Vrijeme realizacije: 2005
Jezik: Bosanski
Producirano: “Zbogom Bruce Lee III (Znam ko si, šta si i kol'ka ti je plata proljetos bila)”
Emitovano: Studentski eFM Radio
Satirična adaptacija popularne bajke “Guliverova putovanja” smještena u novi kontekst. Ova adaptacija se bavi jednim veoma važnim problemom bosansko-hercegovačkog post-ratnog “društva”. Dejtonski mirovni sporazum je potpisan, Aneks 7 tog sporazuma podrazumjeva povratak svih izbjeglica svojim kućama. Adaptacija “Gulanferova putovanja” propituje senzitivitet odnosa između ljudi koji su u vremenu rata ostali i onih koji su izbjegli. Sistem vrednovanja međusobnog “poštovanja” je u mnogome pao pod uticaj ove jedne činjenice ili pitanja, ko je bio gdje u vrijeme rata. Ovo je priča o jednom zidu kao i konsekvencama ovog zida na odnose između onih koji su bili izbjeglice i onih koji takvo iskustvo nisu imali.
Satirische Adaptation der berühmten Märchen “Gullivers Reisen” gesetzt in ein neues Kontext. Diese Adaptation handelt über einem Problem der Post-Krieg Gesellschaft in Bosnien und Herzegowina. Dayton Friedens Abkommen wurde unterzeichnet, Annexe 7 dieser Abkommen u.a vorsieht das alle Flüchtlinge nach Hause zurückkehren. Diese Adaptation hinterfragt die Sensitivität der Beziehung zwischen Menschen die während des Krieges geblieben sind und denjenigen die geflüchtet haben. System der Schätzung von etwas wie “Respekt” ist mit dieser einen Tatsache oder Frage, wo war wer während des Krieges, beeinflusst? Das ist eine Geschichte über einem Mauer und über Konsequenzen dieser Mauer im Bezug auf die Beziehungen zwischen denjenigen die waren Flüchtlinge und denjenigen die diese Erfahrung nie gemacht haben.
Satiric adaptation of the famous fairy tale “Gulliver's Travels” settled in a new context. This adaptation deals with a great problem of the post-war society in Bosnia and Herzegovina. Dayton Peace Agreement was signed and Annex 7 of that Agreement foresees that all refugees return back home. This adaptation is questioning sensitivity of the relation between people who stayed and people who escaped. System of valuation of something like “respect” is highly influenced by this one particular fact or question, who was where, during the war? This is the story about the wall and consequences of the wall between those who where refugees and those who never had that experience.
~~~~~~~~~~~~~~
Bio jednom jedan momak i zvao se Gulanfer. Rodom iz Sarajeva. Dodijalo njemu da se kreće u istom krugu od pet kvadratnih kilometara i on odluči, da se u daleku zemlju ispali. Nakon što se pozdravio sa jaranima, javio se bivšim djevojkama, spakovao stvari u jedan kofer, podijelio ploče rođacima, otišao u ambasadu jedne od dalekih zemalja, ispunio formular i tako dalje, on stade u red dug kilometara pet.
U redu su stajali poslovni ljudi, menadžeri, intelektualci, mlade djevojke željne provoda i tako dalje.
Red se nije pomicao a prolazili su dani. Gulanferova majka je Gulanferu isprva donosila doručak, pa onda ručak, pa večeru, pa mu je onda donijela i vreču za spavanje, pribor za brijanje, pa stolicu, pa onda fotelju, pa kauč, pa stol, pa kuhalo za kafu, pa kafu, sečer, cigarete, karte, monopol, televizor… red se nije pomicao.
Ljudi koji su okruživali Gulanfera, počeli su da sklapaju međusobna poznanstva, pa i prijateljstva.
Dani su prolazili, mjeseci čak. Naš prijatelj se nije micao sa mjesta. nije bio nervozan, strpljivo je čekao. Ispred njega bio je formiran peto-kilometarski red a iza njega se formirao red kojem ni on sam nije mogao da sagleda kraj.
Jednog dana dok se brijao čekajući u redu, prišao mu je čovjek srednjih godina, ne obrijan.
Rekao je da ako mu ovaj, ustupi svoje mjesto u redu da će on kontaktirati neke ljude koji će ga za tili čas prebaciti u koju god on hoće zemlju.
Gulanfer pristane a čovjek okrenu broj na mobitelu i zamoli Gulanfera da u mobitel izgovori svoje ime. Kad ovaj to učini, u trenutku se probudi na livadi, na nekom za njega potpuno nepoznatom mjestu, u daljini je vidio kućice, samo to se njemu činilo da su u daljini međutim to su bile kućice u kojim su živjeli ljudi daleko daleko manji od Gulanfera, stalno su se nešto svađali, a kad su skontali da je Gulanfer prisutan i da je u odnosu na njih ogroman odmah su se prepali.
