraju i kad uvide kome služe kao energetska naizmjeničnost biti će kasno za… a rano za… kao i uvijek što to biva u jednoj zemlji seljaka među vrhovima Dinarida.

U statičnosti je ključ sigurnosti a sigurnost se plaća monetom zvanom sloboda. Sloboda se ili krade od drugog i drugačijeg, tj. onog koji nema izbora nego da bude statika i vektor koji upozorava ili se u nju, dakle slobodu, bježi. Neko molitvom u agoniji, neko umjetnošću i ironijom, neko jointom, neko alkoholom…

Okvir “slobode” izbora

DSC_0003

 

Susret graničenog i neograničenog. Kakav nered. A sve kao da je posloženo. Ograničeno uporno tvrdi da je u pravu. Nesvjesno sebe. Nesvjesno neograničenog. Nesvjesno slobode. Tlapnja u kojoj nema nikog da posvjedoči opcijama na raspolaganju. Opcijama koje ograničavaju. Tako ispade umjetnik, taj koji trpi pritisak slobode a nekakav recimo pravnik, ispade vladar zakonitosti ograničenosti. Kakva zabluda. Kakav gubitak energije. Kakva rasprava.

Sve što pravnik u svojoj ograničenosti smatra slobodnim za umjetnika ostaje ograničenost. Umjetnik je za pravnika zapravo divljak, nepismeni ignorantni i arogantni diletant. Pravnik je za umjetnika zatvorenik samoga sebe, sluga vlastitosti, energetska greška ili promašaj. Pravnik u očima umjetnika može da vlada jedino u ograničenom spektru zakonitosti stvorene kako bi se okolnosti života umjetnika uokvirile i kako bi isti prestao da ima ikakav uticaj na okolnosti vlastitog života. Umjetnik je taj koji teži slobodi, za razliku od pravnika. Pravnik slobodu doživljava kao spoznaju sistema pravila koja samim tumačenjem, omogućavaju slobodu.

Kakav nered. A sve kao da je posloženo. Ograničeno i dalje tvrdi da je u pravu. Nije svjesno vanjštine, nije svjesno prirode, nije svjesno ni politike, ni ekonomije. Jedino čega je pravo svjesno je nutrine samog sebe. Pravo sebe da bude u pravu i da sjedeći u zatvoru vlastitosti tvrdi kako o zakonitostima sebe samog zna sve što može da se zna. Sve izvan sustava pravnika je anarhija, priroda, noć, haos… Ako se desi neki problem, pravnik nije kriv zbog toga, pravnik zna da sistem zakonitosti nema grešaka, za njega greška može biti samo čovjek, greška može biti samo onaj tko se ne drži zakona, onda on biva izložen konsekvencama svog ponašanja, onda mu treba pravnik. Onaj koji se ogriješi o pravnika trebuje pravnika. Kakav moćan sindikat. Sindikat pravnika. Sa rukama umočenim u sve pore života. Gospodarstvo nad slobodom unutar ograničenosti tj. nad ograničenošću u slobodi. Sve sa vjerom u simbol slijepoće, gluhoće i totalne nepristrasnosti pravde.

Nije posve jasno zašto umjetnik stalno nešto zahtjeva slobodu a potpuno je slobodan, dok pravnik robija u zatočeništvu ograničenosti i pokušava da zakonski obuzda i ukroti umjetnika, prosto da ga smiri. Pokušava da ga urazumi, da ga „prosvijetli“ da ga uokviri u slobodu hahahahaa. Kakav paradoks. Ta pravnikova sloboda je u odnosu na umjetnikovu slobodu čestica. Higgsov bozon. Umjetnik je nervozan jedino kad ne zna šta hoće a pravnik se unervozi jedino kad shvati da je zatvoren u okviru vlastitih pravila i mora ili da ih krši ili da ih mijenja. Najgore što može da se desi pravniku je da mora da se pospe pepelom po glavi i da promjeni zakone i pravila i okvir za koje je do jučer tvrdio da su okosnica slobode. Umjetnik to ne mora, umjetnik ne mora da se posipa pepelom po glavi, čak ne mora ni da laže. Umjetnik ne mora baš ništa osim da se kurči kako je vazda u pravu. Najgore je što to slabo ko plaća, mislim to kurčenje. Na ovom mjestu se otvorio prostor za preslušavanje jednog umjetničko stvaralačkog rada iz susjedstva

Sve je stvar izbora. Teško je umjetniku objasniti zakonitosti ograničenosti slobode izbora. Teško da teže nemere bit’. Sve kao imaš slobodu izbora ali, nemoj da to, nemoj ovo, zaokruži ono, de sad stani ovdje, hajde sad tamo, hajde se potpiši tamo, nemoj dva, nemoj ovo, pogledaj promo materijal, nemoj na slijepo, informiraj se… kakva ba sloboda izbora? Da se umjetnika pita ništa ovo nebi bilo ‘vako. Ništa. Al’ umjetnika se ne pita. Pita se pravnik. Svima stalno treba pravnik, zakon se sve više sužava, sve više precizira, sve više se neobazrivih o pravila spotiče, stalno im treba pravnik, čak i da im kaže šta rade naopako. Kakva ironija. Kako ograničen svijet u zagrljaju slobode prirode koja sa istinom u srcu i mirom u duhu zavaljena od smijeha gleda pravnika kako se svako malo posipa pepelom po glavi i mijenja pravilnik o pravilniku izmjene zakona o zakonu tvrdeći kako će nakon toga sve biti bolje i kako do sad ništa nije valjalo.

Zlo samo

DSC_0248

Kao kad bi pedofilu dali da vam čuva djecu, prevarantu da vam sudi, lopova zaposlili u banku, sileđiji dali da rukovodi policijom, ubici dali da vas liječi, piroman da vam vodi vatrogasnu službu, vojnik da vam utjeruje mir, plagijator da vam vrednuje originalnost, robovlasnici da vam upravljaju sindikatima, zatvorenici da vas vode u slobodu. Danas živi plačaju zemljarinu za mrtve koji su tu istu zemlju platili svojom krvlju i životom. Mrtvi postaju sve rentabilniji. TJTS. Tko bre da nam se smiluje kad se više ni sami sebi nismo u stanju smilovati? Fuj.

Kad dugovi dođu na naplatu, a doći će. Kao što je onomad stigla i versajska reparacija, kad se od RVI-a i silovanih žena u penzionerskim godinama bude tražila naknada za otplatu kredita koje je podizala nacionalistička administracija, našega vremena. Kao i onomad poslije prvog svijetskog sranja, biti će to pogled na ruševine, zatvorene fabrike, propale stečaje, razvedene brakove, djecu punu gnjeva, kompleksa, neimaštine, zla i mraka. Biti će to pogled na vojsku spremnu na daleko gore stvari nego što su ih stvorile okolnosti u kojim su se nekoć našli gubitnici prvog a kasnije i drugog svjetskog sranja.

A onda, scenografija bezdana, Bosna i Hercegovina. Život bez dana. Ugušeni historijama, istorijama i povijestima, dugovima, mržnjom i neznanjem, djeca će iz njedara vlastite tame, sloj po sloj, da tvore ono što je stvarano davnih dvadesetih i tridesetih godina u minhenskim pivnicama. Zvučnik u koji nije uključen mikrofon. Zvučnik koji govori sam od sebe, sam za sebe. Zvučnik koji čuje svaka duša, onaj kojem nije potrebno uho. Onaj koji prodire i svakom riječju dira patnju, prezir i nepravdu. Onaj čija svaka poruka odzvanja i kao žar grije duše zamrznute politikantstvom, prevarantstvom, kompleksašenjem, sujetom, zavišću i neznanjem.

Tu negdje, između svake izgovorene riječi i duha kolektiviteta jadnika koji je čuju, postojati će takav napon, takav usjek u substancu, da će propitivanje istinitosti zvučati kao gest neprijateljstva.

Misliš da to ovdje nije moguće?

Misliš da logika što si gori to te više cijene neće dovesti do tog mjesta?

Misliš da se nacizam samo može desiti anamonima?

Vidi komšije, vidi susjede, vidi borbe prsa u prsa preko logora i odmaknutih vizira, na zemlji ničijoj, borba krvava, njenim radnikom kao kurcem za mlaćenje gloginja vođena, vidi kako se oblikuju životne okolnosti, vidi kako se ponavlja naučeno gradivo, svako pedeset godina. Vidi kako konstitutivno postaje dekonstitutivno, vidi kako onaj koji ima, nema.

VIDI NEPRIZNATOG UMJETNIKA

KAKO ISPRVA PO BEČU

A POTOM PO MINHENU

TRAGA

ZA SVOJIM TALENTIMA

Kad mi je bilo 15 nešto me nisu zanimale diskoteke i curice, bježao sam pod naletom noža, pod naletom ljubavi bratskih naroda i narodnosti. Kad mi je bilo 20 strepio sam da me ne otkriju da sam stranac, čutio i radio na crno po šumama, uživao u blagodatima izbjeglištva. Kad mi je bilo 28 bio sam u rodnom gradu smatran pobjeguljom, mišem. Kad mi je bilo 30 bio sam politički izdajnik i sindikalac izopćenik. To su slojevi iskustva moje ličnosti, godovi, perspektive i isturena komandna mjesta. Ja ne mogu biti glasniji. Kad bi svi bili glasni ovoliko koliko sam ja, smiješna bi bila ova glasačka kutija, smješna bi bila sva postratna bosansko-hercegovačka demokratija. Nisam nacionalista, nisam nacista, a vidim, kako me poput vraga, ista bagra koja je nacistima nekoć okolnosti života tvorila, priziva. Fuj! Poslije svega, ostane mi samo da se složim sa rječima jednog od predstavnika NSK, izgovorenih prilikom posjete Sarajevu davne 1995.

To zlo o kojem govori NSK i perfektno poentira u perfektnom trenutku obračajući se perfektno odabranim ljudima je ono čemu život i sve ono što se zove moje, danas gravitira. Svi moji dušmani i svi ahbabi, svi u jedan slivnik. Slivnik zla. Sve je vazda i bila stvar oblikovanja okolnosti života. Kad okrvaviš ruke, siluješ i opljačkaš prvog komšiju do sebe, kad izgubiš obraz, politički i moralni kredibilitet i kad dokažeš da si u stanju vlastiti narod da eksploatišeš, tad postaješ dostojan sjedenja za stolom krvnika. Tad si kralj ili kraljica, tad si svašta nešto, tad postaješ ono što ti vrijeme, savjest i predci ostave u amanet. Ako to nije prokletstvo onda ja ne znam šta jeste. Zato Bosna i Hercegovina kao jedinstvena i kompaktna cjelina ne odgovara nikome. Jedino Bosna i Hercegovina, ima čist obraz. Jedino se Bosna i Hercegovina nije prodala. Nije nikog, do samu sebe napala. Jedino je Bosna i Hercegovina i od nacizma čistija.

Smrt fašizmu staklenog zvona!

300 moćnih jadnika

DSC_0056

 

Koliko sitnih monopola formiranih kvalitativnim selekcijama bivšeg režima je transformacijom sistema „vladavine“ jednostavno nestalo. Kvalitativna selekcija je suština procesa poboljšanja. Ako taj sustav ode u kurac, bolesništvo ne samo da nema sistem „vladavine“, ono naprosto nema samo sebe, nema ono ka čemu ide, nema protokol koraka koji su do toga cilja napravljeni i na koncu konaca bolesništvo nema čega da se sjeti i šta sa čim da uporedi.

