Birtijska filozofija
Znaš,
čovjek, ponekad može da pobjegne
bez da se s mjesta pomakne.
A nekad,
nekad ga
nevolja stigne
ma gdje otišao.
Nesreća je u ljudima
ona je, poput kosmosa
varira, vibrira, raste.
Isprva ti se u kosti uvuče nekakva samoća.
Ti. Moliš da je preživiš
i da bar ima tko na grob
da ti dođe,
da onako uz put
sa mermera
ilovaču očisti.
Dosta se čovjek tura
u ovoj zemlji
mora naplačati
da dogura do toga
da ga se dobrim i poštenim pamti.
A nesreća, ona ti se javlja
u ljudima
nju ljudi
nose u sebi.
Od vladavine sile prilika,
nema smisla bježati.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Duša
Mi, nismo sigurni
šta se sa dušom dogodi.
Ponekad na ovome svijetu
samo jedna duša
iz jednog u drugo tijelo, preseli.
S vremena na vrijeme
možeš da je vidiš
ako se u oči žene zagledaš,
oči žene,
koju poslije tog pogleda
misliš da voliš.
Odjednom,
zasja svjetlost crna,
kao plašt
koji otkrije
nekakve bijele iskrice.
Kada sanjaš,
duša dođe i takne te
i svijet se ukaže, poput vizije.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Izbor strana
Ti znaš
da sam ja,
ne tako davno, počeo da volim
sve te neke krhotine,
skupljene oko tebe.
One,
kao da su počele,
da otkrivaju,
sve nepravde.
Kako je samo teško
izabrati stranu.
Kao da joj ukidaju
estetiku.
Teško mi pada identifikacija
sa jadom i čemerom,
pristanak na život
u tuđoj slobodi,
onoj istoj,
u kojoj
niko nema pravo
da utiče na tvoj život.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Razlog
Jednoga dana,
kad netko zakuca na moja vrata,
pod izgovorom,
da želi od mene
da napravi čovjeka,
reći ću mu,
da se nosi,
u tri
lepe
pizde
materine.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Pentagram
Udar ponekad
dolazi sa pet strana,
tada ti treba
jaran.
Tada ti treba
jaro,
što gleda
na pet
strana.
Tada ti treba jaro,
što gleda
na pet strana.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Ti bi da te štujem
To si, što si.
Što si?
To ti ne da biti.
To ti ne da sniti.
Nemaš pravo kleti,
nemaš pravo mrziti.
A šta ako je zlo u tebi,
o pravedni, o pošteni?
Nemaš pravo kriti,
nemaš pravo biti.
I sve ti je ukras,
od sveg tvog mi se muči.
Sve sem mržnje
koja iz tebe izbija.
Ti bi da te štujem,
ti skote od ognja otjerani,
ti gnjido nepriznata,
ti kurvo nejebana,
ti bi da te štujem.
Da se klanjam tom što ne da biti,
tom što ne da sniti.
Od kud si došao ti?
Tome češ se i vratiti.
Jer baš taj ti ne da biti
jer baš taj ti ne da sniti.
Robe porobljeni što slobodu
usniti ne smije,
ti bi da te štuje onaj u čije ime laješ.
A kad ti svilen gajtan stegne grlo
cviliš kao pseto iščeš sapatništvo.
Ti bi da te štujem a ni u čemu te nije.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Čevapčići a la carte
Kažu mi nije zgorega,
s vremena na vrijeme,
sjetiti se djetinjstva.
Tako mene sjećanje
odvede do vremena
kad sam od svoje rahmetli nane
dobijao džeparac i kad sam imao običaj
da sa najboljim jaranom
Vedranom
odem na ćevapčiće…
… i
jednom prilikom eto,
nešto nije bilo Vedrana,
i odem ja na ćevapčiće
kod Hodžića Tarika sam.
Naručim lijepo ćevapčiće,
sjednem za stol…
… nakon određenog vremena
Supruga Tarika Hodžića
čini mi se, bila je ta koja mi je ćevapčiće donijela,
mislim da sam naručio pet ćevapčića…
… i taman nekako
pred sami kraj,
u tanjiru je ostalo
možda dva ćevapčića, da se ne lažemo,
iz svog džepa izvadio sam
stotinu dinara,
baš onako okruglo
stoja je bila…
Zalijepljena selotejpom, dobro se sjećam
i ostavio sam je na stol.
