Cynical rhapsody

vilsonovo setaliste

Audio insert – Kod amidže Idriza – Amidža Idriz: “… to je nešto dublje u sistemu…”

Ne mogu ja reći da mrzim. Ili da sam bilo kome bilo šta zamjerio. Ja sam mržnja. U njenom punom zamahu. Svaki dan kao po nekakvom genetskom usudu ili nekakvoj transcendentalnoj nafaki ja proživljavam konsekvence sistema društvenih odnosa koji je nekoć imao karakter boemske rafiniranosti i produhovljenosti i koji je kao kakva meta-kulturološka autentičnost egzistirao izdižući se sve više i više. Kao kad u kotlinu pustiš vodu a ti plutaš po površini i što je viši nivo vode to si ti nekako na višem nivou.

Tako je to vjerovatno bilo i sa Sarajevom, samo što bi ovdje bilo preciznije reći da je voda metafora za ljudsku, nagonsku, egoističnu, usku, profanu aroganciju (šta'š ti meni pričati) i ignoranciju (ne zanima me), ovo dvoje u kombinaciji je smrtonosno. Ono tvori nove generacije, zasnovane na “šta'š ti meni pričati i ne zanima me” postulatima. Generacije kojim nije moguće pristupiti i koje istovremeno blage veze nemaju.

Dugo kad se pije ta voda ili kad se ta voda toleriše, ona postane dio svjetonazora, uđe pod kožu, postane kauzalna, pa onda obična, pa onda banalna, pa onda općeprihvaćena pa onda pravilo, da bi na kraju bila branjena. Ta voda je suština mržnje. Ta voda sam ja. Te vode se insan baš mora napiti, nju insan mora trpiti, godinama, decenijama. U njoj se utopi sve i egoizam profanosti i arogancija i ignorancija. Tu vodu ja pijem čitav svoj život. Psiholozi, pogotovo ovi suvremeniji nazivaju sistem koji ja metaforički opisujem kao disfunkcionalno društvo.

U tom disfunkcionalnom društvu dešava se implozija vrijednosti ka kojim je ono težilo. Kao kad satni mehanizam postaviš i naviješ naopako. I svi zubčanici i sve opruge funkcionišu sjajno i sve je super i sve radi kao podmazano a sve je potpuno pogrešno. Rijetki su oni koji to vide. To su oni koji imaju pojma o tome zbog čega se kazaljke na satu kreću unaprijed, s lijeva na desno. Prizor koji ti ljudi vide i način na koji su u stanju da raščlanjuju konsekvence sistema nudi uvid u sam sistem. Najbolje ti je kad ti se sve samo kaže, rekao bi jedan moj stari prijatelj.

Audio insert – Bolji život – Emilija Popadić: “… Englezi uče na Oxfordu a mi još uvek na svojim greškama…”

Taj prizor je potresan, nije za svakog, uznemirava, ne dozvoljava sabur, tvori nevjerovatne količine ironije koja se neumitno pretače u cinizam a cinizam po pravilu vodi insana u beznađe. Dovede ga i tu ga ostavi da sa svojim mislima crkne. Meni cijela ova priča i taj prizor i način gledanja na stvari nije došao zato što sam ga tražio. Da se razumijemo meni je jasno da onog trenutka kad društvo ili kompaktna cjelina, ili familija ili sat… dovede samo sebe pod znak pitanja, završava preko auto-cinizma u beznađu, doveden/o/a i ostavljen/o/a da sa svojim mislima crkne. Tu obično nema prostora za pitanja. Tako nastaju generacije “šta'š ti meni pričat’ i ne zanima me”.

Audio insert – Dr. Zoran Đinđić: “… Od akvarija možete da napravite riblju čorbu ali ne možete da napravite od riblje čorbe akvarij…“

Pogled u prizor iz perspektive beznađa je pogled kroz sustav implozije i ukoliko se dobro obrati pažnja, ukoliko se ima dovoljno hrabrosti, ludosti, znanja, želje i mladosti da se izdrži bol i temperatura od 1500 stepeni celzijusa, da se suzbije čežnja za najnormalnijom ljudskom potrebom koju zovemo mir, ali onaj pravi pravcati, originalni. Ne ovaj dupljak mir. Da se ne skameni pred univerzalnom emocijom zvanom ljubav, da se ne ustukne pred ljepotom, e onda prizor postaje shvatljiv i svarljiv.

Razlika između ljudi i mašina je interesantna i mnogostruko tematizirana. Bavio sam se tim stvarima još dok sam studirao. Postoji tu jedan osnovni problem, mašina kad je pokvarena ona stoji, dok je sa ljudima drugačije, mislim na društveni kontekst. Ljudi se pretvaraju da je sve u redu. Odlaze na posao a znaju da ne rade ništa ili da to što rade nikad neće uraditi, vjenčavaju se a znaju da ne vole, školuju se a vide da iz škole izlaze potpuno zbunjeni i krajnje neprosvjećeni, takmiče se prema pravilima takmičenja za koja nisu sigurni da znaju zbog čega su tu ili barem ko ih je postavio i zašto. Sve prema pravilima, takvi su adeti.

Aparat, kao da savršeno funkcioniše. Ipak, gorčina koju osjeća onaj koji aparat promatra iz perspektive beznađa postaje neizdrživa. Sve što promatrač može da kaže je u suprotnosti, jer on stvar vidi iz negativne perspektive on imploziju sustava vidi kroz sam sustav, on uopće nije cool, on je propalitet, besposličar, kafanski filozof, agnostik, heretik, komunjara, papak, izdajica, gubitnik, lažov, peder, prevarant, šarlatan, mentalno poremećen, fanatik, špijun, dosadnjaković, bezveznjaković, paranoidni šizofreničar, balija, luđak, poturica, četnik, ustaša… sve ono što su elementi implozije sustava koji je nekad činio karakter autentične boemske rafiniranosti.

Audio insert – Carmichael Stokely: “All criticism is a autobiography”

carmichael

12 godina je prošlo kako pažljivo slušam pognute glave kako se čitava jedna generacija “šta'š ti meni pričat’ i ne zanima me” izživljava nad mišljenjem ratom uništenog “sata”, utrkuju se cinici u tome ko će više i ko će bolje da skrši vlastite frustracije na račun samog sebe pripisujući vlastiti vid sebe, nekom drugom. Da bi ironija bila još veća, nakon što su svi ti cinici kao zrele kruške popadali i završili u beznađu, ostavljeni da sa svojim mislima crknu su, – jer to je pravilo a oni su “šta'š ti meni pričat’ i ne zanima me” i o pravilu, po pravilu pojma nemaju a i kako će imati – sad počeli sami sebe da razumjevaju kao kolektiv, “mi”, sad smo svi “mi” završili ni krivi ni dužni u beznađu i ostalo je da bacimo pogled kroz 1500 stepeni celzijusa a da pri tome progutamo gutljaj vode sa početka priče.

Rijetki su oni koji će izdržati tu temperaturu, rijetki su oni koji mogu podnijeti ljubav, oni koji pred ljepotom neće ustuknuti, oni koji će se sebi i životu kao pojmu diviti, oni koji će imati dovoljno poštovanja da pred znanjem drže svoje licemjerne, lajave, gubice za zubima. Njihov “slobodarski duh” i potreba za demontiranjem pravila “sata” dovela ih je pravo u njihov ideal.

U haos.

Rastavili su “sat”, po pravilu nemaju pojma kako da ga sastave a sahađija koji se bavio tom vrstom “satova” je kao i svaki drugi boem umro prerano. Hajd sve, al’ što je on bio ters.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s