Ne vjerujem da itko prati tu trasformaciju, to je proces koji je otvoren i naprosto pušten da u javnosti divlja. Baš kao dejstvo terorističkih organizacija neodgovornih za prepuštanje, u šinterajima isfrustriranih pasa lutalica, na milost onima koje isti (dakle psi) zbog teritorijalno-psećih razloga moraju da teroriziraju. Nikoga ne zanimaju konsekvence koje su zapravo korijeni procesa za koje nitko niti je odgovoran, niti je u stanju da ih identificira niti želi da ga se smatra odgovornim za iste. U toj haotičnoj „aparaturi socijalnih dešavanja“ jako malo je direktnih kretnji, sve što se dešava je konsekvenca indirektnog dejstva. Vlast  rado igra bilijar.

Odnos između direktnog i indirektnog dejstva se nekako i može prepoznati i definirati i analizirati, na koncu konaca u tome se može uživati, jer analiziranje socijalnog trenutka može biti zanimljivo i interesantno. Međutim, odnos između indirektnog i indirektnog dejstva jako teško može biti stavljen pod lupu socijalne analize.

Recimo, zašto bi tri stotine ljudi radilo posao koji danas može da radi jedan čovjek. Ostaviš tako jednog čovjeka a otpustiš tri stotine njih. Ovaj jedan, kad već radi i živi sam, umjesto plate, ti mu na kosti samo navališ još tri stotine onih nezaposlenih koji nemaju šta drugo da rade osim da njemu o glavi rade, da ga krive, da ga podjebavaju, analiziraju, prate, prave budalom, da njegovu intimu socijalno i kroz medije polariziraju i koriste kao dokaz njegove negativne vrijednosti kako bi zatomljavali apetite svog sjebanog ega i svoje nezaposleničke duhovnosti, učvršćavajući tako kolektivitet duha nezaposlenosti.

To je taj kliše imaginarnog moćnog jadnika koji nema ništa a može sve da završi, ali neće…, nešto…, neće jer se zarek'o, neće u inat, taman sve usahlo. Tako dok ovaj jedan radi, ostali ga u zdrav mozak jebu i to tako da ovom jednom koji radi više znači to da mu se s kurca skinu svi ostali nego da ga sad neko za taj njegov rad plati. Tako dobiješ jednog koji radi džabe i tri stotine njih koji ga podjebavaju jer to ne mogu. Sve što treba je da informaciju o tome da ovaj jedan koji radi zapravo radi džabe, kriješ od tri stotine moćnih jadnika. Ako se kojim slučajem isposnik požali ili pobuni – jer sam može samo da ga puši a mi smo na putu individualizacije sve do suštine nedjeljivosti ličnosti tako da nam je samoća sudbina – samo ga preopteretiš, dok ne skikne, nakon što skikne, to se odrazi na kvalitet rada što indirektno tvori argumente za otkaz koji je planiran jer na njegovo mjesto dolazi novi kurac za mlaćenje gloginja.

Pobunjenika – nakon što dobije otkaz – prožima osjećaj slobode, sretan je jer  više nije sam, tako nastaje novi moćni jadnik ili jadni moćnik, kako god. On praznih džepova odlazi u suton, podiže kragnu od mantila, namješta šešir, sretan i zadovoljan jer se pridružio moćnim jadnicima koji više nemaju raaaašta da ga jebu u zdrav mozak. Nisu imali ni prije raaaašta ali eto avaj nisu znali. Pare – ukoliko to nekoga zanima – su sve vrijeme bile i ostale kod jednog te istog čovjeka.

DSC_0091

Te stvari je bolje ne vidjeti. Tomu bijeg u opće. Sve nam je i onako uopćeno tako da još jedna općenitost u općenitosti općeg neće škoditi. Totalna kauzalna i eufemistička sila općenitosti je opuštajuća i sve više slušam one koji se pokušavaju sačuvati od utapanja u općenitosti crnila ili bijelila tj ekstrema tako što će se utopiti u općenitost sivila. U amorfnost sivila, ne u njegove nijanse, baš u amorfnu masu sivila. To je globalna tendencija. U amorfnu masu sivila je utopljena kompletna diplomatija. Postoji i utapanje u ekstreme ali onda se samo pojavi amorfna masa sivila i integrira sve ekstreme u sebe. Najjača je siva. U sivoj masi ništa nije definisano i nema potrebe jer je u sivoj masi najbitnije opće.

Fundament za dominaciju općeg je:

a) Površnost;

b) Futavština;

c) Napisao/lasamzadaćualimijesveskaostalanaklavirunost…

Površnost ubrzava stvari, površnost i futavština su osnove za brljanje u pogledu odgovornosti, političko beskičmenjaštvo i daleko je jednostavnije površno sagledavati futavštinu i tvoriti amorfnu masu sivila nego se žrtvovati za detalj, biti identifikovan, ned'o Bog, biti zaposlenik u opsadi moćnih jadnika.

Sve skupa je vjerovatno konsekvenca te nekakve isplativosti jadnosti. Ja ne znam kako je došlo do toga. Možda zbog amorfne mase sivila površnosti koja je nekad davno postala pravilo i koja je vodila do nedefiniranosti kvalitativnog vrednovanja rada koji zbog toga nije bio adekvatno plaćen. Istovremeno je na drugoj strani zbog poslovne i ekonomske neinventivnosti – u zemlji ovakvih prirodnih resursa – uslovljene rigidnošću političkog aparata i ideološkom ostrašćenošću onih pojedinaca koji su radili – dok je broj moćnih jadnika na evidenciji socijalnih službi rastao – postalo isplativo biti socijalni slučaj, ne raditi ništa a imati dovoljno. Tako, malo sa strane ovo ono… A zdravstveno svima džabe i obrazovanje svima džabe i tako mic po mic nastade lezihljebović  babo the uspješni na čelu famelije. Hoće da komanduje ženi, djeci, bratu, sestri. Hoće da ne radi a da ima, hoće da sere, da glasa, da se demokratski uplete u sistem i od njega napravi amorfnu masu sivila futavštine unutar kojeg punim plućima može da diše jedino općenitost umotana u površnost koja zbog brzine ne dozvoljava bilo kakvu identifikaciju.

To sranje i niti jedno drugo, generira potrebu za pričom o identifikaciji i identitetu. Tako i nikakko drugačije bolesništvo kojem je od nerada i ubrzane produkcije amorfne mase sivila i magle utrnuo mozak, počne da se identifikuje prema kanonima patrijarhata, pa kanonima naciona, pa kanonima politički i futavštinom i površnošću iščašene historije, istorije i povjesti i onda  se samo od sebe pojavi pitanje međe. Tako je sve otišlo u vražju mater a došlo ovdje gdje smo sad.

Interoutview

DSC_0108

 

Tko si ti?

Proces postajanja ja je proces koji traje već 38 godina. Postoje u meni dimenzije koje ni sam nisam u stanju da definiram, tu počinje moja vjera u nepoznato. Tu su korijeni onog što privlači moju pažnju, tu su korijeni onog što mi oblikuje spoznaje, onog što mi drži ruku dok pišem, tu je to nepoznato čije je sve što stvorim. Nema tu šta da se imitira, nema tu šta da se komentira, kritikuje i analizira. To sam ja i moja vjera u nepoznato.

Čemu ti?

Gotovanluk koji je ostavio dubok trag u duhu bolesništva, postao je meritum uspjeha. Uspještan bolesnik je onaj koji ne mora ništa a ima sve. Njemu takvom uspješnom i bolesnom dive se milijarde ljudi koji gotovanluk doživljavaju kao parametar ambicije. Nedostižna ambicija je kao i nedostižna zamisao, vrlo lako može biti stvorena i vrlo lako može nestati bez traga. Nešto kao ideja. Trenutno pokušavam da shvatim socijalne ili psihološke konsekvence tog gotovanluka. Ja to razumjevanje stvari koje me okružuju doživljavam kao ambiciju. Nisu nam svima parametri ambicije isti i to je dobro, ja jednostavno nakon ovih 38 godina više ne mogu biti neko koga ispunjava pobjeda fudbalera za koje navija i ta nekakva potvrda i priznanje svih gubitnika u raji da sam u pravu, barem po pitanju fudbala, kad već ne mogu biti najjači i tako obezbjediti sebi glas u raji. Uostalom svakom njegovo.

Voliš li?

Tu moram stati, u ljubavi treba biti odgovoran, u ljubavi se zapravo potvrđuje ta vjera u nepoznato, ja sam nekako sebi ufurao da postoji nekakav „zatvoreni mehanizam duša“ koji funkcionira transcendentalno, na principu nekog generatora unutar kojeg permanentno kruže duše. Taj „generator“ prije nego u realnost pusti finalni produkt, u njega uvijek ugradi neki dodatak, kao neki upgrade, neko iskustvo, neku oznaku, nešto. Tako sve ostaje slično a istovremeno jedinstveno i različito. Prije nego produkt stigne u „realnost“ on srasta sa nekim drugim produktom koji zbog svoje različitosti neodoljivom fizikalnom snagom privlači ovaj prvi produkt. Asli je to ta ljubavna hemija. Lično sam osjetio tu hemiju, zapravo u mom slučaju je bila fizika, bilo je neko varničenje, nešto je svjetlucalo u polju između mojih i njenih očiju, ja sam čak čuo i zvuk, sličan zvuku iskakanja električnog napona. Ja i dan danas, čim mi se približi ovo jedno mistično polje – za mene – neodoljivih atoma, dakle ona, osjećam nekakva strujanja, treperenje. Generator o kojem ja govorim nije generator slučanosti i te različitosti koje on generira se prepoznaju na tom atomarnom nivou, same od sebe, tu nema volje. Ova moja furka je zapravo nešto što je vjerovatno postojalo i prije mene a postojaće i poslije mene u ovoj „realnosti“. Siguran sam da ovo atomarno polje koje me neodoljivo privlači osjeća iste stvari, samo ih ona nije svjesna, možda i jeste, nismo razgovarali o tome. Ako je to voljenje onda da.

Mrziš li?

To je prošlo, mržnja je u meni bila toliko intenzivna da me naprosto proždirala. Znam da je prirodna, znam da je treba razumjeti i da u tom razumjevanju iste zapravo leži lijek. Ja sam zapravo uglavnom mrzio sebe, poslije sam počinjao mrziti svoju okolinu, svoj narod, ljude, čovječanstvo… Onda sam naletio na prirodu, kroz razumjevanje prirode ja sam razumio i čovječanstvo kao socius i ljude kao individue, ljude koji me okružuju i zapravo sam sretan jer sam vrijeme potrošio na razmišljanje.

Razmišljanje se ne uči u školi, na fakultetu, sticanjem akademskog stepena već samim razmišljanjem. To je jedna životna disciplina koju ako ljudi  u toku i nakon puberteta ne razviju kako treba, nikad je ne razviju. Bolesnici jednostavno dođu do stanja u kojem imaju sve a ne moraju ništa i onda im se desi da ne znaju da razmišljaju. Tako da eto, mržnju sam naučio koristiti za svoje potrebe, gledam da je ne proizvodim kod drugih ljudi, nisam hinja i nemam potrebe da se izživljavam nad drugim ljudima. Prirodi se prilagođavam i pokušavam da je shvatim, čovječanstvu se divim, ljude slušam i gledam da im pomognem ako mogu. Razmišljam, jako puno razmišljam i u svojim mislima uživam. Meni teško da šta više od toga treba.

Stvaraš li?

Svijetlo se svijetlom lomi,
sramom, sjetom, čašću i znanjem tvori
i dok u nepravdi laži gori suvišno
u duhu ostaje nedodirljivo,
svijetlo ostaje svijetlo
a spektar ostaje spektar.