I tada su bile one okrugle bakrene demirlije,
dobro, on je to sad u ovo novije vrijeme malo
više sredio i napucao,
on je ranije igrao u Želji
pa je po zidovima bilo slika fudbalera Željezničara…
Elem,
preko puta mene
sjedio je na sećiji, mladi čovjek
mojih godina
romske nacionalnosti.
Ja sam stoju izvadio
i stavio na som.
Htio sam da gospođa
kad bude prolazila, naplati.
Međutim,
mladi čovjek,
mojih godina,
romske nacionalnosti,
je ustao i brzim pokretima, vispreno
sa stola stoju uzeo.
Stoju kojom sam
imao namjeru
da platim svoje ćevapčiće.
Nakon što je on sa mojom stojom istrčao
iz ćevabdžinice Hodžića Tarika,
ja sam ostao,
u jednoj od možda najneugodnijih
situacija.
Nisam imao novac da platim
a tri ćevapčića
nisam mogao da vratim,
a i somuna sam pojeo.
Za jednim drugim stolom,
sjedio je jedan gospodin
iz moje mahale,
mislim da je on tada već bio
bivši Gradonačelnik grada Sarajeva.
Bio je to Salko Selimović.
Ja sam sjedio za stolom
i razmišljao šta da kažem
supruzi od Hodžića Tarika.
Odlučio sam se reći istinu,
pokušao sam ispričati priču.
Salko Selimović je vidio cijelu situaciju
i shvatio me je,
potvrdio je moju priču i rekao
možda nešto što je daleko važnije.
Rekao je:
znam ja ovog momka, on je moj komšija.
znam ja ovog momka, on je moj komšija.
znam ja ovog momka, on je moj komšija.
Salko Selimović je
tada izmirio moj dug.
Osjećaj koji sam u tom trenutku proživljavao
nikada nisam zaboravio.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Kiša besmisla
Svijetlo se poigravalo.
Mi smo stajali
jedno naspram drugog
u crno bijelom kadru.
Mi smo skriveni postojali,
ispod mosta trajali.
Mi smo se krili
od kiše besmisla,
od kiše besmisla.
Oh, kišo besmisla
zašto padaš, na nas?
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Mehanizam pokreće mehanizam
Toliko mržnje i nacionalizama,
saliveno kao strava u savjest.
Normalnost sve više
prestaje da bude bliska.
Lažna realnost
kao da priziva istinu,
a iskreni ljudi,
sve više tragaju,
i pitaju
i mole.
Sve je manje dodira.
Klanski dobro promišljen napad,
nekakva sila kao da snagu
demonstrira
i ako te se dohvati, ako te lapi,
nema ti spasa,
dok ti glava
ne bude ucijenjena,
dok te neko
ne bude imao u šaci.
Bjanko ostavka, bjanko ostavka.
Odakle te bore,
obrati pažnju na poglede.
Pogledi govore.
Vidjeh strah,
vidjeh izbezumljenost.
Demokrate, komunjare
i komunjare što ne bi postojale
da im nije
fašista
nacista,
i svih drugih cista.
Na desno ravnaj se!
Svugdje u svijetu,
desnica, ima pare,
a ljevica, poput nekakve,
opajdare,
troši i kuka s pravom
da troši s pravom
da kuka o trošku.
Novi trendovi,
kad PR procijeni
neki skandal otvori.
Ceo svet te zna
ceo svet te onda
sa podozrenjem,
posmatra.
A mehanizam,
pokreče mehanizam
i mehanizam,
pokreče mehanizam
i mehanizam,
pokreče mehanizam,
a mehanizam,
pokreče mehanizam,
mehanizam,
pokreče mehanizam,
mehanizam
pokreče mehanizam,
mehanizam,
pokreče mehanizam,
pokreče mehanizam,
pokreče mehanizam
pokreče, pokreče,
mehanizam,
mehanizam,
mehanizam,
pokrače mehanizam.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Prezir Sarajeva
Kad napraviš iskorak,
i kad vidiš kako se svi miševi
iza tvojih leđa izmaknu.
Kad u rodnom gradu,
proživiš život kao stranac i
kad svaka kletva davnina
kao odijelo samo tebi pristaje.