Počeli su organizirati demonstracije, počeli su da briju glave, da ističu simbole, da se deru.
Našem Gulanferu sve to je bilo više nego smiješno, bio je veći od njihovih planina, ustao je, protegnuo se i pritome ispustio glas tipa – uuuuoooohhhhooo… to je totalno indisponiralo demonstrante, koji su poslije toga pobjegli kućama i počeli da se sele.
Međutim, Gulanfer je još davno skontao da nema smisla bježati od stvarnosti i od domovine. Stao je ispred demonstranata da im objasni neke stvari…
Poslije su postali prijatelji, on je njima pomagao da obrađuju zemlju a oni su njemu u znak zahvalnosti napravili ogromnu stolicu, na kojoj je on mogao da sjedi i da se odmara. Ta stolica je vrlo brzo postala turistička atrakcija i ubrzo se cijelo selo obogatilo upravo zbog nje. Gulanfer je bio srećan i prvi put se osjetio korisnim. Iz đepa je izvadio mobitel i izgovorio svoje ime…
Nakon što je Gulanfer izgovorio svoje ime u mobitel, našao se ponovo u svom gradu, u Sarajevu, stajao je na jednom čepenku, na Saračima, bio je toliko umanjen, da se mogao skrivati iza kocke sečera, nitko ko je prolazio Saračima ga nije mogao vidjeti, vidio je nekoliko prijatelja, pozdravljao ih, međutim oni ga nikako nisu mogli vidjeti, vidio je svoju ljubav, stajala je u sred bašte restorana Kolobara.
Derao se Gulanfer, iza glasa ali ona ga nije ni vidjela ni čula, Gulanfer je poludio, nije znao šta da radi, bio je toliko malen, da ga nitko nije mogao vidjeti. Da bi prešao na drugu stranu Sarača, morao je da pješaći dva dana.
U tom trenutku je pored njega sletio golub. Gulanfer skontavši da mu je to jedina prilika da se transportuje, uhvatio se za golublje pero i poletio zajedno sa njim. Prvi put u životu Gulanfer je dobio priliku da vidi svoj grad iz ptičje perspektive, letio je sa golubom i iznad svoje mahale, iznad svoje kuće, vidio je majku dok stere veš u avliji i tako dalje.
Sve dok se golub nije zaustavio na krovu džamije Magribije. Tu Gulanfer siđe sa goluba i klizeći on se spusti niz gromobran i dok se spuštao ukaže mu se prilika da skoči na rame jednog džematlije. Sjeo je na džematlijino rame i pošao sa njim kući.
Nakon što su stigli kući, džematliji žena kotarisa večeru za stol, džematlija upali televizor i ugleda najavnu špicu dnevnika. Obradova se Gulanfer, što mu se konačno ukazala prilika da poslije toliko vremena na miru pogleda njegov omiljeni dnevnik. Sakib, njegov idol, bio je u kadru pozicioniran u sredini, kao i svaki egocentrik, Sakib je sam od sebe ukazivao, optuživao, molio, dodavao, predlagao, komentarisao i do apsurda dovodio najveće ljude, svetio se za sve pravde i nepravde, učinjene mu i ne učinjene od strane njegovih bivših poslodavaca.
Gulanfer je želio biti gost u dnevniku, kad Sakib najavljuje bosanskohercegovačke pačenike koji su usljed puke sreće, živu glavu izvukli iz miljea u kojem je Gulanferov idol stasavao i koji su opet usljed puke sreće uspjeli u dalekom svijetu baš kao i naš Gulanfer, kojem je u dalekoj zemlji napravljeno turističko čudo, ogromna stolica.
Ipak, Gulanfer je bio toliko malen da ga ni džematlija nije mogao primjetiti iza čačkalice na koju je njegova vjerna druga nabijala komade ni krivog ni dužnog likvidiranog jagnjeta praveći tako gurmansku poslasticu zvanu šiš čevap.
Derao se Gulanfer iz sve snage, u nadi da ga neko čuje, međutim, sve što ga je okruživalo bilo je i suviše inferiorno, indolentno, arogantno i ignorantno. Za sve njih Gulanfer je nestao, kad je okrenuo broj na mobitelu i izgovorio svoje ime, ali o tome smo govorili na početku.
Sad kad se vratio, bez obzira na čudo koje je stvoreno u dalekoj zemlji minijaturnih ljudi dijelio je u svom gradu njihovu minijaturnost i bio je neprimjetan.
Poenta priče, nema veze koliko ste mali, važno je da vas primijete. A oni koji nisu u stanju da primijete male e oni su i vazda će biti bez obzira na svoju veličinu u kontekstu vremena, minijaturni u očima stvarno velikih ljudi.
[~] 