Tako ja vidim 38 godina mene. Sve što stvorimo je autobiografija tako da mi nema puno smisla govoriti kako sam ovo napisao tom i tom ili toj i toj. Nemam ja potrebe da izlazim iz sebe i postajem bilo ko drugi. Još manje imam potrebe da – kao što to bolesništvo rado čini – “šćer karam a snahi prigovaram”.

Vremenom sam naučio da moram da stvaram, to mi je eto nekako postalo kao potreba, naučio sam i da usporim, sva ljepota je zapravo u korelaciji između koncepta i njemu korespondirajućih poruka. Nažalost puno ljudi ostane na nivou ideje. Kao kad pitaš djevojku da profurate i ona ne odgovori i ti opet pitaš i ona ne odgovori i tako u nedogoled. Sa takvom djevojkom sigurno nečeš upoznati koncept vođenja ljubavi niti ćeš uvidjeti u kojoj mjeri taj koncept ima veze sa bebom i dušom koju ta beba generira. Previše njih čeka odgovor.

Bolesništvo između tačke A i tačke B

svrljotina

Dunjalukom ne vlada niko. I to je jbt ono najgore. Nemaš kome žalbu da pošalješ. Tužbu. Nemaš koga da optužiš za sva sranja koja preživljavaš. Dunjaluk je mjesto koje nema odgovornog šefa ili odgovornu šeficu. Nema masona, tajnih društava, mreža i premreženih sistema, nema realiziranih ideologija, totalnih zabluda, nema moćnih koji sve rješavaju jednim telefonskim pozivom. Dunjaluk zapravo nema niti jedan jedini fucking koncenzus. Samo beskonačno ventranje uz administrativne eufemizme i idiome nedokučivosti umotano u marketing i PR. Samo komunikacijske strategije koje služe da očajnika i psihopatu zavaljenog u svoju ugodnu fotelju napravljenu od mraka, depresije i pasivne agresije – dok za ekran zakucanog pogleda guta iluziju – uvjere u to da ovim dunjalukom neko vlada i da ima neko ko mu se suprotstavlja. To je ono što se gleda i prati, očajnik-psihopata ima nekakvu neodoljivu potrebu da bude privilegovan izdignut iznad podjeljenosti i da odlučuje o sudbini “vladara svijeta” i “onog koji mu se suprotstavlja”.

Kako drugačije opravdati uvjerenje da sve žrtve i svi mrtvi imaju više smisla nego sav život i sav merak? Kako drugačije opravdati KONKRETNO uvjeravanje da na mržnju, prezir i ponižavanje svega što te okružuje treba da potrošiš što više svog vremena kako bi ti se vlastiti život još više gadio? Negdje to počinje a nije u materici.

Kvazisistem saobračaja u Bosni i Hercegovini i svim njoj pripadajućim torovima i vladajućim nivelacijama je najbolji primjer jednog sistema koji je podjednako nevidljiv kao i ovaj vezan za mržnju i svakodnevni prezir i ponižavanje i može dobro da mi posluži kao metafora za objašnjavanje. Jer se kvazi~ jedino metaforama i može objašnjavati.

Koliki je samo broj ljudi koji iz svakodnevne saobračajne komunikacije izvuku deblji kraj, mislim kotarišu se ovog dunjaluka? Ljudi žure, sve su ubrzaniji i ubrzaniji, sve je više defaulta, sve više potrebe da se stigne biti na dva mjesta istovremeno bez da se zna i zašto se treba biti na tačci A i zašto se treba biti na tačci B. Ali dobro sad, vala, ne zna se ni zašto se treba uopće “biti”, inače.

Na putu. Ubrzani do granice kad više nije moguće reagovati, „mi“ prestajemo biti gospodari situacije ili vožnje ili automobila i postajemo robovi situacije ili vožnje ili automobila. Sve to u nadi i nejasnoj želji da stignemo biti na istome mjestu dva puta tj. da budemo na dva mjesta istovremeno. Eto zašto ginemo. Eto zašto žurimo. Da bismo stvorili mogućnost za nemoguće. A gdje to stižemo?

Svim živučim kategorijama bolesništva koje na dnevnoj bazi bjesomučno gravitiraju da se pridruže mrtvim ili čemu god već treba, rat može samo pomoći da im smrt bude smislena kad im je već život do te mjere postao besmislen i kad su već do te mjere utjerani u očaj da im je jedino ostalo da tragaju za načinima da se svega kotarišu što bezbolnije.

Onim koji all that rahatluk nefunkcionalnosti i na nepravdi i ratu utemeljenog “društva”, njegovih vrednota i međuljudskih odnosa, trpe bježeći u pasivnu agresivnost, rat – jer rat je komunikacija – omogućava da se izduvaju, da puste all that bijes iz sebe, da ga iskale na onim koji tek treba da se pretvore u pasivne agresivce i psihopate. Pa da stvar ostane i opstane.

Onim koji su planirali da iz ove agonije bježe u iseljeništvo, rat odgovara jer bi lakše mogli da se integrišu u strane države. Socijalne službe bi ih prihvatile i brinule o njima dok se ne snađu.

Onim koji bi da se neopartiotišu kako bi stekli politički kredibilitet da drže besjede i samim tim dok su živi vladaju, rat odgovara jer jedino u okolnostima rata mogu da kristaliziraju socijalne polarizacije koje im da bi vladali odgovaraju.

Onim koji su se do te mjere zadužili i sad znaju da nema smisla da prave djecu – koja će nas btw. definitivno samo proklinjati – i da dugove koje su napravili ne mogu vratiti ni kad bi tri života živjeli, rat odgovara kako bi u njegovom vihoru sa bankarske evidencije mogli nestati.

ZAŠTO DUNJALUK NEMA ODGOVORNOG ŠEFA?

A) DA BI ROBLJE MOGLO DA SE ŽDERE IZNUTRA 

B) DA ROBLJE NEMA KOME DA SE ŽALI

C) DA ROBLJE NE ZNA KO GA U ZDRAV MOZAK JEBE.

(za svog favorita glasajte u slobodno vrijeme)

Mir kao i težnja ka pravednosti i odgovornost samog sebe prema vlastitoj savjesti privilegije su društva koje ne gravitira ratu ili kvazi-ratu kao univerzalnom rješenju. To društvo nema probleme koji se rješavaju seminarima i konferencijama, putnim troškovima i dnevnicama, to društvo ne glumi pacijenta i to društvo ako ništa ono barem konta zbog čega se mir isplati, zbog čega se i šta se novim naraštajima ostavlja, ko se i kako od koga oslobađa i ko je danas toliko samostalan, neovisan, siguran u sebe i slobodan da može da bude uzor svima nama raspamećenim, ucviljenim, rasturenim, u mržnju i zlo utjeranim pravednicima, drugoga svjetskoga sranja “pobjednicima”.

1%

adaptacija

Sve je u osjećaju. Toliko toga neopisivog. Sarajevo, uvijek nekako proizvede taj specifičan muk, taj ton nekakve sirene kojoj kao da je suprotstavljena nekakva druga identično jaka sirena. Zvuk je konkretan. Stockhausen bi popizdio da može da ga čuje. Nešto slično zvuku aviona Junkers Ju 87 iz II svijetskog sranja ili bolje reći zvuku nacističke letjelice poznatije pod nazivom Stuka. Pregnantan zvuk, nastaje suzbijanjem zraka, protokom istog intenziteta, nastaje od kontrasta, od muke. Sarajevo. Od muke urla. Zavija u tišini, od same tišine.

Humanitarna kataklizma:

99% para svijeta je u opticaju

50% para je za svrhe vođenja ratova i popratnu industriju a

49% je tu za svrhe vođenja mirovnih politika i njihove popratne industrije: demokratizacije medija, edukacije, konferencija i seminara.

1% para služi za zajebanciju.

Pare su tu čisto da bi ratovi mogli biti vođeni i da bi mir svakim danom sve više postajao nedostižniji, jer sve je više nevinih mrtvo a sve više pravednih spremno da puca. Malo gradiš rat, malo gradiš mir i tako, biznis, u nedogled u-ne-do-gled, u nedogled u-ne-do-gled… Ratna politika je jezgro argumenata za mirovnu industriju a mirovna industrija vremenom tvori takvu agoniju da insanu ne preostane ništa drugo nego da se prihvati ratne politike.

Tu između, čuje se zvuk suzbijenog zraka. Sluša ga Vučko i njegova raja iz ZOI-a. Oko njih sjaj, osmjesi, uzvišenost, glamur, sujeta, zanos, strast i slava a Vučko i njegova raja iz ZOI-a kao u oku nekakvog tornada slušaju tišinu kako urla. Nije da se nema šta jesti, ali svi pametni telefoni što uokolo škljocaju sve više postaju nedostižnost a i modela za fotografisanje je sve manje, sve je više novih nepriznato dok je sve više starih spremno da se osmjehuje bez da zna za koji kurac.

vucko

Da nije crvenila kojim korača pokondireno plemstvo palanke, ja možda nikad ne bih obratio pažnju na boju tepiha kojim inače korača Vladimir Putin. Ne bih da se zamjeram eliti koja inače oblikuje javno svoje, ali ipak, predugo traje ništavilo palanke, besprizornost aparature, hakaret na čijem čelu već dugo nije niko, jer iz ovog dvadesetpetogodišnjeg sranja još barem narednih desetak godina, iz mišije rupe ni u kojem slučaju ne bi smio izaći pobjednik ili pobjednica. Šta bi rekle sve te stotine hiljada (da ne nabrajam sad kategorije stanovništva nastale sranjem)? Konstrukcija! Oni su počeli, oni će i završiti! Njima se isplatila sva prolivena krv… Ko će to slušati?

Pristali su biće sve šta hoću. Ipak, sve je više plemstva tu, na obzorju, provlači se kroz medije. Monarhija je IN. Republika je OUT. Kao da su u toku neke pripreme. Kao da se tvore neke javne navike, neke usualities, neki novi adeti. Nek’ propadne selo al’ nek’ ostane adet. Niti jedan monarh u medijima okcidenta nikad nije bio proglašen diktatorom. Na drugoj strani, da bi imao republiku, frajeru, moraš imat’ muda i još važnije, moraš imat’ raaaaaju, iskrenu. Ne može to tako preeecedniiče! Valja se zaštititi. Prije nego se zauzme busija. Sve ima svoje kako je išlo, pa se sjelo, pa se jelo, pa je praplemstvo reklo ko da se imenuje….

Europski trendovi su trendovi a palanka mora jedno,

palanka mora

da tišinu kako urla sluša,

ne može palanka

bez tog teatralnog podija

na kojem koncertira

filharmonija

od saza i gusala,

od gladi i glamura,

od štajaznam i svejaznama,

od igle bez lokomotive

i lokomotive bez igle,

od hajra i zijana

od lijepih treba

i njihovih malo starijih – u ovakvoj zemlji – „uspješnih“ drugara.

Nema zvuka do tišine. Ona sve kaže. Da nije glamura i zijana na podijumu pozorišta palanke bi bile turističke destinacije i posavski domaćini bez svojih salaša, prikazani kako u oku tornada – okruženi ignorancijom političkog glamura i njegovim neznanjem o tome kako iskoristiti srušenu kuću za svrhu pravljenja nove – gledaju u nebo i čekaju novu kišu ili sušu. Da nije njih, bila bi vjerojatno ratno-mirotvoračka industrija na djelu u Krimu ili Gazi ili Siriji ili Iraku…

Dockan je a noćca mlada. Gluha elita koja je zbog vlastitog egocentrizma odjebala umjetnost zvuka je raspisala konkurs za najbolju fotografiju grada Sarajeva pod okriljem noći. Psi lutalice već satima laju, zavijaju, komuniciraju. Prakticiraju svoja prava. Nezaposleni intelektualci rade i svako malo proradi alarm, svira dok ne odsvira. Dok zaštitari ili policija interveniraju, kotlina odjekuje, a nezaposleni intelektualci tad su već daleko. Komarci koje niko ničim nije tretirao se usljed toplote i vlage razmnožavaju geometrijskom progresijom. Zuje poput Junkers Ju 87 a ritam svemu daju kerovi. Škljoc, eto slika.