Kad se psi lutalice
pred tvojim koracima sklanjaju
a vrane dok prolaziš, umuknu,
puste ljude da te u prolazu,
proklinju.
Probaj
da ne misliš,
probaj da ne osjećaš.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Sindrom Sarajeva
Kao kap u sredini
Najdanovog kruga,
kao ugljik u grotlu,
okružen izdajom.
Osjećaš, sindrom Sarajeva.
Vrelina raste,
svaka riječ peče
i svaka je
prokleta metafora.
Gubiš se
u mržnji žrtava,
i svaka laž,
u tebi
lomi svijetlo razuma,
a tuđa nepravda,
postaje tvoja vlastita.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Oko u tebi
Prvo te puste da se blamiraš.
Onda ubijaju u tebi sve tvoje želje,
aspiracije,
tendencije.
Potom te anuliraju,
i kad u tebi
više
nikakvog otpora ne bude,
onda ostane, poigravanje
sa onim što posljednje ostaje.
Neki to zovu nadanje.
I dok su ti ruke vezane,
ti gledaš,
u svoje snove.
Tako, razapet,
između, svojih želja,
koje žive drugi i
zavisti, koja te grize,
razmišljaš.
Počinješ da tražiš,
dobrotu u sebi,
počinješ da opravdavaš postupke
onih koji ti snove kradu,
jer nisi savršen
oh nisi savršen,
savršen nećeš
nikada biti,
jer na ovom svijetu,
ima na milijarde očiju
od kojih se nema smisla kriti
i svako oko vidi svoje
savršenstvo.
Samo jedno oko, gleda u tebe
i vidi sve tvoje mane, nesavršenosti,
to tvoje oko je,
oko koje gleda unutra,
oko koje te
najbolnije ponižava,
oko koje ti
ruke vezuje.
A dušmani
se reklamiraju,
oooooooooooooooooooo,
oni ne vide džehenem,
koji živi u tebi, džehenem u sebi,
vidiš samo ti,
jer sve što je vani,
nema smisla gledati.
Gledaj, svoj,
džehenem,
ooooooooooooooooooooo,
on je u tebi.
A dušmani,
šapuću,
prijatelji ćute,
nijemo gledaju,
ne mogu da vjeruju,
ne mogu da vjeruju.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Stara Bosna
Kakvo nedoriječje,
izlazak na scenu beskičmenjaštva.
Selekcija velikih paradira,
opet nismo dostatno dostojni očekivanog.
Opet razočaravamo one kojima je naprasno stalo
do lanjskog snjega i do našeg Svega.
Kakav provokativan kontekst,
balkon je prazan,
nema se muda,
nema svijet vatre Jugoslovena
nemaju Jugosloveni iskre svoga srca.
Kakav provokativan kontekst,
oh, pravi predratni,
samoštonijetni.
Da mi nije mene,
ja bih bio čovjek,
dostojan očekivanog.
Ja unatoč svemu mrzim,
ja unatoč svemu znam,
ja unatoč svemu nisam stvar.
Treba li da ginem
za Moskvu
za Washington
za Kabul
za Beograd?
Hocete li ovdje ili u Krimu?
Odmah ili sad?
Treba li da ginem
da bi bio dostojan očekivanog?
Nedam,
taman sve usahlo,
nedam.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Predrasuderska rapsodija
Nekad, prljavštinu u svojim dušama, naslijedimo.
Zašto se šepuriš kao kakav paun,
dok šetaš svinjcem, uokolo?
Smrad i licemjerje te okružuju,
laskavci i laskavice laskaju.
Šare i boje tvoga perja,
od sivila i crnila odudaraju.
Tvoj se pjev ili kliktaj,
ne čuje,
od sile birokratskog hroptanja.
A mi
kao ovce
blejimo,
zatvoreni u svoje torove,
u svoja stada, svoje lobije,
blejimo i čekamo.
Ovo je zemlja,
koja ti nikad
neće dati,
da budeš svoj.
Ovo je zemlja,
koju nema smisla mrziti,
jer je sama sebi
dušmanin najveći.
Ovo je zemlja,
u kojoj čovjek
vrijeme provodi
kada poželi
i u krugu da se vrti.
Krug po krug,
bez izlaza,
bez odgovora,
bez pitanja.
A stereotipi,
jedan za drugim,
kao niske bisera.
Jesi li konstitutivan,
ili si dekonstitutivan?