Sa druge strane, promotivni partiji, pokrivaju stanje stvari. Iza reklamnih kulisa sponzora privida ljepote i iluzije života odvija se komunikacija dviju “strana” pozorišta palanke, koje svijesne jedna druge, šute, ili bolje reči muče, šaljući jedna drugoj jedinu moguću poruku, poruku ignorancije, poruku tišine koja nastaje kad istim intenzitetom probaš da pustiš jedan mehaničan zvuk i kad tim istim zvukom probaš da poklopiš identičan zvuk samo okrenut naopako. Kad se sudari istost. Tad svira tišina, tad se čuje taj specifičan muk neopisivog prezira. Ali dobro, sve je to stvar osjećaja. Treba priznati, ipak, dugo je mirotvoračka industrija radila na tome da se čovik sa ovih prostora pretvori u robota. Bolje i mirotvoračka industrija nego ratna politika što je od radnika tvorila ratnika. Bolje biti robot bez osjećaja. Jeftinije je, nekako je lakše nego sad konstruirati sistem za procesiranje signala prema programiranim kondicionalima ponašanja u ograničenom spektru okolnosti „života“ koje proizilaze iz unaprijed mu osmišljene funkcije.

99% za glupost i 1% za zajebanciju jbt. a nekom je život baš zajebancija.

Štokholmlija bezbelija

a evo i slikica

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Baš je frajerska. Sloboda. Eto je, dolazi na poslijetku. Kao utješna nagrada. Kad nestanu svi parametri logike, kad se otvore vrata bezdana, beskraja, strahova i besmisla, kad te sve skupa proguta i kad shvatiš da si sve skupa progutao i da ti sve psovke ovog svijeta neće pomoći da prokuneš sve što ti na pamet padne, dok živiš život moj, u strepnji da će – zbog karme – sve od glavu da ti se razbije, e onda ostane sloboda, baš stoji onako mangupski, kao da pozira.

Koja milina. U svemu ništa a u ničemu sve. Sve što se borilo protiv tebe izgubilo je i ti si pobijedio, osvojio si slobodu, sam samcat. Slobodan, niti si kome dužan niti imaš koga da ti je dužan. Sve je ionako vazda bilo svoje. Ti si svoj. Slobodan. U ničemu. U svemu. Ako svoju mržnju i prezir dovedeš do takvog ubrzanja da ni sam ne možeš da je stigneš, možda se tvoja mržnja  na kolosijeku beskonačnosti jednog dana okrene i pretvori u ljubav.

Sad je moderno voljeti sileđiju svoga. Voljeti prvoga do sebe. Radnička klasa to zna bolje nego što zna ono da ne grize ruku koja je siluje, ali dobro sad. U savremenoj psihologiji se pojavio tzv. štokholmski sindrom i ne samo da se pojavio, nego je i postao popularan, svako malo ga u “nas” neko primjeti i dokaže, onda se publika čudi, dugo, publika prosto ne može da vjeruje, ima i onih kojima je to seksi, baš su nastrani, pomisliti će začuđena publika.

“Sve” gravitira ka ultimativnom sileđiji. Patitelju, koji je ispatio i pativši naučio da pati sve što mu dođe u blizinu ili što može da pati daljinskim upravljačem ili preko ekspoziture, eventualno nekog poltrona ili beskičmenjaka. Sileđija mora samo jedno, on mora da se kurči. Beskrajno. Sileđija se kurči kroz kontekst bitisanja, kroz kontekst društva, kroz sve dostupne komunikacijske strategije, kroz parabole, kroz javne metafore, sileđija je vazda u pravu, sileđija je šef slobode i svoje i tuđe. Jedino sileđija ima smisla, sve ostalo je prdimahovina. Okrenimo se sileđiji, onom tihom, onom koji u sebi čuva iskonsku potrebu da suptilno i hinjski ponižava, bez da se zna ko je, on siluje zbog silovanja, ne zbog slave, sileđija koji siluje konceptualno krade bez ruku, gloginje mlati tuđim kurcem. On je oličenje uspjeha i nikom nije dužan reći danke. Sileđija kojem nema ravnog, okružen poltronima, dužnicima, otpadnicima i oboljelim od štokholmskog sindroma.

Zapravo, “svijet” kao da se svodi na štokholmski sindrom, ujedinjen u sileđijstvu, poltronstvu, otpadništvu, dužništvu… Takav “svijet” i nema čemu drugom da teži do štokholmskom sindromu. Sileđija je ogrezao u slobodi, njemu nema ko šta da brani, on je otpao od “svega”, u nepovrat. Toliko je otpao da je simpatičan savremenim odmetnicima i odmetnicama naravno, neshvaćenim, nepriznatim, nesaslušanim, isfrustriranim, iskompleksiranim, uvrijeđenim, nezaposlenim… Svi zajedno su dio sileđije. Sileđija je u svima njima. Živi, siluje, tiho, kruni njihov ponos, njihovu ljudskost, njihova nesavršenstva. Sileđija je pritisak stida koji je unutarnji i koji sam sebe dozira. Sileđija jako malo govori. Njegova djela govore i dejstvuju, provociraju, omalovažavaju, ponižavaju, siluju, siluju, siluju, sve što stignu, na sve strane. Tiho, bez mnogo argumenata, bez polemike. Cinizmom, ironijom.

Jedino sileđija može da vodi društvo koje ga je silovalo. Jedino on ima kredibilitet. Jedino on je sublimacija i zajednički imenitelj. Cijelovit, nedjeljiv i naravno demokratski. A društvo ako išta zna onda zna ko(ga) je i kako silova(l)o. Kako je to prokleto, kad dušu “naroda” zna jedino onaj ko(ga) taj “narod” “s pravom” prezire.

Eeeehhhh… A niko se nije rodio da bi bio silovan, ne, nije se rodio ni da bi silovao. Jednostavno, niti jedan silovan kolektiv još uvijek nije obolio od štokholmskog sindroma. Nije, jer ne bi bio kolektiv da mu nije patnje, silovanja, gladi, rata, čemera i svih ostalih sranja u i sa kojim čovjek suosječa, jer čovjek je socijalno biće, pogotovo dok je u govnima. Bez suosječanja smo samo gomila do autizma individualiziranih konzumenata sileđijstva koje se odvija na dnevnoj bazi, potpuno legalno. Možda je zato težnja “svijeta” štokholmskom sindromu opravdana. Možda mržnju i prezir treba ubrzati do razmjera do kojih ih je nemoguće sustići, na koncu konaca možda se tako na kolosjeku beskonačnosti “svijet” okrene sjećanju na ljubav, ako takvog sjećanja uopće bude. Bio bi to kolektivitet zasnovan na osjećanju meraka a ne patnje.

Sileđija je bespolan, sileđija tvori polove kako bi mogao naizmjenično da ih siluje i da ih u naizmjeničnost utjeruje kako bi mogli međusobno da se siluju. Zar ga ne vidiš? Sve je golo osim sileđije. Sve siluje osim sileđije. Sileđija je u sred džehenema rahat i istovremeno u pravu, nema potrebe da okreće glavu kad vidi sramotu koja ga okružuje.

Sram da je bude. Slobode, krajnje slobode, te proklete prevare koju na kraju kopanja po vlastitom duhu okuse svi. Jebo ja slobodu za kojom trče sileđije u potrazi za svojim iskonom i ništavilom u svemu u čemu ionako nema ničega izuzev slobode.

Sinteza valnog polja je virtuelna realnost za tvoje uši

wellenfeldsynthese fhi

Autor: Lukas Grundmann
Datum: 04.06.2014 u 16:00 h
Izvor: Motherboard

29. Novembra 1877 godine, Thomas Alva Edison ponosno je predstavio svoj fonograf koji je mogao da snima i reproducira zvuk. Inovacija ovog američkog izumitelja ne samo da je stvorila osnovu za modernu industriju gramofonskih ploča nego je slušatelja/icu naelektrisala i za jedan novi nadahnjujući svijet u kojem su zvukovi bili realistično reproducirani.

Približnost zvuka prve gramofonske ploče zvuku realnosti je za nas danas svakako upitna ali za tadašnje odnose je stvarnost reproduciranog zvuka bilo jedno fascinantno iskustvo što je – uzgred rečeno – bilo u potpunosti u skladu sa tada nadolazećom tendencijom stvaranja društva individualiziranih konzumenata.

Thomas Edison der Erfinder des Phongraphen

Nagluvi izumitelj Thomas Edison se i sam dreknuo „Hullooo“ i bio zadivljen kad je potom uz pomoć cilindra čuo vlastiti glas. Autentičnost zvuka je do dana današnjeg ostala jedno stalno i iznova aktualizirano obećanje svih muzičkih uređaja. Nakon mono i stereo standarda već odavno je u opticaju Dolby Surround kao standard za zapanjujući zvuk prostora. Dolby 4.0, 5,1, 7.1 ili 13.1 se razvija sa sve više kanala ipak najnoviji 3D sistemi zvuka više ne varaju naš sluh već stvaraju zahvaljujući svojim virtuelnim izvorima zvuka istovremeno vlastite zvučne prostore.

Uz pomoć malo matematike, fizike i 2000 zvučnika

Fizika sinteze polja zvučnog vala  je zasnovana na postupku iz 1988 godine, postupku koji je proveden na Tehničkom Univerzitetu u Delftu u Holandiji  i koji je u međuvremenu od strane Frauenhofer instituta Illmenau razvijan sve dok ova sinteza nije postala jedan upotrebljiv sistem. Postavka u Frauenhofer institutu raspolaže sa više stotina zvučnika i omogućava stvaranje jedne virtuelne zvučne realnosti kroz koju se slušatelj/ica slobodno može kretati i na svakoj tačci kretnje može čuti idealan zvuk.

Dobra stara mono reprodukcija iz prvih godina produkcije ploča mogla je prilično dobro da oslikava direktan zvuk, ipak, stereo je zvučnom valu obezbijedio jednu prostornu dimenziju. Reklame naprosto nisu dozvolile mirovanje u smislu stvaranja novih revolucija u oblasti vrednovanja prostornog zvuka, kao npr. u ovoj reklami iz 1970 godine.

Nesster FlickR Lizenz CC BY 2.0

Kod stereo zvučnika, uz pomoć dva zvučnika nastaje razlikom u trajanju i peglanju zvuka jedan fantomski izvor zvučnog vala. Psiho-akustičnim efektima, uho biva prevareno i zamišlja da je izvor zvuka u panorami između dva zvučnika. Surround sound je ovaj sistem samo unaprijedio tako što je dodavao sve više zvučnika obečavajući tako bolju lokalizaciju, postavku dubine i prostornost. Ipak zvuk prostora postoji i kod današnjeg na kanalima zasnovanog surrounda. Kao i ranije, na isti fol, uz pomoć fantomskog izvora zvučnog vala.

Kod ovih sistema tzv „slatko ćoše“ kao idealna pozicija za slušanje, koja se obično nalazi tačno na sredini između zvučnika predstavlja jedan veliki problem. U studiju je ona oduvijek osnova za svađe između inženjera zvuka i producenata.

Kao da oko vas kruži helikopter

Čak i ako sjedim u bioskopu, na strani, zvuk prostora je značajno lošiji nego onaj koji čujem ako sjedim na nekom mjestu bližem sredini. Još neugodnije postaje ako se krečem u prostoru jer se tada zajedno sa mnom kreče i izvor zvučnog vala. Ono što je izgledalo da se čuje iz sredine, čim napravim jedan korak lijevo, izgleda kao da je pomjereno u ljevu stranu.

3D audio systemi, kao postupak sinteze polja zvučnog vala obečavaju rješenje ovog problema. Oni ne funkcioniraju na principu varanja naše percepcije uz pomoć fantomskog izvora zvučnog vala. Umjesto toga sistem zvuka koji nastaje u Frauenhofer institutu virtuelnim izvorima zvučnog vala stvara jednu realističnu reprodukciju snimljene situacije i samim tim reprodukciju kompleksnih prostora.

Fraunhofer IDMT

Uz pomoć malo matematike i fizike virtuelni izvori zvučnih valova će biti kompjuterski proračunati i uz pomoć reprodukcije jednog odgovarajućeg sistema ozvučenja rekonstruirani. Kako bi ponašanje virtuelnih izvora zvučnih valova bilo što manje razlikovano od realnih, sinteza trebuje veliki broj zvučnika koji opasavaju cjelokupan prostor. Dakle u ove sisteme se uračunavaju i ugrađuju obično stotine zvučnika. U jednoj dvorani za slušanje Tehničkog Univerziteta u Berlinu stoji 2000 zvučnika (Mašallah).

Za svaki zvučnik jedan algoritam obračunava jedan individualni signal sa drugačijom jačinom zvuka i drugačijim vremenskim kašnjenjem. Kad se uključi cjelina, stvara se jedno fizikalno polje zvuka virtuelnog izvora zvučnog vala. U ovom – na objektu zasnovanom – postupku moguće je pozicionirati jedan virtuelni izvor zvuka, npr. u sredini prostora. Ovaj izvor zvučnog vala ostaje u sredini čak i onda kad se krečete u prostoriji. Još dok sam prije nekog vremena zajedno sa svojim kolegom razvijao jedan koncept za sintezu zvučnog polja, obojica smo primjetili da čak ni najbolja virtuelna realnost ne može biti savršena. Čak i kad je lokalizacija virtuelnog izvora zvučnog vala sasvim dobro funkcionirala i kad je zvučni val zaista izgledao kao da dolazi iz sredine prostora ipak su se čuli i zvučnici sa strane.

Prostori koji ne funkcioniraju prema pravilima realnosti

Mi smo se daleko manje interesirali za perfektnu akustičnu reprodukciju prostora i daleko više smo bili zainteresovani za stvaranje novih prostora koji neće funkcionirati prema pravilima realnosti. Mi nismo željeli imati sistem kako bi simulirali prostore, već za jedan performance uživo, tako smo prezentirali različite komade na  Konvenciji društva audio inženjera u Berlinu.

To da je svojevrsno zadovoljstvo imati veliki broj zvučnika oko sebe znali su i pioniri elektro-akustične muzike. Karlheiz Stockhausen je na svijetskoj izložbi u Osaki 1970 godine svirao za auditorijum kupole i to tako što je zvuk uživo dijelio na  50 zvučnika. Francois Bayle je na drugoj strani za potrebe prostorne reprodukcije kompozicija konkretne muzike oblikovao 1974 godine svoj acousmonium sastavljen od 80 različitih zvučnika.

Semitransgenic

Već odavno se 3D audio sistemi koriste prema principu sinteze polja zvučnog vala i to ne samo za  umjetničke svrhe već i u oblasti nauke kao i za prezentacije različitih preduzeća, koncerte uživo

i mutimedijalne opere.

Što se tiče bioskopa Dolby se već dugo kombinira sa atmosferskim šumovima čime nastaje jedan novi sistem koji se sve više približava – na objektu zasnovanom – postupku sinteze valnog polja.

Jedna preciznija refleksija realnosti čini 3D zvuk još uvijek prelaznom taktikom prema jednoj široj upotrebi. Tako Alek Sander, model i muzičar u svojoj reakciji na 3D Audio Show na Fashion weeku u Berlinu kaže: “Bilo je to nešto potpuno novo, bilo je zaista veoma autentično. Ja sam stvarno imao osjećaj da svud oko mene leti helikopter

Želiš li doživjeti ovu imerziju kod kuće? Ukoliko da, uskoro će to biti moguće i bez neophodnog sitniša i prostora za stotine zvučnika. Njemačka firma  IOSONO koja je u smislu komercijalizacije sistema sinteze polja zvučnog vala kao pionir odgovorna za mnoge navedene primjere primjene istog, donosi sintezu polja zvučnog vala u tvoju dnevnu sobu i samim tim zvuk približava tvom uhu u „narednom nivou realizma“ moći ćeš na primjer sa svojim playstation uređajem još dublje uroniti u virtuelne svjetove. Uskoro će biti moguće tapacirati kompletnu sobu papirnim zvučnicima

i pošto ionako svijet gledaš kroz virtual reality cvike, neće ti biti teško da uz pomoć softvera za 3D surround svoje slušalice zamjeniš 3D sistemom i tako si priuštiš 3D zvučni doživljaj.

Manifest Bauhausa 1919

meisteraufdembauhausdach_03

 

Konačni cilj svih oblikovateljskih djelatnosti je gradnja! Nekoć je šminkanje tog cilja bila najbitnija zadaća oblikovateljskih umjetnosti koje su bile neodvojivi dijelovi velike graditeljske umjetnosti. Danas one stoje u samodopadljivoj vlastitosti iz koje jedino svjesnim sudjelovanjem i međusobnim preklapanjem djelovanja svih zanatlija, velika graditeljska umjetnost može biti ponovno oslobođena. Arhitektice, slikari, vajarke moraju biti u stanju prepoznati kompleksnost i slojevitost prožimateljstva međusobnog djelovanja kao i naučiti da razumjevaju oblik graditeljstva kako u njegovoj cjelini tako i njegove dijelove, tek tada će njihovi radovi sami od sebe biti ispunjeni arhitektonskim duhom kojeg su u salonskoj umjetnosti izgubili.

Stare škole umjetnosti nisu stvarale ovo jedinstvo, a i kako bi mogle, budući da umjetnost nije moguće podućavati. Svi oni treba da se vrate u radionice. Ovaj svijet crtanja i slikanja mustri umjetničkog zanatstva konačno ponovo mora postati gradben. Ukoliko mladi čovjek koji u sebi osjeti da gaji ljubav prema oblikovateljskoj djelatnosti, svoju karijeru počne izučivši zanat, kao što je to bilo prije, tad neproduktivni “umjetnik” barem neće biti proklet na neodgovarajuće sposobnosti, nego će njegove vještine biti sačuvane i primjenjene u obrtu gdje će moći postizati velike stvari.

Arhitektice, vajari, slikarice, svi se mi moramo vratiti zanatu! Jer “umjetnost kao profesija” ne postoji. Ne postoji nikakva supstancijalna razlika između umjetnice i zanatlije. Umjetnica je uzvišeni stepen zanatlije. Samo u rijetkim trenucima prosvjetljenja, milost neba koja stoji “sa one strane” njegove volje dopusti da iz rukotvorine nesvjesno probehara umjetnost. Rukotvorina je osnova za svakog umjetnika. Tu se nalazi praizvor stvaralačkog oblikovanja.

Gradimo dakle jedan novi ceh zanatlija bez omjera klasnih razlika koji žele da vaspostave oholi zid između zanatlija i umjetnica! Želimo, osmišljavajmo, stvarajmo zajedno graditeljstvo budućnosti koje će biti oblik svega u jednom obliku. Arhitektura, plastika i slikarstvo koje će ruke miliona zanatlija podizati ka nebu kao kristalnu sliku smisla jednog novog nadolazećeg vjerovanja.

Walter Gropius
Weimar, April 1919

Zvukologija grada i gradologija zvuka

Ferhadija

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Tekst je nastao za potrebe projekta Gradologija

Svemir, priroda, kao i sve ono što smatramo “neprirodnim” treperi i u akustičnom smislu živi. Zvukovi prolaze kroz i reflektiraju se o materijale od kojih su urbane isto kao i ruralne sredine sačinjene. Zvuk ne osjećamo samo i jedino uz pomoć sluha. Zvuk nije moguće ignorirati on je u nama i naše tijelo rezonora. Uz pomoć zvuka naše tijelo živi. Zapravo, zvuk je život.

Da bih razmišljao o pojmu “ekologija zvuka” u urbanim sredinama, potrebno mi je da zamislim tišinu, da pokretom poremetim tu tišinu i tako proizvedem promjenu. Ta promjena, to je zvuk. Mi ljudi, we the people 🙂 sposobni smo da svojim čulom sluha Bogu hvala, čujemo samo jedan ograničen spektar treptaja u sekundi, te treptaje koje čujemo ili ne čujemo, mjerimo u hercima (Hz).

Prema mišljenju Rowlanda Atkinsona, koji je inače tvorac pojma “ekologija zvuka“. U procesu konceptualizacije ili analize urbanog, zvuk često biva zapostavljen. Moć muzike, zvuka ili šumova da se odredi, definira ili markira mjesto ili prostor zapravo su parametri uz pomoć kojih se prema Atkinsonu stvara ideja ekologije zvuka.

Zvuk i njegovu kakvoću danas je sve lakše definirati, opisati, mjeriti. Jer zvuk je mjera kretanja, isto kao i vrijeme, isto kao i misao. Ipak, zvuk je konkretan i postoji kao supstanca koja odredjuje prostore. Bavljenje supstancom zvuka je bavljenje beskonačnošću kalkuliranom beskonačnim parametrima logike jedinog razuma koji svako po na osob duži. Zvukovi proizvedeni kompjuterski, zvukovi prozvedeni mehanički i zvukovi proizvedeni organski često zvuče isto međutim njihov iskon je različit. I ako se malo bolje oslušne razlika, oni ne zvuče isto. Ti zvukovi imaju iste fizikalne karakteristike ali ti zvukovi ne zvuče isto, ne rezoniraju isto u različitim akustičnim situacijama, ne reflektiraju isto od različite predmete i sintezom zvuka ne tvore isti zvuk.

Niti jedan zvuk, niti jedan ton, niti jedan šum nije moguće ponoviti. Sve što čujemo bez obzira koliko puta pritisnuli rew. – play možemo čuti samo jedanput, jer uvijek ćemo biti okruženi drugačijim akustičnim trenutkom, (intenzitet lasera, ubrzanje diska, opuštenost membrane zvučnika, pripremljenost uha, svjesna, nesvjesna i potsvjesna stanja receptora zvuka u mozgu, prostorna akustika, šumovi okolnosti, prostorne refleksije, disanje…). Sve je relativno, rekao bi Albert Einstein a ja bih – u stilu jednog nažalost preminulog ali dragog mi čepenačkog filozofa sa Sarača – samo još dodao, da je i to da je sve relativno, zapravo relativno.

Grad Sarajevo osim što u akustičnom smislu raspolaže sa interesantnim položajem (kotlina) on svojom arhitekturom svakodnevno komponuje bezbroj čudesnih i neponovljivih skulptura zvuka. Zvuk kiše u mahali i cimburanje oluka, žubor kišnice koja se nekanalisana odbija od kaldrmu i teče niz čikmu, niz stepenice… a onda zvuk Ferhadije i refleksije koje ova ulica stvara zbog visine i međusobne blizine objekata, pri čemu je za nekog ko samo sluša, zapravo izazov da odredi da li se radi o nekoj velikoj dvorani popločanoj mermerom ili je to ipak vanjski prostor. Zvuk zvona Katedrale dominira Ferhadijom i sve skupa zvuči kao da je neko stavio Katedralu u neku veliku dvoranu. Arhitektura u starom dijelu grada uglavnom ne prelazi visinu munara mahalskih džamija, tako da je interesantno slušati ezane kako decentno ulaze i šetaju se kroz mahale bez mnogo refleksija ili eha. Male kuće uglavnom upijaju zvuk.