Jesi li muško,
ili si žensko?
Jesi li dijete ili si starac?
Jesi li naš
ili si njihov?
Jesi li Albanac?
Jesi li sandžaklija?
Jesi li Jevrej,
ili si šiptar, sandžos ili čifut?
Hej Bošnjo, hej Srbine,
dže vam je Hrvat?
Jesi li gospodin ili si seljak?
Ako si između onda si papak.
Jesi li pitar ili manijak
ili si fukara ili lešinar?
Jesi li bio ovdje,
ili su tvoji ratovi,
vođeni u izbjegličkim logorima?
Slušaš li rock,
ili voliš tehno,
slušaš li turbo folk,
ili voliš,
sevdaaaaaaaaaaaah?
A šta je sa četnicima?
A šta je sa ustašama?
A čiji su ljiljani?
Ko je bio koljač a ko logistika?
I šta sad hoće ove vehabije?
Šta hoće ovi pederi?
I šta hoće u stvari
socijalno ugrožene kategorije?
I zašto njima svima smeta to,
što su bogati bogati,
a siromašni
nemaju pojma šta su?
I ko je u stvari
međunarodna zajednica?
Ikakvi sad Amerikanci?
I šta hoće Turci?
Ii šta se sad svi kvartaju?
Pamti me po dobru,
prepoznaj me po dobru.
A on je papak!
A ovaj je kao gospodin znaš.
Ona je dama, znaš ono…
Prava papanka.
Pusti nju četnikuša.
Šta sad hoće ta balinkura?
Kurva!
On ti je mlakonja.
On ti je ženskonja.
On radi sa švabama.
Ma on je nacista.
Ma šta on hoće on je komunjara.
Gledaj ga kako je debeo.
Gledaj ga kako je mršav samo, anemičan.
Ženski petko,
narkoman,
lopov,
manipulator,
lažov,
kreten,
idiot.
Ma nema on osjećaja,
ma on je birokrata, samo gleda administraciju.
Pamti me po dobru,
pamti me po dobru.
Koljač, siledžija, jalijaš…
Pamti me po dobru.
Dječacima ofarbajte sobu u plavo,
curicama ofarbajte sobu u roze.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Kurvinstvo
I što je više ljubavi,
na tv ekranu,
to je manje ljubavi,
u zbilji.
Ponekad se pitam,
što je to što kurva,
u stvari prodaje,
dok ti naplaćuje
isto ono što ti uzima,
isto ono što joj daješ.
Je li marketing
osmjeh,
srdačan i
pun dobrote?
Je li to pakovanje,
dodir prepun nekakve
nježne toplote?
I kakva je u stvari razlika
u vaginama?
Nekakva se čudna sumnja,
uvukla u misli,
uplašenog i izbezumljenog
lirskog ja.
Iza svega stoji žena,
iza žene, obično, sve njene zablude.
I htjela bi ona,
da bude gospođa,
da mladost proživi u ljubavi,
djetinjstvo u bezbrižnom odrastanju,
treću dob u miru i spokoju.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Sadaka
Čovjek ipak hoće,
da bude dezavuiran.
Čovjek se nada.
Komisija za komisiju
za ispitivanje
rada u komisijama.
Izginulo se.
Onemoćalo se.
Niti se ima para,
niti se ima kuveta
niti se ima sna.
Svima nam je ispred nosa
jedna te ista problematika.
Egsistencija.
Pitanja vraćanja dugova
a svi smo mi dužni nekom
i taj neko je dužan nekom
i taj neko je dužan nekom
i taj neko je dužan nekom
bolje biti dužan nekom
nego samom sebi.
Jer šta ćeš ti od duga
kad pred smrt sabireš
sve svoje dugove
vidiš drugove.
Dok ležiš oni stoje oko tebe,
sa zabrinutim licima,
kao da im je otišao
jedan dobar dug.
Novi dug, novi dug.
A nema više ko da se bori,
a nema više za kog da se bori,
nema više za što da se bori
nema više kome da se govori.
Koliko samo ucijenjenih glava
ovom zemljom vlada,
koliko samo poslušnika čeka isplatu.
Zadovoljni su.
Nema ovdje ‘ko,
dugove da vraća,
nema ovdje ‘ko,
pa niko nije lud,
da bude odgovoran
za recidive,
govana prošlosti.