Pa onda neizostavna “Socijalistička arhitektura” na drugoj strani grada (Hrasno, Alipašino polje…) koja zbog betona i međusobne udaljenosti objekata, visine i horizontalne zatvorenosti arhitektonskih cjelina stvara interesantne akustične cjeline koje na jedinstven način reflektiraju zvukove. Ove cjeline prema refleksijama jasno definiranih ili kratkih izolovanih visoko-frekventnih tonova podsječaju na zatvorene arene. Poseban doživljaj je slušati ove refleksije iz podnožja zgrada u novogodišnjoj noći. Zbog petardera.

Zvuk je proizvod sabiranja. Frekvencije koje međusobno (ne)rezoniraju kao i sve refleksije i svi šumovi, tramvaji, auti, haustori, pasaži, aule, hodnici, dvorane i mahale se sabiraju u jednom akustičnom momentu i prirodno tvore jedinstvene, slučajne i neponovljive elektro-akustične figure i akuzmatične kompozicije koje se prirodno miješaju i nekom smetaju, nekom su ušle u podsvijest pa ih ne primjećuje, neko se na osnovu njih snalazi u prostoru a neko na osnovu njih “vidi”.

U ljetnom periodu u ulici Krančevićevoj u blizini kontejnera preko puta restorana „Dom pisaca“ nalazi se veliki ventilator koji vjerovatno hladi prodavnicu „Konzum“, igrom slučaja taj veliki ventilator proizvodi zvuk frekvencije od 12484,998 Hz. Prosto je neopisiv osjećaj stati i slušati taj zvuk koji potpuno neprirodno, pregnantno, čisto i dominantno puni prostor od jednog kvadratnog metra istovremeno zvukovno izolirajući taj prostor kao nekakvu scenu, medijalnu okolnost, pozornicu… (odmah kod kontejnera 🙂 )

Zvukovna panorama Sarajeva ako je se sluša iz perspektive Trebevića ima permanentan šum, nekakav siv šum. Zbog visine Trebevića zvukovi automobila kao da tvore nekakvu zvukovnu maglu, ta magla je permanentna, kao podloga, kao temeljna boja Sarajeva.

Interesantan je zvuk koji nastaje kad se svi ezani slušaju iz daljine, sa Trebevića i kad je skoro pa moguće odrediti odakle se čuje koji. Jer kao promjena ezani odudaraju od sivog šuma podloge. Sve skupa zvuči kao valovi zvukova sličnih vuvuzelama. Ta spontana kompozicija koju zapravo nije jednostavno uhvatiti jednim mikrofonom već za to postoje male tajne velikih majstora mikrofoniranja predstavlja neponovljiv doživljaj.

Upravo ova neponovljivost u vremenu reproduciranosti zvuka (ploče, kasete, cd-ovi, mp3…) otvara prostor za razmišljanje i čašicu razgovora o zvukologiji grada i gradologiji zvuka.

Naučna 2014 godina: Kamo nas vodi internet?

Izvor: FOCUS.DE
Objavljeno: Nedjelja, 22.12.3013 u 11:25 h

servers

Mi volimo, živomo i tugujemo u MREŽI. Pri tome digitalni napredak postavlja nekoliko pitanja. Čak se i istraživanja počinju baviti ovom temom.

Bilo da se radi o „nepoznatom teritoriju“ ili ne, homo digitalis se odavno šetka Njemačkom. Razna minder sjela kod facebooka i ekipe, internetska prodaja odjeće i tehnike cvjetaju a milioni pametnih telefona neprestano obezbjeđuju ljude novostima. Ugodnost MREŽE kod laika kao i kod naučnica otvara pitanja tipa: Da li su naši podaci sigurni? Postajemo li pametniji ili gluplji? A prije svih, šta to sve još može MREŽA?

Ova pitanja si postavlja i Savezno ministarstvo za istraživanje (BMBF) a u vezi sa naučnom 2014 godinom. Ova godina stoji pod motom: „Digitalno društvo“. Ministarstvo želi potaknuti građane/ke da diskutiraju zajedno sa naučnicima ili naučnicama o tome kako bi MREŽA trebala da izgleda u budućnosti. To je jedna tema koja se tiče velike večine u Njemačkoj.

Oko 55 miliona Njemaca i Njemica starijih od 10 godina su prema jednom on-line istraživanju iz oktobra 2013 koje je organizirala Udruga rada (Agof), redovno on-line. Skoro 30 miliona ljudi u Njemačkoj prema podacima istraživanja tržišta koje je krajem 2012 godine provela tvrtka Emarkter, landara po socijalnim mrežama tipa Facebook ili Tweeter.

Njemački korisnik interneta je ipak još uvijek relativno mlad, tako prema Agof-u preko 95,5 % osoba starosti između 10 – 39 godina su na MREŽI, kod osoba starijih od 60 godina taj udio je daleko manji. 39,5 % njih su redovno na MREŽI. Savezno ministarstvo za istraživanje zbog toga želi da mladi i stari – digitalni domoroci i digitalni doseljenici – sjednu za isti stol. Pri tome bi aktuelno istraživanje o „digitalnom društvu“ trebalo da stoji u prvom planu.

Spektar tema je širok: „tko još istražuje jedno čisto analogno društvo?“ pita Sascha Friesike iz Instituta za internet i društvo Humboldt – Univerziteta u Berlinu. Većinu humanističkih naučnika digitalni svijet dotiče na ovaj ili onaj način. Aktuelna je primjerice jedna vruća diskusija kroz koju se traži odgovor na pitanje, prema kojim osnovama međunarodne on-line mreže bi neprihvatljivi prilozi trebali biti brisani. Tu je prisutan i problem da je u Sjedinjenim Američkim Državama na primjer odnos prema seksualnosti daleko licemjerniji nego u Njemačkoj. „Ovaj problem imaju sve socijalne mreže“ Za ponuđaće je često teško procjeniti šta određeni prilozi graničnog kvalitativnog karaktera proizvode u određenim kulturama. Na velikim sjednicama o temi digitalnog društva se permanentno diskutira u kojoj mjeri bi podaci – primjerice o okolišu, statistički podaci, istraživački podaci – trebali biti javno postavljani na mrežu, opisuje Klaus Tochtermann, direktor Njemačke centralne biblioteke za privredne nauke. Nakon NSA-otkrovenja čini se kako je zaštita privatne sfere kao i zaštita podataka još više ušla u fokus.

Prema riječima Friesikea istraživačice diskutiraju i o tome kako djecu i mlade odgajati kako bi bili štedljiviji prilikom postavljanja podataka o sebi na MREŽU. „Oni su jedna generacija, koja neće odrasti bez da ne ostave tragove“, To postavlja primjerice nastavnike ispred jednog ogromnog zadatka. U svakom slučaju djeca i mladi se u mnogim situacijama vezanim za temu internet prema odgojiteljima odnose sa daleko više samopouzdanja. Kažu: “vi nemate pojma o socijalnim mrežama. Ovako se to i to radi“, objašnjava Friesike.

Čak i u političarskom Berlinu tema MREŽA dobija sve veću relevantnost. Savezno vijeće sva mrežno-politička pitanja usmjerava prvenstveno na jedan permanentni Internet-odbor. Članovi bi trebalo da podržavaju Parlament kako bi zakonodavstvo i dalje bilo prilagođeno homo digitalisu.

Matrica prirode – Intervju Haris Sahačić

Transkript intervjua za Omladinsku Novinsku Agenciju O.N.A.
Radio emisija Vijeća za štampu: „Vaš glas u medijima – ZOOM“
Intervjuirao i snimio: Denis Hadžić
Mjesto: Srebrenica
Datum: 22.10.2013
podcast

voz svijetlosti

O.N.A.: Za početak se predstavite, šta radite, čime se bavite, čime ste se bavili i nakon toga, neko vaše generalno mišljenje o BH medijima?

SH: Ja se zovem Sahačić Haris i ja sam dosta godina proveo radeći na Studentskom eFM radiju, kako poslove producenta radijskog programa tako isto i administrativne poslove. Tako da ja poprilično dobro poznajem samo bilo Studentskog eFM radija i to je na kraju krajeva i početak neke priče o mom druženju sa medijima.

Ja sam trenutno po profesiji dizajner medija. Fakultet sam završio na Bauhaus-Univerzitetu u Weimaru u Saveznoj republici Njemačkoj i od kako sam završio svoj studij – koji je prije svega bio fokusiran na eksperimentalni radio – ta neka moja vokacija ili orijentacija u sferi medija je zapravo vezana za radio i za sve ono što može da se potpiše pod radio umjetnost.

Radio je sad kao medij u Bosni i Hercegovini poprilično zapušten, ne prati međunarodne tokove, ni tehnološki ni sadržajno, sve više i više se pretvara u jukebox ili nekakvu vrstu platforme za DJ-eve, što ni u kojem slučaju ne treba ponižavati ili unižavati jer to je jedna sjajna profesija koja zabavlja ljude i to masovno, to je profesija koja u mnogim zemljama donosi nevjerovatno puno novca. U svakom slučaju kada bih ja trebao da ocjenjujem medije u Bosni i Hercegovini onda bih to radio kroz prizmu radija jer radio je moja velika ljubav, osjećam se vezanim za radio, jednostavno postoji nešto što ljudi na radiju spoznaju.

To je jedan medij direktno vezan za tehnološki napredak, on je nastao kao jedan komunikacijski aparat. Sada bih se mogao vratiti na tu teoriju Bertolda Brechta o radiju kao aparatu javne komunikacije ali možda to nekom drugom prilikom jer ipak se radi o jednoj jakoj teoriji kroz koju možda postane jasno šta je zapravo radio i koliko je on važan. Ono što hoću da kažem a vezano je za medije je da se nalaze u ovisničkom položaju, da je ključ rješenja svakog problema inovativno razmišljanje, samostalni pronalazak puta iz problema.

Mislim da tu i treba da počne cijela priča, taman tu negdje kada dođu svi do spoznaje da su došli do kraja, da ne mogu da izađu iz situacije u kojoj se nalaze, kad se ta agonija bude produžavala, tad će najvjerovatnije svi zajedno da sjednu, da shvate da je poprilično vruće, da se nema para, da se nema vijesti, nema se vijesti. Mi živimo u jednoj zemlji u kojoj se informacija kao takva… prema mojoj definiciji informacija je promjena, u svakom smislu riječi – . Crna tačka na bijelom platnu je informacija, mi naprosto nemamo inf… u neka doba najvjerovatnije… a to se dešavalo vjerovatno ranije nekad – dok sam ja još bio dječak – se počelo sa maskiranjem određenih informacija, pa se onda nekad vjerovatno… to je evolucija medija to bi trebalo malo istraživati kako je to ovdje išlo, dakle to favoriziranje određenih društvenih subjekata, pa optuživanje nekih drugih, pa onda se tu pronašao i međusobni interes, pa se onda ušlo u laži pa su se onda pojavile nepravde… a sve su to stvari koje su se dešavale mimo… odnosno iza kulisa, niko od publike to nikad neće ni moći saznati. Ovo što ja sad pričam ovo su sad sve pretpostavke ali ja vjerujem da smo mi došli u ovu situaciju upravo na ovakav način.  Jedan poprilično lakovjeran narod, ljudi koje je poprilično lagano podvest’ pod bilo šta i to su radile sve imperije, kako je ko dolazio mi smo se kao suncokret okretali. Ne znam, mislim, krajnje je vrijeme… mislim, mnogi kažu, okreni se u sebe, ono pogledaj pa… tu ja vidim neko rješenje. Znači sjesti priznati sam sebi, u problemu si i uvijek dva mozga misle bolje nego jedan. Kako vrijeme prolazi… mi se ne trudimo da pratimo tokove bilo koje vrste. Evo ja samo mogu govoriti o radiju. Dakle mi se zapravo medijima kao takvim ne bavimo a sve što znamo, znamo zahvaljujući medijima. Ja ne vidim da postoji išta ozbiljnije u jednoj zemlji, u jednoj državi, od medija. Ako mi počnemo da prihvatamo knjigu kao medij, slovo kao medij, glas kao medij, fotografiju, dobro to sad već manje više i prihvatamo, kad počnemo na taj način da sagledavamo medije i ovo što se sa njima dešava e tek tada mi možemo početi da sami sebe smatramo ozbiljnim i novinarima i na kraju krajeva društvenim bićima.

O.N.A.: Ok, haj'mo razmišljati u budućnosti, figurativno, sutra imamo Europsku Uniju na vratima, da li imamo digitalizacijom spremne medije za takvu priču?

SH: Maloprije sam govorio o tom našem razumjevanju samih medija i koliko su oni zapravo živi. Ovo sad što ja govorim to je živo, to je nešto što se dešava u našoj zemlji. Ja govorim i to je nešto što ide u emitovanje. Čitav kanal, od tog nekog mog svjetonazora, moje artikulacije, preko mikrofona, emitovanja i na kraju krajeva obrade samog tog – kao što si već pominjao – signala koji je na kraju krajeva digitalan, ovakav kakav je snimljen, jer mi živimo u digitalnom dobu, već odavno. Htjeli mi to priznati ili ne mp3, wave… i svi ostali formati, sve su to digitalni podaci koji mogu lakše da se obrađuju, zauzimaju daleko manje prostora, lakše se i brže radi s tim podacima. Međutim, ono što je važno, mi ulazimo u jedno novo doba, dakle došlo je do dvije revolucije, dva puta se zubčanik okrenuo, jednom iz analognog u digitalno doba a sad iz digitalnog u fizikalno doba.

Digitalni podatak se danas obrađuje u fizikalnom smislu. Danas se ton prikazuje matematički i on ima svoj način kako se proračunava. Danas postoje programi za fizikalnu obradu signala. Taj signal može da se mijenja, forma i uloga i mnoge druge stvari koje mogu da se kreativno uređuju. Dakle, radi se o ulasku u jedno novo doba, doba u kojem matematičari postaju kreativni likovi i to je ono doba koje je najbolje prikazano u filmu „Matrica“, jer matrica je ta nedefinirana definiranost odnosno princip logike i ako sve što znamo i vidimo i percipiramo svedemo na logiku onda ćemo vrlo brzo da shvatimo da oko nas postoji jedna velika matrica a to je matrica prirode i prema toj matrici moramo da slušamo ono što kaže priroda.

To je upravo ono što i Europa pokušava da kaže sama sebi a i nama, na kraju krajeva mi moramo prilično da se potrudimo da djeci koja sad počinju da studiraju – lično mislim da su najbitniji članovi jednog društva tinejdžeri – tinejdžeri su najbitniji u bilo kojem društvu i njih prije svega treba zamoliti da obrate pažnju na tehnološki razvoj, na inovacije, da se koliko mogu klone gluposti koje ove generacije ispred… ovo je Bože sačuvaj, ja ne znam šta bi se s tim ljudima moglo uraditi.

Mislim da smo došli u situaciju kad postajemo sve više i više ovisni upravo o toj generaciji. Upravo o toj djeci, oni su sad osamnaest, devetnaest godina i savšeno dobro razumiju digitalne odnose među programima, odnose među aplikacijama, smisao aplikacija i imamo ljude koji ovo o čemu sam ja maloprije govorio uopće ne razumiju a ti ljudi koji to ne razumiju, ovu zemlju vode. E ja sad ne znam ĐE JE VODE i ne može se ni postavljati to pitanje jer onog momenta kad se takva pitanja počnu postavljati, prvo što ti ljudi koji treba da odgovore na ta pitanja, ne razumiju pitanja a drugo što se automatski brane starim uhodanim fazonima, jao što je arogantan, jao što je ovakav, što je drzak… a št… ja tolerantnije omladine na planeti zemlji nisam vidio, niđe ovo nema :-).

Radio kao komunikacijski aparat javnog života

Utopistički pogled na funkciju radija
Bertold Brecht

radio 1932
Teorija o radiju (1932)

Naš društveni poredak je prije svega anarhističan. Zamislite si jednu anarhiju poredaka ili jedan mehanički ali ni sa čim povezani kaos. E, kompleks javnog života je daleko daleko složeniji. Ipak naš anarhistični društveni poredak nam omogućava da stvaramo i konstruiramo izume. To su izumi koji svoje tržište tek treba da osvoje i tako dokažu svrhu svog postojanja. Ukratko, to su izumi koje nitko nije naručio.

Tako je nekako i tehnika jednog vremena bila spremna da na tržište iznese radio. Međutim, javnost i nije bila dovoljno spremna da isti i prihvati. Nije javnost čekala na radio već je radio čekao na javnost. Da bi vam još jasnije opisao situaciju u kojoj se radio nalazio reći ću slijedeće; Nije sirovina čekala na osnovu i potrebu javnosti ili na metode izrade već su metode izrade sa strepnjom iščekivale sirovinu. Odjednom je postojala mogućnost da svatko svima kaže sve ali kad se čovjek malo zamislio, svima se nije imalo šta kazati. U ostalom tko su to svi?

Na početku se o tome uopće nije mislilo, što je u neku ruku bilo i zgodno. Čovjek se jednostavno okrenuo oko sebe i gdje god je bio netko kome je nešto trebalo biti rečeno ili tko je pokušavao da se konkurentski nametne ili želi bilo što bilo kome da kaže, taj je koristio radio. To je bio radio u svojoj prvoj fazi. Imao je ulogu zamjenika. Zamjenik teatra, opere, koncerata, predavanja, muzike za kafu, dijela lokalne štampe itd. Od samog početka, radio je imitirao skoro sve postojeće institucije koje su imale bilo kakve veze sa distribucijom riječi ili zvuka.

Dok se gradila Babilonska kula nastajao je istovremeno i jedan nepresušan kaos. U ovoj akustičnoj robnoj kući moglo se učiti na engleskom i to uz zvuk pilger-horova a lekcije su bile jeftinije od računa za vodu. To je bilo zlatno doba mladosti našeg pacijenta. Ne znam da li je to vrijeme isteklo, ali ako je isteklo ovaj naš mladac koji za svoje rođenje nikom nije morao da se pravda, vjerojatno će naknadno morati da si postavi pitanje svrhe svog postojanja. Isto kao i svi ljudi koji se – kad dođu u zrelije godine i kad istroše svoju nevinost – priupitaju zašto su uopće stvoreni.

Što se tiče svrhe radija, po mom mišljenju, svrha ne može da se sastoji samo od uljepšavanja javnog života. Radio ne samo da nije dokazao dovoljno sposobnosti za tako nešto, ruku na srce, ni naše društvo ne pokazuje Bog zna kakvog smisla i sposobnosti da ga se uljepša.

Ja nemam ništa protiv, da se u zagrijanim zajedničkim dvoranama u kojim borave nezaposleni ili u zatvorima ugrade prijemnici. Mnogi misle da bi se na taj način mogao produžiti život ovih institucija. Ali ne može to biti glavni zadatak radija, čak i kad bi se ispod mostova ugradili prijemnici, pa i pod uvjetom da to predstavlja gestu brige, te da se na taj način omogući i onim koji na tim mjestima provode svoje noći da čuju „pjevača majstora“. Neophodan je takt, da bi se dom i familijarni život učinili zanimljivijim. Po mom mišljenju radio nije dovoljan ni kao metoda, pri čemu moramo da se upitamo, da li je ono što radio nije u stanju da ostvari uopće poželjno.

Ali u skladu sa njegovom funkcijom koja je sumnjiva – onaj tko mnogo donosi teško da će bilo kome nešto donijeti radio ima jednu stranu i to tamo gdje bi trebalo da postoje dvije. Radio je jedan aparat za distribuciju, radio s vremena na vrijeme saopćava.

Kako bi se iz radija izvuklo ono što je pozitivno, dozvolite mi da predložim prefunkcionalizaciju. Radio je potrebno transformirati iz jednog distribucijskog u jedan komunikacijski aparat javnog života. Radio bi tako predstavljao najpogodniji komunikacijski aparat javnog života. Bio bi to jedan ogroman sistem kanala, dakle on bi to bio „kad bi shvatio“ da treba ne samo da šalje već i da prima, dakle da omogući slušaocu ne samo da sluša već i da govori te da ga ne izolira već da ga uključi u vezu.

Radio mora izaći iz distributerstva i slušaoce organizirati kao dostavljače. Zbog toga su sve ambicije radija da javnim stvarima posudi javni karakter apsolutno pozitivne. Naša vlada također ima potrebu za radijom. Tamo gdje se vlada ili pravosuđe suprotstavljaju aktivnostima radija oni se plaše i pokoravaju vremenu prije pojave radija ako ne i vremenu prije pojave dinamita. Ja, podjednako kao ni vi, ne poznajem što su nadležnosti ili odgovornosti, primjera radi Kancelara Rajha i stvar radija je da mi ih objasni a u nadležnosti vrhovnih vlasti između ostalih spada i to da putem radija objašnjavaju svoja djela i opravdavaju ih naciji.

Zadaća radija u svakom slučaju ne prestaje samo s tim da ove izvještaje distribuira. Važniji od toga je zadatak radija da organizira ove izvještaje, to znači da izvještaje vladajućih pretvori u odgovore na pitanja vladanih. Razmjena mora biti omogućena. Radio može da upriliči velike razgovore između privrednih grana i konzumenata o normama potrošnje, debate o povećavanju cijena hljeba, izdacima za komunalije. Ukoliko mislite da je ovo jedna utopija, molim vas da razmislite o tome zašto je ovo jedna utopija.

Što god da poduzme, radio se mora suprotstavljati svakoj neposljedičnosti koja sve naše javne institucije čini smiješnim. Mi imamo jednu neposljedičnu literaturu koja ne samo da se trudi da ne ostavi bilo kakve posljedice, već se trudi i da neutralizira vlastite čitaoce tako što sve stvari i stanja predstavlja bez njihovih posljedica.

Mi imamo besposljedične obrazovne institucije koje se sa strahom trude da prenesu nekakvo obrazovanje koje nema nikakve posljedice niti je posljedica ičega. Sve naše institucije za ideološko obrazovanje vide svoj glavni zadatak u tome da predstave ulogu ideologije bez posljedica i to prema definiciji koja dolazi iz domena kulture a prema kojoj je izgradnja, stvaranje ili obrazovanje kulture već zaključeno i nema potrebu za bilo kojim nastavkom stvaralačkoga truda.

Ovdje nema potrebe istraživati u čijem interesu ove institucije trebaju biti besposljedične ali ako jedan tehnički izum sa takvim prirodnim svojstvom i odlučujućom društvenom funkcijom biva dočekan sa prestrašenim pokušajima da isti ostane besposljedičan i to da potone u što je moguće bezopasniju zabavu, onda se postavlja pitanje da li uopće postoji mogućnost da se silama isključenja suprotstavimo organizovanjem isključenih.