I onda dođu kažu,
imaju oni pametnih ideja,
imaju oni pametnih diskursa.
Jebo te tvoj projekat te jebo,
stotine hiljada maraka su uzalud protraćene
radi govana.
Sad vam treba neko
ko će istinu da prića,
jebem ja i vas i vašu istinu.
A dže vaš osjećaj za odgovornost?
A dže vaša sadaka?
A dže vam je radnička klasa?
I ne maši mi tim kraljem
pička ti materina.
Sad kad svi šute nema ko
da optuži koga za laž.
A dže istina?
Istina je vazda pred vratima.
Niti ulazi, niti odlazi, niti hoće, niti neće.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Suvremena umjetnost
O suvremena umjetnosti,
zašto si
surova,
zašto si
surova,
a tako si lijepa.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Snobovski milje u tebi
I one kao sanjaju prinčeve
i oni kao ginu poput plemstva,
u ohrndanim tandrvanijama.
A penzioneri se kao nafuravaju,
da su kraljevi.
A penzioneri kao nafurani kraljevi
vuku konce u nevidljivoj matrici,
političke ostavštine,
vještačke tvorevine.
I umjetnici pljuju
po nepravdi,
a nepravdi se
klanjaju
pravedni.
I hajde ti sad
prošeći svoju vaginu.
Neka je vidi
pobješnjela rulja,
preplašena raja,
obgrljena duhovnom
fukaruštinom.
Dobiti ćeš ti svoje već,
samo, obriši se oko usta,
i sakrij se, jer kraljevi se raspituju za tebe.
Meni su kraljice, znanje jebale.
Prepoznaješ li ti uticaje
tog snobovskog miljea
u sebi?
O presvijetla vagino,
ti si srasla sa kompleksima palanke,
a u birtiji,
sve su čaše,
naopako okrenute,
i tuča za tvoju pizdu,
samo što nije počela.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Sunce Bečkoga neba
Na kraju
uvijek ostane jedan,
ali nije zato što je
pobijedio sve ostale,
već zato što ga je
vrijeme ostavilo,
da bude nagrada,
novim generacijama.
On obično stoji
s druge strane ulice,
stopljen sa mrakom,
lica hladnog,
bez izraza,
on samo stoji
i gleda u zemlju,
a tebe nije strah,
mada znaš,
da i tebe gleda.
O milostiva,
tvoja je kosa,
kao tama,
crvena.
Ako su ti potrebni kilometri,
da bi mi rekla da te strah blizine,
neka ti gospodar udjeli svemir.
Ooooooooo,
milostiva,
ti nosiš sebe u sebi,
kako sad da se sakriješ,
sama od sebe.
Ostajte ovdje,
sunce tuđeg Beča,
grijati vas neće,
kao što ovo grije.
Jer tamo ni ljubomora,
nema boju, miris, okus i poruku,
i tamo ljubav, nema dom.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
I sve nas je manje
Što je više laži među nama,
to nas je sve više strah,
da budemo iskreni,
prema sebi,
jer valjda nemamo,
prema kome drugom.
A toplina ruku nedostaje,
sve postaje da ostaje
iza nas da nedostaje.
U traganju za izgubljenim godinama,
udaljavamo se jedni od drugih,
udaljavamo se od Ja
i kao da je bitnije sažaljenje.
Otvaraj teme
koje ne treba da otvaraš
ne sačekuj nove generacije,
ostavi iza sebe dovoljno misterije.
U svoj toj sili gluposti
postali smo
čudna refleksija
izvrnutog ogledala.
Nismo mi, vrijednosti.
Tu niko
osim nas
ne može
biti kriv,
ne smije,
biti kriv.
Mi smo se jedini na planeti
u vlastitim vrijednostima ugušili.
Mi smo jedini na planeti
koji znaju put prokletstva izdaje
samoga sebe.
Eto ti planetarne tendencije.
Na našem primjeru
uči se na Oxfordu.
Na našim primjerima
brane se doktorati.
Koliko samo statistike
bez iole suvisle poruke
lebdi i gura se
između redova
postrojenih nevladinih organizacija.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Cvrc Milojka
A šta, ako je sjednica bila uzaludna?
Šta ako se država uzalud raspala?
Šta ako je uzaludno trošiti djecu,
na uzaludnu historiju, povijest ili histeriju?
Šta ako je uzaludno živjeti skupa?
Šta ako je uzalud, znati razlikovati loše od dobrog?
Šta ako je uzaludno biti jedinstven u svemu?
Šta ako je uzaludno biti kopija nečeg ili ničeg?
Šta ako je uzaludno vjerovati bratu?
Uzalud brata imati?
Uzaludno raditi?
Uzaludno djecu od belaja čuvati?
Uzaludno se zaklinjati i zastavu ljubiti?
Uzaludno starješini salutirati?
Uzaludno trpiti, uzaludno biti ili uzaludno ne biti?
Šta ako je uzaludno ginuti?
Uzalud se mrznuti?
Na punktu uzalud stražariti?
Rovove uzalud kopati?
Šta ako je uzaludno bježati,
uzalud se sklanjati,
uzalud ratovati?
Šta ako se ništa nije pomaklo s mjesta?
Šta ako je uzalud bila svaka rečenica,
svako slovo svaka gesta?
Šta ako je uzalud bila svaka misao,
svaki izvještaj u novinama,
svaka vijest sa radija,
DVADESET GODINA VAŠIH GOVANA?
Šta ako je uzaludna lijepa tv voditeljica?
Šta ako je uzalud ekonomska reforma,
uzalud sva svjetska bruka?
Šta ako je uzalud nacija, vjera, nevjera?
Uzalud bolest
ili uzaludna ideologija?
Uzalud fukareština?
Šta ako uzalud u bijedi i dan danas umiru?
Šta ako se uzalud u bijedi i dan danas rađaju?
Šta ako je uzalud agresija,
uzalud genocid,
uzalud minska polja,
uzalud silovane žene,
uzalud svijest i savjest?
Šta ako su uzalud simboli i imena ulica, trgova?
Šta ako uzalud izginuše obični ljudi,
uzalud izbjeglice,
uzalud invalidi,
uzalud heroji,
uzalud opravdanja,
uzalud ratni zločini,
uzalud filmovi?
Šta ako uzalud opljačkaše sve fabrike?
Šta ako je uzaludan rad,
uzaludna plata,
uzaludan topli obrok,
uzaludna dnevnica,
na uzaludnom radnom mjestu,
sa uzaludnim opisom poslova?
Šta ako je uzaludno bilo graditi,
uzalud se mučiti,
uzalud rušiti,
uzalud trošiti vlastito oružje,
uzalud se naoružavati,
uzalud se zaduživati,
djecu drogom, ideologijom i oružjem hraniti,
uzalud se miriti,
uzalud se rastavljati,
uzalud se razgraničavati,
uzalud se ubijati,
žive zakopavati,
mrtve prekopavati,
uzalud liječiti uzaludno oboljele,
uzaludno sakupljati uzaludnosti?
Šta ako je uzalud tradicija?
Šta ako je uzaludan identitet?
Šta ako je uzaludna dobra namjera,
uzalud međunarodna zajednica?
Šta ako je uzaludno zlo,
uzalud dobrota?
Šta ako je uzaludan svaki zarez
svaka interpunkcija?
Šta ako je uzaludno vidjeti,
uzaludno biti viđen?
Šta ako je uzalud sva realnost
uzalud svaka kritika,
uzalud svi romani,
uzalud sve istine,
i uzalud sve laži?
Šta ako je uzaludno znati,
uzalud ne znati?
Šta ako su fabrike uzaludne,
uzaludna sva radna mjesta?
Šta ako su uzaludne kladionice,
uzaludne sve kvote,
sve sudijske nadoknade?
Šta ako su uzaludni šalteri,
uzaludna administracija?
Šta ako je uzalud pravda,
uzalud nepravda?
Šta ako uzalud molim?
Šta ako uzalud kunem?
Šta ako uzalud nemam?
Šta ako uzalud mislim,
uzalud živim,
uzalud sanjam,
uzalud volim?
Šta ako je uzalud bilo bombardovati,
uzalud biti bombardovan?
A šta ćemo ako je uzalud bilo krasti,
uzalud lagati,
uzaludno biti varan,
uzalud varati,
uzalud biti potkradan?