Svaka kampanja sa jasnom posljedicom, dakle svaka stvarna i u stvarnost zadirujuća kampanja koja ima za cilj promjenu stvarnosti čak i po pitanju najskromnijeg značaja – kao što je primjerice izdavanje dozvola za gradnju – bi radiju mogla obezbjediti dubok utjecaj i dati mu sasvim drugačiji društveni značaj od ovog današnjeg, dekorativnog.

Što se tiče tehnike obrazovanja koja bi vodila ka takvim pothvatima, ona bi trebala da se orijentira prema glavnom zadatku a to je ne samo da treba podučiti narod, već i to da će narod morati podučavati da podučava. Formalna zadaća radija je da pothvatima pruži interesantan karakter, dakle da interese učini interesantnim. Jedan dio programa – posebno onaj za mlade – bi trebao biti umjetnički oblikovan. Ovom nastojanju radija da umjetnički oblikuje ono što treba da se nauči idu u prilog i ambicije savremene umjetnosti kojima se umjetnosti želi pridodati obrazovni karakter.

Primjer takvih vježbi koje se koriste radijom kao komunikacijskim aparatom sam već na Baden-Badenskoj sedmici muzike 1929 objasnio opisujući „Lindenbergov let“. To je jedan primjer nove upotrebe vaših aparata. Jedan drugi primjer bi bio „Badenski komad o razumijevanju“. Tu je prisutan i taj pedagoški dio kojeg preuzima slušalac/slušateljica koji/a pripada posadi aviona i masi. On/a komunicira sa onim dijelom koji biva djelomično vođen od strane radijski instruiranog hora, djelomično instruiranim klovnovima kao i onim djelom koji realizira moderator.

Ja se ograničavam na objašnjenje principijelnosti, jer zabuna u estetskom nije uzrok besprimjerne zabune principijelnosti funkcije, već njena posljedica. Tako estetskim uvidom u zabunu – za neke veoma korisnu zabunu – preko stvarne funkcije radija nije moguće utvrditi zabunu. Moram vam još reći i to da upotreba teoretskih saznanja moderne dramatike, naime epske dramatike na područje radija može pokazati izvanredno plodonosne rezultate.

Stara drama šekspirijanske dramaturgije je za radio skoro neupotrebljiva, jer umjesto masa na prijemnik biva postavljen/a individualizirani/a pojedinac/ka. Svi osjećaji, simpatije i nade trebaju biti investirani u intrige koje imaju jednu svrhu a to je da dramskom individuumu daju priliku da se izrazi. Epska dramatika sa svojim numeričkim karakterom, njeno razdvajanje na elemente, dakle slike od riječi i riječi od muzike ali posebno njeno edukativno držanje bi za radio imala nekolicinu praktičnih skrivenosti. Ali njena čisto estetska upotreba bi vodila do jedne nove mode a nama je dosta stare mode.

bertold brecht
Bertold Brecht

Ukoliko se teatar epske dramatike preda pedagoško-dokumentarističkoj predstavi, upravo bi radio mogao dobiti jednu potpuno novu ulogu ili formu u kontekstu propagande teatra, naime radio bi prenosio stvarnu informaciju, nedokučivu informaciju. Takav jedan sa teatrom usko povezani komentar, jedan vrijedan a istovremeno i stvaralački dodatak samoj drami mogao bi razviti potpuno nove forme. Suradnja između teatarskih i radijskih događanja bi trebala biti moguća. Radio bi mogao da šalje horove u teatar, isto onako kako prenosi sastanke i slične događaje raznih kolektiva koji govore o …

Ja ovo ne radim svojom voljom, razdvajam operu od drame i to dvoje od radija. Ne mogu niti da rješavam slična estetska pitanja mada znam da vi od mene možda očekujete da vam kažem kako da prodajete svoju umjetnost uz pomoć ovog aparata. Ali, da bi bila sposobna za prodavanje, umjetnost mora biti kupljiva. Ja vam nisam želio ništa prodavati, već sam želio formulirati principijelan prijedlog da se od radija napravi jedan komunikacijski aparat javnog života. Ovo je jedna novost, jedan prijedlog koji se čini utopijskim i koji i ja sam smatram utopijskim. Kad kažem radio bi mogao ili teatar bi mogao ja znam da veliki instituti ne mogu sve. Ono što bi oni mogli nije sve što bi mi željeli. Oni od nas žele biti snabdjevani i kroz inovacije održavani na životu.

Ni u kojem slučaju naša zadaća nije da inovacijama na osnovu datog državnog poretka obnavljamo ideološke institute. Prije imamo zadaću da ih kroz inovacije pomjerimo prema njihovoj osnovi. Dakle za inovacije protiv obnavljanja.

Kroz kontinuirane prijedloge za bolju upotrebu aparata u interesu općeg stvaramo društvenu bazu da ove aparate prodrmamo i da u interesu manjine  diskreditiramo njihovu upotrebu. Neprovedivo u ovom društvenom poretku, biti će moguće provesti u nekom drugom. Prijedlozi koji predstavljaju samo jednu prirodnu konzekvencu tehničkog razvoja nam ipak koriste da propagiramo i formiramo ovaj drugačiji poredak.

Zastrašujuća marketniška ideja

PROZORSKA OKNA U VOZOVIMA ĆE USKORO DA USAĐUJU REKLAME DIREKTNO U MOZAK

Objavljeno: Ponedjeljak, 08.07.2013, 22:00
Izvor: Focus ONLINE

Düsseldorfska reklamna agencija je razvila jednu novu formu reklamiranja u vozovima. Ukoliko putnici naslone glavu na prozorsko okno, reklamni slogani će im biti preneseni direktno u mozak. Putnici bi tako bili navodnjavani reklamnim porukama iz samih prozora u vozovima. Pri tome reklame će kao vibracije preko stakla a potom i preko lobanje biti unošene direktno u mozak putnika.

Reklamne ploče ili reklamni video klipovi na ravnim monitorima su već dugo dio uobičajenog prizora u lokalnim i regionalnim vozovima. U budućnosti će putnici biti navodnjavani i izgovorenim reklamnim spotovima. Budući da bi ozvučenost zvučnicima mogla da prizove nezadovoljstvo putnika, prozorska okna će poruke da šapuću. Onaj tko nasloni glavu na prozor, moći će čuti riječi koje će biti prenošene direktno sa stakla u glavu izjavio je u petak glasnogovornik reklamne agencije BBDO Deutschland.

Agencija koja većim dijelom pripada američkom reklamnom koncernu Omnicom se koristi tehnikom koja je do sada bila upotrebljavana kod gluhonijemih osoba. Jedan mali uređaj zamjenjuje staklo koje preko i kroz lobanju a zaobilazeći uho prenosi vibraciju direktno u mozak, objašnjava glasnogovornik. “Radi se o visokofrekventnim treptajima, ne o akustičnim signalima.” BBDO je razrađujući ovu ideju surađivala sa baden-württembergskim specijalistom za slušne uređaje, firmom Audiva.

BBDO: Putnici su oduševljeni

BBDO je zimus u Düsseldorfu testirao razvijeni postupak zajedno sa svojim reklamnim mušterijama Sky Deutschland i to u lokalnim vozovima u regiji Münchena između Düsseldorfa i Aachena. Kod putnica su “govoreći prozori” naišli na oduševljenje. Na međunarodnom reklamnom festivalu u Kanu ideja je uspjela da uđe u uži izbor za nagradu “Lions” koja se dodjeljuje za najinovativniju tehniku reklamiranja.
Da li je postupak neophodan da se reklamna kampanja primjeni dovršen još uvijek nije odlučeno, rekao je glasnogovornik BBDO i Sky Deutschland. Ipak zamislivo je prema podacima agencije da će ova tehnologija biti upotrebljavana da se umjesto reklama pušta muzika i vijesti.

Planetarizam – A.v.H

HUMBOLDTOV PLANETARIZAM

Autorica: Dr. Sonja Neef
Datum: 18. Oktobar 2009
Izvor: Predavanje za Humboldtovo vijeće na Univerzitetu u Helsinkiju koje je upriličila Outi Merisalo.

Dr.Sonja Neef

Sonja Neef je bila moja profesorica na Katedri za europsku kulturu medija, predavala mi je Kozmopolitizam i Kozmografije. Bila je svjetlost koja je pomalo teatralno, nestvarno i samouvjereno koračala hodnicima Bauhaus-Univerziteta u Weimaru noseći u lijevoj ruci mali globus a u desnoj veliku šolju kafe sa nezaboravnim otiskom crvenog karmina na obodu. Vrata za njena predavanja bila su uvijek otvorena a prosvjetljavala je pogledom i mišlju. Bilo je zadovoljstvo sa takvom ženom razmišljati naglas. Preminula je 06.04.2013 godine zbog raka. U nastavku slijedi moj prevod jednog njenog predavanja. 

1862 godine pojavio se i posljednji tom, opus magnum od Alexander von Humboldta. Naslov ovog monumentalnog djela glasio je „Kosmos“. Djelo je bilo rezultat 25 godina dugog naučnog rada i predstavljalo je ništa manje do jedan sublimat sveukupnog planetarnog naučnog istraživanja.

Humboldtov „Kosmos“ je u veoma kratkom vremenskom roku napredovao i postao najprominentniji naučni bestseller 19. stoljeća. Sa današnje vremenske distance a ujedno i povodom Humboldtovog jubileja, njegova publikacija „Kosmos“ se čini anahronističnom. Ne samo u kalendarskom smislu. Publikacija je i u odnosu na vrijeme Humboldtovog života objavljena posthumno. „Kosmos“ je doslovno zakasnio.

Gledajući kroz prizmu retrospektive, može se primjetiti da je koncept „Kosmosa“, koji poziva na jedinstvo, kompaktnost zatvorenosti i na metafizičke zakone kosmosa, protivan programu jednog modernog, fizičkog opisa svijeta, dakle protivan osnovnoj misli prosvjetljenja u sklopu kojeg je „Kosmos“ i nastao.

Zašto je naslov ovog djela „Kosmos“? Zašto ne bilo koji drugi termin, na primjer „Univerzum“ sa kojim se upravo novija, postkopernikanska Europa odvojila od srednjevjekovne teorije sfera? Teleskopom je odpočela jedna nova era, era u kojoj se konačni, uređeni kosmos aristotelsko-ptolemaiske filozofije prirode otkinuo od moderne slike svijeta.

Na mjesto konačnog kosmosaAlexandre Koyre opisuje ovu fundamentalnu promjenu – na scenu je u 17. stoljeću stupio beskonačni univerzum, bez hijerarhijske strukture, bez „plana za izliječenje“, ali prepun zakononosnih mjera. Univerzum u kojem čak i čovjek može da pronađe novo samopouzdanje. Proboj iz srednjevjekovnog poimanja kosmosa je jedan proces prosvjetljenja u kojem se Bog povlači iz svijeta a čovjek sa novim iskustvom prostora i vremena postaje svijestan svoje pozicije. 1

Obzirom na ovu fundamentalnu promjenu, Humboldtova publikacija „Kosmos“ je upravo „otvoreno anahronistična“, kao što je to primjetio i Peter Sloterdijk u njegovoj drugoj knjizi sfera:

[citat] „Bila je […] historijska šansa da se „Kosmos“ kao monumentalni i holistički „fizikalni opis svijeta“ kompenzira sredstvima obrazovanja, što je značilo gubitak firmamenta (nebo shvaćeno kao čvrst plafon) i k