Šta ako je uzalud svaka sila,
uzalud biti silovan,
uzalud riječi i uvrede,
uzalud parole i uzalud potrošen glas,
uzalud uplakane žene,
uzalud pobijena mladost,
uzalud sve inicijative,
uzalud poruke i apeli,
uzalud potrošen život
uzalud bijeg sa kućnog praga,
uzalud reuma,
uzalud privatizacija,
uzalud dokapitalizacija,
šta ako je uzaludna globalizacija,
uzaludna obećanja,
šta ako je uzaludna sloboda,
uzaludna sigurnost,
uzalud demokracija,
uzalud zastave,
uzalud prava,
šta ako je uzalud strah pretrpljen u djetinjstvu?
Šta ako su uzaludni sporazumi,
uzaludni mitinzi,
za uzaludan mir,
protiv uzaludnog rata,
u uzaludnoj zemlji,
uzaludno potrošenih ljudi,
sa uzaludnim nadanjima,
i uzaludnim pokušajima da prežive,
uzaludno traganje
za uzaludnim, temama,
iz uzaludnih grčkih tragedija?
Šta ako su uzaludni svi antagonizmi?
Šta ako je uzaludno postavljen svaki saobraćajni znak?
Šta ako uzalud trošimo,
uzalud potrošeno?
Šta ako je uzalud,
svaki nas pokušaj,
da uzalud volimo,
da uzalud mrzimo,
da uzalud sudimo?
A šta ćemo deco ako je uzalud,
sav taj sjaj i glamur?
Šta ako je uzalud kapital?
Šta ako su uzalud himne sa ili bez teksta?
Šta ćemo ako je uzalud govoriti
uzalud pjesme pisati,
uzalud slike slikati,
uzalud ljubiti?
Šta ako je osveta, uzalud,
uzalud ponos,
uzalud čast?
Šta ako je uzaludan stid
uzaludno izvinjavanje,
uzaludno prebrojavanje,
uzalud traganje,
uzalud skrivanje,
uzalud trošenje tuđih života,
uzaludno trošenje,
uzaludnih investicija?
Šta ako su uzalud podobni direktori?
Šta ako je uzalud biti sposoban?
Šta ako je uzalud biti sam,
uzalud tihovati,
uzalud moliti,
uzalud se ponižavati?
Šta da radimo ako je rad uzaludan?
Šta ako je uzaludno učiti?
Šta ako je uzalud željeti biti bolji?
uzalud željeti,
uzalud sport,
uzalud stavovi,
uzalud politički pregovori,
uzalud sastanci,
uzalud seminari,
uzalud pokreti,
uzaludne političke stranke,
uzaludni programi
uzaludnih politika,
uzalud razočarenja,
uzalud glasanje,
uzalud integracije,
uzalud stoka,
uzalud žitarice,
strani i domaći proizvodi,
u šarenoj marketniški dizajniranoj ponudi?
Šta ako je uzalud pamet,
uzalud red,
uzalud muzika?
E, muzika nije uzalud,
jer svira,
i ti me zoveš na ples
a ja odbijam,
jer plesati
ne znam.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Tuzla
(Kapija 25.05.0000)
Koraci daljine mjeriše bijeg,
otkucaji sata slijediše misli,
misli pokrenuše korak,
korak pokrenu vrijeme,
a vrijeme pokrenu mene.
Ponovo sam tu,
bliža tebi,
starija.
Oko mene
bijeli mramor.
Oosluškujem spokoj,
vraćam se a bježim,
koliko god bježim,
sve više kasnim,
a znam, ti čekaš,
na starom mjestu.
Kao i voda, sjećanje
uvijek nađe put,
put koji možda gazim,
kao obećanje
da ću doći,
kao osjećanje
da ću moći,
od sjećanja pobjeći,
Ovo je
neko drugo vrijeme,
ovo je neki drugi maj,
mirisan i šaren,
ljubavlju opijen,
blizinom tebe smiren,
maj.
Mem, mrak i dim,
praznina
popunjena mislima,
eho prepun odgovora
strahom i nemirom tkan
iz ljubavi stvaran,
tuzlanskim mahalama vajan.
Oostavljen da čeka
u svijetu mrzitelja,
u vilajetu omrženih,
osluškuje takt vremena,
priziva korak ljubavi,
čuva otkucaj srca
da praznini objasni istinu,
okovan a slobodan.
Vidi kako prolazi,
vidi kako jenjava,
vidi kako sazrijeva
nova generacija.
Osluškujem,
vjerujem,
znam jer osjećam,
tu sam iako me nema,
i tebe nema, iako si tu,
osluškujem, vjerujem,
znam, jer osjećam,
tu sam iako me nema,
i tebe nema iako si tu.
Vjerno,
nježno,
skromno i ponosno,
prilazim ostatku sebe,
prepuna nedostižnog,
prepuna tebe.
Umišljam,
da te znam,
a dolazim
da te iznova spoznam.
Ponekad sa sobom
isprazno govorim,
a srce mi šuti,
ponekad pred tobom šutim,
a srce nikako da umukne.
Onda bježim,
pravo u strah,
tad sam najhrabrija,
u sjećanju ulica
naše Tuzle,
duboko
u boji
dostojanstva,
sjedimo nas dvoje,
pokriveni tuzlanskim suncem,
sakriveni ljubavlju,
zaštićeni sobom,
letimo spokojem,
bez straha od jučer.
Nna mom tijelu bez,
u tvojoj ruci moji snovi,
u mojim snovima, mi.
Mislima vezana,
blizinom smirena,
nježnošću obasuta.
Volim bez stida djevojčice,
Rasteš bez dječačkog nemira,
bez odbijanja i bez ustezanja,
Koračam u tvom zagrljaju
bliska svemu,
izdignuta iznad tuge,
ulovljena
u pogled mjeseca.
Na ušću mahala mirisnih,
tamo gdje se ljube život i smrt,
tamo gdje vrijeme
gubi bitku,
tamo si ti.
Kako da saznam
gdje stanuje spokoj,
da li si u blizini ti,
kako da vratim ljubav
kad me ona u daljinu odnosi,
kako kad sanjam ljubav,
kako kad sanjam pogled mjeseca,
kako kad sanjam
vjetar što me sablasno miluje,
kako da sanjam da čekaš,
kako da sanjam da me nema,
kad znam da si tu.
(Vase Pelagića, Leonarda Bankera, Vukosavska, Stara ulica, Mladena Stojanovića, Mustafe Mujbegovića, Majevička, Nikole Tesle, Božidar Adžije, Matije Gupca, 25. maja)
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Vaša histerija
Ponovo dolaziš.
Ovaj put
znam da to
možda i nije
licemjerje
ovog grada.
Kao da smo
u jednom trenu
počeli da
gledamo unazad.
Kao da smo
u jednom trenu
svi vidjeli istinu.
Neki to zovu
sazrijevanje,
neki kažu
ružne su se stvari
desile.
Oh ružne stvari
su se desile.
Istoriju su
pisali pobjednici
a mi,
mi jebiga nikada nismo pobijedili
mi smo oduvijek sve
znali prećutati,
mi ćutimo.
Oduvijek.
I šta ako ne znamo, ko smo
i šta ako nas nitko ne uvažava
jednog dana doći će
generacija dovoljno poštena.
Vidim neke majke
odgajaju svoju djecu,
vidim ih kako
gladne istine,
okrenute svojoj djeci
ćute.
Preživjelo je kamenje
preživio je
nekakav stisak ratova
oko naših vratova
i on kao da sužava dah
svih svjetskih istina.
Vidim kako laž
traga za istinom
a istina se
ovdje skriva,
između redova
uplašenih pjesnika.
Oo kako je samo surova
poput sunca,
sve što joj priđe, izgara
punog srca
sve što joj priđe, izgara
punog srca.
A onda čujem muze
kako zapovijedaju
kao da nikada
neće biti majke.
Slušaj
svoje
srce.
Vremena
uvijek ima
a u svakom od nas
je toliko vizija.
Jebo te demokratija
plaćena novcem
bez pokrića.
Priznaj papak
da te sjebala
pohlepa.
Zašto se krije istina
stoljećima čovječe
s koljena na koljeno kao
laž samo lažžžžžžžžž prenošena.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Zlatni leptir
Kada gledaš horizont,
a ono
sviće,
obrati pažnju na moment,
u kojem
prvi zraci sunca,
izbijaju
iza brda.
Kada
ugledaš,
prve zrake sunca,
kako izbijaju
iza brda,
onda počni
na jedno oko,
da škiljiš.
Ono što ćeš ugledati,
u tom trenutku,
između tebe,
tvoga oka,
brda
i
sunca,
biti će,
zlatni leptir.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
[~] 